„Reče Isus apostolima: 'Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao' (Mt 10,40)”.
Velika je potreba u ova naša vremena izobilja gdje ljudi svega imaju napretek i u obliku suviška koji se neprekidno izbacuje na otpad i za kojega ne postoji mjesto koje bi bilo dovoljno veliko i prikladno za uništavanje i spaljivanje otpada, a i ono što je reciklirano brzo se baca u smeće, dakle, u takvim prilikama velika je potreba ljudi za Spasiteljem usred svega što ljudi posjeduju. Neprekidno se kupuju nove stvari i stare nikome nisu potrebne.
Ljudi su kraj punih stolova gladni, kraj velikog izbora pića žeđaju, i pokraj velikih koraka kojima idu znanosti, ljudi ostaju neuki. Broj siromašnih ljudi raste, nema načina kako bi im se moglo pomoći, kao ni cijelom našem planetu.
Nikoga nije briga, čak niti oni koji su za to određeni, ne znaju pomoći.
Nitko nema vremena za malo razmišljanja o tuđim nevoljama.
Čovječanstvo je preduboko ogrezlo u svojim ideološkim poskliznućima, ratovima i neredu. Ljudi ne vide uvijek kako im je loše jer su slijepi od svojih zabluda i grijeha.
Ne znaju odlučiti prestati stvarati novac u raznim oblicima i više i marljivije raditi za manju nagradu što bi bio jedini način da se svijet malo uravnoteži, ali samo u slučaju da se provjere razne političke, društvene i ideološke postavke na kojima čovječanstvo pokušava ploviti kao na maloj splavi usred oluja.
Svijetu je potrebno čudo da se spasi.
Sama ta potreba, vrlo sažeto i univerzalno sročena, ukazuje na to da bi neko čudo moglo i moralo negdje postojati, neki dobro smišljeni i zajednički program i poduhvat.
Međutim, ljudi se ne znaju dogovoriti, to jest nikada se ne drže nikakvih dogovora.
Zato, osim čuda, čovječanstvu je potreban i Spasitelj koji bi to čudo učinio.
Jednog Spasitelja već imamo, ali je on previše zahtjevan prema ljudima i ne da se zavesti izlikama ljudi, ne da se nagovoriti da umanji svoje preduvjete koje ljudi moraju ispuniti za svoj spas.
Eto, takvi smo mi ljudi, imamo probleme, imamo rješenja, ali više volimo sve ono što nas uništava nego spas i blaženi vječan život. To je zato što ljudi uopće ne kušaju kako je dobar vječni i blaženi život u Bogu Spasitelju pa ne znaju uopće što propuštaju.
To je danas i uvijek najveća tragedija ljudskog roda.
Svijet je slabiji od nemoćnog djeteta u jaslama. Toliko smo nesretni i nespretni da ne znamo što bismo s tim djetetom pa punimo stolove i uređujemo ulice, oponašamo radost, mada nismo svjesni što bi nas to zapravo moralo radovati.
Kada današnji čovjek želi izraziti svoje osjećaje, oponaša i predočuje životinje kao da su one znak za emociju koju je čovjek izgubio. Čovjek današnjice vjeruje da će postati stroj, jedan lijep i savršen stroj koji neće griješiti i neće se nikada kvariti.
Danas je Spasitelj opet u našim srcima kao novorođenče.
Došao je iznova kako bi se opet predao na muke križa radi nas i našega spasenja. Došao je spasiti svakoga tko to želi.
Slavimo ga zato jer očekujemo da će jednom zauvijek doći ponovo, ali ne samo da nas izbavi iz ponora zločina već da presudi svijetu. Nikako drugačije izgleda da neće ići.
25.12.2023. 15:59
„Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša (Post 2,7).”
