Hodočasnička
pjesma. Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion:
ne pomiče
se, ostaje dovijeka.
2 Bregovi okružuju Jeruzalem:
Jahve
okružuje narod svoj
odsada i dovijeka.
3 I neće
vladati žezlo bezbožničko
nad udesom pravednih,
da ne bi
pravedni
ruke za bezakonjem pružili.
4 Učini,
Jahve, dobro dobrima
i čestitima u srcu.
5 A koji na
krive skreću putove
nek’ ih istrijebi Jahve sa
zločincima!
Mir nad Izraelom!
Slava
Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako
bijaše na početku, †
tako i
sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Odavno
se Bog pred Mojsijem prikazao u gorućem grmu koji ne izgara i rekao
mu je da skine obuću s nogu jer je stao na sveto tlo.
Bog
je objavio Mojsiju, a preko Mojsija i čitavom narodu da je prisutan,
da sve vidi i čuje, mada je nevidljiv, ali ne i neosjetljiv u
čudima, u vjetrovima, u ognju. Razgovarali su, ali narod se
prestrašio Božjega glasa pa je od toga dana Bog uzeo sebi
svećenike, suce i kralja koji će voditi narod, a koji su Boga jasno
razumjeli.
Što
ljudi ne mogu razumjeti? Da im je potrebno povjerenje u ljubavi prema
Bogu i slavljenje Boga.
Što
je ateistički svijet izgubio? Smisao života, trenutni i krajnji
smisao jer kad znaš prvi i krajnji smisao života, znaš koliko ima
smisla svaki tvoj trenutak. Zapravo, ne mora biti da se ateisti gube,
oni samo često ne dopuštaju mogućnost u znanosti da postoji
apsolutna Istina, naš Bog, i misle da se laži s istinom vrlo lako
mogu sintetizirati jer takva je slika svijeta pa kad se i zaljube,
rijetko promisle tu ljubav do kraja jer nemaju intelektualne razumne
osnove za to, izbacili su ETIKU iz filozofije u zadnje vrijeme,
izbacili su moralnu vertikalu, izbacili su teološku znanost, makar
su je poslije uzeli i prihvatili, izbacili su etičke imperative iz
svojih života pa, i kada vjeruju, slabašno vjeruju jer ne misle da
je vjera nešto jako važno za dobar život. I vjera, i ljubav, i
duhovnost koja se temelji na Bogu Duhu Svetome.
Raspravljale
su mudre glave kako je emotivan i emocionalan život na niskoj razini
društvenoga postojanja, kako je etički način života teži i
ozbiljniji, ali se suprotstavlja s čitavim svijetom. Naravno, kad
nitko ne priznaje od ateista da je vjera u Boga i povjerenje u
ljubavi prema Bogu najteži i najljepši način života, a osim toga,
vodi nas u raj. To se sve događalo u svijetu kad je na nas bio
navalio totalitarni sustav i režim, prije stotinu godina.
Sad
se stvari pogoršavaju, ali u školama još uvijek etika nije toliko
važna već je sporedan kolegij kao i vjeronauk.
Moramo
li se čuditi školskom vršnjačkom nasilju? Vjernici i obraćenici
na katoličku vjeru misle da nije ni čudo da se događaju neredi u
svijetu bez smisla, da se miješa, iz obijesti, mnoštvo spolova i
rodova ljudi, da se magija promovira u medijima.
U
čemu je tajna ili rješenje problema.
U
vjeri koje ne može biti bez srca koje ljubi, ono ima povjerenja, a u
povjerenju se razmišlja bistrije i, kada se razgovara s Bogom,
Milost se prosipa božanska na molitelje.
Ateisti
zapravo nešto vjeruju.
Vjeruju
da Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu i u pričesti nije prisutan.
Opet su se obezglavili jer su odmakli glavni smisao iz svojih srdaca
bez kojega se ne može ljubiti, vjerovati i razmišljati.
