Skrovitost i tajanstvo kraljevstva nebeskog

 

 „Bog će uspostaviti svoje kraljevstvo

(Mt 24, 23–28. 37–41)
Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21 Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!« „ Lk 17,20-21

Približavanje kraljevstva Božjega bilo je središte i okvir navještaja i nastupa Gospodina Isusa. Kraljevstvo Božje bilo je „stvar” Isusova.

U starijoj katoličkoj literaturi Crkvu se često promatralo kao povijesno ostvarenje kraljevstva Božjeg. Liberalna teologija je kasnije shvaćala kraljevstvo Božje kao vrhovno dobro, vladavinu duha i slobode. Tek prije dvjestotinjak godina teolozi su ponovno konzekventno spoznali eshatološko značenje Isusove poruke: Isus nije htio bolji svijet, On je očekivao novi svijet, novo nebo i novu zemlju.

Ipak danas samo etičko shvaćanje živi u nekim varijantama političke teologije koja proglašava Isusovu poruku o kraljevstvu Božjem političkom i društvenom utopijom koju je potrebno ostvariti humanošću i bratstvom gdje Bog i Njegova vladavina tada prelaze u najvišem stupnju u vladavinu slobode. Time je ideja kraljevstva Božjega lišena svoga izvornog smisla.

Dolazak kraljevstva Božjega u svoje vrijeme podudarao se s ozbiljenjem eshatološkog šaloma, mira među narodima, među ljudima, u čovjeku i u čitavom svemiru. Zato su Pavao i Ivan ispravno shvatili Isusovu nakanu kad, umjesto o kraljevstvu Božjem, govore o pravednosti, odnosno o životu Božjem. Isusova poruka o dolasku kraljevstva Božjeg mora se, dakle, shvatiti u obzoru pitanja čovječanstva o miru, slobodi, pravednosti i životu.

Tek u ovom kontekstu, gdje su to samo neispunjivi ideali, potpuno je razumljivo da je potreban novi, ni s čim usporediv početak što ga može dati samo Bog kao Gospodar života i povijesti. Pojam „kraljevstvo Božje” označava ovo novo, do sada neostvarivo, nezamislivo, neizvedivo, ono što čovjek ni na koji način ne može napraviti nego samo Bog može dati, štoviše, što je konačno sam Bog. Radi se o Božjem boštvu i gospodstvu koje istodobno znači čovječnost čovještva i spasenje svijeta jer znači oslobođenje od stvorenju neprijateljskih sila zla i pomirenje u dubokoj podvojenosti zbilje. To je glavni motiv Isusove poruke i najdublja tajna Njegove Osobe.

Isus naviješta da se biblijska eshatološka nada sada ispunjava.

ESHATOLOŠKA NADA nije anticipirajuća reportaža budućih događaja. Ona je riječ utjehe i nade u teškoj situaciji. Kod eshatoloških i apokaliptičkih izričaja radi se o izvjesnosti vjere da će se Bog na kraju pokazati kao apsolutni Gospodar svijeta.

U Isusovoj poruci o približavanju kraljevstva Božjeg ima višak obećanja; ona otvara nadu koja je još uvijek neispunjena. Ispunit će se tek tada kada Bog bude „sve u svemu” (1 Kor 15,28).

TEOLOŠKI KARAKTER kraljevstva Božjeg označava da se u Isusovom navještaju radi o vjeri, o radikalnijem tumačenju Prve zapovijedi i o dokazu njezine povijesne snage: „Ja sam Gospodin Bog tvoj... nemaj drugih bogova pored mene (Izl 20,2 sl.).

Vjerovati znači imati povjerenje i čvrsto pouzdanje u Božju moć koja je djelotvorna u Isusu, utemeljiti život u Bogu. Vjerovati znači „pustiti Boga da djeluje”, „pustiti da Bog stupi u akciju”, pustiti da Bog bude Bog, dati Mu slavu, dakle, priznati Njegovu vladavinu. U takvoj vjeri kraljevstvo Božje konkretno postaje zbilja u povijesti. Vjera je okvirni oblik za ostvarivanje kraljevstva Božjega. Vjera je odgovor na Riječ o dolasku Boga i Njegova kraljevstva u kojemu ta Riječ nalazi svoj cilj; u tom odgovoru Ona dolazi do ostvarenja. Kao odgovor na ljubav Božju vjera ujedno znači ljubav prema Bogu i bližnjemu (Mk 12,29-31 i par).

Božje boštvo je u suverenosti Njegove ljubavi. Zato sebe može radikalno darivati, a da se pritom ne izgubi. Upravo ako uđe u različito od sebe samoga, onda je kod sebe. Baš u odricanju od sama sebe pokazuje svoje boštvo. SKROVITOST je zato način kako se Božja slava očituje u svijetu.

SOTERIOLOŠKI, spasenje kraljevstva Božjeg sastoji se u tome da sebedarna ljubav Božja počinje vladati u čovjeku i preko čovjeka. Ljubav se pokazuje kao smisao bitka. Svijet i čovjek nalaze svoje ispunjenje samo u ljubavi.

