Da se prigne svako koljeno

⁹Zato Bog njega preuzvisi

i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
¹⁰da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
¹¹I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.

 Iz Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima 2,8-11

---

Glava I. DOBAR

Evanđelje po Luki, glava 18, redak 18-19

I upita ga neki uglednik: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« ¹⁹Reče mu Isus: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini...

Knjiga Postanka, glava 1, redak 27.31

^“27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.

³¹I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti. “

Nedugo potom stvori Gospodin Bog i stablo spoznaje dobra i zla (Post 2,9)

SUBJEKTIVNO DOBRO

Ne, Bog nije proturječan nego mi smo brzopleti.

Bog je svakom čovjeku darovao slobodnu volju po kojoj može odlučivati. No, između samovolje i odgovorne slobode velika je razlika.

O tome odlučuje čovjek u svojoj savjesti koja mu “govori”: čini dobro, izbjegavaj zlo.

Nemaju svi ljudi istu savjest. Evo nekih primjera:

· nježna savjest - osoba jasno uočava što je dobro, a što zlo

· tjeskobna savjest - osoba dobro radi samo iz straha od kazne

· licemjerna (farizejska) savjest - dobro čini samo da bi je drugi vidjeli

· zamršena savjest - i ako nešto učini i ako ne učini, misli da griješi

· skrupulozna savjest - smatra da nikada ne može učiniti nikakvo dobro

· kriva savjest - čini zlo, a misli da čini dobro, ili obratno

· laksna savjest - olako prelazi preko svojih loših čina...

Dobro još od starine označuje nešto dobro i lijepo, osobe i predmete koji izazivaju ugodne oćute ili poletno stanje cijelokupnoga bića: valjana gozba, lijepa djevojka, dobrotvorni ljudi, ukratko: sve što pribavlja sreću ili olakšava život na tjelesnoj ili psihičkoj razini; naprotiv, sve što vodi k bolesti, patnji u svim njezinim oblicima, a naročito k smrti, jest zlo.

OBJEKTIVNO DOBRO

Antika je dokučila da za dobro postoji prauzor koji u sebi uključuje sva ćudoredna, estetska i društvena svojstva, a zlo je odsutnost dobra ili čak stvarnost koja ima vlastitu opstojnost i potječe od onog principa zla koji je igrao veliku ulogu u iranskoj misli.

BIBLIJA

Biblija pokazuje da se dobrota ne mjeri ovisnošću o nekom apstraktnom Dobru, već odnosom prema Bogu stvaraocu: samo On daje stvarima njihovu dobrotu.

                                      

Knjiga Levitskog zakona, glava 18, redak 5

⁵Zato držite moje zakone i moje naredbe; tko ih vrši – u njima će naći život. Ja sam Gospodin Bog!

Poštivanje zapovijedi Božjih pretvara se u licemjerje:

Knjiga proroka Habakuka, glava 1, redak 4

⁴Zakon je izgubio snagu,
a pravda se ni načas ne pomalja.
Da, zlikovac progoni pravednika,
pravo je stoga izopačeno.

Iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 7. redak 7.18

 Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi!

¹⁸Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. 

Bog po prorocima daje obećanje:

 Knjiga proroka Ezekijela, glava 36, redak 26-27

 ²⁶Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa.

²⁷Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe.

ŽRTVENI JARAC

Kad se ispunilo vrijeme, poslao je Gospodin Bog narodu svome Isusa, Sina svoga jer stari zakoni i običaji bijahu dobri, ali za ljude teško provedivi.

Bilo je neophodno da Bog učini konkretan zahvat.

Veliko je djelo Kristovo i neizmjerna žrtva Isusova. Radi ilustracije, evo zašto je još, između ostaloga, Isus morao na križu biti ranjen i proliti krv, dati svoj život božanski, umrijeti kao ‘otkup’ na korist mnogih:

Knjiga Levitskog zakona, glava 16, redak 20-22

Kad svrši obred pomirenja svetišta, Šatora sastanka i žrtvenika, neka primakne jarca živoga. ²¹Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. ²²Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.

Također je Tijelo i Krv Kristova novi kruh i nova krv (Mk 14,24) umjesto krvi  i beskvasnoga kruha Mojsijevog saveza ( Izl 24,8 i Lev 24, 5-9).

Prinos Križa povezuje novi obred kršćana sa starim žrtvama zajedništva.

