"U očima Božjim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se biće na zemlji izopačilo - reče Bog Noi..(Post 6,11)"; "... uđi ti i sva tvoja obitelj u korablju jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu (Post 7,1). Potop nastade i Bog zatvori za njim vrata korablje".
Evo kako se ovaj svijet grešnika uspio iskvariti prema svojim vlastitim definicijama osobnog i društvenog života kojega želi graditi bez Boga kao da je sam sebe izmislio i sam sebe održava i kao da je sam sebe stvorio ili ga je, još gore, načinila stihija i kaos koji za plodove mogu imati također samo stihijsko ponašanje u općem neredu:
VOLJA I SLOBODA - GUŠENJE SAVJESTI
Voluntarizam, filozofsko-psihološki = učenje prema kojem je volja, a ne um (?!) temeljni princip i pokretač svih stvari; političko-sociološki = samovoljno postupanje, autoritarno ili diktatorsko, bez obzira na zakone, obaveze ili na potrebe ili zahtjeve društva; sociološki = djelovanje koje se temelji na htijenju, ali bez profesionalne kompetencije i poznavanja predmeta, djelovanje proizvoljnosti.
Liberalizam = sustav ekonomskih i političkih nazora u kojem su prava pojedinca najviša vrijednost; slobodoumnost, slobodno mislilaštvo; politička filozofija za koju je sloboda temeljni kriterij vrednovanja društvenih ustanova.
Liberalna demokracija = politička praksa imanentna razvijenim društvima, nastoji njegovati i usklađivati temeljne vrijednosti liberalizma ( pravo pojedinca ) i demokracije ( pravo većine ).
Volja
Točno je da je volja temeljni pokretač svih stvari u ljudskom životu i društvu jer u nedostatku osnovne volje za nečim postajemo bezvoljni, a tada i potlačeni. Naročito potlačeni pojedinci čine skupine koje u svojoj potlačenosti gube volju za životom, to jest postaju bezvoljni (nemaju hrane, vitamina, sredstava za život, preporučuje im se da ne rađaju "višak" djece, postaju zbog svega toga deprimirani) te ih bogati s puno volje puno lakše mogu tlačiti, iskorištavati i zloupotrebljavati im temeljne slobode i prava. Na taj način beskorisni članovi društva postaju korisni, bilo da imaju nasljeđe, nekretnine, talentirano dijete ili čak i neplaćeni posao te besplatno rade "odbačene" poslove kao što su održavanje svega, prijevozni djelatnici, radnici koji čuvaju sigurnost ljudi i imovine, osiromašeni poljodjelci i slično.
Volja je ljudska jaka i značajna u životu pojedinca koji se uz njenu pomoć osjeća više slobodnim, što je više pokreće, upražnjava ili čak nameće. Takvu snažnu energiju, kakvu daje ljudska volja, podložiti Bogu nije lako i jednostavno. Najsnažniju volju ima Bog koji svoju volju ne mora nikome nametati. Podložiti se volji Boga najveće je umijeće i uspjeh ljudskoga bića.
Božja volja da ljubi sudara se s grešnom ljudskom voljom: povijest Adamova uvijek je aktualna. Čujmo na primjer proroka Amosa. U odnosu na nevjerni Izrael volja da blagoslivlja postaje voljom da kažnjava (Amos 1,3.6...), to je cijena izabranja (3,2); ako čovjek još ne priznaje svoga Gospodina (4, 6-11), neka bude spreman na konačnu kaznu (4,12). Nad njim tada visi prijetnja tvrdokornosti. No, Bog ne ustraje tvrdokorno u svojoj volji da kazni, On je uvijek spreman da se 'obrati' od svoje odluke, da promijeni volju (Jer 18,1-12; Ez 18; usp. Izl 32,14; Jon 3,9 sl); Bog najavljuje da će bar Ostatak preživjeti (Iz 6,13; 10,21). Raduje se gledajući kako se grešnik "obraća od svojih zlih putova i živi" ( Ez 18,23).
A ta bi volja, kad ne bi Bog sam grešnikovu stvar uzeo u svoje ruke, bila tek nakana bez djelotvornosti. Zato će On iznutra potaknuti volju svoje nevjerne zaručnice (Hoš 2,16); dajući joj novo srce, učinit će da Izrael hodi po Njegovoj volji (Ez 36,26 sl; usp. Jr 31,33). U tu svrhu podiže Slugu, kojemu svako jutro budi uho (Iz 50,5) da bi bio kadar poslušati Njegovu volju (Ps 40,8 sl); upravo zato, zahvaljujući Sluzi, "Jahvina će se volja po Njemu ispuniti" (Iz 53,10). Uostalom, to se neće zbiti uz cijenu prisile, osim možda prisile ljubavi. Dragi ne budi Zaručnice dok sama ne htjedne (Pj 2,7; 3,5; 8,4). No kad se ona ushtjedne okrenuti svome zaručniku (Hoš 2,17 sl), zaslužit će da je Bog sam nazove: "Moja milina" (Iz 62,4); vidi Dufour, str. 1453.
