Život s Tobom

Tvoja riječ od koje dršćem,
a ponizna nisam, niti siromah,
stvara trnce mojim pršćem,
prolazi k'o vjetar kroz moj dah.

Tvoja riječ me podiže od stola,
potiče mi stope koje jure,
a ne znaju ni stići do Tvog dola,
ne umiju ni pročitati ure.

Zbog te riječi ja treperim
i malaksam na sred puta
što ga željno s Tobom dijelim
i koji mi prema Tebi pluta,

al' se često, lako gubi.
Vrati mi se, Janje, kao prije
u taj život blagi, a ne grubi
jer to bez Tebe mi život nije.
‎24. ‎listopada ‎2018. 22:30:27

Moralni dobitak

Rodih se u danima lošim
kad su pričali da sve je krasno
i da valja život koji trošim
zbog toga da sve bi bilo časno,

ne da bi to bio moj probitak
već zbog svoga dostojanstva,
jer je velik moralni dobitak
koji odnosi u životna prostranstva

i u neograničenu svjesnost.
Tada dostojanstvo moje krikne
iz dubina gdje je carevala prijesnost,
nalik nekoj zmiji koja sikne.

Ovo sada, to je ljubav Boga,
drugo ništa ne može ni biti,
a i ja sam svjesna toga
jer sve zmije običavaju se kriti

dok se ljubav Boga svud prelijeva,
mada izgled joj je često sputan.
Valjda zato ova moja duša pjeva
iako je ovaj svijet sav mutan.
‎22. ‎listopada ‎2018. 20:11:18

Duša trnja

Pođi za mnom, pođi ovom stopom
gdje ne rastu biljčice kad kročim
već se samo utabaju staze;
obavijene su zidovima, stropom
koji curi kada kapke smočim,
tamo gdje ni anđeli ne gaze.

Skreni šikarom i grmljem bar na kratko
kako ne bi morao se pitati sve više
živi li tko tamo, koliko i kako;
bar zaviri tamo gdje je boblje slatko
što zaplodi nakon jake kiše,
ali još i osuši se brzo, lako.

Stići će te, kažu, ogrebotine od trnja
koje nije tako oštro, ali peče
ako si od onih koji plaču.
Ova nastamba je velika i krnja,
ali ponekad je sunca zraka siječe
koja bljeskavo se sjaji čak na draču.

Kada vidiš ovdje naslagane jade,
lako pobjeći ćeš jednom, al' za uvijek;
ipak, više ćeš o duši znati
koja pentrala se tuda sve do nade,
sve do ljubavi što traje dulje nego vijek,
nećeš o tom više pitati.
‎21. ‎listopada ‎2018. 17:40:13

Dan za duše

"39Nato mu neki farizeji iz mnoštva rekoše: »Učitelju, prekori svoje učenike.« 40On odgovori: »Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!« (Lk 19,39-40)."




Čovjek je duh, čovjek je duša, čovjek je život, čovjek je materija...
Sve je u svijetu duh (ideja, pojam, riječ ljudskoga govora) i materija kao što ljudski organizam ima sastojke koje nalazimo u okolišu.

Kada kažemo "duša", mislimo na nekog čovjeka.
Kada kažemo da slavimo Dan mrtvih, zovemo ga Blagdanom dušnoga dana, Dušni dan jer vjerujemo da su suše pokojnika u Bogu koji je Duh i Bog živih.
U Psalmu 110 kralj David spominje svojega potomka Isusa i zove Ga Gospodinom.
"1

PSALAM 110 (109)
Mesija – kralj, svećenik, pobjednik Psalam.
Davidov. Riječ Jahvina Gospodinu mojemu: »Sjedi mi zdesna
dok ne položim dušmane za podnožje tvojim nogama!
2Žezlo tvoje moći protegnut će Jahve sa Siona:
vladaj posred svojih neprijatelja!

