Jesenje balade

Prekrivam se zimskim ogrtačem
iako nit' nije tako hladno, ali dršćem;
nebo vlada uraganom kao mačem
koji se razbacuje životima i tršćem.

Slušam neke stare rock-balade,
sve to sad se pušta radi relaksacije
jer nam nemir dane krade,
burno cvate cvijeće demokracije.

Diktatori, terori i apsolutisti
traže bolji život, naravno, za svoje,
ali nisu sada moderni, ni čisti
kao oni slobodnjaci koji žrtve broje.

Pjesnici se sklanjaju u snove,
nalik su na vrapce moga vrta,
golubovi mira zaklona se love
što ih nebo oblacima crta.

Evo, jedan pjeva baš o duši,
baš o tome što je duboko unutra
i što zrake sunca guši
jer ne vjeruje se da će stići sutra.

Olovno je nebo kao crna slutnja,
bršljan se crveni svom ljepotom bitka;
caruje u srcima nam samo šutnja,
zatečena i olinjala, bezumna i plitka.

Drugi pjeva ljudskoj gordosti i  ponosu
što se lomi ispred zaljubljene žene
kao što bi kiše uragana kapnule na rosu
kada veze ne bi bile polomljene,

one veze što su ostale u zaklonu
ispod zračnih linkova i strujanja;
svi se nadaju bar jednom naklonu
kako bi otvorili si srca, puna bujanja,

svaka duša samo jedan poticaj iščekuje.
Što li skriva ona nutarnja balada
koja sada nema mjesta, koja se ne čuje
od svih naših ponosnih parada?
‎četvrtak, ‎7. ‎rujna ‎2017. 07:48:36

Sluga rata

Što da ti za ovu pjesmu reknem,
blagoslovljen budi ti i tvoja moć,
a kada na uzglavlje svoje kleknem,
neka ti prođe nemir i teška noć.

Od kada je ova kiša sav zrak ohladila,
nema ni zagušljivosti, niti sparine
i zemlja kao da se sva pomladila,
a zadržala vrijednosti svoje starine.

Koga da ti pošaljem da te budi
kao što lahori razmiču vlati
i tko bi se našao da ti sudi,
i koga bi bilo da ti plati

za tvoje zasluge skromne, služinačke
jer ti sad misliš da si sasvim beskoristan?
Nisu ti dali ordenje, lentu, ni značke,
niti kesten što bi sada bio razlistan

s bezbrojnim bodljikavim plodovima.
I bolje ti je da te ne slave i hvale
jer ti si sa svim svojim brodovima
stvarao krv što su je tvoje vene dale.
‎srijeda, ‎6. ‎rujna ‎2017. 20:16:51

Potpuri

Znam, sve to znam, i kraj,
i nastavke ove stare priče;
kako se gleda na sat, kako se ispija čaj,
kako dijete iz daljine viče,

a susjedi i poštar zvone na vratima.
I u pozadini glazba, i na vijestima vijećanje,
i kao da tren traje već satima,
a potom sve odlazi nekamo u sjećanje.

Ostaju stvari koje smo voljeli, osobe drage
za koje nikada vremena imali nismo;
nestade razgovor, zajednički ručak, riječi blage,
i samo reklama stiže kao pismo,

i već smo odavno i mi morali nestati,
i nema mjesta kojemu bismo pripadali
jer i moj život je već morao prestati.
Davno je bilo kad smo se nadali,

optimizmu se djeca kao nekoj šali smiju,
oni uče kako se skloniti od rata
i kako se ljudi po zraku tuku i biju,
a ne kako dolazi do procvata.

I kada izgradim oko sebe mir i ljepotu,
kada u sebi nosim kreativne snage,
ti želiš me podučiti modernom životu
kako ne bih imala niti jedne ljage,

kako bih ostala sasvim u trendu, ha, ha.
Rušilačka civilizacija, kultura smrti,
a meni je preostalo još tako malo daha,
i sve to, i svašta moje rame već dugo prti.

