G L A V A P R V A
Kazalo nekih pojmova:
- transcendentia = transcendens: koji se uspinje (srlat.)
- transcendentalnost = stanje onoga što je transcendentalno, nadiskustveno
- metafora = lat. methafora od grč. =prenošenje
ž. knjiž. stilska figura, jezični izraz prenesenog značenja koji se upotrebljava za objekt različit od onoga kojemu prvotno pripada (primjer: rosa – mlad kao rosa); skraćena, skrivena poredba
- typos, grč. = tip ili pralik
- figura, lat. = tip ili pralik
- antitypos, grč. = odraz typosa
- hypodeigma = primjer, onda i najaviteljska slika, anticipirana reprodukcija
- anticipacija = predokus
- paradeigma = primjer
- parabole =znamenje, simbol
- skia = sjena
- mimema = ugledanje
- eikon = slika
- arhetip, grč. arkhetypos = originalan model na temelju kojega se proizvodi serija; prototip, izvornik
- eshatologija, grč. eshatos = posljednji = teološka znanost o posljednjim stvarima (sud, smrt, Paruzija, uskrsnuće)
Grčki typos i latinski figura rabe se u teologa za oznaku naizvornijih simbolizama što se susreću u biblijskom govoru za označavanje pralikova.
Svete knjige upotrebljavaju u istu svrhu i mnoge druge izraze koji izražavaju ideje povezane s ovima. Svi su ti izrazi srodni slici eikon i uzorku typos, no najčešće sadrže naročit značenjski preljev koji ih zbližava s typom/pralikom.
Kao i sav religiozni jezik, i starozavjetni jezik često posiže za simbolizmom, a da se ne bavi određivanjem njegove naravi i izvora. No, lako je prepoznati temeljne pojmove iz kojih proistječe biblijska uporaba znamenja (simbola); a samo to i jest ovdje važno.
I EGZEMPLARISTIČKI SIMBOLIZAM:
NEBESKI UZOR I NJEGOVA ZEMALJSKA UGLEDANJA
Kao i sve stare religije, Stari zavjet zamišlja božanski svijet, nebeski svijet kao posvećeni prauzorak na čiju je sliku uređen svijet ovdje na zemlji. Bog poput nekog kralja stoluje u nebeskim dvorima; okružen je korom služitelja itd. A budući da je svrha bogoštovlja dovesti čovjeka u vezu s Bogom, čovjek se trudi da odrazi taj idealni uzorak tako da nebeski svijet bude u neku ruku primaknut nadohvat čovjeku.
Upravo su tako Jeruzalem i njegov hram imitacija Božjih dvorova s kojima se oni na neki način poistovjećuju. Stoga svećenički zakonik prikazuje Boga na Sinaju kako saopćuje Mojsiju uzorak prema kojemu će ovaj morati udesiti šator (hebr. tabnit, grč. typos – Izl 25,40 ili paradeigma – Izl 25,9); taj je uzorak neka vrsta graditeljskog plana (usp: 1 Ljet 28,11: tabnit, paradeigma) što ga je Bog utvrdio prema vlastitom prebivalištu. Tako je prema Mudr 9,8 i hram što ga je sazidao Salomon građen 'u liku (mimema) svetoga Šatora koji je (Bog sebi) od iskona bio spremio'.
Taj egzemplaristički simbolizam nije jako daleko od platonske teorije IDEJA. Platon, naime, u ovom pogledu samo filozofski razrađuje ovu, u religioznim predajama staroga Istoka, posve običnu datost.
II ESHATOLOŠKI SIMBOLIZAM: POVIJEST SPASENJA I NJENO KONAČNO DOVRŠENJE
1. BIBLIJSKO POIMANJE SVETE POVIJESTI -
Antičke su mitologije primjenjivale isto egzemplarističko načelo na kozmičke cikluse (ponavljanje dana, godišnjih doba itd) i na temeljna iskustva ljudske povijesti (stupanje kralja na prijestolje, rat itd). One su u obojemu vidjele zemaljske odraze božanske povijesti što se odvila prije svih vremena, kao iskonski arhetip svega kozmičkog nastajanja i svakog ljudskog djelovanja. Taj je arhetip, koji se u beskraj nasljeđuje u vremenu, davao ovozemaljskim stvarima njihovo posvećeno značenje. Zato se mit aktualizirao u kultu obrednom dramom kako bi čovjeka doveo u vezu s djelovanjem bogova.
