"Dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga." Ps 139,16b
Kako me liječiš? Uz pomoć moje vjere. Kao što liječiš i one koji su puno zdraviji od mene.
Liječiš me uz moje odobrenje, uz moju molbu ako Te to zamolim.
Dugo je bilo potrebno da čuješ kako dozivam nekoga u pomoć, a nikako da se sjetim Boga, vjerujući da je Bog sve stvorio i - napustio. Nitko mi prije Tebe ne priteče u pomoć. Ako je tko i vidio kod mene neki problem, nije znao pomoći. Bilo je neophodno da se moja bolest pokaže u većoj sili kako bih počela razmišljati uopće o svome kraju. O smrti, o nekoj oporuci.
Ti si bio moja oporuka.
A tada si mi postao život, novi život, premda si mi "otpustio ventile" da se bolest toliko rasplamsa da su me morali smjestiti u krilo zemaljskih liječnika, doktora i svih onih koji se stručno i znanstveno bave medicinom. Ne, Ti nisi morao istjerivati zloduhe iz mene, Ti si samo čekao moju molbu, moju volju i prihvaćanje. A kada sam Te počela prihvaćati, zlodusi su se razbježali; oni se uvijek motaju oko čovjeka pa gdje prođe, prođe. Bilo da je netko mlad i pun životne snage i zdravlja, bilo da je netko bolestan jako ili na samrti.
Nije me bilo toliko strah zloduha koliko mi je bolest priuštila straha. Bolest sama po sebi nije zloduh već je blaženstvo. Ali tko kaže da blaženstvo na zemlji nije popraćeno napadajima zlih duhova?
Što se samog straha tiče, on nestaje kad se rasplamsava vjera.
No, bolestan strah je Tvoj dar. Da nije bilo te bojazni i toga poremećenog straha kod mene, nitko ne bi saznao za moje trpljenje i nitko me ne bi priveo liječenju, onakvu. Stesovi su u meni izazvali razmišljanje o kraju trpljenja: hoće li kraj doći tek u smrti; a što ako kraj trpljenja ne dođe niti u smrti?
Postoji i kao Božji strah, odnosno dar Duha Svetoga, ali to je opet nešto drugo.
Sigurno se u mojem poganskom životu nakupilo grižnje savjesti, a to je velika bolest, i zemaljska, i duhovna. Nisam to znala, ali sada mogu sigurno reći: nečista savjest uzročnik je teških poremećaja kod bezbožnika koji se ne ispovijedaju u dobroj vjeri prema Tebi, vjeri u Jednoga Boga. Mnogi to još uvijek ne znaju. Mnogi u svojoj nečistoj savjesti tiraniziraju okolinu, čitave narode.
Ti si jedan jedini, a tko to ne zna, taj je poremećen. Manje ili više. Taj nema jedinstvo u sebi.
Neki kažu da je svijet iluzija i da je ljudska volja subjektivno gledanje u tu iluziju koja je samo neka slika čovjeka u svijetu. Svašta, kakve besmislice. Od toga se ne može čovjek razboljeti, ali od nečiste savjesti može.
Neki kažu da su vjernici katolici svi poremećeni duševno. Jesu, kao i svi drugi ljudi, osim Bezgrešne.
Neki kažu da je psihički teško poremećenim ljudima potreban egzorcizam. Ne, njima je potrebna suosjećajnost drugih ljudi i medikamenti koje struka odredi.
Neki kažu da živim u svom svijetu. Pa da, Ti si sav moj svijet, ali samo dok se kajem i kad se ispovijedim. Potom sam opet u tuđem svijetu, onome koji me vrijeđa, ali moram šutjeti i trpjeti jer i mnogi u tom svijetu trpe moje uvrede. Moram opraštati. Drugima pa sebi. Sebi pa drugima.
Dakle, vjera, slobodna volja, molba, ispovijedanje, kajanje, opraštanje.
Ali, prije svega, Tvoja milost, Tvoj dar.
Bolest je zato da se u svijetu pokaže milost Tvoja, milosrdna volja Tvoja u meni i u drugim ljudima, liječnicima, svima oko mene. Naravno, prije svega se mora vidjeti u svijetu da je nekome potrebno izliječenje, da je čitavom svijetu potreban lijek, to jest Bog i vjera u Tebe.
18. studenog 2018. 01:25:39
Psalam 139,11-16
11Reknem li: »Nek’ me barem tmine zakriju
i nek’ me noć umjesto svjetla okruži!« –
12ni tmina tebi neće biti tamna:
noć sjaji kao dan
i tama kao svjetlost.
13Jer ti si moje stvorio bubrege,
satkao me u krilu majčinu.
14Hvala ti što sam stvoren tako čudesno,
što su djela tvoja predivna.
Dušu moju do dna si poznavao,
15kosti moje ne bjehu ti sakrite
dok nastajah u tajnosti,
otkan u dubini zemlje.
16Oči tvoje već tada gledahu djela moja,
sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj:
dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga.
