Mole se putnici da ne gledaju i ne prodaju zjake na putu svom već neka prtljagu predaju i mirno odšeću u novi dom. Sirotinja leži, sirotinja spava; prazni šeširi, obrnute kape očekuju novčić iz neba plava i poput ustiju gladnih zjape. Nikada neće prosjaci krenuti tamo gdje plove nebeski strojevi, plavetnilom će se odjenuti dok prolaze kraj njih samo brojevi. Odlazim tiho dok jutro se budi; narode, pa ja niti imena nemam. Po meni gaze zvijezde i ljudi, u slabosti svojoj na pola drijemam. Nekome za konjak, nekom za kruh kovanica pade, na rosi se sjaji. Prinosim darove za svoj duh, a nebo me diže, nebo me taji. utorak, 20. ožujka 2018. 08:14:48
Proletjele mušice, mlade i gorke kao da grabe si utjehu pelina; proletjela proljeća, delfini i orke, prepuni nektara, adrenalina kao da to više sad ne postoji na ovoj zemlji, na ovome mjestu gdje vrijeme curi, vrijeme se broji, sa sobom ne nosi bar jednu čestu, bar jednu minutu za zalihu svoju, za one dugačke oblačne noći, za poneku tugu i tjeskobu moju, za kakvo naglo buktanje nemoći ili barem za jedno "do viđenja"; ne, vremena više ni malo nema, kob je već stigla do visokog vrenja kao da trošim što drugi sprema. Sada nastaju bezvremene crte, možda se rađa, možda se mre; ugodna sjećanja još uvijek se vrte, ima nostalgije i za teške sne. Kako je značajna svaka sitnica, to su opjevali pjesnici davni, svaka je kao onosvjetska klica čiji plodovi nekako nisu javni. Plodovi gorčine slatko su voće, a sjeme slatko plod je gorak. Vrijeme mijenja stalnost kakvoće, vrijeme sad više ne broji mi korak. nedjelja, 29. travnja 2018. 19:58:53
Dok se golubovi obrušavaju niz okno pa sve do trave, pogled moj prati životnu stazu. Na njoj se mladi ptići okušavaju kako bi postigli visine prave; ledi se vjetar na mome obrazu. Iz jedne tišine u tišinu drugu odlaze pozdravi duše prema svodu, a čestica vraća se k meni; vrane grakčući presijecaju prugu koja me vodi daleko k rodu; krošnja se trešnje već zeleni. Uskoro cvjetovi bit će bijeli, čitavu zemlju prekrit će lati i zvijezde će sjajne rasvijetliti put; u daljinama netko se možda veseli, u daljinama netko možda pati, a tu, pokraj mene, samuje ćut. nedjelja, 18. ožujka 2018. 11:55:34
Mogla bih sada usnuti, najtišom tajnom stihovlje zvati i prostirkom šušnuti; pjevam li noćas, da mi je znati. Iznenadne pahulje zatoplile ono malo okna zatvorena pa se pjesme tamom slile; gdje je rima, je li rasporena, ne znam. Spustilo se sjeme na postelju od svježa nadahnuća, i juri propušteno vrijeme, i sijeva zadnja nada, vruća, prepuna od ploda, bremenita. Prolazi kraj nekog znanca, tako bezvoljna, vremenita, uzaludno traži barem jednog stranca kako bi se malo pohvalila. Odvela je slova svoja u tišinu pa je ognjište zapalila da se skloni u tu tminu. Odavno već ne bijahu tako prazne priče koje duša priča; mnoštvo riječi, a teme sve razne. Sve je poput običnoga kiča. Samo jednostavna potreba da se mirom sad odmara i prazninom sve do neba; da se opet stvara, stvara. četvrtak, 08.02.2018. 00:55