Obaveza skrovitosti

Svaka vijest je prijelomna, svaka je hitna, svaka važna.
Moramo pročitati razne vijesti, poslušati najnovije događaje i tračeve od poznanika; moramo razgovarati s djecom na onaj svoj infantilni način; potom još moramo dogovarati s ostalim članovima obitelji puno važnih stvari; tada još moramo prionuti na učenje; a moramo s nekim i prodiskutirati barem neke vijesti; moramo na radnom mjestu biti ljubazni i prihvatiti svaki razgovor; a tada, kada smo sami, navaljujemo na mobitele jer se osjećamo kao navijeni i potrebno nam je još razgovora; možda još ne idemo na počinak pa surfamo, čitamo nasumično razne zanimljive tekstove; i, na kraju, guramo slušalice na uši.

U našim mozgovima informacije, razni podatci i mnoštvo besmislica odjekuju i ponavljaju se, nešto memoriramo više, a ponešto slabije. Da, memoriramo. I kada smo usamljeni, vrte nam se po glavi podatci s kojima ne znamo što učiniti. 
A potrebno je samo na tren zaustaviti to ponavljanje i primanje podataka. Ugasiti strojeve, zaustaviti gomilanje pitanja i mogućih odgovora u glavi. Hrabro se suočiti s "prazninom" potpune tišine.
Ostati sasvim sam.
Kao pitka voda na um će nam pasti pravi podatak jer konačno u takvom trenutku počinje istinska "obrada informacija", plodna tišina i zaglušujuća tjeskoba pretvaraju se u istinsko razmišljanje: to se događa kada dvije informacije povežemo nekim spontanim zaključkom u miru i tišini, bez ikakvih interesa prema okolini i potrebe za razgovorom kojega ne moramo voditi "na silu".

Blago malenima koji ne pate od suviška informacija, blago usamljenima koji osluškuju potpunu tišinu u sebi, koji se otvaraju praznini misli. Neizbježno je tada čuti glas Boga, obilje milosti sa stvarnim smislom. ‎‎13. ‎srpnja ‎2017. 00:45:59

Matej 6,6
"6/ Ti, naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti."

Tanka svijeća

Svijetu tanka svijeća znak je sreće krute,
pored nje o spokoju još mnogi snatri;
odjevena je u plamene lelujave skute,
žar joj srce u toj postojanoj vatri,

omeđenoj zagađenjem što je mori,
kroz koje se ne da rasplamsati tajno biće 
kao požar duše od kojega svijet ne gori,
ne izgara ništa, samo ljudsko žiće

koje, gledajući njeno svjetlo, Boga moli.
Ne zna narod da mu služi za ciljeve više,
da se ljubav prevelika nad njom proli,
da se nova povijest duše uz nju piše.

Koji znaju, pale malu svjeću tu, na stolu
što im služi kao oltar svega postojanja,
pod Raspelom daju počast za tu patnju golu
prema kojoj nema više velikoga odstojanja.

Mnogi misle da to mrtvima se javlja
onaj puk što okuplja se oko vatre tanke
kao da mu nije stalo do svjetskoga zdravlja,
ali to su duše, one žive, ne znaju za sanke.

Jer taj mrtav Bog na drvu nije za mrtvace
već je On Gospodar mnoštva živih ljudi
koje odlasci sa svijeta u daljine bace
pa se ne zna više gdje im zora rudi.

Svijeću pale, a Raspelom tad se širi priča
o svim živima na drugoj strani,
o Njegovoj riječi što je poput biča
i o vatri koja te živote hrani.
‎utorak, ‎11. ‎srpnja ‎2017. 04:34:52

2CELLOS - Despacito

Onaj glas

Neću proći, a prolazim kao lahor,
kao blaga struna, kao nježna ruka;
takvu istančanost nema niti lat, niti lapor,
nit' je daje kakva avantura, niti luka.

Ja sam ljubav ili naklonost, romansa,
ono neizrecivo u dodiru i osjećaju,
nepropustiva sam prilika i šansa
koju svi od reda svakome obećaju.

Ja sam isto što i tvoja unutarnja kob,
ali sasvim različito kada me potražiš
pa ne nalaziš me svjesno, niti kao rob
iako po nekoj intuiciji prilaziš

jer sam dio tvoga organizma.
Istovremeno sam izvan tebe sasvim,
događam se kao kataklizma,
nalazim se sjećanjima krasnim.

Svakakva nadijevaš mi imena,
privlačnost je moja često opasna,
može dovesti do krimena
ili budi isto što i čežnja strasna.