3Spreman je tvoj narod u svetim odorama
za dan tvog junaštva:
kao rosa iz krila zorina
uza te su mladi ratnici.«
4Zakleo se Jahve i neće se pokajati:
»Dovijeka ti si svećenik po redu Melkisedekovu!«

5Gospodin ti je zdesna,
on će oboriti kraljeve u dan gnjeva svojega.
6On će sudit’ narodima: bit će truplâ na gomile,
po svoj zemlji raskoljenih glava.
7Na putu će se napit’ iz potoka,
visoko će dignuti glavu."


"Reče Gospodin Gospodinu mojemu", kralj David svoga potomka po tijelu Isusa iz Nazareta, zove svojim Gospodinom, Mesijom, Pomazanikom Gospodina Boga Oca svemogućega koji je Duh. Krist Gospodin je Sin Božji koji nam je došao u tijelu i začet po Bogu Duhu Svetom od Marije Djevice koja Ga je rodila, Boga svoga koji pak preuze na se njenu ljudskost.

A da su duše pokojnika žive, znamo po onoj riječi gdje se Gospodin predstavlja svojemu narodu kao Bog živih praotaca vjere, Bog Abrahama, Bog Izaka i Bog Jakova, živih.
 "26A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako Mojsiju reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? 27Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.« (Mk 12,26-27)."
Ljudi, koji su mrtvi na zemlji, živi su na nebesima.
Nespretno je misliti da se u smrti duša odvaja od tijela kao neko drugo tijelo, duhovno tijelo jer duh je beztjelesan, ali ipak, i u duhu postoje tijela kao teme pokojnih ljudskih osoba; budući da je ljudska osoba zapravo bit čovjeka i u odnosima je prema drugim bitima te ima i svoje kategorije svoje vlastite biti kao biće koje postoji na drugom biću, za razliku od Gospodina Boga koji je Biće koje postoji u sebi i od sebe pa i u drugim bićima, a bit je i duša, osoba ljudska sa svojim osobnostima, može se govoriti da je u određenom smislu duša pokojnog čovjeka živa kao što možemo reći da je bit čovjeka život, živa bit, živo biće, i ne samo živo biće nego živa ljudska osoba.
To sve nikako ne znači da se ljudski život (=duša) samostalno odvaja od čovjekova tijela i da to znači da je ljudska duša besmrtna u našem ljudskom govoru kao da je apsolutno tako.

Ljudska duša često može biti u smrtnom grijehu, ne samo da je tada mrtva duša, ljudska osoba koja nema vječnoga života u sebi, nego je i
moguće da je na paklenim mukama gdje je očigledno savjest aktivna, ali svijest ne mora biti. Tada se uvjetno može tvrditi da je duša tog čovjeka mrtva, odvojila se od Boga, udaljila se od Boga svojom čvrstom odlukom i svojom vlastitom voljom.

Također, život u tijelu još neko vrijeme vidljivo postoji nakon smrti, Bog i ljudske kosti upotrijebi za Ezekielovo naviještanje i prorokovanje kada ih oživljava  duhom, 

"9I reče mi: »Prorokuj duhu, sine čovječji, prorokuj i reci: Ovako govori Jahve Gospod: ‘Od sva četiri vjetra dođi, duše, i dahni u ova trupla da ožive!’« 10I stadoh prorokovati kao što mi zapovjedi, i duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge – vojska vrlo, vrlo velika. (Ez 37, 9-10)",

stoga ne možemo označiti i odvojiti dušu čovjeka na jednu stranu, a tijelo čovjeka na drugu stranu.
Kada čovjek umre, on je za nas gotov, pokojni, mrtav potpuno. Njegovu dušu ne možemo čuti, vidjeti, dodirnuti ili s njom komunicirati. Čovjek je sav mrtav, ali njegov vječni život postoji, njegova bit postoji, njegove osobe se sjećamo, njegova osobnost i te kako živi. Zato se sjećamo pokojnika na Dan mrtvih.