ISUSOVO PROKLETSTVO

Samo Isus Krist, Gospodin može doći zlu do korijena, pobjeđujući ga u samom čovjekovom srcu. Postao je poslušan do smrti, dao je svoj život da bi Njegove ovce nalazile pašu (Iv 10,9-18) i postao mjesto nas proklet da primimo Duha po vjeri.

- Knjiga Ponovljenog zakona, glava 21, redak 22,23

²²

Tijelo obješenika

»Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, ²³njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje zemlje, koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje u baštinu.«

- Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava 2, redak 8

⁸ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.

- Poslanica svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 3, redak 13-14

¹³Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je:Proklet je tko god visi na drvetu – ¹⁴da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri.

KRŠĆANSKI BLAGOSLOV

Odsad čovjek, preobražen milošću, može činiti dobro, učiniti djela ljubavi, zlo svladati dobrim, ali mora proći kroz odricanje, prodati što ima i slijediti Krista, odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i poći za Isusom.

- Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 7, redak 19.22-23

¹⁹Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. 

²²Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ²³ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima.

⁶težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir (Rim 8,6).

²⁶Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima (Rim 8,26). 

Evanđelje po Mateju, glava 19, redak 16-19.21 

¹⁶

Bogati mladić

(Mk 10, 17–22; Lk 18, 18–23)
I gle, pristupi mu netko i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« ¹⁷A on mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.« ¹⁸Upita ga: »Koje?« A Isus reče:
»Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
¹⁹Poštuj oca i majku!
I ljubi svoga bližnjega
kao sebe samoga!«

 ²¹Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.« 

-  Poslanica svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 6, redak 9

⁹Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti!

---

Glava II. ČIST

Čistoća je stanje koje se traži za pristup svetim stvarima; iako ona može dodatno uključivati i onu ćudorednu krepost što je suprotna bludnosti, ona se ne stječe ćudorednim činima, već obredima.

Pojam čistoće teži da postane nutarnji i moralan, sve dok Krist ne pokaže da je izvor čistoći u Njegovoj riječi i Njegovoj žrtvi.

Kultna čistoća

Čistoća i bez izravne veze s moralnošću osigurava zakonsku prikladnost za sudjelovanje u bogoštovlju ili samom redovnom životu svete zajednice.

To je složeni pojam koji uključuje tjelesnu čistoću, ali i zaštitu protiv poganstva.

Bogoštovna čistoća uređuje upotrebu svega što je sveto. Sve što dolazi u doticaj s bogoštovljem mora biti nadasve čisto i nije dopušteno pristupati mu nepropisno (Lev 21; 22;  i  1. Sam 21,5). Sveto i nečisto su jednako nedodirljivi, kao da su bremeniti nekom strahovitom i zaraznom silom (Izl 29,37; Br 19). Budući da su sile života, kao izvor blagoslova, smatrane svetima, one donose seksualne ljage čak i kad im je upotreba moralno dobra (Levitski zakon, glava 12 i glava 15).

Ako već ne nestaje sama po sebi (Lev 11,24sl), nečistoća se u većini slučajeva briše pranjem tijela ili odjeće, okajnim žrtvama, a za Dan pomirenja, o blagdanu čišćenja u najvišem smislu riječi, slanjem u pustinju jarca na koga je simbolički stavljena sva nečistoća, pa čak i grijesi svekolikog naroda ( Lev 16).

Budući da se čovjek ne može razdvajati na dušu i tijelo, njegovi su religiozni čini, ma koliko oni bili duhovni, uvijek utjelovljeni; ne jede se bilo što, ne dira se svašta, ne upotrebljavaju se samo tako životne sile rađanja.

Ćudoredna čistoća

Postoji nečistoća što je u čovjekovoj biti, a može ga od nje osloboditi samo Bog.

Knjiga proroka Izaije, glava 6, redak 5-7

 ⁵Rekoh: »Jao meni, propadoh,
jer čovjek sam nečistih usana,
u narodu nečistih usana prebivam,
a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!«

⁶Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; ⁷dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaknulo,
krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.«

Kod mudraca glavni uvjet da se čovjek svidi Bogu jest čistoća ruku, srca, čela, molitve (Knjiga o Jobu 11.4.14sl; 16,17; 22,30), dakle neporočno ćudoredno ponašanje. On se trudi oko produbljivanja čistoće i počinje naglašavati njezinu seksualnu stranu; Sara se očuvala čistom (Tob 3,14) dok su pogani osuđeni na sramotnu nečistoću (Mudr 14,24).

Božja se ljubav okreće k čistim srcima (Ps 73,1), nedužnim rukama (Ps 24,4) onoga koji vrši pravednost(18,21.25).

