Zašto gore svijeće?

Ljudi vjeruju u smrt,
takvi mrtve svoje dane,
umorni su, retardirani.
Uvijek imaju svoj nacrt,
nikada ne otvaraju dlane,
snovi su im preparirani.

Ljudi vjeruju u ništa,
vide samo zlo i patnju,
puštaju se besmislici.
Ako zatrebaju išta,
traže mrtvu pratnju,
misle da su mistici.

Ljudskim glavama se mota
samo ono što ubija
pa sve misle da su cvijeće.
Nema pravoga života
kad se smrt upija.
Zna li netko zašto gore svijeće?

Crne vijesti imaju svu pažnju,
dobre vijesti niti ne postoje.
Topimo se kao voštane figure.
Posljednja vremena nose kaznu:
kad se ljudi svi postroje,
ne znaju ni kamo otišle su ure.

Svak je čovjek sebe svjestan,
ali ne zna vidjeti, ni čuti
niti druge, niti unutarnji glas.
Ili bolestan je, ili obijestan
pa su zatvoreni svi mu puti,
pa ne vjeruje u spas.

Svaki čovjek samo sebe gleda,
ne zna da je život dobio na dar,
samo jedan, samo kratko.
Vidjet mu se preko toga ne da,
ne zna za svoj vječni žar 
kojega ne prima svatko,

kojega se traži u noćima svijeta
jer tko traži, taj i nađe.
Ali ovdje nitko se ne nada.
Dužnost ljudska nije obaveza cvijeta,
ali u svoj život nitko još ne zađe,
ne zna da je smrt nastupila već sada.

Da se užga jedna svijeća,
dovoljan je malen, kratak čas.
Zašto ljudi su na svijetu tako dugo?
Zašto bježi im iz ruku sreća,
zašto ne slušaju svoj vlastiti glas
kad već ne znaju za ništa drugo?
‎srijeda, ‎19. ‎srpnja ‎2017. 06:35:58

Jesus The Light of the World

Nebeski stupovi

Moja je kotlina svjetlucava i budna,
moje svjetlo bliješti kao bezbroj luči,
one tu caruju jer tama je tako oskudna,
a svjetlost je zalila tu svu dolinu žuči

što se preko dana ispod sunca jače prži.
Noćna svjetlost grije me drugačije i bolje
jer sad ima mjesta, svježi zrak se drži,
napučena mjesta sad su uspavano polje.

Vjetrovi sa sjevera padaju niz litice
s kojih nazire se sjaj u starom kamenju
i svjetlucavi odrazi svake  male ivice
ukazuju se kao obrisi po znamenju,

a na stijeni titra sjena kotlinskoga raslinja.
Pojedine luči bliješte, a neke su tamnije,
igra svjetla beskonačna kao jedan plamen tinja
dok s najvišeg vrha svijetli najzamamnije

svjetlost Božjih stupova na nebeskom hramu
što se jače još od rijetkih zvijezda sjaji.
Uskoro će pasti mjesečina sva na tamu,
znam da bljeskat će se sve što još se taji.

U noć pobjegle su zvijeri, lutalice, tati,
ali skloništa od tame postat će im zamka.
I ja sebe moram izbjeglicom zvati
što se budi noću kad je sva sparina tanka. 

I kad mjesečina hladna u sve kute prodre,
protrčat će lutalice, gmazi, tražeći mrak.
Iznad onih stupova vidjet će se mrlje modre
koje stvara Božji naum kao svježi zrak.

Takvih se trenutaka budi sasvim novi dan
kakvog nikad nije bilo nikad prije.
Ledena će kotlina svima dati pravednički san
tek pred jutro kojeg nikad bilo nije.

Na nebeskim stupovima sunce će zacakliti
najveće na svijetu svjetlo za noći i dane.
Nitko više tad se neće stići sakriti,
usnula će tama sva ispariti kad svane.
‎utorak, ‎18. ‎srpnja ‎2017. 00:38:29

Jesus - The Name above All Names

Jesus: The Son of God

Jesus: The Good Shepherd

Maranatha

Zašto me prozivaju ti balavci iz Sodome
da im se uključim u njihove rasprave?
Zašto meni mjesto vela, igračaka nose kondome
da ih spržim sve kao sunce suhe trave?

Zašto odlaze iz moga životnoga vijeka
vrijednosti od kojih izrasla sam zdrava
mada kasno primila sam od božanska lijeka?
Zar ne vide mene u tom mnoštvu bikova i krava?

Žena sam, bez obzira na neka htijenja,
čovječica-majka svoga spola, a ne roda.
Starica sam, nisam izrasla od hijena
već sam potekla od Oca koji mi se poda

da od Njega sve naučim što je čisto,
što je iznad mene, što je nebesko i više.
Rod je ljudski, to sa spolom nije isto,
a rod božanski me u svom krilu njiše.

Kada vele da nisu od svojega spola,
uskoro će reći da su biljke, minerali.
Pokupit će ipak mrvice s mojega stola
na kojem su budni pozaspali,

usred slavne gozbe gubili su mirise i okus
jer su već od prije željni samo bluda.
Sada već se dogovaraju za novi pokus
jer su se zasitili od bludničenja luda.

Kakve besmislice blebeće taj naraštaj,
nema stidljivosti više, ni romantike,
a ti, prijatelju, samo sanjaj, maštaj;
ne zna lekciju iz ljubavi i jezika, semantike.

Zar da s njima tikve sadim dok se pjene
pa da ostane od mene samo stup od soli?
Kad me tako u svom sljepilu zamijene,
ne mogu ih izbaviti od sumpora boli.

Dok sam ovdje, u toj relativnosti
ova zvjerinjaka što ne zna moje godine,
sačuvaj me, Bože, njina prezira i kivnosti
ili spasi, dođi, Isuse, Gospodine.
‎subota, ‎15. ‎srpnja ‎2017. 03:36:50