Hvala na komplimentu, tvrdovrati,
ja sam se dosta naživjela, i više od toga,
i znam da se sve uvijek vrati i plati,
ali da sve visi o riječi Krista, Boga

za kojim se hodi, kojega se sluša.
Ti još sa Smislom nisi protepao,
mlada i nesretna tvoja je duša,
i svoje si mrvice negdje potepao,

tamo gdje oholost vlada u ime dobrote.
Ne znaš za istinu, niti za pravdu i uzroke rata,
ne znaš za veće od ove ljudske pjesničke divote,
ni kada ti anđeli pjesmom otvaraju vrata.
‎srijeda, ‎6. ‎rujna ‎2017. 07:09:02

Uspomene

Mrkle se mrkline, nado, valjaju
kada god ja na te oči svratim;
sve se tvoje lijepe geste kaljaju
kada god ja tvoje misli shvatim,

tako slatke, tako medne i duhovite,
pune privlačnosti s kojom želim pasti
u predanja te tvoje dubine skrovite
s kojom čak i uspomene čeznule bi rasti

makar crne, pomiješane zlatnim.
Oduvijek ih pamtim kako su me rušile
s visokih planina prema jezerima blatnim
gdje su šumska bića izgledala kao vile. 

Još i danas ne znam što me to obaralo,
ubojica nikad nije se pokazao,
a srce je moje samo stvaralo i stvaralo
sve dok nije tu zabazao

netko s tvojom, nado, siluetom.
Ne gledaj me tako lihvarski,
ne dam srcu svome spetom
da priljubi leno carski,

ostavi mi barem tu iluziju
pa me ljubi bilo kako;
znam, kad ruke se naužiju,
da me nećeš ostaviti lako.
‎utorak, ‎5. ‎rujna ‎2017. 01:07:53

Po zemlji do neba

Zemaljski interesi na nebeskoj gozbi
‎ponedjeljak, ‎4. ‎rujna ‎2017. 19:18:29
Zanimljivo je to kako vas neka grupa ljudi voli izbaciti van kada pokažete bilo kakve drugačije ljepote i divote od onih koje postoje u toj grupi. Svaka se grupa sastane i sastavi zbog toga što vidi neke ljepote i divote.
Sad se pitam o čemu se tu radi. Da li se sastajemo zato što imamo zajednički interes ili zato što volimo i tražimo ljepote i divote? Ili se sastajemo 'da bismo bili jači'?

Kada se sastanemo zbog toga što imamo zajednički interes, tada one ljepote i divote koje vidimo mogu i ne moraju imati veze s tim zajedničkim interesom pa se grupa i dalje dobro drži i opstaje, bez obzira kakve ljepote i divote vide ljudi te grupe.

Kada se sastanemo jer smo ranjivi i osjećamo se nemoćnima, često mislimo da ćemo se od ranjenosti i nemoći oporaviti ako se mi, svi ranjeni i nemoćni, udružimo jer, tko zna zašto, mislimo da ćemo postati jaki, da ćemo zajedno biti jači. Nije jasno kako grupa nemoćnih ljudi odjednom postaje grupa jakih ljudi tamo gdje se nemoć zapravo samo još više širi i umnožava, kao pesimizam, primjerice.

Kada se sastanemo zbog toga što volimo tražiti ljepote i divote, tada su sve ljepote i divote dobrodošle.

Kada se sastajemo s Isusom i Njegovim anđelima te sa svima svetima na Euharistijskom slavlju, tada vidimo bezbrojne ljepote i divote, tada naši različiti i zajednički ineresi postaju svima i svakome zanimljivi, a tada i svi koji se osjećaju slabima postaju jaki i sigurni u svome postojanju. Jedino tada postoji zajedništvo, jedino tako smo jedinstveni, a različiti, Bogu hvala.

