U strasti noći koja nema ruha
osim onoga što ga srcem krije,
prolazi kraj mene slutnja gluha;
nema zvijezda i noć sama svjetlo nije,
a pred njom se razne lampe prenemažu
kao da bi gradu dale romantičnu notu,
kao da mu priječe da sakrije stražu;
grad moj kupa se u vlastitome potu.
Ban se diči sabljom na lukava kneza
koji lakomo po ulicama hlepi,
slavi pir svoj da me prođe jeza;
kiša spustila je zastor slijepi
da se ne vide konfete koje ostadoše,
da mi grad izgleda kao pijandura neka,
kao jadan mokri sloj od pijanke loše,
kao da tom življu noćas nema lijeka.
Tko bi rekao da slavila se besparica
koja nosi kreposti iz anđeoskih dvora;
i da nije bilo samo staraca i starica
već silna mladost ogromnoga zbora,
silna mladost, čekala do iscrpljenja.
Gradski kraljevi nemaju sredstava
da nauče počistiti ulice do korijenja
pa se čini da u kiši grad već spava.
Prođe gorčina jer srce mi stari,
jer mladi moraju ljepotu pamtiti,
jer njihove duše i njihovi dari
moraju novom vatrom plamtiti.
Koliko sad duše vatrene vrijede,
koliko tisuća, koje monete?
A pjesme nam tihnu, kratke i blijede
kao sve ove pokisle konfete.
Više mi znači gledati ovo, biti tu,
šaptati pjesmu za našega Oca
i dobiti od Boga najbolju utjehu,
tražiti tragove plastičnih boca.
Ruka na srcu, lagana gluhoća,
pohranjivanje osjećaja u dubine;
nezgodna, naporna neka suhoća.
Daj mi, Bože, da duša mi sine
koja se toliko kraj Tebe stišće.
Neka me svjetlo Duha osjeni
da spadne mi s duše suho lišće.
Smiluj se, Bože, smiluj se meni.
Odlazim negdje u tišinu,
silazim tiho, spuštam se k sebi
jer tražim onu žarku toplinu
koju nikada drugome dao ne bi.
18. srpnja 2018. 15:06