Gdje je to Božje kraljevstvo?

Gdje se ono ostvaruje?

Prema riječima Gospodina Isusa, ne može se uprijeti prstom te reći: Evo ga ovdje ili eno ga tamo! Ono je među nama, ali na jedan tajanstven način (Lk 17,21). Ono počinje živjeti svugdje gdje ljudi prihvaćaju Boga i Njegovu ljubav. To je jedna skrivena stvarnost o kojoj se može govoriti samo u prispodobama, tako da poruka o dolasku Božjeg kraljevstva nosi u sebi nešto otvorenog. Gospodin Isus govori o tajni Božjeg kraljevstva (Mk 4,11).

Što je ta tajna od koje sve ostalo dobiva svoju jednoznačnost i shvatljivost?

Kod Isusa iz Nazareta nije moguće odijeliti Njegovu Osobu od Njegove „stvari”; On je svoja vlastita „stvar” u konkretnoj Osobi. Gospodin Isus je konkretno ostvarenje i uosobljeni Lik dolaska Božjeg kraljevstva. Stoga cjelokupno Isusovo naviještanje o dolazećem Božjem kraljevstvu, to jest Njegov nastup i djelovanje sadrži jednu uključnu odnosno indirektnu kristologiju, koja je potom nakon Uskrsa izražena na razini izričite i direktne vjeroispovijesti.

Kraljevstvo je nebesko izraz Isusova poslanja i Njegove poruke (Mk 2,17) kao i eshatološke gozbe koja pretkazuje spasenjsku gozbu posljednjih vremena (Mt 8,11 i par). U toj gozbi se izražava već sada zajedništvo svetih (Mk2,19). Uključivanje grješnika u spasenjsku zajednicu, koje se zbiva u stolnom zajedništvu, predstavlja najdojmljiviji izraz poruke o spasavajućoj Božjoj ljubavi. Pri tom je odlučujuće još i nešto drugo: Gospodin Isus je taj koji uvodi grješnike u zajedništvo s Bogom, primajući ih u zajedništvo sa sobom. A to ne znači ništa drugo doli da im On, Isus, Gospodin, oprašta grijehe. Od početka se ovakav zahtjev, očito, doživljavalo kao izazovan: „On huli Boga” (Mk 2,6). Opraštati grijehe je, naime, slobodno samo Bogu. Dakle, ponašanje Isusa Krista prema grešnicima uključuje jedan nečuveni kristološki zahtjev. Gospodin Isus ovdje djeluje kao Onaj koji stoji na mjestu Boga. U Njemu i po Njemu zbiva se Božja ljubav i smilovanje. Prema tome, više nismo daleko od onih Ivanovih riječi: „Tko vidi mene, vidi i Oca” (Iv 14,9).

Na prvi pogled, Gospodin Isus govori i djeluje kao neki rabbi ili kao neki prorok. Ali svojim javnim nastupom i propovijedanjem, Gospodin Isus je pozvao svoj narod na konačnu odluku; odluku za ili protiv Božjeg kraljevstva Isus vezuje uz konkretnu odluku za Njega, Isusa Krista, Njegovu riječ i Njegovo djelo.

Eshatološka odluka biva donesena u suočenju s Isusovom Osobom i Njegovim navještanjem; na Isusu Kristu se lomi odluka za ili protiv Boga.

Gospodin Isus izabire svoje učenike, zove ih da idu s Njim i da budu s Njim. Odlučiti se za nasljedovanje znači istovremeno prekinuti sve druge veze, znači „sve napustiti” (Mk 10,28), staviti na kocku svoj život (usp. Mk 8,34). Takvo radikalno i potpuno nasljedovanje ravno je ispovijedanju vjere u Isusa Krista. Stoga ne postoji samo stvarni kontinuitet u ispovijedanju vjere između preduskrsnog i poslijeuskrsnog vremena, nego također i jedan sociološki kontinuitet između preduskrsnog i poslijeuskrsnog učeničkog kruga.

Implicitna kristologija zemaljskog Isusa sadrži nečuveni zahtjev koji razbija sve zadane obrasce. U Isusu se dolazi u kontakt s Bogom i Njegovim gospodstvom, u Isusu se susreće Božju milost i Božji sud; Isus je Božje kraljevstvo, uosobljena Božja riječ i Božja ljubav.

Ovaj je zahtjev veći i viši od svega onoga što svi počasni naslovi mogu izraziti.

Ipak, u Isusovom apsolutnom zahtjevu ne susrećemo nikakvu grubost i drskost, a niti ikakvu usiljenost koja bi podsjećala na moć, utjecaj, bogatstvo i ugled. Isus je siromah i beskućnik. Među svojim učenicima ponaša se kao Onaj koji služi (Lk 22,27).

Stoga se čovjeku i vjerniku uvijek nameće pitanje: Tko je ovaj? 

16.05.2021. 15:01

Natuknice iz knjige „Isus Krist”, Walter Kasper, Split, 1995.g.

Dođite i vidite kako je dobar Gospodin.