Svejedno, nije jasno kako netko može dolaziti Isusu na Gozbu, a onda se osvrtati i upirati prstom na određene pojedince i tjerati ih van iz grupe koja se sastaje. Tko je taj tko može odrediti protiv Boga, anđela i svetaca da neki član grupe, kojega je Krist pozvao na svoju Gozbu, mora otići van, udaljiti se iz te grupe, udaljiti se s Isusove Večere?

Jer nisi ti postao jak u Bogu zato što si se udružio s nekim nego zato što Bogu vjeruješ.
I nisi ti vidio neku ljepotu i neku divotu zato jer si bolji od svih drugih nego zato što izobilje Božje daje svakome druge ljepote i divote kojima nikada kraja nema.
I nije Isus tvoj interes zato da bi ti poslužio do tvojih zemaljskih ciljeva već su svi ciljevi i interesi nastali u Gospodinu da bi te doveli do nebeskih stvari.

Evanđelje po Ivanu, glava 3, redak 12
12Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?

Noćas

Noćas dođoše zaboravljeni anđeli
da me podsjete na život prije života,
da srce probodeno na njihovoj strijeli
opet oćuti beskraj ljepota

što ih je nosilo u svome poganstvu
kada se Boga moglo samo naslutiti
kao svjetlo sunca u noćnom prostranstvu,
kad se u zvijezde morao pogled uputiti

da bi se saznalo zbog čega su sjajne
i zašto noću ljubav ne spava,
i gdje se pronalazi ključ one tajne
koja se s Mjeseca isparava;

i do kada će trajati ta nesnosna potraga
koja i dušu sve jače kinji
iako čitav svijet šapuće: "Draga!",
iako ljube se galebi sinji,

mjesec i zemlja, zemlja i more,
more i sol, svjetlo i tama.
I svi ne spavaju jer čekaju zore,
a duša je ipak nekako sama.

O, kako bilo je slatko tajanstvo,
kao melem na rani sve veće gorčine
što ju je stvaralo to poganstvo
od kojega dođu sve češće mučnine

dok tajna se sporo, sporo otkrivala.
Ni 'mala smrt' ne bijaše pomoć,
ona je dušu samo okivala,
poticala čežnju koja se rodi u ponoć

kao tiha i uporna, slaba drhtavica
i kao nemoćne kapljice suza.
Tek kad je veo razotkrila nevjerica,
srce se konačno oslobodilo uza

jer usred svečana, bijela dana
spusti se mrak na umorne kapke,
a noć ostade samo stara rana.
Životna čežnja su čvrste stapke

na kojima rađa se Mlado Sunce s visina
da obasja tamne i smrtne sjene.
Ljubav je Boga ta tajna svih tmina,
samo ona ne spava i nikad ne vene.
‎nedjelja, ‎3. ‎rujna ‎2017. 04:30:29

Vjera i zvijer

Ako se tvoja ljubav malo probudi,
istrčat će pred tebe onaj što zvjera
i kad ti se nada smjesti u grudi,
znat ćeš da rađa se tvoja vjera.

Po mukama svojim i po strahu,
bojazni i nesigurnosti,
osjetit ćeš smrad u tuđem dahu
zbog žeđi što sitno napakosti.

I kada najžešće Boga potražiš,
vrlo ćeš lako izgubiti volju
jer će ti reći da zvijeri dražiš,
da sigurno imaš ideju bolju.

Kad u molitvi svojoj poželiš ustrajati,
zvijer će te ričući obilaziti
da te natjera da počinješ zdvajati:
rađati vjeru ili proplaziti.

No, vjeru ti daje Bog na dar,
o tome više ne odlučuješ ti
i nema utjehe već samo žar
kojega žeđa zvijer proždrijeti

kao što se ispriječi Bogoroditeljici
kada je Sina Boga rađala.
Skloni se k njoj kao voditeljici,
ona se nije s Bogom svađala.

Upali tamjan svoje nutrine
u kojoj te ljubav na vjeru potakla
i pusti zvijeri da sanjaju tmine
jer ljubav je Majke i zmiju smakla.
‎subota, ‎2. ‎rujna ‎2017. 12:34:20