Sloboda
Definicije o volji i slobodi ljudskoj nalažu da čovjek sam zna svoja sva prava u životu, a ta prava su uglavom gušenje tuđih prava, proizvoljno i vrlo često neuko razmišljanje o važnim društvenim temama.
Ako bi volja bila temeljni princip, i to volja pojedinca, koji dovodi čovjeka do nekakve neodređene, ali velike slobode, tada bi također i demokracija, u kojoj se prava formiraju kao prava većine, imala smisla jer u toj demokraciji pravo većine gubi snagu i pretvara se u pravo jako bogatih da tlače siromahe, u pravo jačega da tlači slaboga, slabijeg od sebe, a to opet potvrđuje da je sloboda pojedinca neograničena.
Ta sloboda, ako sam išta razumijela, morala bi ispunjavati svoju svrhu u ostvarenju gotovo svih prava pojedinaca pa bi tako nekako i društvo postalo pravednije. Takvom slobodom koja osigurava sva prava pojedinaca zakoni postaju, kao što se vidi u praksi, međusobno kontradiktorni i u odnosu na ustavne zakone, a kako bi se to spriječilo zakonodavci pogoršavaju tu situaciju pišući suvišne zakone koji su toliko općeniti i nedorečeni da se mogu primijenjivati proizvoljno.
Ta sloboda radi ostvarivanja prava ne bi postala sloboda od nepravde, niti bi postala sloboda za urednije društvo.
Istinska sloboda je sloboda od duhovnog i psihofizičkog ropstva, skučenosti i potlačenosti što je zaista u prvom redu problematika svake osobe pojedinačno. Istinska sloboda je sloboda za ljubav i pravednost koje mogu doći do čovjeka i društva samo izvana ukoliko je svaki pojedinac već slobodan u sebi. Iz toga proizlazi da je sloboda rezultat imanentnoga i transcendentalnoga djelovanja Boga u društvu i na svijetu.
Ako je ljudski um temeljni princip i pokretač svih stvari, tada nije jasno zašto se nitko ne sjeća kako je stvorio svijet, kako je načinio sebe samoga. Tada sve je stihija kao temeljni princip, a u tom slučaju čemu uopće razmatrati tako plemenite ideje kao što je pravednost ili demokracija. Bilo bi nam svima lakše bez razmišljanja ljudskoga uma, ali ni to nije ostvarivo jer u takvom slučaju koji opisujem ljudski um želi razmišljati, želi vladati, želi i tlačiti druge umove uz pomoć zakona jer, naravno, nije slobodan. To je bio svijet prije Noe, to je bio svijet prije uništenja Sodome, to je ovaj svijet u kojemu su pojedinci, slobodni kao i čitava rulja pojedinaca, razapeli najnevinije Biće na svijetu i šire, Gospodina Krista Svetoga.
Savjest
Evo još jedne bezbožničke definicije:
Savjest = subjektivna svijest o dobrom i lošem, unutarnja reakcija pojedinca na vlastito moralno ponašanje i pretežno osjećajno zasnovano znanje o vrijednosti odnosno bezvrijednosti vlastite osobe i vlastitih moralnih postupaka.
Kada bi savjest ljudska bila slobodna i onako formirana kako pripovijedaju svjetovni filozofi, filozofi vremenitosti, profanosti i zemaljskoga praha, tada bi je se moglo sistematski gušiti, a gušenje pojedinačnih savjesti u ljudima ne bi dovelo do smrti i poslušnosti već do velikih nereda, razaranja i grešnih čina, djelovanja, govora i radnji.
Oni naglašavaju da snaga i karakter savjesti, kao specifične moralne sankcije, zavise od toga u kojoj je mjeri pojedinac prihvatio svoje određene, različite vrijednosti i norme te da je podložna samoocjeni i samousavršavanju, zavisno od konkretnih uvjeta života, konkretne povijesne, ideološke, a samim tim i moralne pozicije čovjeka (kao da se moralne vrednote formiraju od zemljanog praha, flore i faune pa sve do čovjekove povijesti, a ne zbog toga što proizlaze iz Božje univerzalne ljubavi prema čovjeku). Kada te u tvojoj savjesti Bog probudi i prozove, ma gdje bio i ma što ti činio i mislio, moraš se odazvati.
Savjest je, znamo, glas Boga u čovjeku:
"U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (...). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br. 1776, str. 457
vidi: II. vatikanski sabor, 'Gaudium et spes' 16)
subota, 28. travnja 2018. 10:06:09
p.s. svjetovi propadaju, ali izgleda da ovaj naš svijet sadašnji nikako ne može propasti, možda stoga što je stihija sve više počela uzimati maha pa nas možda dovede i u stanje velike moći i velikih mogućnosti. Tada bismo bili bogovi, ali morali bismo nekako izglasovati kako izabrati vrhovnoga boga i u kojem mandatu. A da ipak barem na kratko upotrijebimo moždane vijuge i uzmemo u obzir mogućnost koja se kao logična premisa i konkluzija najviše i najčešće nameće svojom spontanošću i nesagledivom jednostavnošću: Bog je stvorio svijet i čovjeka, sve uzdržava i svime upravlja?