Pod
prilikama kruha i vina vrši se pretvorba polaganjem ruku i riječima
svećenika. Predragocjeno Tijelo i Krv, Duša i božanstvo Isusa
Krista nalazi se pred vjernicima tada, dolazi u naša promišljanja i
emocije, govori nam etički, zakonodavno, ljubavno, a u pričesti
ulazi u svakoga posebno i daje se tako svima i svi postajemo u toj
podjeli Euharistijskoj samo jedno tijelo, narod božanskoga života.
I
to je smisao, to je vječni život, spas od grijeha i smrti.
Zašto
bi netko izmišljao tako veličanstvene stvari kad bi i mogao?
Ne,
mnogi nemaju više toliko bistrine i povjerenja da bi se predali,
obratili Stvoritelju.
Mi
smo još uvijek u totalitarističkom uređenju. Djeca koja vjeruju u
Isusa Krista ne smiju to reći glasno u svijetu.
Ali
Isus je pobijedio svijet.
Pobijedio
je taj mentalitet zla jednostavno poniznošću i dobrotom.
Vjera
je iznad emocija i etike, nerazumljiva, ali tako jasna i jednostavna,
kao što je majci i djetetu sve jasno ili mužu i ženi, vjera je
jača od svega jer je Božji dar i snaga.
A
kako i ne bi bila kad iza naše vjere stoji sam Stvoritelj, a ne neko
magijanje, vračanje i čaranje, i umovanje bez Boga.
Nikada
se Bogu njegova stvaralačka Riječ ne vraća bez ploda.
A
magijski predmeti i pojave samo uništavaju i degradiraju, i čine
dekadencijom svaki čin. Sotona treba takve ateiste za sebe da može
reći Mihovilu da je okupio veću vojsku. I svi sluge planiraju
ratove, naoružavanja i jake vojske.
Isus
je tu, sam i gol, bez alata i oružja, s milosrdnim srcem i s
božanskom ljubavlju za svakoga od nas.
I
kršten je Duhom Svetim i ognjem Duha, prekaljen kao i njegovi
sljedbenici koji shvaćaju da je emocija i etika na materijalnom
planu, a vjerska pitanja su sva u duhovnom svijetu.
Bog
je Duh.
Koji
je sve stvorio, i našu slobodu da mu slobodno možemo reći „Da”,
ali i ne moramo. Tako je nastao grijeh, a od grijeha sve završava
smrću čovjeka.
Uzalud
je ljubav ako nije istinska i najveća prema Stvoritelju i bližnjima.
To je duhovna artiljerija.
Isus
je govorio da će uskrsnuti i da će onaj tko ga ljubi također
uskrsnuti na božanski život.
Uskrsnuo
je kako je rekao.15.06.2025. 15:00
Uzašao
je k Ocu, pravednik i proslavljen, odjeven kao naš jedinstveni
Kralj. Jer je bio i ostao prijatelj svih ljudi za koje je prolio
svoju ljudsku i božansku krv da nas sve spasi.
Znamo
da je Crkva rođena iz boka Isusova kada ga je probolo koplje rimskog
vojnika. Potekla je krv i voda. Također, „drugi dio” rođendana
Crkve dogodio se kada su se Dvanaestorica, zajedno s Petrovim
govorom, očitovala svijetu i kada je narod odgovorio krštenjem na
to poslanje Duha Svetog.
Kada
je Isus prvi puta okupio Dvanaestoricu, to je za buduću Crkvu bio
poziv kakav je imala Marija u Navještenju kada je Anđeo Gospodnji
njoj najavio da će roditi Spasitelja, ali tek ako i kada kaže Bogu
„Da” na taj poziv. Između poziva Anđelovoga i Marijinoga
odgovora proteklo je neko vrijeme u kojemu se Mariji bilo potrebno
razbistriti što se od nje očekuje. „Sila će te Duha Svetoga
osjeniti i ti ćeš začeti Sina, nadjenuti mu ime Isus”, bilo je
tumačenje Anđela Mariji koja je svojim „Da” prihvatila Božji
poziv, odnosno imala je još nekoliko mjeseci vremena shvatiti i
razmatrati kako je prihvatila Presveto Trojstvo, Oca i Sina, i Duha
Svetoga. Potom se rodio Gospodin, Isus od Marije Djevice.
