Road to Emmaus | Full Official Movie

Ukazanja Kristova

 

Ukazanja su u Bibliji jedan od načina Božjeg objavljivanja.

Ukazanjima i viđenjima se vidljivo uprisutnjuju bića koja su po svojoj naravi ljudima nevidljiva. U Starom zavjetu Bog se osobno ukazuje, to je teofanija, očituje svoju slavu i biva prisutan po svom anđelu. Tim se ukazanjima na nižoj razini pridružuju anđeoska ukazanja ili snovi. Novi zavjet izvještava o ukazanjima anđela Gospodnjega, ili anđela općenito, u vrijeme Isusova rođenja ili Njegova uskrsnuća i to da pokaže kako je u tim najvećim trenucima Kristova života nebo prisutno na zemlji. Novi se zavjet u tome nastavlja na Stari zavjet.

Istovremeno Novi zavjet nadilazi Stari zavjet kad se odriče donošenja teofanija jer tim imenom ne može se nazvati Preobraženje Isusovo pa ni hodanje po moru, mada u tim prilikama prosijava Isusovo otajstveno biće. Događa se, naime, korjenita promjena koju Ivan ovako izražava:

„Boga nitko nikada nije vidio.

Jedinorođenac – Bog koji je u krilu Očevu,

on ga je objavio” (Iv 1,18).”

A kako? Samim svojim životom: 'tko je vidio mene, vidio je i Oca'. Bog se ukazao u Kristu. Tako se očitovao veliki misterij, u dan 'kad se očitavala dobrota Boga, našega Spasitelja, i Njegova ljubav prema ljudima'. Mi očekujemo samo 'pojavu sjaja velikoga Boga', u vrijeme Paruzije, drugoga dolaska Kristovoga.

To posljednje ukazanje bit će poput munje. Tada se više neće ukazati Svjedok što ga Stjepan vidi 'gdje stoji Bogu s desne strane', već Sudac koji sjedi s desne Svemogućega.

Najzad, kad se očituje, Krist će i nas očitovati sa sobom, zaodjenut slavom jer će se drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da ih spasi i dat će im neuveli vijenac slave. Kad se to očituje, bit ćemo Mu slični jer ćemo Ga vidjeti onakva kakav jest.

Između teofanija Staroga zavjeta i Paruzije koja ima doči zbivaju se ukazanja Krista uskrsloga koja u isti mah sažimlju u sebi raniji život Isusa iz Nazareta i anticipiraju Njegov povratak. (Dufour, str. 1380).

Slava u Kristovu zemaljsku djelovanju i u Muci

Slava se Božja očitovala u uskrsnuću, ali i u životu, djelovanju i smrti Isusovoj Evanđelja o tome svjedoče, a od sinoptičkih naročito Lukino. U prizoru navještenja silazak Duha Svetoga nad Mariju podsjeća na silazak slave u svetište Starog zavjeta. Kod Isusova rođenja slava Gospodnja obasja pastire svojim sjajem. Ta slava izbija kod Isusova krštenja i preobraženja, u Njegovim čudesima, u Njegovoj riječi, u eminentnoj svetosti Njegova života, Njegove smrti.

Smrt nije tek predvorje koje uvodi Mesiju u Njegovu slavu; znacima kojima je ona popraćena otkrivaju u Raspetome Gospodina slave.

Kod Ivana se objava slave u životu i smrti Isusovoj pokazuje još izričitije. Isus je utjelovljena Riječ. U Njegovu tijelu prebiva i objavljuje se slava Jedinorođenoga Sina Božjega. Ona se očituje već od prvog znaka. Pokazuje se u transcendentnoj Isusovoj sjedinjenosti s Ocem koji Ga šalje, bolje reći: u njihovu jedinstvu. Isusova djela jesu Očeva djela, Otac ih čini u Sinu i u njima objavljuje svoju slavu, svjetlost i život za svijet.

Ta slava blista nada sve u Muci koja je za Isusa Njegov čas, najviše među svim teofanijama. Isus sebe posvećuje svojoj smrti i toga je potpuno svjestan, iz poslušnosti prema Ocu i na slavu Njegova Imena. Slobodno daje svoj svoj život iz ljubavi prema svojima.