Biblijska, pak, objava, odbacujući mnogoboštvo, oduzima sav sadržaj onoj jedinoj svetoj povijesti za koju zna susjedno poganstvo: za nju je sva Božja djelatnost upravljena prema stvorenju.
Ali u toj novoj perspektivi ona otkriva DRUGU VRSTU SVETE POVIJESTI ZA KOJU POGANSTVO NIKAKO NIJE ZNALO; POVIJEST BOŽJEG NAUMA KOJI SE OD ISKONA ODVIJA U VREMENU, LINEARNO, A NE CIKLIČKI, SVE DO SVOGA POTPUNOG OSTVARENJA KOJE ĆE NADOĆI NA SVRŠETKU VREMENA U ESHATOLOGIJI.
2. SMISAO DOGAĐAJA U SVETOJ POVIJESTI -
Odredište Božjeg nauma objavit će se jasno tek kad se postvari u eshatološkom Događaju. Bog je ipak već počeo u nj nejasno upućivati svoj narod na temelju događaja njegove povijesti. Iskustva poput izlaska, Sinajskog saveza, ulaska u obećanu zemlju itd., nisu bila slučajnosti bez ikojeg smisla. Kao Božja djela u ljudskom vremenu, ona su na sebi nosila pečat svrhe za kojom Bog ide ravnajući povijesnim tijekom; sve su jasnije ocrtavala obrise te svrhe. Upravo zato mogu ta djela već hraniti vjeru Božjeg naroda. Upravo zbog toga i proroci, kad u svojim proročanstvima dozivaju u svijest svrhu Božjeg nauma, prikazuju tu svrhu kao savršenije ponovljenje prošlih iskustava: novi izlazak, novi Savez, novi ulazak u obećanu zemlju prema novom Jeruzalemu itd. Tako, dakle, sveta povijest, kao i sve što je sačinjava (događaji, likovi, imstitucije), ima nešto što se može nazvati eshatološkim simbolizmom; kao djelomično očitovanje Božjih nauma na jednoj još nesavršenoj razini ona zastrto pokazuje prema kakvom se cilju taj naum uputio.
3. ESHATOLOGIJA I POČECI -
To isto načelo na izuzetan način vrijedi za polazište svete povijesti, za stvaranje. Ako naime u biblijskoj objavi i nema više prvotne božanske povijesti, u njoj ipak ostaje onaj iskonski čin kojim je Bog otpočeo svoj naum, otkrivajući od samog početka ciljeve što ih je htio postići ovdje na zemlji.
Eshatologija kao završni Božji čin mora opet imati njihova obilježja. Prema proročanstvima, eshatologija neće značiti samo novi izlazak itd., ona će biti novo stvaranje:
„Jer,
evo, ja stvaram
nova
nebesa i novu zemlju.
Prijašnje
se više neće spominjati
niti
će vam na um dolaziti (Iz 65,17).”,
slično prvomu stvaranju jer će preuzeti isti naum, savršenije stvaranje, jer će ukloniti prepreke što su isprva osujetile Božje namisli – grijeh i smrt. Iste, dakle, slike savršenstva i sreće služe da se, na dvama krajevima vremena, dočara iskonski raj i opet nađeni raj (Hošea, Izaija, Ezekiel). Između jednog i drugog odvija se sveta povijest koju narod Staroga saveza svjesno proživljava očekujući njeno konačno dovršenje u novom savezu.
4. BOGOŠTOVLJE I SVETA POVIJEST -
Bogoštovlju Starog zavjeta više nije svrha aktualizirati u obrednoj drami mitsku povijest bogova da bi u njoj sudjelovali ljudi. Nego, budući da sveta povijest ostaje Božji gest učinjen u ljudskom vremenu, liturgijski blagdani malo - pomalo dobivaju ulogu spomena (a za vjeru Izraela u tom smislu i aktualiziranja) onih velikih djela od kojih se ona sastoji.