Slično
se događa Dvanaestorici koji su odmah prigrlili Isusa i njegove
riječi, odnosno poziv. Naročito kada je Petar zaključio da je Isus
Sin Boga živoga. No, činjenice o tome da je i Duh Božji Treća
božanska Osoba nisu mogli odmah prigrliti, sve dok Isus nije načinio
sva čuda koja su bila potrebna da se rodi Crkva.
Konačno,
na križu, kada je Isus umirao, a Dvanaestorica se razbježala i svi
se skloniše, iz boka Isusova je potekla krv i voda nakon što je
rimski vojnik probio kopljem Isusa koji već bijaše preminuo. To je
zapisao sveti Ivan u svom Evanđelju jer je on, s Marijom i nekima,
jedini ostao do kraja uz Isusa na križu. To je bilo čudo simbolike
krvi i vode u crkvenim sakramentima Krštenja i Euharistije. Tada je
začeta i rođena Crkva, ali apostolska svijest je još morala
razmatrati i čekati poslanje Duha Svetoga da bi se javno očitovala.
To je također bilo čudo neviđeno kada je Petar pred nekoliko
tisuća okupljenih progovorio, iako je postojala opasnost od progona
i likvidacije. Po Isusovom nalogu po uskrsnuću, čekali su poslanje
Duha i još uvijek svi bili prestrašeni. Odjednom, nakon što su
Otac i Sin poslali Duha i nakon što su svi govorili razumljivo, mada
na stranim jezicima, Petar i ostali od Dvanaestorice osnažili su se,
postali zreli za naviještanje Isusove Radosne vijesti do kraja. Tako
se tada, kad su apostoli postali svjesni Presvetoga Trojstva i kada
je uz njih bilo oko tri tisuće duša koji su se obratili i svi bili
odmah kršteni, toga dana definitivno rodila Crkva.
Rodila
se u krvi i vodi iz Isusova boka, a po apostolskoj i narodnoj
svijesti očitovala se svima na dan Pedesetnice, poslanja Duha
Svetoga.
To
je bilo toliko važno kao i Marijino „Da”. 11.06.2025. 09:50
Napomene
Sakramentalno
slavlje protkano je znakovima i simbolima.
Ukoliko
je društveno biće, čovjeku su znakovi i simboli potrebni za
općenje s drugima pomoću jezika, pokreta i radnji. Isto biva u
njegovom odnosu s Bogom. Svjetlo i noć, vjetar i oganj, voda i
zemlja, drvo i plodovi govore o Bogu, naznačuju istodobno njegovu
veličinu i blizinu. Isto je u društvenom životu ljudi: prati,
pomazati, lomiti kruh, podijeliti čašu izražavaju posvećujuću
prisutnost Božju i čovjekovu zahvalnost prema svome Stvoritelju (
Bog je podučio svoj narod izgledu i sadržaju svih obreda).
Sakramentalni
znakovi nakon Pedesetnice: Duh Sveti vrši posvećenje kroz
sakramentalne znakove Crkve. Sakramenti Crkve ne dokidaju, nego
pročišćuju i upotpunjuju sve bogatstvo znakova i simbola svijeta i
društvenog života. Povrh toga ispunjaju pralikove i slike Starog
saveza, označuju i uprisutnjuju po Kristu izvršeno spasenje,
nagovješćuju i anticipiraju nebesku slavu (usporedi: KKC 1145 –
1152).
Svako
sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u
Kristu i u Duhu Svetom, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću
čina i riječi. IAKO SU SIMBOLIČKI ČINI VEĆ SAMI PO SEBI GOVOR,
IPAK JE NUŽNO DA TE ČINE PRATI I OŽIVLJUJE RIJEČ BOŽJA I ODGOVOR
VJERE DA BI SJEME KRALJEVSTVA U DOBROJ ZEMLJI DONIJELO PLODA.
Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju
inicijativu kao čist dar i odgovor vjere naroda (KKC 1153).