Psalam 51, kao kruna starozavjetne predaje, može se smatrati gotovom duhovnom molitvom kršćana.

Prijenos obrednog plana u plan duhovnog spasenja

Prava i jedina čistoća jest nutarnja (Mk 7,14-23):’iz ljudskog srca izlaze tle misli’ pa se zli duhovi mogu zvati “nečistim duhovima (Mk 1,23; Lk 9,42)”.

Isus udjeljuje svoju prisnost onima koji mu se predaju u jednostavnosti vjere i ljubavi, onima koji su ‘čista srca’.

⁸Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati!

(Mt 5,8)

Potrebna je djelatna Gospodinova prisutnost u egzistenciji, tek tada je čovjek temeljito čist (Iv 15,3  i  Iv 13,10).

Vjerom Gospodin Bog odsad čisti srca pogana (Dj 15,9).

Krist obrede nadomješta svojom žrtvom koja je do kraja djelotvorna (Heb 9,10). Krv nas je Isusova očistila od grijeha.

⁷Ako u svjetlosti hodimo,
kao što je on u svjetlosti,
imamo zajedništvo jedni s drugima
i krv Isusa, Sina njegova,
čisti nas od svakoga grijeha.

⁹Ako priznamo grijehe svoje,
vjeran je on i pravedan:
otpustit će nam grijehe
i očistiti nas od svake nepravde.

(1 Iv 1,7.9)  

¹⁴Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj(Otk 7,14).

Korjenito očišćenje ostvaruje se obredom krštenja koje svoju djelotvornost dobiva od Križa: ’Krist se predao za Crkvu da je posveti čisteći je u kupelji vode(Ef 5,26)’. Očišćeni smo i te kako nadom u Boga koji nas je po Kristu učinio svojom djecom (1 Iv 3,3).

Odsad je pred Bogom važno samo duboko raspoloženje preporođenih srdaca (1 Tim3,9). Kršćanska ljubav provire iz čista srca, iz mirne savjesti i iskrene vjere (1 Tim 1,5  i  5,22).

Kršćaninu omogućuje neporočno ćudoredno ponašanje to što je posvećen novom bogoštovlju u Duhu: suprotnost nečistoći jest svetost (1 Sol 4,7 sl; i  Rim 6,19). Starozavjetna ćudoredna čistoća ostaje uvijek potrebna, ali njezina vrijednost dolazi samo odatle što vodi u susret Kristu, na posljednji Dan Njegova povratka.

Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava 1, redak 9-11

⁹I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju ¹⁰te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, ¹¹puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju.

---

Glava III. KUŠNJA OBAVEZNA, A NAPAST NEIZBJEŽNA

Bog prvo kuša čovjeka da mu ispita dubinu srca:

 ²Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš (Pnz 8,2). 

Bog također kuša čovjeka da mu dadne život:

 ¹²Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube (Jak 1,12).

Potom čovjek dokazuje sebi da je ‘kao Bog’, ali taj je pokušaj plod zavodništva i vodi u smrt:

³Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’

 ⁴Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! ⁵Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 3-4)”.

 ¹¹Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi (Rim 7,11).

Kušnja tu postaje napast, a upleće se i Napasnik.

Kušnja je, dakle, usmjerena prema životu (Post 2,17;  Jak 1,1-12)

dok napast ‘rađa smrt’:

(Post 3)  ²²Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!«   i

(Jak 1,13 sl)

¹³

Božja svetost

Neka nitko u napasti ne rekne: »Bog me napastuje.« Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. ¹⁴Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. ¹⁵Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.

Kušnja je dar milosti, napast je poziv na grijeh.

KUŠNJA VJERE BOŽJEG NARODA

U svijesti starozavjetnog Izraela, njegova drama je počela s njegovim izabranjem od Boga da postane Božji narod,  a onda s obećanjem da će Savezom postati Božji narod. Ta probuđena nada se mora pročistiti.

Čovjek je ponajprije pozvan da se opredijeli pred obećanjem. To je kušnja vjere. Da bi Bog priveo kraju svoje obećanje, čovjekova se vjera mora slobodno pristati izraziti posluhom koji izmiruje ove dvije volje (Heb 11,1-40;  Sir 44,20;  1 Mak 2,52).

Poslanica Hebrejima 11,1-40

1. VJERA PRAOTACA

 A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11,1).

³⁹I svi oni (starozavjetni Izrael) po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano ⁴⁰jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva (Heb 11,39-40).

