Hoćeš li mi opet doći,
hoćeš li navratiti na moje koncerte?
Hoćeš li me čuti moći,
moje lamentacije konverte?
Hoćeš li me svojim bogatstvom
počastiti kao siromaha
koji svojim silnim bratstvom
ne dolazi još do daha?
Hoćeš li mi pomoći preskakati
na mojoj stazi visoke prepreke?
Hoćeš li svoj pogled pretakati
na moje usne prijeke?
Da li ti se dopadaju
ovi vrtovi koje otkrivaš?
Da li ti anđeli skladaju
o ljulju koji zemlju prekriva?
Ono kamenje u sredini visoravni,
to je tvoje prijestolje od ognja;
tamo nastao je vulkan slavni
koji dade crnice i ruži godnja.
Tamo ću te postaviti
i poslužiti ti nektara.
Neću otrova ti ostaviti
već od jezera ti dara.
Vidjet ćeš sve ove sprude,
sve što ja sam osvojila.
Možeš načiniti mnoge grude
da ih bacimo na pojila
gdje labud moj od vatre
ponekad izranja iz dubina.
Nikada ga snijeg ne satre.
Na obali sve je puno lupina,
srebrnkastih pod mjesečinom,
koje ostale su još od sjetve.
Sjemenje je kalilo se opečinom,
zato plamene su ovdje žetve.
Ako ipak ovamo zakoračiš,
ne čudi se, sve već znaš.
Vidi se da sve mi značiš,
isto kao sav taj kraš.
Možda ti si meni ostavio
ovaj teren svoje planine
i stopama me ovdje postavio
da te pratim u visine.
Predat ću ti sve talente,
vidjet ćeš i neke plodne.
Ne obaziri se na lamente
jer ćeš naći smokve rodne.
Ne brini, znat ću da si ti,
možda presvući ću odore.
Labud će se onaj uzdići,
prati ga na sinje more.
02.02.2014. 08:14