Subota postaje spomen – dan stvaranja; Pasha postaje spomen – dan izlaska; Pedesetnica (Duhovi) postaje spomen na Sinajski savez (u pobiblijskom židovstvu); Blagdan sjenica postaje spomen na boravak u pustinji. A kako su, s druge strane, ti događaji bili predosjećaji konačnog spasa, kultno slavljenje njihova spomena donosilo je nadu: Izrael se sjeća Božjih dobročinstava u povijesti samo zato da s više vjere očekuje eshatološko dobročinstvo kojemu su ona dobročinstva samo zastrti navještaji, upisani u povijesno trajanje.
III MORALNI EGZEMPLARIZAM
Stari zavjet napokon zna i za moralni egzemplarizam u kojemu su ljudi – tipovi prošlosti Bogom raspoređeni na pouku svoga naroda. Upravo je u tom smislu Henok postao primjerom (hypodeigma) obraćenja (Sir 44,16). Mudrosne se knjige često koriste egzemplarizmom te vrste. On dobiva naročitu snagu kad se osloni na eshatološki simbolizam svete povijesti kako smo ga upravo opisali (usp. Mudr 10 – 19).
Vidimo da je nauka o pralikovima (tipovima) već vrlo živa u Starom zavjetu. Proistječući iz poimanja svete povijesti koja spada u vlastitost biblijske objave, ona se duboko razlikuje od običnog egzemplarističkog simbolizma što ga Stari zavjet ipak poznaje i prigodice se njime koristi.
Iz te nauke crpe proročanstva govor kojim mogu unaprijed dočarati misterij spasa. Tako je ona povezana i sa samom dijalektikom objave. Novi zavjet će to do kraja pokazati.
Novi zavjet:
I ISUSOVA STANOVIŠTA
Isus je svjestan da privodi kraju pripremna vremena i da on otpočinje ovdje na zemlji stanje koje su navješćivala proročanstva. Stoga svekolika sveta povijest što je protekla pod vladavinom prvog Saveza dobiva svoje konačno osmišljenje u djelima što ih Isus vrši, u institucijama što ih on uspostavlja, u drami koju živi. Da bi odredio svoje djelo i učinio ga shvatljivim, on ga namjerno sučeljuje s onim što je u toj povijesti tipsko, to jest izraženo pralikovima.
Zajednica koju stvara nazvat će se Crkvom, to jest bogoštovna zajednica slična Izraelovoj u pustinji; počivat će na dvanaestorici apostola kojih broj podsjeća na broj plemena, na tu temeljnu strukturau naroda Izraelova. Tako se i Večera, koja tumači smisao križa i uprisutnjuje njegovu stvarnost pod sakramentalnim znakovima, shvaća u funkciji Pashe i Sinajskog saveza; obećani kruh života, Isusovo Tijelo, nadilazi svojim učenicima manu koja je bila njegova nesavršena slika.
Ti primjeri pokazuju kako Isus, sabirući eshatološke simbolizme svete povijesti, koristi te simbolizme da konkretno dozove u svijest misterij spasenja koje je nadošlo na svršetku vremena, koje je otpočelo u njemu i njegovu životu, spasenja kojemu je namijenjeno da se aktualizira u povijesti njegove Crkve i da se dovrši u vječnosti kad prestane ljudsko vrijeme. Time nam Isus omogućuje shvatiti kako događaji i institucije Starog zavjeta dobivaju u njemu svoj puni smisao koji je dotad bio dijelom zastrt, ali se sad u punini objavio Događajem prema komu su ti događaji i institucije bili ustremljeni.
II KORIŠTENJE BIBLIJSKIH PRALIKOVA
Poslije Isusa svi se sveti pisci Novog zavjeta utječu tipskom načelu, sad zato da pokažu da se misterij spasenja izvodi 'prema Pismima', sad opet da taj misterij odrede jezikom koji je bremenit religioznim značenjem. Tako Matej primjenjuje na Isusa ono što je Hošea govorio o
Izraelu, 'sinu Božjemu', dok Ivan primjenjuje na raspetog Isusa opis pashalnog janjeta. U oba se slučaja ispunjenje Pisama temelji na ispunjenju biblijskih pralikova. Tako doktrinalni jezik Novog zavjeta na mnogim mjestima polazi od povijesnih iskustava izraelskog naroda, bilo da su već proročanstva transponirala datosti tog iskustva prenoseći ih u eshatologiju (tako kad Otk 21 uzima Iz 62), bilo da je taj prijenos tekstova vlastitost samih pisaca Novog zavjeta (tako kad i 1 Pt 2,9 uzima Izl 19,5 sl.).
