Blagoslovljen plod utrobe tvoje

 

Glava 1. ZEMALJSKE SJETVE I BOŽJA SIJANJA

1. Čin nade

Ako i jest istina da sijač mora imati svoj dio uroda i da je idealno ubrati ono što je posijano, ipak često vrijedi poslovica: „Jedan je sijač, drugi je žetelac”. Sijač, dakle, mora imati povjerenja u plodnu zemlju, nadati se vodi s neba, a da pri tom ne misli sebi podvrći te prirodne sile. Neka, dakle, sije ne pazeći na vjetar (Prop 11,4), inače neće obaviti ništa. I najsitnije sjeme može postati velikim stablom, plodno sjeme donosi i stostruk rod. Iako je čovjek aktivni činilac sjetve, on ne smije zaboraviti da sjeme, kad je jednom bačeno u zemlju, „niče i raste, a da on o tome ništa ne zna”. Obveza subotnje godine, kad je prestajala biti na snazi dužnost zasijavati tlo, zahtijevala je čin apsolutnog pouzdanja u Boga koji bi prethodne godine dao dvostruku žetvu. Da bi svoje učenike naučio posvemašnjem prepuštanju providnosti Oca nebeskoga, Isus im daje za primjer ptice nebeske koje ne siju i ne žanju.

To pouzdanje potiče čovjeka da baci sjeme u zemlju kako bi umrlo i donijelo ploda; sijač „sije u suzama”, ali zna da će „s radošću nositi snoplje”. Ta slika opisuje služenje svetima i trud apostola. Napokon, zrno mora umrijeti da bi opet oživjelo, a to isto vrijedi za smrtnog čovjeka koji ima uskrsnuti: „sije se u raspadljivosti, uskršava u neraspadljivosti...; sije se tijelo zemaljsko, uskršava tijelo duhovno” (1 Kor 15,42 sl): tijelo predano zemlji uskrsnut će u slavi Kristovoj.

2. Božje sjemenje

Bog blagoslivlja Adama dajući mu da bude plodan. Izraz „sjeme” služi za oznaku potomstva, loze, plemena. Čovjekovu sjemenu, koje se prenosi naraštajima, već se od samog početka kao opreka iznosi loza koja će pobijediti zmiju. Tu će pobjedu ostvariti Isus, izdanak što je iznikao iz ukrštanja dviju loza: Sin Božji te sin Adamov, Abrahamov i Davidov.

S jedne strane, blagoslov je zajamčen Noinu, Abrahamovu, Izakovu, Jakovljevu potomstvu koje će biti brojno kao prah na zemlji, kao pijesak na obali morskoj ili zvijezde na nebu. On je također zajamčen Davidovu kraljevskom potomstvu. To biva snagom saveza, sklopljenog ne samo s pretkom već i s njegovim „sjemenom”.

Bilo da je po srijedi Abrahamovo ili Davidovo potomstvo, nevjera naroda i njegovih kraljeva prisiljava Boga da povuče svoj blagoslov. Jišajevo stablo mora biti sasječeno, ali iz njegova će panja isklijati „sveto sjeme” (Iz 6,13). Bog će, naime, opet biti Sijač koji će ponovno napučiti Judu, taj zlikovački rod, desetkovan kaznom. Bolje reći, to će se sjeme sažeti u jedan izdanak, a Izdanak će biti jedno od imena Mesijinih. „Evo čovjeka komu je ime Izdanak; ispod njega će proklijati, i on će sazdati Svetište Jahvino” (Zah 6,12 sl). (Dufour, str. 1149).