Kad me tražiš, misliš da ćeš mrijeti,
ali uvijek mi se iznenadiš;
misliš često da te neću htjeti,
sad mi bježiš, sad mi kadiš,

u tome i jeste čitav problem tvoj.
Ja ti neću stvarati teškoće,
znam da ti bi rado bio moj
i da stekneš od mekoće

kojom trpim sve što mi serviraš.
Ja sam tvoja savjest što te prti,
zbog mene se uvijek iznerviraš,
ali ja te ljubim i dalje od smrti.
‎nedjelja, ‎9. ‎srpnja ‎2017. 21:30:36

Lubanja

Nemam riječi, misli sve su jedna;
nemam daha na ovoj žarčini,
nemam ništa osim glasa žedna,
uzavrela krv mi svaki jad začini.

Drvo moje krivi se poda mnom,
pjesma moja zamrla mi uhu
kao da su puci pali sa mnom
u tom danu, u tom času gluhu.

Krajem oka gledam Ti u natpis
što uzraste iznad slavne krune,
sav je rumen svetom krvi kao jaspis,
podno njega sve je trulo i sve trune.

"Lubanja" se zove ono Tvoje brdo
što je valjda nalik Tvojoj svetoj slici,
a to svaki čovjek jest i pučje tvrdo
koje ne zna što je muk i što su Tvoji krici.

U tišini Tvoj se čuje uzdah, ogorčenje;
u tome se muku krije mudrost Uskrsnuća
što se plodi grobu, rađa kao uzvišenje
dok još cvili duša Tvoja umiruća

koja mora otići do samoga dna,
dublje neg' što čovjek može potonuti
i još dalje, gdje je smrtca nezgodna.
Duša Tvoja mora čitava oronuti,

plakati i srditi se, i sva onemoćati.
Pokraj Tebe razbojnik i čovjek sanja
da će kraljevstvo ga Tvoje omotati
u koje ga šalješ s brda zvanog "Lubanja".

Da l' sam Tvoja zamisao, Tvoje riječi sjeme;
jesam li Ti vrijedna svega toga?
Da l' sam oruđe Ti dok mi ide vrijeme,
da l' sam službenica plana Tvoga

ili možda već sam davno odbačena
po svoj Tvojoj volji što me predodredi?
Sada muči Tvoja duša potlačena,
a ja znam da svaka mi sekunda vrijedi.
‎subota, ‎8. ‎srpnja ‎2017. 18:03:47

Andrea Bocelli conmueve al Papa Francisco al cantar Amazing Grace

Gozba

Prolazim kao sjena, kao nesuđena djeveruša
podno nebeskih arkada i njihovih lukova,
kao da sam određena, kao da sam izabrana duša
i ne vidim dobro, nema hijena, niti vukova.

Toliko sam svijetu beznačajna, nezanimljiva,
a toliko zaigrana svojim zasluženim rajem
da se teško odvajam od vrta ta zadimljiva
i da više ništa, ništa svijetu tom ne dajem

već se trudim samo oko svojega života s Bogom
koji sluga mi je, komu ja sam sluga;
i nema pod tim lukom tako opijena kao drogom,
nema podno mene neka sluškinjica druga

jer sam jedna, jedina i jedincata sam svemu.
Stoga živim beznačajnost svoju, svakom sličnu,
živim tajnu kao i svi drugi koji klanjaju se Njemu,
povlačim se već odavno raju, meni vičnu.

I razgovaramo skupa kao da mi nitko drugi nije
na tom svijetu tako važan kao On
jer više me ne šalje u dane gdje se grije
svatko drugi osim mene na Oltaru tom.

I sama, i samcata doživljavam najsretnijeg druga,
svega ima na toj trpezi od slavlja;
svega ima, ali ništa se ne želi pored zaštićenog luga,
sve se čini tako daleko i nestvarno, sve se zaboravlja.

Ovo mi je prvi put da tako kratko vrijeme
uživam u dugim satima i minutama,
da je Bog moj otvorio sjeme
što ga čuvam kao podno leda tračak plama.

Pozvao me je na gozbu, ovo mi je prvi put,
toliko sam revnovala samo radi vjere
koja gozbe ne vidje i ne ču takav ćut,
pozvao me k raju gdje se niti pogreške ne mjere.

Ako vidiš da me nema blizu, znači da je dugo,
da je mnogo vremena proteklo
i da sam odlutala u neko stanje drugo
za kojim sam čeznula, to mi je porijeklo.

Ništa poznatoga ne može izmjeriti
jesam li se usamila ili možda i rastužila,
jesam li i konačno poludjela do biti
ili sam se jednostavno konačno razdužila.

Ničim ne mogu opisati, dočarati
ovaj raj u kojemu još uvijek mrtvim.
Nikakva me obećanja više ne mogu očarati,
Bog je poželio da  od svijeta se zabrtvim.
‎srijeda, ‎5. ‎srpnja ‎2017. 22:02:22