Trebao je međutim doći sveti Pavao i Poslanica Hebrejima pa da teološko načelo pralikova – prefiguracije bude jasno određeno.
III SVETI PAVAO
Prema Pavlu, likovi i događaji svete povijesti sadrže najaviteljske pralikove (taj smisao Pavao daje riječi typos) Kristova misterija i kršćanskih stvarnosti. Već od početka Adam je bio pralik Adama koji ima doći. Kasnije su i događaji izlaska došli u smislu pralikova; to su pralikovi za opomenu nama kojima je zapalo da živimo u posljednjim vremenima; pralikovito izražena stvarnost u tim tipskim zbivanjima jest naše djelotvorno udioništvo u misteriju Krista, omogućeno kršćanskim sakramentima. Tako je u Pt 3,21 krst nazvan antitipom potopa.
Moralni egzemplarizam sam od sebe proizlazi iz tog pralikovitog tumačenja svete povijesti: kazne naših otaca u pustinji opomene su nama i navještaj konačne osude nevjernih kršćana; razorenje Sodome i Lotovo izbavljenje primjer su (hypodeigma) za buduće bezbožnike i obratno: vjera se Abrahamova ima i nama uračunati tako da su 'sinovi Abrahamovi oni koji vjeruju'.
Smjerom takve tipologije Pavao se upušta u alegoriziranje nekih stranica Pisma u kojima nalazi znamenja kršćanskih stvarnosti. On to izrijekom kaže u Gal 4,24 kad na kršćane primjenjuje ono što Knjiga Postanka govori o Izaku, djetetu po obećanju. To se alegoriziranje ne poistovjećuje jednostavno s tipologijom na kojoj počiva; ono ostaje praktična metoda koja se koristi da se biblijski tekstovi prilagode nečemu na što oni prvotno nisu smjerali, samo što se drugotno značenje nadograđuje na sve pojedinosti koje sadrže. Pavao je uostalom svjestan da su biblijski pralikovi bili samo nesavršene slike u usporedbi sa stvarnostima što su se sada razotkrile. Tako je židovsko bogoštovlje bilo samo sjena stvarnosti koja je imala doći (skia), dok sama stvarnost (soma) jest Kristovo Tijelo (Kol 2,17).
IV POSLANICA HEBREJIMA
Kod Pavla se baš eshatološki simbolizam, korišten već u proročanstvima, ulijevao u parove riječi typos i antitypos te skia i soma. U Poslanici Hebrejima taj se eshatološki simbolizam ukrštava s egzemplarističkim simbolizmom kakav se javlja u svim istočnjačkim religijama, u platonizmu i u samom Starom zavjetu.
Misterij, naime, Krista, žrtva kojom se izvršava, spas koji on donosi, istodobno su nebeske stvari, vječne po svojoj naravi, i 'stvari koje imaju doći', nadošle na kraju vremena. Takve su te istinske stvarnosti za kojima su naši oci po vjeri, ljudi Starog zavjeta, mogli samo čeznuti dok smo ih mi, kršćani već okusili u krsnoj inicijaciji. Prvi je, naime, Savez sadržavao samo anticipirane reprodukcije (hypodeigma: Heb 8,5; 9,23), sjene (skia: Heb 8,5), odljevke (antitypos: Heb 9,24) uzorka što je već tada postojao u nebu iako ga je ovdje, na zemlji tek Krist imao objaviti. Taj uzorak (typos) koji je bio pokazan Mojsiju na gori kad je gradio šator (Heb 8,5 = Izl 25,40; usp. Dj 7,44) jest upravo Kristova žrtva, on je ušao u nebesko svetište kao veliki svećenik budućih dobara da uspostavi novi savez. Zato eklezijalne stvarnosti ne sadrže više samo sjenu (skia) budućih dobara već i njihovu sliku (eikon), a ta sadrži svu njihovu suštinu i otajstveno omogućuje udioništvo u njima. Tako se definira sakramentalna ekonomija novoga saveza, kao opreka staroj ekonomiji i njezinu pralikovitom bogoštovlju.