I na koncu, čovjek umire od prvoga dana postojanja na zemlji. Prema tome, ne smije tratiti svoje vrijeme, ne možemo činiti što god nam se prohtje pod izgovorom da nam je duša besmrtna jer poslije zemaljske smrti više nema povratka, ne možemo popraviti ništa, nikakve greške.

Obrati se Bogu, ispovijedi se jer poslije smrti može nastupiti duboko kajanje u vječnom životu u kojemu se nadamo da ćemo biti blaženi koliko god smo sposobni i koliko god možemo jer ćemo vidjeti da je pravda Boga zadovoljena. ‎24. ‎listopada ‎2018. 15:18:58

Dani za sjećanje

Kako da vršim volju Tvoju, Gospodine?
Pokaži mi svaki pokret jer ja samo vidim ono što je pogrešno. Kažu, ako te netko ne kudi, to znači da činiš dobro i da je sve u redu.
A ja rijetko, vrlo rijetko znam da sam nešto učinila dobro.
Isuse moj, gledam Te kako se razapinješ od svoje ljubavi prema meni i govoriš mi: "Daj mi svoj križ." Kao kada majka svome rasplakanom, tužnom djetetu govori: "Reci mi što se dogodilo, reci mi zašto plačeš." Ona ne može gledati bespomoćno potištenost svoga djeteta i slijegati ramenima jer ne zna što mu je.
Tako gledam Tebe kako me, razapet, ponizno i pun ljubavi moliš da Ti predam sve svoje brige. Jer Ti ne možeš gledati te nevolje koje ljudi jedni drugima priređuju, ne možeš samo slijegati ramenima jer Tvoja pravednost nije takva kakva je ljudska pravednost. Ljudska pravednost traži zadovoljštinu, a Ti tražiš čovjeka da Ti dopusti da umjesto Njega podneseš nepravdu i da to ispaštaš jer Ti jedini možeš i znaš izliječiti sve, to je Tvoja roditeljska ljubav prema ljudima, to je u pravednosti Tvojoj Tvoje milosrđe, ljubav, sama ljubav koja želi čovjeka vidjeti sretna, koja se želi pokazati i predati čovjeku, koja želi da čovjek vidi i doživi tu ljubav - to je Tvoja najveća želja.
"Daj mi svoj križ", govoriš mi, a znamo i Ti i ja daću na taj način i dalje svoj križ i ja nositi, ali će mi to biti sasvim drugačije iskustvo. Nosit ću svoj križ u ljubavi, radosna što ga dijelim s Tobom; nosit ću svoj križ kao da je lagan kao pero. I dobit ću od Tebe neopisivu snagu koja mi je potrebna za podnošenje nevolja. Snagu i radost, ali iznad svega, doživljaj Tvoje ljubavi koja će se prenijeti na mene, u kojoj ću se ja utopiti.
Ne stradavamo svi uvijek, svijet ne stradava u apsolutnom smislu.
Ipak, nema nas, ljudi koji smo rođeni i nevini, bez grijeha, osim Blažene Djevice Marije koja je bezgrešno začeta od svojih roditelja, svetih Joakima i Ane; majka Kristova kojega je bezgrešno začela po Duhu Svetom; Bogorodica koja ostade bezgrešna i nevina čitava života te uznesena na nebesa.
Ipak, svi smo, iako grešnici, u isto vrijeme sveti. Otac naš nebeski i Sin poslaše Duha Svetoga na sve ljude, a posebno na Crkvu svoju, apostole i vjernike koji su se u ta vremena nazivali svima svetima. Tek u drugom stoljeću poslije Krista kršćani su u Antiohiji dobili naziv "kristjani".
Svi smo, dakle, i grešni, i sveti, više, manje.
Prvoga dana mjeseca studenoga, od prvoga do zadnjega sata i minute, svake godine vjernici slave Blagdan Svih svetih, a pri tome ponajviše misle i sjećaju se onih svetih koji su se izuzetno istakli u vjerskoj čistoći kroz povijest, za koje čitav svijet zna da su svetci. Idućega dana, drugoga dana mjeseca studenoga, časte se svi vjerni pokojnici, to je Dan mrtvih, Dušni dan. Sjećamo se i molimo i za one mrtve koje su ljudi zaboravili.

