Duge godine, a neke su prekratke, dovode čovjeka i vjernika u stanje iskrene radosti kad jednom vjernik dočeka vrijeme posta i intenzivne molitve i korizmene liturgije. Reklo bi se da nije izgledalo da je prošlogodišnja Korizma bila tako davno. I vjernik posti i moli čitavo vrijeme, ali za Korizmu poste i mole svi, moli se Isusov Križni put, pjevaju se korizmene pjesme. Svi.
Najdirljivije razdoblje vjerske godine ne mora biti Božić, Uskrs, Bogojavljenje, Velika Gospa ili Tijelovo; to mnogima može biti Četrdesetnica koja se provodi pustinjački, u radosti čovjeka koji je sretan što je živ, što je čovjek i zbog toga što ima Boga, i to ima ga za sebe.
Dirljiva je uglavnom zbog toga što budi često kajanje, slabije ili jače, kratkotrajno ili kontinuirano dulje razdoblje. A kajanje je kraljica vjerskih emocija, to je najplodnije stanje koje čovjeka može obuzeti kada čovjek kao vjernik Božji poželi i dopusti upliv Boga u svoj život. Intenzivnije.
Ne samo da je čovjek to što jest, nego je i vjernik, i to sve je postao voljom Boga svoga kojega često ražalosti svojom tvrdoglavošću i grijesima. Sve što je od toga nešto „više” i „veće”, previše je, nije pravedno, ni normalno.
Jer, nema ništa veće i bolje od Božjega oproštenja za čovjeka koji se duboko i iskreno kaje zbog nečega što mu se dogodilo, a u čemu vidi svoju nesavršenost. To može biti neki manji grijeh, ne mora biti smrtni grijeh da bi kajanje bilo dublje.
Kajanje nije prijetnja i šiba kojom Crkva kažnjava ljude vjernike, kajanje je istina i mudrost, veća od znanstvene ili političke istine.
Raskajani grešnik doživljava neopisivo žaljenje što ne može nikako popraviti, niti nadoknaditi što je uništio ili pokvario, a čovjek može puno toga uništiti i pokvariti. Time vrijeđa Boga jer Božja ljubav za čovjeka je neopisivo i neshvatljivo jaka, a svaki ljudski grijeh ga vrijeđa i boli, i to zbog samog čovjeka. Bog, naravno, oprašta čovjeku da se ne bi morao kajati zajedno s čovjekom i da bi se čovjek osokolio za daljnji bolji vjerski život. Vjernik ne može pred Bogom glumiti jer mu Gospodin poznaje i srce, i ljubav, i muke, i grijeh, i sve zna. Kajanje ne može biti neiskreno. Barem ne dok vjernik spremno razgovara s Bogom, prati ga i vrši Zapovijedi, posti i moli, i slično.
Izgleda da ništa ne može utješiti grešnika koji se kaje.
Izgleda da je to dobro i da tako mora biti.
Ipak, Bog je utjeha vjernikova. I uzrok kajanja jer je ljubav, i posljedica kajanja jer oprašta čovjeku i ne napušta ga nikada. Čovjek je taj koji napušta Boga i odlazi, sakriva se i bježi od straha i kazne jer Bog je strašan, ali ljubi i čuva čovjeka, i štiti ga, i spašava ga. Tako ispada da čovjek bježi od vlastita pokajanja.
U našim vremenima je normalno da se greške ne priznaju i da se tuga i kajanje skrivaju.
Ljude je strah i sram osjećaja koji otkrivaju mekoću i slabost.
U ovom svijetu pobjeđuje onaj tko je jači, okrutniji, neosjetljiv i pripovijeda lažne humanističke pripovijesti.
Ali, pred Bogom, nema ništa bolje od kajanja.
To je najbolje vjersko iskustvo koje postoji.
Moglo bi se reći da će svaki čovjek, kad uskrsne, od radosti i sreće zaplakati, a to je nešto nalik pokajanju.
Kada čovjek spozna da Bogu vrijedi neizmjerno i on, i njegov život, i njegova obitelj, ne može, a da se ne kaje zbog svoje oholosti, pretencioznosti i slično, a tada i pusti suze kojima oplakuje svoju nesvršenost. 02.03.2025. 22:15
„Tebi, Bože, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom.” Ps 51