U tom tehničkom jeziku riječ typos dobiva smisao obratan od onoga što ga ima u svetog Pavla jer više ne označuje pralikove Novoga zavjeta u Starom zavjetu nego čin kojim Krist na svršetku vremena ostvaruje događaj spasenja. Tu je vidljiv jasan trag egzemplarističkog simbolizma jer je odnos Starog zavjeta prema misteriju Krista isti kao i odnos zemaljskog bogoštovlja prema njegovu nebeskom arhetipu. Međutim, budući da je taj arhetip u isti mah i odredište svete povijesti, stvari Starog zavjeta upravo su snagom eshatološkog simbolizma kao neki odljevci (antitypos) tog arhetipa: u Kristu, koji u isto vrijeme pripada vremenu i vječnosti, odnos zemlje prema nebu i odnos pralikovane povijesti prema njezinu cilju preklapaju se, ili bolje: poistovjećuju se.
Doista, na drugim se mjestima zapaža da je pisac te poslanice jednako kao i Pavao osjetljiv za horizontalnu tipologiju, mada iz njegova jezika nadasve nadaje vertikalna dimenzija. On u događajima Starog zavjeta otkriva pralikove događaja spasenja: Izak na lomači je znamenje (parabole) Krista umrloga i uskrsloga; počinak obećane zemlje u koju su ušli naši oci znamenuje božanski počinak u koji nas uvodi kršćanska ekonomija. Iz tog eshatološkog simbolizma prirodno proizlazi moralni egzemplarizam: Hebreji u pustinji nama su primjer (hypodeigma: Heb 4,11) nepokornosti, a njihova je kazna predosjećaj kazne koja nas čeka ako se povedemo za njima i iznevjerimo se; naprotiv sveci Staroga zavjeta nama su primjer vjere (Heb 11).
Načelo pralikova – prefiguracija, kojemu su obrisi dani već u Starom zavjetu, stalno se koristi u Novom zavjetu, a izrijekom su ga definirali (uza znatne nijanse) sveti Pavao i Poslanica Hebrejima: ono je dakle bitno za biblijsku objavu i pomaže da se shvati njen razvitak. Od jednoga do drugog Saveza to načelo osvjetljuje neprekinuto trajanje života vjere što ga je Božji narod ostvarivao na različitim razinama: prva je razina navješćivala drugu, koja je imala za njom uslijediti 'na način slika'. Pierre Grelot u Rječniku biblijske teologije - Dufour i suradnici, str. 947.
G L A V A D R U G A
Izjalovljene nakane i loše provođene odluke obilježuju naš život; one su svjedočanstva ljudske slabosti i nepostojanosti. Bog, pak, svemoguć i vjeran ne zadovoljava se nedovršenim djelima. Cjelokupna Biblija svjedoči o ispunjenju njegovih nauma.
Ispuniti je više nego činiti; ispunjuje se riječ, zapovijed, obećanje ili zakletva: riječ je poput žlijeba kojim mora poteći ostvarivanje; ona je prvi dio puta neke djelatnosti koja se mora nastaviti i doseći svoj cilj.
1. RIJEČ BOŽJA I ZAKON -
Božja riječ teži prema svom ispunjenju više nego ikoja druga riječ: „Riječ koja iz mojih usta izlazi, ne vraća se k meni bez ploda (Iz 55,11)”. Bog ne govori uzalud. Njegov Zakon, njegovi nalozi zahtijevaju pokoravanje i najzad će ga postići.
2. PROROČANSTVA
Božja se proročanstva prije ili kasnije ostvaruju. Ispunjenje je Božji znak kojim on jamči za poziv nekog proroka i za vjerodostojnost njegove poruke. Stari zavjet doista više puta utvrđuje kako se određeni događaj zbio da se ispuni riječ Jahvina što ju je prenio neki prorok. Tako se tumači održavanje Davidove loze i gradnja hrama, odlazak u progonstvo i povratak radi obnove hrama. Ta su prošla ostvarenja zalog budućih ispunjenja.
3. VREMENA SE NAVRŠUJU
Kolikogod je ispunjenje ponekad iznenadno, ono se ne zbiva slučajno, nego 'u svoje vrijeme', na kraju svojevrsnog dozrijevanja. Da bi se neka riječ ostvarila, potrebno je da se vrijeme za nju navrši, a da se sva Božja zamisao dovrši, trebat će doći punina vremena.
4. „SVRŠENO JE”
Novi zavjet je uistinu u pravom smislu vrijeme ispunjenja.
