Mogla bih sada usnuti,
najtišom tajnom stihovlje zvati
i prostirkom šušnuti;
pjevam li noćas, da mi je znati.
Iznenadne pahulje zatoplile
ono malo okna zatvorena
pa se pjesme tamom slile;
gdje je rima, je li rasporena,
ne znam. Spustilo se sjeme
na postelju od svježa nadahnuća,
i juri propušteno vrijeme,
i sijeva zadnja nada, vruća,
prepuna od ploda, bremenita.
Prolazi kraj nekog znanca,
tako bezvoljna, vremenita,
uzaludno traži barem jednog stranca
kako bi se malo pohvalila.
Odvela je slova svoja u tišinu
pa je ognjište zapalila
da se skloni u tu tminu.
Odavno već ne bijahu tako prazne
priče koje duša priča;
mnoštvo riječi, a teme sve razne.
Sve je poput običnoga kiča.
Samo jednostavna potreba
da se mirom sad odmara
i prazninom sve do neba;
da se opet stvara, stvara.
četvrtak, 08.02.2018. 00:55
