Vrapci (ah, ti vrapci) umukoše,
sredina je dana, ali večer stiže;
kad se sati svi ukinu i potroše,
oblaci se valjaju, mjesečina noći gmiže.
Ne znam ima li je, mjesečine sjajne,
kapci su mi spušteni, da li se povlači
ili otvara mi oči, prozore i tajne
dok se kao sjenka nebesima provlači.
Ura prastara se čuje od papira,
ona utješna je svakom zgodom
i ne griješi, ne kvari se i ne bira
hoće li ometati me svojim hodom.
Misli skrivaju se i molitva leti
na tvoj osunčani, visok prag
nad kojim se Živi sveti
kao zaručnica, kao netko drag.
Zasigurno rekla sam ti 'hvala'
ako dostigla sam barem to izreći
jer uvijek sam ti vrijeme krala
koje još ni sada ne prestaje teći.
Još sam dugo pribojavala se
da ga neću imati dovoljno za sve
i još dugo sam u brizi zavaravala se
dok sam skupljala u srcu dojmove.
Ali evo, tom Životu kraja nema,
niti duge noći ne mogu ga smaći,
makar duša sad u miru drijema;
jednu uspomenu samo ne mogu pronaći,
to je ona gdje mi jasno piše
odreknuće potpuno od tebe,
da te neću zavoljeti još i više;
a kako i ne bi kad samoća zebe.
Ipak, sad se sjećam da nam se isplatilo
izgubiti sve, a ne dati nikom žrtve.
Sunce se Života k meni vratilo
i probudilo mi čak i one vrapce mrtve.
nedjelja, 14. siječnja 2018. 13:31:51