1. Proročanstva -
Obrazac „da se ispuni što je Gospodin rekao po...” vraća se kod Mateja deset puta; za djevičansko začeće i bijeg u Egipat, za ozdravljenje bolesnih, naučavanje u pričama, pobjedonosni ulazak u Jeruzalem, Judinu izdaju...slični se obrasci susreću i u ostalim Evanđeljima. Cijeli je Stari zavjet bio usmjren prema objavi Isusa; ispunjenja koja se u njemu naglašavaju samo su polagana priprema za puno ostvarenje Božjeg nauma u Isusovu zemaljskom životu.
U samom tom životu ne smještaju se sva ispunjenja na istu razinu. Jedno od njih, i to samo jedno, označeno je kao „DOVRŠENJE”: to je smrt Isusova na križu. U Ivanovu izrazu: „da bi se ispunilo Pismo” glagol teleioun stoji umjesto uobičajenog pleroun, i cijelo je to mjesto istaknuto ponavljanjem izraza „svršeno je” (Iv 19,30). Luka upotrebljava ovaj glagol samo u vezi s Mukom, a prema Poslanici Hebrejima Isus je upravo po svojoj Muci ispunio sebe, njome je postigao savršenstvo (Heb 2,10; 5,8 sl.).
Sva su dakle ispunjenja svete povijesti usmjerena na dolazak Kristov, a u Kristovu životu sva ispunjenja Pisma imaju svoj vrhunac u njegovoj žrtvi; upravo su tako sva obećanja Božja imala u njemu svoj 'da' (2 Kor 1,20)”.
U ovom ispunjenju ima nešto više od ostvarivanja predviđenoga. Božanskim ispunjenjima vrijedi kao zakon to da ona nadilaze sve što je unaprijed moguće zamisliti. Iz toga proizlazi da se ispunjenje Staroga u Novom zavjetu ne može izraziti naprosto kao suglasnost i neprekinuta veza među njima već to ispunjenje istodobno sadrži neke razlike i neke lomove što su nužni za prijelaz na višu razinu. Ovaj trojaki odnos (sličnost, razlika, viša razina) naročito osvjetljuje pisac Poslanice Hebrejima kad uspoređuje Mojsija i Krista, staro i Kristovo svećeništvo, staro bogoštovlje i Kristovu žrtvu itd. No, nužno je tim poimanjem napet i sav Novi zavjet: završno ostvarenje i samo je objava; ono ugrađuje prijašnje riječi u jednu dotad nepredvidivu sintezu i tako im daje novu puninu smisla. Upravo u tom smislu Isus Krist je uistinu nasljednik obećan Davidu, ali njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta jer se u njegovoj osobi istodobno obistinjuje proročanstvo o Sluzi koji umire ponižen i proročanstvo o nebeskom Sinu Čovječjemu, pobjedonosnom Gospodinu. Po njemu će biti sagrađen nov hram u koji se slijevaju blaga pogana, ali taj hram nije sagrađen ljudskom rukom, to je hram njegova uskrsloga tijela kojemu mi postajemo udovima. Time se često razjašnjava onaj ponekad zbunjujući način na koji se spisi Novoga zavjeta služe spisima Staroga zavjeta. Pisci se ne brinu toliko za prvotni kontekst svake pojedine riječi koliko za taj novi kontekst što ga je sam Bog zacrtao posredstvom događaja.
2. Zakon -
Božja riječ nije samo obećanje, ona je i zahtjev. Kad u Govoru na Gori Isus govori o Zakonu, on veli da nije došao da zakone ukine, već da ih usavrši.
Iz šireg smisla ovog mjesta razabiremo i ovo: Isus ne samo da nije poništio Mojsijev zakon nego je, štoviše, produbio njegove odredbe; proširio je njegov zahtjev čak i na namjeru i potajnu želju. Ali on prije svega obnavlja Zakon, usavršuje ga u potpunosti, otkrivajući središnji zahtjev koji je ključ svih ostalih, a to je: zapovijed ljubavi. U njoj su sadržani Zakon i Proroci, sažeti i uzdignuti na stupanj savršenstva.
Isus kojemu dolikuje ispuniti svu pravdu, sam ostvaruje na sebi i na svojim vjernicima sve ono što sam zahtijeva: njegova je žrtva vrhunac ljubavi, a on je i njezin izvor; postigavši savršenstvo, Krist je samim tim učinio zauvijek savršenima one koje posvećuje.