Križ biva preobražen i postaje znakom podignuća Sina Čovječjega. Kalvarija predočuje svima misterij Isusova božanskog JA JESAM. Voda i krv što su navrle iz Isusova boka znamenje su plodnosti Njegove smrti, tog izvora života: takva je Njegova slava. (Dufour, str. 1184). 27.04.2025. 10:48

Molitva radosti

 

Novog dana vidjeti te neću,

ali znam da tu si, u tom srcu mome.

Blažena ću biti jer donosiš mi sreću,

svježu radost dok se zrake jutra lome.

Jedini moj Učitelju, blago mojoj vjeri

koja dade da i potok uzbrdo se penje,

koju daješ mi u dobroj i obilnoj mjeri

da pomaže moje svakodnevno zrenje.

Hoću se obratiti i Radosti vjerovati,

uvijek iz početka o njoj učiti i sricati.

Svaku tvoju riječ bih čvrsto sljedovati,

svom je snagom duha svijetu ispričati.

Ti znaš kako ljubim i ponekad gorim

jer u tebi nalazi se oganj srca moga,

moje sve je kod tebe i dok ne zborim

jer se tada napajam sa izvora tvoga.

Primi me u sebe pa me sačuvaj i brani

jer je tako krhko moje novo tijelo.

Tu osjetljivu mi dušu samim sobom hrani

jer to moje zrnje plodno je i zrelo.

Svijet je dobar, ali podliježe sav kvaru

i to tako i sve jače dušu ranjava i boli.

Smiluj mi se, Kriste, i u mome žaru

šalji Duha da te sa mnom snagu moli

i zauzima se neizrecivim ti uzdasima

što me u tom molitvenom stanju slijede

kao vjernu dušu koja sve ti rado prima

da ti moji nečujni svi zazivi u ljubavi vrijede.

27.04.2025. 03:49

Vjera je Božji dar

Euharistijski Isus, tu je, živ je, isti je

u srcu, na pameti, u djelima i riječima, u odgovorima i uslišanjima

u Duhu Svetome, u darovima i plodovima, u živoj ljubavi;

ne može se dokazati, i nije lako vjerovati,

a čovjek vjeruje kad ga Isus pozove, a ne uvijek samo kada god čovjek hoće.

Isus u Euharistijskom Tijelu i Krvi, Bog je moje svekolike zahvalnosti.

Proslavljena i živoga Boga, moje najviše unutarnje prijateljsko biće i spasiteljska djela moga zemaljskoga života koji na taj način dostiže i do nebeskoga, ne može se dokazati, ali on je meni, kao i svakom drugom vjerniku, u srcu dokaz i to takav da sam ja sama dokaz vjere u živoga Boga, to jest dokaz živoga Boga u meni i oko mene.

Kažu za vjernike puno puta da ne valjaju i da ih takve pamte iz prošlosti.

Jadan onaj tko se za prošlost neke osobe na taj način vezuje, kao da ne vidi svoju prošlost, sadašnjost i budućnost; kao da je osoba nepromjenjiva i kao da je neka životinja poput vuka pa da dlaku promijeni, ali ćud nikada.

U tome i jest veličina Božjega djelovanja na ljude: Isus ljude mijenja, vraća ih na početne nevine postavke.

Naročito mnogi ostaju zbunjeni jer ne znaju vjeruju li povijesnom Bogočovjeku Isusu ili onome koji je Uskrsnuli Isus, kao da tu, u Bogu i čovjeku Isusu ima puno osoba, ali Isus je samo jedan, samo jedna osoba božanske i ljudske naravi u sebi.

Uvijek isti, proslavljen već tisućljećima. I već stotinama godina mijenja ljude, obraća ih k sebi, odvraća ih od njihovih zlih namjera i lošega puta.

Napomena: čovjek se mijenja tako da odbacuje grijehe i priljubljuje se ljubavi Božjoj po redoslijedu Deset Božjih zapovijedi, po redu Dvije Isusove zapovijedi ljubavi i po molitvama i sakramentima, a najviše po patnji i Muci te po Križu Kristovom.

