"Koji su rođeni
ne od krvi,
ni od volje tjelesne,
ni od volje muževlje,
nego – od Boga (Iv 1,13)".
Ljudski dah je gotovo isto što i život; disanje nam je svojstveno i neophodno, a taj životni dah dobivamo , zajedno s tijelom, od Boga i naših zemaljskih roditelja.
Kada odlazimo Bogu, predajemo se čitavi, a time predajemo i svoj dah, prestajemo disati.
Sam čin umiranja nije naš ljudski čin već Božje djelo, odluka o prestanku našega zemaljskoga života je odluka Boga našega. Mi ne prestajemo živjeti zato što smo prestali disati već prestajemo disati zato što prestajemo živjeti na zemlji.
Bogu, dakle, ne može nikako biti smetnjom naše disanje, niti je Bog o našem disanju ovisan, niti je ovisan o radu našega srca, niti je ovisan o našoj volji ili želji za životom. Koliko do sada znamo, Bog nas ne uzima k sebi kada dođe vrijeme već kada Bog odluči uzeti nas k sebi. Koliko znamo, i pakao je negdje kod Boga, pod Božjom ingerencijom pa se može reći da i odlazak u pakao nije posljedica naših djela ili nedjela već Božje odluke da nas uzme k sebi, makar i tom paklenom dijelu sebe ako drži da nam stanje pakla odgovara ili da smo truli i neplodni. Teško neki čovjek na zemlji može reći tko je taj tko je umro u smrtnom grijehu jer mi tuđe grijehe ne možemo vidjeti onako kako Bog poznaje naše srce i bubrege, a ne možemo ni suditi o stvarima koje se događaju u smrtnom času jer sami smrt još nismo iskusili iako teški se zločini vide jasno kao grijeh, iako i samoubojstvo opisujemo kao smrtni grijeh, ali, konkretno kod samoubojica, mi ne možemo znati jesu li oni slobodno i neovisno poželjeli oduzeli sami sebi život, nisu li bili u teškoj depresiji, a to je duševna bol kakvu mi možda i ne poznajemo; mi ne možemo znati jesu li svjesni što čine.
Božji dah duhovno jest volja i odluka Boga, Božji trenutak za čovjeka i početak i svršetak ljudskoga života.
Bog nas ne može upitati želimo li da nas rodi, ali nas niti ne pita želimo li umrijeti. Ipak, ne stavlja nas pred gotov čin već nam daje relativno dug život i mnoštvo prilika da Mu pokažemo svoju volju. Udalji li se čovjek od Boga, postaje neplodan, duhovno trune. I tu se radi o odluci Boga za nas, ali to je nešto što Bog može čovjeka pitati, može upitati čovjeka bezbroj puta želi li se čovjek Bogu vratiti ili ostati uporan u svojim pobunama.
Tjelesni život služi nam da osjetimo boli, smetnje, ugode i slično.
Duševni život služi nam da osjetimo bit svoga postojanja, Boga nedokučivog; duševne se patnje teško ili nikako komuniciraju drugim ljudima, ali nas približavaju životu u zajedništvu s Bogom više nego s ljudima i u tome zajedništvu s Bogom čovjek duševno može doživljavati blaženstvo.
Duhovni nam život na zemlji služi da se rađamo za Boga, gledamo s Božjeg stajališta na naš tjelesni i osjećajni život zemaljski te da u tom duhovnom stanju zaista živimo za vječnost, ali malo teže to uspijevamo u duševnim i tjelesnim djelima. Tijelo, samo po sebi, može nam često skrenuti pažnju s duhovnih dobara; duševna nas iskustva mogu odvesti u krivine.
Stoga je najvažnije biti kvalitetno u dosluhu s Bogom, konzultirati Ga u svakoj prilici. Nije dovoljno jednom reći Bogu "Da" već neprekidno potvrđivati tu svoju odluku da sami sebi pomognemo duhovno, to jest da zavapimo Bogu "... ne dopusti da se odijelim od Tebe".
No, samo jedno čovjekovo "Da" Bogu može biti veoma važno i presudno za ljude i čitav čovjekov život.
U dosluhu s Bogom presveta Djevica Marija donijela je mnoge odluke u svom životu koje su bile presudne za nju i njezin život te je tako bila spremna vrlo brzo odgovoriti svojom voljom na Božje pitanje i ponudu da postane majkom Spasitelja svijeta. "Fiat voluntas Tua", "Neka mi bude po riječi Tvojoj, Gospodine", odgovorila je kada joj anđeo navijesti da će je zasjeniti sila Duha Svetoga i da će na taj potpuno duhovan način začeti Sina Božjega pa Ga i duševno i tjelesno primiti i roditi.
Roditi dijete duhovna je odluka na Božju ponudu, a tek potom duševno i tjelesno sagledavanje raznolikih posljedica duhovnih odluka. Duša ne odlučuje sama, tijelo ne može poželjeti samostalno začeti i roditi dijete.
Gospodar čovjekove duše i ljudskoga tijela jest Duh Božji koji može ostvariti čovjekove odluke pa tako i želju da začne i želju da rodi dijete.
Duh čovjekov, duh žene prihvaća Božju ponudu kada začinje i rađa djecu, ali mnogi toga nisu sasvim svjesni. Tako se događa udaljavanje od Boga i Njegova dara, tako čovjek postaje neplodan, tako može duhovno istruliti.
Niti jedan čovjek, niti jedan ljudski otac djeteta, niti jedan političar, niti jedna žena, ne može biti gospodar svoje duše i svoga tijela. Može se svojim duhovnim odlukama udaljiti od Boga, ali to i čini upravo zato što se grijehom, nesviješću i ovisnošću udaljava od Gospodara svega i svih, zato što ne čuje dobro Božji poziv da Mu se vrati, da se obrati od svojih krivina.
Niti jedan čovjek ne može odlučivati umjesto drugog čovjeka.
Niti Bog ne može odlučiti o čovjeku bez čovjekove suradnje i bez čovjekove volje u duhovnosti ljudskoj i u Duhu Svetome. Ako čovjek duhovno truli i umire, Bog je taj koji zbog toga pati jer Mu se Njegovo dijete opire prekrasnom i neizrecivom daru života što ga daje Bog čovjeku. Ako i mora odlučiti da je čovjek truo i neplodan, Bog uvijek zove čovjeka na život i nikada ne posustaje u tom nastojanju oko svojega stvorenja, sve do posljednjega čovjekova daha.
24. ožujka 2019. 22:55:11