Kada dođe ono što je savršeno, iščezava što je djelomično, to je Pavlovo gledište. S jedne strane ljubav koja u sebi sažima Zakon vlada njime i uobličava ga, ukidajući samim tim zasužnjenost propisima; tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon. S druge strane legalistički je duh potkopan u temelju, čovjek ne može više očekivati da će sebi utvarati savršenstvo na temelju ispunjavanja zakona. Da bi se u nama ispunio pravedan zahtjev Zakona, trebalo je da nam Bog pošalje svoga Sina i da po njegovu Sinu primimo Duha. Zbog toga mi više nismo pod Zakonom nego pod Milošću.
Ostvarivanje djela traži se i dalje, samim dinamizmom milosti. U djelima se vjera usavršava, a isto tako i ljubav prema Bogu. Ali ta su ostvarenja sušta protivnost zakonopoklonstvu što ga pobija Pavao: ne radi se više o nekoj ljudskoj majstoriji, već o božanskoj plodnosti.
3. Kraj vremena -
Djelo dovršeno na Kristovu križu rasprostire se tako u vremenu, sve dok ne dođe svršetak svijeta, najavljen u Starom i Novom zavjetu (Dan Gospodnji); on će značiti opću objavu ispunjenja Božjeg nauma u Kristu. (Dufour, str 333).
G L A V A T R EĆ A
BOG OBJAVLJUJE SVOJE NAUME
Kao dijete grešnog čovječanstva, čovjek zapravo ni ne zna točno što Bog od njega hoće. Stoga mu Bog objavljuje pravila ponašanja. Božja riječ uzima oblik pouke i Zakona pa tako čovjek ima objavljeno što mora provoditi u djelo. Sva vrijednost Zakonu dolazi od tog božanskog podrijetla koje Zakon izuzima iz pravnog područja da ga učini nasladom religioznih duša.
Isto tako su predmet Božje objave i ustanove Božjeg naroda: društvene i političke, kao i bogoštovne ustanove. Mada one zadržavaju svoje obilježje privremenosti, kao i sav položaj Božjega naroda u Starom zavjetu, one ipak imaju isto tako i pozitivno značenje u odnosu prema ispunjenju spasenja u Novom zavjetu: one su proročanski pralikovi.
Dufour, str 723
G L A V A Č E T V R T A
ZADNJI I ISTINSKI ADAM
U 1 Kor 15,45-49 Pavao živo predstavlja dva lika prema kojima smo mi sazdani; prvi čovjek, Adam, stvoren je kao živa duša – kao zemaljski, duševan stvor; novi je Adam životvorni duh jer je nebeski, duhovan. Prizoru početka odgovara prizor na kraju vremena, ali pravi bezdan dijeli drugo stvaranje od prvoga, duhovno od tjelesnoga, nebesko od zemaljskoga.
U Rim 5,12-21 Pavao izričito kaže da je A dam bio slika (pralik) onoga koji je imao doći. On se oslanja na uvjerenje da je čin prvog Adama imao posvemašnji učinak – smrt, a potvrđuje i otkupiteljsko djelo Krista, drugog Adama. Ali Pavao jasno pokazuje razlike: kod Adama neposluh, osuda i smrt; kod Isusa Krista posluh, opravdanje, život. Osim toga po Adamu je grijeh ušao u svijet; po Kristu kao svome izvoru izlila se milost.
Najzad,
plodno sjedinjenje Adama i Eve navješćivalo je jedinstvo Krista i
Crkve a ovo jedinstvo postaje tajnom na kojoj se temelji kršćanska
ženidba (Ef 5,25-33; usp. 1 Kor 6,16). Dufour, str. 14
G L A V A P E T A
MELKISEDEK
Melkisedek se u Bibliji javlja:
1) kao Abrahamov zaštitnik
2) kao Davidov prethodnik
3) kao anticipirani lik Isusa
MELKISEDEK I ABRAHAM (POST 14)
Melkisedek je kralj – dakle i svećenik Šalema, koji Ps 76,3 poistovjećuje s Jeruzalemom; on je Abrahama ugostio kruhom i vinom: ta je gozba obred Saveza (Post 31,44-46; Jš 9,12-15); on nad Abrahamom izgovara riječi blagoslova, a od Abrahama prima oduženje za svoju zaštitu.