Poslije izlaska iz Egipta Izrael doživljava napast nevjere; poriče prisutnost Boga spasitelja usred kušnje u pustinji:

Knjiga Izlaska 17, 3-7

³Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?«
⁴»Što ću s ovim narodom!« – zazivao je Mojsije Gospodina Boga. »Još malo pa će me kamenovati.«⁵»Istupi pred narod!« – rekne Bog Mojsiju. »Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. ⁶A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. ⁷Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Bog među nama ili nije?«

Ovo odbijanje da se povjeruje povlači sud.

Pasha (izlazak iz Egipta, očišćenje od grijeha, oslobođenje od robovanja; put u istinsku slobodu; Isusova muka, smrt i uskrsnuće; krštenje i sakramenti Katoličke crkve) se do kraja ostvaruje samo za vjerni naraštaj: samo on prima obećanu zemlju u baštinu.

KADA ČOVJEK KUŠA BOGA

Kad se događa da čovjek ‘kuša Boga’, čovjek: ili želi izići iz kušnje pozivajući Boga da je dokrajči (Izl 15,25  i 17,1-7) ili se baca u neki bezizlazan položaj ‘da vidi da li’ ga Bog može izvući; ili pak, usprkos očitim znakovima, tvrdoglavo traži druge ‘znakove’ Božje moći (Ps 95,9  i Mk 8,11 sl).

Mk 8, 11-13

¹¹

Znak s neba

(Mt 16, 1–4; Lk 11, 16–29)
Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. ¹²On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« ¹³Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko.

 

KUŠNJA LJUBAVI BOŽJEG NARODA

Sa skupinom ljudi iz koje je izveo narod Bog sklapa savez te kuša vjernost naroda savezu (svaki je čovjek izabran od Boga jer inače se ne bi ni rodio na zemlji, niti bi imao vjeru koja traži Boga, ali ako se već opredijelio za vjerski život i za život u istinskoj slobodi, tada mora ići putem kojega mu Bog svojim zapovijedima i savjetima te svojom postojanošću pokazuje jer to je put do slobode, do obećane zemlje). To je kušnja ljubavi.

Narod je izabrao služiti svome Bogu:

Jošua 24,18

¹⁸Još više: Gospodin je ispred nas protjerao sve narode i Amorejce, koji su živjeli u ovoj zemlji. I mi ćemo služiti Gospodinu jer je on Bog naš.«

No, srce naroda je podijeljeno; kušnja obavezuje ljubav da se izjasni i provjeri:

²⁴Stog ovako govori Gospod nad vojskama,
Junak Izraelov:
»Ah, kad se iskalim na protivnicima
i osvetim dušmanima!

²⁵Kada na te ruku pružim,
da lužinom tvoju trosku očistim,
da iz tebe uklonim olovo!

²⁶Da ti opet postavim suce kao negda,
savjetnike kao u početku,
pa da te zovu Gradom pravednim,
Tvrđom vjernosti.«

²⁷Sud pravedni otkupit će Sion,
a pravda obraćenike njegove.
²⁸Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno,
a oni što Boga napuštaju poginut će.

Izaija 1,24-28

Svatko tko traži znakove, ne ljubi i ne zna da se ljubav ničime nikada ne može dokazati po 'zakonima' ljudskoga života na zemlji i da je takvo razmišljanje pogrešno, to jest krivi sud savjesti i zato Bog donosi jedini svoj pravedni sud jer su ga upravo to i tražili praveći se bogovima koji sude.

Tada se u narodu razrađuju zakonici saveza, svetosti i svećenički i poziv na svetost koji Bog upućuje svom narodu.

S tom novom kušnjom povezan je novi sud: izgnanstvo, povratak u pustinju  

To je kazna za idolopoklonstvo (a to je sve što nije vjera u Jednoga Boga) koje znači preljub:

Hošea 2, 1-3

¹

Budućnost Izraela

»A djece Izraelove bit će brojem k’o pijeska u moru što se izmjerit’ ne može ni izbrojit’.Umjesto da im govore: ‘Vi niste moj narod’,
zvat će ih: ‘Sinovi Boga živoga’.
²Ujedinit će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi,
postavit će sebi jednoga glavara
i otići će iz zemlje;
jer velik će biti dan jizreelski.
³Recite braći svojoj: ‘Narode moj’,
sestrama svojim: ‘Mila’.«

Hošea 2,4-5

Gospodin Bog i njegova nevjerna žena

»Podignite tužbu, podignite, protiv majke svoje,
jer ona mi nije više žena,
a ja joj muž više nisam.
Nek’ odbaci od sebe bludničenja
i preljube izmeđ’ svojih dojki,
⁵da je golu ne svučem
te učinim da bude k’o na dan rođenja;
da je ne obratim u pustinju,
da je u zemlju suhu ne obratim
i žeđu ne umorim.

