Riječ
za milost (grč.kharis) nije posve kršćanska tvorevina; javlja se i
u Starom zavjetu, ali joj je Novi zavjet utvrdio smisao i dao joj svu
njezinu širinu. Poslužio se njome upravo da obilježi novo stanje
što ga je uspostavio Isus Krist te da ga suprotstavi staroj
ekonomiji: njome je ravnao Zakon, a novim stanjem ravna Milost:
„Grijeh,
naime, neće gospodariti vama jer niste pod Zakonom već pod milošću.
Pa
što? Da griješimo, kad nismo pod Zakonom već pod milošću? Daleko
od toga! Zar ne znate: ako se nekomu dajete za robove da mu se
pokoravate, robovi ste onoga komu se pokoravate: bilo grijeha da
umrete, bilo pokornosti da budete opravdani? Ali hvala Bogu što ste
se, pošto ste bili robovi grijeha, od svega srca pokorili onom
obliku nauke kojemu ste bili predani te tako, oslobođeni od grijeha,
postali sluge pravednosti. Izražavam se po ljudsku zbog vaše
ljudske slabosti: kao što ste nekoć učinili svoje udove podložnima
nečistoći i razvratnosti da se pokvarite, tako sada učinite svoje
udove podložnima pravednosti da se posvetite!” Rim 6,14-19
ili:
„Jer,
Zakon bijaše dan po Mojsiju, a po Isusu Kristu dođe milost i
istina.” Iv 1,17
Milost
je Božji dar koji sadrži sve druge darove, ona je dar njegova Sina,
ali ne naprosto predmet toga dara. Ona je dar što zrači iz
darežljivosti darovatelja i obavija tom darežljivošću stvore koji
ga prima. Bog daje iz milosti, a onaj koji prima, nalazi pred njim
milost i milje.
I
hebrejska i grčka riječ, koje se na latinski prevode 'gratia', a na
hrvatski 'milost', pogodne su i za označavanje izvora dara u onoga
koji daje, i učinak dara u onoga koji prima. To je zato što je
vrhovni dar Boga svakako prisutan pri izmjeni darova kojima se ljudi
međusobno sjedinjuju, i zato što između njega i nas postoje veze
koje u nama otkrivaju njegovu sliku. Hebrejsko 'hen' prvotno znači
naklonost, nedugovanu dobrohotnost neke visoke ličnosti, zatim
konkretno svjedočanstvo te naklonosti što je pruža onaj koji
obdaruje i iskazuje milost, a dobiva je onaj koji prima i nalazi
milost; 'hen' napokon znači lčjupkost koja privlači pogled i
zadržava naklonost; grčko pak 'kharis' ide gotovo obratnim putem:
najprije znači blistavu zavodljivost ljepote, zatim ono nutarnje
zračenje dobrote, najzad darove koji svjedoče o toj darežljivosti.
Kristov
dolazak pokazuje dokle može ići Božja darežljivost: dotle da nam
dadne vlastitog Sina. Izvor je tog čudesnog čina u onom slijevanju
nježnosti, vjernosti i milosrđa kojim je Jahve definirao sam sebe,
a kojemu će Novi zavjet dati karakteristično ime: milost, 'kharis'.
Izrazom kojim se želi Božja milost (a nju uvijek prati Božji mir),
tim izrazom, dakle, počinju gotovo sve apostolske poslanice. Iz toga
se vidi da je milost za kršćana dar u najvišem smislu riječi, dar
u kojem je sažeta sva Božja djelatnost i sve što možemo zaželjeti
svojoj braći i sestrama.
U
Kristovoj nam osobi dođe milost i istina, mi smo ih vidjeli i time
smo spoznali Boga u njegovu jedinorođenom Sinu. Kao što smo
spoznali da je Bog 'ljubav', tako gledajući Isusa Krista spoznajemo
da je sve što Bog čini = milost. Isus je vrhunski Očev dar, predan
za nas; njegova osjetljivost za ljudsku bijedu, njegova ganutost pred
patnjom jesu izraz one nježnosti i milosrđa kojima je sebe
definirao Bog Starog zavjeta. Sveti Pavao, da potakne Korinćane na
darežljivost, podsjeća ih na milosrđe Gospodina našega Isusa
Krista 'koji je radi vas od bogataša postao siromah' (2 Kor 8,9).
Božja
je milost tajna otkupljenih i tajna konkretnog načina na koji je
svaki kršćanin i svaka Crkva prima i proživljava. U raznolikosti
karizmi otkriva se izabranje, onaj Božji izbor koji prethodi svakom
ljudskom izboru, izbor koji nas čini dionicima spasenja i posvećuje
za određeno poslanje.
Prema
Pavlu, ta iskonska nezasluženost izabranja ostat će biljegom
cjelokupnog kršćanskog života. Spas je Božji dar, a ne plaća
zaslužena radom „jer inače milost više ne bi bila milost”. Ako
spas dugujemo ma kakvom obdržavanju, onda je Božja milost
bespredmetna, „vjera je bez značenja, a obećanje izvan snage”
Samo vjera u obećanje poštuje pravi značaj Božjeg djela po kojem
je ono prvenstveno milost. Božja darežljivost ide preko svih
granica; gdje je bujao grijeh, obilno se izlila milost, ona bez
pridržaja otvara neiscrpivo bogatstvo Božje darežljivosti i
izlijeva se bez računanja kad je Bog za nas predao vlastitoga Sina,
„kako nam neće dati sve ostalo s njime”? (Rim 8,32).
Božja
milost je plodna, ona daje vjeri da vrši djela, da obavlja svoje
djelovanje, da očituje svoju sngu ljubavlju i donose plodove djela
ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo. Milost kod
apostola nepresušan je izvor djelatnosti; ona od Pavla čini sve ono
što on jest; sve što on čini, čini ona u njemu, tako da je i ono
najosobnije u njemu – 'to što ja jesam' – djelo upravo te
milosti.
Milost
nikad ne ponestaje, ona je uvijek dostatna, pa i u najgoroj bijedi
jer upravo tada izbija njezina moć.
Zato
milost znači rođenje na novi život, na život Duha koji pokreće
Božje sinove. Taj život Pavao često opisuje pomoću pravnih
kategorija koje nastoje istaknuti stvarnost kršćanskog ustrojstva
uspostavljenog milošću. Kršćanin je pozvan da bude u Kristovoj
milosti, u njoj je udomljen, živi pod njenom vladavinom. Ali taj
život nije tek činjenica kojoj bi neka vlast utvrdila pravni naziv,
ona je 'život' u najpunijem smislu riječi, život onih koji su od
mrtvih postali živima te žive novim životom zajedno s Kristom
uskrslim. Tu se Pavlovo i Ivanovo iskustvo podudara: milost Kristova
jest životni dar.
To
iskustvo života jest iskustvo Duha Svetoga. Vladavina milosti
vladavina je Duha; čovjek je oslobođen od grijeha i donosi plodove
posvećenja. Duh svjedoči našem duhu da nas milost stvarno čini
Božjim sinovima. Tu kršćanin nalazi pravi stav prema ljudima, stav
istinskog ponosa što se ne hvali time da ma što posjeduje već time
da je sve primio po milosti, a ponajprije pravednost. U Božjoj
milost čovjek uspijeva ostvariti samoga sebe. (Dufour, str. 543)
05.06.2024. 16:01
„Ta
on (Gospodin) ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas
predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” Rim 8,32