Glava 2. PLOD

1. Čovjekova uloga

Dok voda zavisi prvenstveno od Boga, izbor i održavanje zemljišta povjereni su čovjeku. Ako se zasije u trnje, zrno ne dospijeva sazreti; ono uglavnom donosi plodove prema kakvoći zemljišta u koje je palo. Ali rast ni u kojem slučaju ne zavisi prvenstveno od čovjekovih napora: „sama od sebe” zemlja donosi svoj rod. Nesumnjivo je bilo potrebno muke da se gaji mudrost, ali ne može se računati na njene izvrsne plodove (Sir 6,19). To je u isti mah pouka o radu uz napor i pouka o strpljivosti u očekivanju ploda.

2. Dobri i loši plodovi

Isus uči svoje apostole i učenike da razaznavaju lažne proroke: „Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?” (Mt 7,16). Općenito, dakle, u čovjekovu srcu postoji dvoznačnost: on može „donositi rod za smrt”, dok je dužan „donositi rod za Boga” (Rim 7,4 sl).

3. Sok Kristov i plod Duha

Ali Krist je dokinuo tu dvoznačnost. On se podložio zakonu donošenja ploda što ga je izricao pred svijetom: „Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod” (Iv 12,24); on je prihvatio čas žrtve i Otac ga je proslavio. Zakon prirode postao je Kristovim posredstvom zakon kršćanskog života. Otac „siječe svaku mladicu na meni koja ne rađa roda, a pročiščava svaku koja rađa rod, da rodi više roda” (Iv 15,1 sl); da se donese rod treba, naime, ostati na trsu, to jest biti vjeran Kristu. Sjedinjenje s Kristom mora biti plodno, nesebično. Punu radost će doseći rod pravednosti što ga nosimo po Isusu Kristu na slavu i hvalu Božju.

Plod je pravednikov drvo života. Novi zavjet omogućuje da se točno odredi u čemu se zapravo sastoji plod Duha što ga donosi Kristov sok; on nije mnogostruk, ali se umnogostručuje: on je ljubav što se rascvjetava u svakovrsne kreposti.

Prorok nazire da će se na svršetku vremena obnoviti pravilni slijed godišnjih doba: svakog će mjeseca donositi svoje plodove stabla iznikla na rubu potoka što izvire iz boka Hrama; Otkrivenje povezuje tu viziju s vizijom raja i vidi samo jedno stablo života, ono koje je postalo drvom križa, sposobnim da ozdravi i same pogane. (Dufour, str. 858).

Glava 3. PLODNOST

1. Nalog i blagoslov

Kad poziva, Bog daje i milost odaziva. To je smisao blagolsova koji, proževši biljke i životinje, čini čovjeka i ženu sposobnima „stvarati” bića na vlastitu sliku.

Zakon zaključuje: „Ako budeš slušao glas Jahve, Boga svoga, ... blagoslovljen će biti plod utrobe tvoje (Pnz 28,4)”.

2. Plodnost u Kristu

Isus usavršava želju za plodnošću, dajući joj puni smisao.

Krist dolazi na svršetku svete povijesti, kad nastupa punina vremena. Krist je svršetak povijesti jer je on novi Adam kojemu Matej iznosi rodoslovlje. Budućnost je već došla Onomu koji ima doći. Prošlost u njemu nalazi svoj smisao. Isus u jednom duhovnom naraštaju ispunjava zemaljsko prenošenje Božjih blagoslova. Izrael je rastao rađanjem novih čovječjih sinova; Kristovo Tijelo (Crkva) raste duhovnim rađanjem Božjih sinova.

3. Život vjere i djevičanska plodnost

Isus nije smatrao prikladnim ponavljati zapovijed Postanka glede obveze plodnosti; prekida sa židovskom tradicijom koja će jednog dana uskliknuti:”Ne rađati djece znači prolijevati ljudsku krv!”, on čak potiče na dragovoljnu neplodnost (Mt 19,12); štoviše, otkrio je smisao i same plodnosti.

Prvi put to čini u vezi s Marijom. Ne niječe ljepotu njezina majčinskog poziva. Ali ženi što pada u zanos nad tolikom srećom otkriva duboki smisao tog materinstva: „Većma blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je!”(Lk 11,27). Marija je sretne jer je uzvjerovala; svojim djevičanskim materinstvom ona je uzor svima koji svojom vjerom bespridržajno prianjaju samo uz Boga.

