Sjećam te se, dušo zlatna,
liječila si sve od predrasuda,
profesija ta sudbina ti posebna.
Nisi zazirala, dušo, ni od blata,
kao zaborav si jada, kao rodna gruda;
život kao žrtva, Bogu potrebna.
Sve si mogla, sve si znala,
mnoge tajne i mnoga otkrića,
izdržljiva poput stuba od kamena
na koje si kao stražar stala
svaku zlomu, pred sva bića.
Prošlost bacala si iza ramena,
neprekidno naprijed gurajući.
Nikada se nisi otkrila tom svijetu,
što te drži i tko tebe dalje nosi;
prelazila vise i prah gutajući
da bi predala se svakom cvijetu,
da bi spremna bila svakoj rosi.
Odanost je tvoja bila strašna
kao bujajuća rijeka nepremostiva;
pažnja i pozornost kao mir i red.
Tako može duša čista, duša strasna
i za ljude nepozvane neoprostiva;
uvijek pretrpan ti bio raspored.
Malo riječi, iskrenost, težina,
to je bila slika, tvoja iskaznica,
odgovornost preko svake mjere.
Tajnovita i vječna bila ti svježina,
polet kao složno jato lastavica,
nikad nisu pratili ti snagu vjere.
15.01.2024. 06:46