Da, Ti jedini, Isuse, ne zaboravljaš nikoga, niti one koje su ljudi zaboravili.
Ne daj mi da zaboravljam na ljude. ‎24. ‎listopada ‎2018. 13:06:22

Egoistično sužanjstvo

"Ja sam uskrsnuće i život - reče joj Isus. - Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će. Tko god živi i vjeruje u me, sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo? (Iv 11,25-26)."


Znam Te oduvijek, ali nisam Te poznavala.
Čula sam o Tebi kao o nekoj osobi iz različitih šala i poštapalica, kao o nekome gubitniku i kao o nekoj osobi koja je svijetu jako važna u pozitivnom ili negativnom smislu i o kojoj nije uputno govoriti, previše pitati jer ne radi se ni o čemu bitnom.
Čula sam da ljudi vjeruju u Boga, ali nisu svi Tvoje ime, Gospodine Isuse Kriste, spominjali u tom smislu već više kao da se radi o nekom idolu nekih zabludjelih ljudi kojima se pripisuje praznovjerje ili, još gore, koja nije božanstvo i nije bitna za odnos čovjeka prema Bogu, a naročito ništa nisam čula o nekom odnosu Boga prema ljudima; Ti si bio neka mutna predodžba religioznosti općenito.
Ljudi su govorili o vođama s velikim divljenjem, o Budhi, o Charlesu Mansonu, o hindusima i zenu, o islamu i židovstvu, o Sokratu i Pitagori, o Galileu, o Dostojevskom, o Hegelu i Marxu, o Winstonu Churchilu i slično. To su bili bogovi, tu se radilo o njihovim riječima i djelima, o idealima. Bog je bio nešto nedodirljivo. Nije ni čudo da je ovaj svijet sav smeten i da je ova civilizacija krivnje i smrti zagubljena.
Govorilo se o osam ili devet svjetskih čuda koje je načinila ljudska ruka ili neki vanzemaljci.
Čovjek misli da je bog.
I eto zla.
Kao u Prapočetku, u Knjizi Postanka, ista se sudbina ponavlja svakoga trenutka na svim područjima ekumene. Knjiga Postanka knjiga je o tome kako se zlo pojavi i proširi. Za sve je kriva zmija, za sve je kriva Eva, za sve je krivo kršćanstvo. To su sinonimi po nepisanom dogovoru. Ta, i sami kršćani katolici neprekidno priznaju da su krivi za sve i svašta, ali ne pripovijeda se nikada o tome kako kršćani vjeruju da je čitav ljudski rod odgovoran za smrt Boga. O tome nisam čula nikada ni naznake.
Ljudi liječe svoje komplekse, svoj osjećaj krivnje. Odlaze na savjetovanja i poduzimaju razne psihoterapijske postupke ili se zanesu nekim od navedenih idola koje drže bogovima i božanstvima. Čak su i dobri, stari Rimljani imali nedodirljivog Zeusa i čitav Olimp, nastanjen bogovima, polubogovima i božanstvima. Anđeli? Anđeli su sva slatka, mala dječica, mali anđeli, nevinašca. Biti anđeo značilo je biti jako dobar, vedar, ljubazan, simpatičan, lijepuškast i neznalica po pitanju zla i ljudske pokvarenosti. Mnogi govore da su dječica tako dugo dobra dok su neiskvarena što bi značilo da odrasli ljudi sebe ipak drže pokvarenima.

