Želim znati sve što samo slutim
jer me slutnja svu iscrpljuje, ispija
kao neku srž života kojime se putim;
želim prepoznati slutnju dok još klija
da dočekam ispunjenje nemira mi svetog.
Zato učim, zato primam sve što vrijedi
još od pradavnina i od Križa kletog,
sve što iz te moje slutnje slijedi.
Slatko li je tražiti preko svake nevjerice,
slutnje se izgube, a prilaze nove
što se daju provjeriti kao činjenice
što sve jače oko slutnje plove.
Slutnja, dakle, kao umišljena ne postoji;
kad se ona javlja, siguran joj izvor.
Treba naći volje da se svaka ćut pobroji,
prevelik je slutnji ljudskih izbor.
Slutnje sve su istančane, one nisu poriv,
nisu isto što bi bila uznositost ili glad.
Ona ostaje u svijesti kao poziv neoboriv
da se krene više, da se napusti sav jad.
Blažene li raščišćene svijesti ove starosti
koja me je dovela do Boga bliže
jer kad duša zauzeta jurnjavom je mladosti,
ona teško bilo kamo stiže.
Čovjek nema vremena za premnogo toga,
hrpa informacija mu ne daje do daha,
a treba mu samo jedna lozinka do Boga
koji tada ga izvlači iz zemljanog praha.
Ponekad se tajna riječ u slutnji skriva,
to je ime kojime me vječnost zove,
koje uvijek dovodi me do izvora živa;
zato nosim svoje molitve, uvijek nove,
zato spada s mene blato, prašina i jad
što ih dolje bacam iz sve svoje snage;
zato stižem u nebeski Božji mir i sklad
gdje ubirem plode Riječi od vječnosti blage.
petak, 21. srpnja 2017. 12:08:46
