„Jednom zapodjenuše s njime razgovor neki pismoznanci i farizeji: »Učitelju, htjeli bismo od tebe vidjeti znak.« A on im odgovori: »Naraštaj opak i preljubnički znak traži, ali mu se znak neće dati doli znak Jone proroka. Doista, kao što Jona bijaše u utrobi kitovoj tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji biti u srcu zemlje tri dana i tri noći. Ninivljani će ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer se oni na propovijed Joninu obratiše, a evo, ovdje je i više od Jone! Kraljica će Juga ustati na Sudu zajedno s ovim naraštajem i osuditi ga jer je s krajeva zemlje došla čuti mudrost Salomonovu, a evo, ovdje je i više od Salomona!« (Mt 12,38-42).”
Duboka stvarnost, prava, ona koja pogađa u srž, čini propovijed uspješnom, a to znači da je navještaj sjeo na plodno tlo.
To nije samo reći: „Jona je pralik Isusov, tri dana je bio u ribi, a onda ga je Gospodin izbavio i zato je rekao da je Jona jedini znak.” To nije dovoljno jer Knjiga o Joni je tako jednostavna i kratka, a tako bogata i simbolična, i nije bilo neophodno čitavu knjigu ispisati samo zbog toga događaja gdje je Jona molio Boga dok je bio u ribljoj utrobi, molio je, nije bio mrtav kao Isus. Ili bi i naša smrt morala tako izgledati, kao živa molitva i to u onom trenutku kad je čovjek totalno umro?
Riba ga je ispljunula, Uskrsnuo je, Bog je čuo Jonine vapaje. A zna se, bio je neposlušan Bogu.
Jona je morao vršiti svoju proročku službu, a nije htio, nije slušao Gospodina, imao je svoje mišljenje, a bio je običan prah. Ali je osjećao snagu Gospodnju, osjećao je krivnju što Boga ne sluša, osjećao je strah jer je znao da nema samopouzdanja, čak je mislio da je prorokovanje Božja stvar, a ne Jonina jer je Jona za to bio nesposoban. Nije mogao znati da će ga Bog poučiti na licu mjesta, da će Duh Sveti reći Joni što će govoriti. Jona nije ničega svjestan, nije pismoznanac ili svećenik.
Gospodin ne prihvaća odbijanje Jonino, ali prihvaća bogatog mladića da odustane od svetoga puta zbog toga što se nije htio odreći svoga bogatstva koje bi mu smetalo na svetom putu.
Jona je idealan, siromašan, neuk pa čak i lud kad uporno i sustavno bježi od Boga. A vjeruje jer u lađi na moru zna da je oluja zbog njega.
Još ga samo njegovo vlastito mišljenje dijeli od svetosti, njegova oholost čovjeka koji je prah, njegov plan kako je potrebno provoditi pravdu. I to pred samim Bogom Pravednikom.
Nikako nije podoban za kraljevstvo nebesko gdje ljudi vrše proročku, kraljevsku i svećeničku službu. Nije podoban jer, ne samo da nije odmah krenuo za Bogom, nego je još i bježao dalje od Gospodina, što je dalje mogao.
I to je taj znak Jone proroka!
Nije znak samo u smrti za uskrsnuće, znak je u tome što je Jona idealno uputstvo za upotrebu vjerskoga života na pravi način, na učinkoviti način, zrno koje je Sijač posijao na plodno tlo; zrno koje je moralo umrijeti da bi donijelo neopisiv rod i ta nesvijest Jonina kako je postao pravi pravcati prorok, uspješan. Naravno, potpuno zahvaljujući Gospodinu, Duhu Svetom. Ipak, može se reći, Jonu je njegova vjera spasila jer uzalud je i Duh Božji ako vjere nema.
Jer ne daje Gospodin u svome milosrđu uvijek svakome istu vjeru, čak daje rijetkima. Inače ne bi se znalo da su vjernici licemjerni vjernici i svi bi se obratili odjednom, baš svi.
Mnogima je neukost opravdanje. A tko je bio više neuk i tvrdoglav od Jone?
I kakve veze ima što u Ninivi ima mnogo životinja, kao da bi se one prije obratile da mogu, prije nego bilo koji Ninivljanin s ljudskom dušom? Jer ljudska duša razgovara s Gospodinom, a životinja se predaje sama od sebe, i čovjeku, i Bogu, ima životinjsko znanje svojega postojanja i načina života i nema uopće svoje volje.
Niti jedan redak, niti jedan zarez nije bez veze u Svetom pismu.
Čovjek se sažali nad životinjom, ali ne i nad čovjekom jer čovjek ima sve instrumente koji su mu potrebni da bi slušao Boga i razgovarao s Njim. Za vjernika nema opravdanja, a za propovjednika valjda još više.
Drugi primjer su otac, majka i dijete. Tu se propovijeda da su Otac naš nebeski i naša Majka Marija naši roditelji i odgajatelji, a to je živa istina, ali također da je dijete plod ljubavi između Oca i Sina kao Duh Sveti, što je nebulozno. Obitelj nije dobar primjer Trojstva jer Trojstvo uzima svoje vjernike k sebi, u svoj božanski život, a majka i otac puštaju djecu od sebe kad oni sazriju, odvajaju se od oca i majke. Presveto Trojstvo je Otac po Kristu u Duhu kao u nekom prostoru, zajedničkoj posudi koja jest Ljubav i Pravednost, odnosno Milosrđe. Otac i majka su grešnici, a Trojstvo je svetinja. Dalo bi se puno reći o tome, a dalo bi se iz žive vjere puno naći obitelji koje ne prate na taj način svoju obiteljsku vjeru. Zato poslije Krizme djeca odlaze umjesto da tek tada gledaju u svoje roditelje. Loš primjer, loša propovijed. A da ne pripovijedam da Bog pristupa vjerniku pojedinačno, osobno ga zove i šalje, i da je Isus rekao da je bolje ne ženiti se. Ženidba je ustupak ovom naraštaju i postoji za dobrobit djece. Ustupak je zbog prevelika i prečesta grijeha bludnosti od kojega nastanu nesamostalna dječica. U brakovima ima dosta bludnosti i najljepše je kad muž i žena žive kao brat i sestra.
Također ima i oholosti, kao kod Jone, a ima i pohlepe. To su nepotrebne smetnje za vjernika. Sebičnost ljudska. Umjesto da se svaki vjernik preda svima jer nerotkinja ima više djece nego udata. 11.10.2023. 23:15
Ne može se vjerski život opravdavati političkom demografijom.
Cilj vjerskoga života je posvećenje.
Cilj politike je borba za opće dobro gdje se najviše okoriste političari, a ne siromasi i vjernici.
Jona je, dakle, molio i vapio Bogu, makar tumačimo da je umro i da ga je Bog uskrisio nakon tri dana, ili, bolje rečeno, nakon tri tamne noći. To bi bilo Jonino obraćenje, prije bih rekla.
Neće nam se dati drugi znak osim znaka Jone proroka.
Obratimo se i vjerujmo Isusu, Radosnoj vijesti.