Prije pet tisuća godina, Ti si, Gospodine Bože, već kraljevao kao Bog svojega naroda o kojemu su svi nadaleko čuli. Izveo si narod svoj iz sužanjstva sebičnosti i praznovjerja i toliko si ga ljubio da je o tome znao čitav svijet što je i bila svrha Tvoga objavljivanja Tvome narodu, da Te upoznaju svi. Toliko si ljubio svijet da si dao svojega jedinorođenoga Sina Isusa Krista da ne pogine ni jedan koji u Njega vjeruje nego da ima život vječni, život u izobilju.
Bogu je sve moguće, zašto Bog ne bi imao ljubljenog Sina?
Kada se Isus rodio, dobri, stari Rimljani već su se častili kao bogovi, zajedno s čitavim svojim Olimpom; Sokrat je spoznao da niti on, niti bilo tko drugi ni o čemu ništa ne znaju; Platon i Aristotel počeli su razlučivati dvojnost ljudske naravi, ali ne znajući toj dvojnosti dati pravo tumačenje: čovjek je kriv, čovjek je grešnik, ali je i svet kada se nalazi na tragu Boga jedinoga i pravoga. Mudraci sa svih strana svijeta, magi, astronomi već su čuli da se čeka u Tvom narodu Mesija, Tvoj Pomazanik koji će spasiti ljude od zla i grijeha.
Kako čovjek ipak uvijek misli da je bog, tako nikada ne može spoznati ono i onoliko veliko i veće od njega samoga i njegovih ljudskih sposobnosti. Ljudi su učili i razmišljali, stvarali velika djela, a najviše je vrijedila filozofija, ona je bila uvijek iznad svega, iznad religije; filozof je bio mudrac koji je smio kritizirati i tumačiti samoga nepoznatog boga, boga ljudske filozofije.
Između ostaloga, mislilo se da čovjek razmišljanjem i učenjem može doseći božanske visine. Pokvareni ljudi su bili neuki ljudi, a oni koji bi bili više učeni, bili bi plemenitiji. 
Boga se, dakle, može jednoga dana doseći kad čovječanstvo sve nauči i kad većina ljudi postanu mudraci.

Bog je morao spustiti se s visina do tako nespretnoga čovječanstva. Bog se prvi javio i objavio ljudima, svim ljudima. I danas ima svoj vjeran narod od kojega se proširuje na svaku ljudsku dušu sa svojom vedrom, milosrdnom, svetom i nevinom, jasnom, iskrenom i nenametljivom ponudom čovjeku, svakome posebno, da krene za Njim, Božjim Sinom u kojemu će se susresti sa svojim Trojedinim Stvoriteljem i Roditeljem koji će ga odvesti do istinskoga života i osloboditi iz sužanjstva egoizma i praznovjerna mnogoboštva, od prazne filozofije, od vanzemaljaca, a naročito od onoga osjećaja krivnje kojemu čovječanstvo nije našlo lijeka. ‎21. ‎listopada ‎2018. 04:57:12

Dva pastira

Bolesti su Tvoje sve bolesti svijeta,
muke ljudi sve su u Tvom biću
i grijesi su naši sudba Tvoja kleta.
Sva su naša izliječenja u Tvojemu Piću.

I Bog, i Čovjek u Tebi se pronađu;
oboje jest Osoba od veća povjerenja,
oboje je Jedan u ljubavi i beznađu.
Neodvojivo se držiš svoga usmjerenja,

bilo da si ljudske ćudi u slaboći svoj,
bilo da si božanska Ti moćna ruka.
Jer si Bog i jer si Čovjek, biješ težak boj,
beskrajnih si nevolja samo jedna Muka.

Kad si, kažu, pao Ti u svom životu,
pade ljudski rod, al' Ti, Bože ostade.
I kad vjerni vidješe tu Tvoju divotu,
život nov i vječan svakoga zapade.

Jedan pored drugog, Bog i vjernik hode
kao dva pastira, neodvojiva na putu.
Kao jedan oni molitve svom puku plode
i Bog više nije sam u životu krutu.
‎20. ‎listopada ‎2018. 23:59:39