Ovi čini događaju se pred 'El'Elijon-om, Svevišnjim Bogom, pradjedovskim bogom semitskih klanova, koga Melkisedek smatra u najmanju ruku vrhovnim, a Abraham jedinim Bogom. Glavna uloga pri tom pripada Melkisedeku, nehebrejskom svećeniku; pored njega Hebrej Abraham, predak svećenika-levita, zauzima tek sporedno mjesto. Rabinska će egzegeza nastojati to zaboraviti, a kršćanska će se toga sjetiti.
MELKISEDEK I DAVID (PS 110)
Kad se David učvrstio u Jeruzalemu provodio je ondje politiku asimilacije. Psalam 110 slika je toga izraelskog kralja kao nastavljača časnog Melkisedeka. Jahve se zakleo svom pomazaniku: kao jeruzalemski kralj ti si dovijeka svećenik po redu Melkisedekovu. Taj je izraz hiperboličan kad je riječ o kratkotrajnim mesijama, ali je istinit u pogledu posljednjega Mesije prema kojemu će Psalam 110 nakon izgnanstva usmjeravati očekivanje Izraela. Oni koji taj psalam čitaju doista sanjaju o pojavi spasitelja koji bi u sebi sjedinio svećeništvo i kraljevsko dostojanstvo.
Proroci su navijestili da će u vremena što ima doći kraljevska i svećenička vlast biti združene. Neki su tražili da kraljevsku vlast dobije veliki svećenik: tako je stvarno bilo u vrijeme Makabejaca, a nada se tome i židovski sastavljač „Oporuke dvanaestorice patrijarha” (osobito Levijeva oporuka): Drugi, naprotiv, ostaju vjerni usmjerenju što su ga zacrtali Melkisedek i David, te su skloniji budućem Kralju pridavati vrhovno svećeništvo. Uistinu, tijesno jedinstvo između pročišćenog kraljevskog dostojanstva i pravoga svećeništva ostvarit će se tek u Isusu Kristu.
MELKISEDEK I ISUS (HEB 7; usp.5,6-10; 6,20)
Isus, čovjek ne potječe samo od Abrahama već, prvenstveno, i od Adama. Prema Poslanici Hebrejima, Isus svećenik je nosilac savršenog svećeništva, koje se ne nadovezuje na Levijevo (Isus je iz Judina plemena), već ispunjuje kraljevsko svećeništvo davidovskog Mesije, nasljednika Melkisedekova (Ps 110). Već se u Postanku taj kralj-svećenik javlja kao viši od levitskih svećenika; on je, naime, doživio da se njihov predak Abraham, sin Levijev, s poštovanjem pokloni pred njim, primi od njega blagoslov i oduženje.
S druge strane, lik, ime i atributi Melkisedekovi ocrtavaju na neki način Isusov lik. Pojavivši se 'bez početka i bez svršetka', on je pralik Krista, vječnoga svećenika. Ime mu Melkisedek znači: „Kralj je moj pravednost”; kralj Šalema gotovo je isto što i kralj šaloma, to jest kralj mira. A ne donosi li Isus mir i pravdu svijetu?
Svečana zakletva u Psalmu 110 ne odnosi se na levitske svećenike, koji su grešni, smrtni, dakle, i brojni: oni su, nasljedujući jedni druge iz pokoljenja u pokoljenje, službenici premašenog saveza; ta se zakletva obraća Kralju-Svećeniku, pravom Sinu Davidovu, Isusu koji je nedužan, besmrtan i, prema tome, jedincat, službenik novog i konačnog Saveza, naznačenog Kruhom i Vinom kao i ugovor Melkisedekov nekoć.
Tako je Melkisedek doživio izvanredno promaknuće: on koji nije Izraelac, već pripadnik mnogih „naroda”, ali i religiozni lik, samouki spoznavalac Boga (Filon), moćni Abrahamov prijatelj, pripojenik Davidov, pralik Isusov. Njegovo je ime ušlo u Obrednik (posveta oltara), u Rimski misal (euharistijska molitva). On ostaje svjedokom univerzalnosti Božjih nauma: Bog, da nas dovede Kristu, nije se poslužio samo Izraelom već i drugim narodima. Dufour str. 527.
„Žezlo tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona:(Ps 110,2)”.