Bez truda i molitve, nema ni kontemplacije iz koje bi vjernik naučio, čitajući Sveto pismo, što mu znači pričest i Euharistijsko slavlje te ostali sakramenti kao što je krštenje kojim su vjernici 'ukopani' u smrt Kristovu, ili sakrament Pomirenja gdje se raskajani vjernik rješava grijeha, dakle znakovi, vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti.

Tako ljudska osoba 'skida staroga sebe' i odijeva na sebe Krista i postaje 'novi čovjek u Kristu'.

Eto, danas čujem iznenada komentar da svi ti vjernici što se okupiše nisu zajedno kao shizofreničari nego u tome da ih je sve privukao Otac nebeski k svome Sinu Isusu.

Ova napomena se tu našla zbog one usporedbe sa shizofreničarima, ljudima koji imaju 'rascjep ličnosti' i za koje mnogi uvijek misle da su podvojene osobe, ali to nije shizofrenija, bolest u kojoj postoji više osoba u jednom čovjeku već je to 'polomljena osobnost', poput razbijena prozorskoga stakla' pa bolesnik mora iznova graditi i sastavljati svoju osobnosti od postojećih i novih dijelova.

Žalosno je čuti da se na nekom skupu nalaze sami nesvjesni bolesnici ili praznovjerni i da komentatori vjerskih skupova moraju naglašavati da je riječ o sastanku i susretu Boga i mnoštva vjernika kao naroda koji ljubi svoga vođu, odnosno Zaručnika – Spasitelja od grijeha i smrti.

26.04.2025. 12:29

„Doista, ako ponovno gradim što sam bio srušio, pokazujem da sam prijestupnik. Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet.  Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene”. Gal 20,18-20

 

Konopac Duha

 

Već je pola dana

utjeha na meni tvoja,

tvoja voda, tvoja mana

i velika molba moja.

Ti si moje utočište,

Kriste, Zaručniče slavni.

Tvoj sam narod duše čiste,

tvoj sam posinak ja davni.

Ljubavne ti želim riječi

ponuditi da bi čuo vapaj moj,

da me tvoje srce rado liječi,

da mi pružiš zaklon svoj.

Pamtim tvoja obećanja,

tvoje uzdahe i ljubomoru.

Sjećam se i dugih putovanja

prema pustinji i prema moru.

Svuda cvatu nama ruže,

zvijezde padaju nam večerima

jer ta Ljubav ti si, i za naše duše uže,

konopac nam Duha koji vječni život ima.

22.04.2025. 19:55

Životna struja

Gori, svijećo rumena i vruća,

neko vrijeme odreci se svega

kao duša koja nema uskrsnuća,

ali stoji iza Jaganjčeva stijega.

Gori kao da iščekuješ ga žarom,

ne gasi se, ulja čuvaj za se

za taj dan što sviće nad Oltarom

da se tvoje molitve ne gase.

Gori, ti, živote vječni, ne izgaraj,

u svem svijetu ti se tu pritaji,

u vremenitosti konopce rasparaj,

tiho živi, skromnosti si gaji

pa prostruji venama i moždanima,

Križem, tvrdom daskom Isusovom

što u grudima ti udara i stoji odanima.

Gledat ćeš mu lice svojim zovom

sve dok blagovat ćeš sveta Tijela,

besplatne dok vode ti ćeš piti

da načiniš s istim vezom dobra djela,

da uzmogneš uvijek svjetla liti.

21.04.2025. 20:58

 

Galilejska staza

 

Neprolazni dani naših novih susreta

u galilejskom kraju svih početaka

što se nose uspomenom kao posveta

da se zna da uvijek ima svetaka,

čine čak i naše zemno putovanje

proslavom vremenita života naša.

Ipak svi su krenuli u staro zdanje

gdje je prvi put im bila paša,

neki prema nebeskim stubama,

drugi opet da bi tražili sve odgovore.

Ispraćeni svi su božanskim trubama

i svi nose pravo da ne znaju što zbore,

samo ovi koji pristigli su Očevome domu

ne pitaju više ništa tako vremenito.

Pronašli su mir božanski srcu svomu,

življenje im mudrošću bremenito.

Sve to vrijedi za sve rođene u Duhu,

ognjem istim krštene u kupelji Krista.

Zato svi smo skupa u istome Kruhu,

ne od svijeta već od Boga čista.

21.04.2025. 11:24