Isus jasno kaže u kom je smislu vjera duhovna plodnost; on kao da ne želi znati za svoje rođake po tijelu i izjavljuje: „Tko je moja majka? I tko su moja braća?... Tko god vrši volju moga nebeskog Oca, on je moj brat, moja sestra i majka (Mt 12,48 sl//)”. Rađajući Sina, Otac je sve rekao, sve učinio. Vjernik, dakle, koji se sjedinjuje s Bogom dionik je Sinova rađanja. Za duhovnu se plodnost traži djevičanstvo vjere.

(Dufour, str. 862).

Isus je objavio da postoji duhovno materinstvo, plod što je dozrio u djevičanstvu vjere (Lk 11,28 sl). Kroz Mariju žena može postati simbolom duše koja vjeruje. (Dufour, str. 1546).

Glava 4. SAMOĆA

Čovjek je stvoren na sliku Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, Boga koji je preobilna plodnost ljubavi; kao takav čovjek mora živjeti u zajedništvu s Bogom i s ljudima, i tako donositi plod. Samoća je stoga, po sebi, zlo koje dolazi od grijeha; može, međutim, postati izvorom zajedništva i plodnosti ako se pridruži otkupiteljskoj samoći Isusa Krista.

Bog je dao ljudima svoga Jedinorođenca da bi ljudi preko Emanuela našli zajedništvo s Bogom. No, da bi čovječanstvo oteo samoći grijeha, Isus je primio na sebe tu samoću, a ponajprije samoću grešnog Izraela. U pustinji je bio pobjednik Protivnika, molio se u samoći. U Getsemaniju se suočava sa snom učenika koji mu uskraćuju zajedništvo u molitvi i sam se suočava sa smrtnom tjeskobom. Kao da ga je i sam Bog napustio. U stvari on nije sam, Otac je uvijek s njim. Stoga on, kao zrno bačeno u zemlju, ne ostaje sam već donosi ploda; on razasutu djecu Božju skuplja u jedinstvo i sve ljude privlači k sebi. Zajedništvo je pobijedilo.

Sami s Isusom Kristom da bismo bili sa svima – Isus je otpočeo to okupljanje mesijanskog naroda pozvavši učenike da budu s njime. Došavši tražiti izgubljene ovce, on sam uspostavlja razbijeno jedinstvo stupajući u razgovore u četiri oka sa svojim učenicima, s grešnicima. Ljubav što je on traži jedincata je, viša od svake druge ljubavi, slična onoj koju je nalagao Jahve, Bog jedini.

Crkva se, kao i njezin zaručnik i Gospodin, nalazi sama u svijetu kome ne pripada te mora bježati u pustinju, ali odsad više nema istinske samoće: Krist, po svom Duhu, nije učenike ostavio kao siročad u očekivanju dana kad ćemo, pobijedivši samoću koju nameće smrt dragih bića, biti skupa s njima odneseni u susret Gospodinu. (Dufour, str. 1122).

Glava 5. TIJELO KRISTOVO

Prema Novom zavjetu, Tijelo Kristovo ima temeljnu ulogu u misteriju otkupljenja. No, taj izraz poprima više značenja; čas znači Isusovo individualno tijelo, čas njegovo euharistijsko tijelo, čas opet ono Tijelo čiji smo mi udovi i koje je Crkva.

I - Isusovo individualno tijelo

1.Isus u svom tjelesnom životu

Isus je s nama dijelio naš zemaljski život: ta temeljna činjenica javlja se na svakoj stranici Novog zavjeta. Po tijelu je Isus, kaže sveti Pavao, potomak praotaca i iz Davidova potomstva; rodio se od žene. U Evanđeljima se stvarnost njegove ljudske naravi svagdje nameće, a da i nije nužno izrijekom spominjati njegovo tijelo: ono podliježe gladi, zamoru, žeđi, snu, patnji ... Da bi jače naglasio te iste stvarnosti, Ivan radije govori o Isusovoj puti (putenost), bacajući prokletstvo na one koji poriču da je 'Isus Krist došao u put (to jest u tijelu)' – 1 Iv 4,2; 2 Iv 7.

2. Tjelesna Isusova smrt

Ta pažnja prema Isusovom tijelu dvostruko je veća u izvještajima o Muci. Već je na gozbi u Betaniji njegovo tijelo pomazano za ukop. Najzad, ono umire na križu i položeno je u grob. No, taj posve obični kraj, isti kao i kraj svakoga čovjeka, ima ipak naročito značenje u misteriju spasenja: na križu je Isus u svom tijelu nosio naše grijehe; Bog nas je pomirio u njegovom tijelu od puti, predajući ga smrti. Prema tomu, Kristovo tijelo, pravo vazmeno janje, bilo je oruđe našeg otkupljenja; iz njegova probodenog boka potekla je krv i voda. Tako i Poslanica Hebrejima, da bi predočila Kristovu žrtvu, posvećuje naročitu pozornost Kristovu tijelu. Isus se već od svog ulaska u svijet spremao da žrtvuje jer mu je Bog bio 'pripremio tijelo', a najzad nas je upravo 'prinosom svoga tijela jednom zauvijek posvetio'.

3. Proslavljenje tijela Kristova

Međutim, misterij nije završio s tjelesnom Isusovom smrću: on se dovršio njegovim uskrsnućem. U izvještajima o ukazanjima evanđelisti naglašavaju da je tijelo Krista uskrsloga i te kako stvarno, ali i to da ono više nije podložno istim uvjetima života kao i prije Muke. To više nije „tijelo zemaljsko (psihičko)”, to je „slavno tijelo”, „duhovno tijelo”. Time se bjelodano očituje sveti smisao Isusova tijela u novoj ekonomiji što je otpočela s utjelovljenjem: nakon što je uništeno, a potom za tri dana opet sagrađeno, to je tijelo zamijenilo stari hram kao znak Božje prisutnosti među ljudima (Iv 2,18-22).

II - Sakrament tijela Kristova

1. Ovo je moje tijelo

Poslije uskrsnuća, Kristovo tijelo nema samo nebesku egzistenciju, nevidljivu, Bogu s desne strane; jer, prije no što će umrijeti, Isus je ustanovio obred kojim će se u liku znakova nastavljati zemaljska prisutnost njegova žrtvenog tijela. Izvještaj o ustanovi euharistije pokazuju da je taj obred bio započet u perspektivi sasvim blizog križa, očitujući tako smisao Isusove tjelesne smrti: „Ovo je tijelo moje koje je za vas”; „ovo je krv moja, krv Saveza, koje se prolijeva za vas”. Prema tomu, to što će znaci kruha i vina odsad uprisutnjavati ovdje na zemlji, jest žrtvovano Isusovo tijelo, njegova prolivena krv.

2. Euharistijsko iskustvo Crkve

Doista, taj isti obred što ga Crkva ponavlja, ostaje spomen – činom (sjećanje) Kristove smrti. No, on je sada stavljen u svjetlo uskrsnuća kojim je Kristovo tijelo postalo „životvorni duh”; ono je, nadalje, eshatološki usmjereno jer najavljuje povratak Gospodinov i poziva nas da ga očekujemo. Prema tomu, Crkva tim obredom doživljava iskustvo posebne naravi: „zajedništvo tijela Kristova” omogućuje joj da ponovno proživljava sve bitne vidove misterija spasenja. (Dufour, str. 1348). 18.12.2023. 20:00

„Ako budeš slušao glas Jahve, Boga svoga... blagoslovljen će biti plod utrobe tvoje” (Pnz 28,4).