Hošea 2,10

¹⁰I ona nije razumjela da joj ja davah
i žito i mošt i ulje,
da je ja obasipah srebrom i zlatom
od kojega načiniše baale

Hošea 2, 15-17

¹⁵Kaznit ću je za dane Baalove
kojima je kâd palila,
kitila se grivnom i kolajnom
i trčala za svojim milosnicima;
a mene je zaboravljala« –
riječ je Gospodnja.

¹⁶»Stoga ću je, evo, primamiti,
odvesti je u pustinju
i njenu progovorit’ srcu.

¹⁷I vratit ću joj ondje njene vinograde,
i od doline ću akorske učiniti vrata nade.
Ondje će mi odgovarat’ ona kao u
dane svoje mladosti,
kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

Hošea 2,20-25

²⁰U onaj dan, učinit ću za njih savez
sa životinjama u polju,
s pticama nebeskim
i gmazovima zemskim;
lûk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje
da mirno u njoj počiva.

²¹Zaručit ću te sebi dovijeka;
zaručit ću te u pravdi i u pravu,
u nježnosti i u ljubavi;
²²zaručit ću te sebi u vjernosti
i ti ćeš spoznati Boga.
²³U onaj dan« – riječ je Gospodnja –
»odazvat ću se nebesima,
a ona će se zemlji odazvati;
²⁴zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju,
a oni će se odazvati Jizreelu.
²⁵I posijat ću ga u zemlji,
zamilovat ću Nemilu,
Ne-narodu mom reći ću:
‘Ti si narod moj!’
a on će reći: ‘Bože moj!’«

KUŠNJA NADE BOŽJEG NARODA

Samo će mali ostatak izići kao prokušan iz sužanjstva; Božje je držanje jednako u kušnji Izraela pred Gospodinom:   

1 Knjiga o Kraljevima 19,18

¹⁸Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.«

... I pred Isusom:

Rim 11, 1-5

¹

Izraelova je nevjernost samo djelomična

Pitam dakle: Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. ²Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje. Ili zar ne znate što veli Pismo, ono o Iliji – kako se tuži Bogu na Izraela: ³Gospode, proroke tvoje pobiše, žrtvenike tvoje porušiše; ja ostadoh sam i još mi o glavi rade. ⁴Pa što mu veli Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom. ⁵Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru.

U svakom slučaju, ako iz kušnje iziđe ostatak, to je čista milost.

Ispunjenje obećanja je ljudski neostvarivo; Božjem narodu prijeti opasnost posvjetovnjenja, on postaje sve svjesniji djelovanja Kneza ovoga svijeta (Job 1 i 2). Ova je kušnja nade najunutarnjija, ona najjače čisti. Što je Bog bliže, to jače kuša:

Judita 8,5

 ⁴Judita odonda življaše kao udovica već tri godine i četiri mjeseca. ⁵Načinila je sebi sobu na ravnome kućnom krovu, navukla preko bokova kostrijet i nosila haljine udovičke. ⁶Postila je sve dane udovištva svoga, osim uoči subote i za samih subota, uoči mlađaka i za samih mlađaka te za svetkovina i blagdana doma Izraelova. ⁷Bila je lijepa i naočita. Njezin muž Manaše bijaše joj ostavio zlata i srebra, slugu i sluškinja, stoke i zemljišta, i tako je živjela. 

Kušnja će se završiti posljednjim sudom: nastupom Kraljevstva, ulaskom budućeg svijeta u ovaj svijet.

OSOBNA KUŠNJA ČOVJEKA

Jedna druga strana kušnje jest patnja, i to naročito patnja pravednika. Tu je kušnja najoštrija, a Božja prisutnost najbliža. Više nema suočavanja s nemogućim već s apsurdnim. Više se u čovjeku ne javlja napast da sumnja u Božju moć, da Mu se iznevjeri ili da Mu pretpostavi svijet već čovjeka spopada napast vrijeđanja i hule Boga, a to je način Sotone kako svjedoči on o Bogu.

Tu čovjek bježi u misterij Božje Mudrosti (Knjiga o Jobu) u nejasnoj spoznaji da kušnja postupno izmiruje čovjeka s misterijem Boga (usporedi Postanak 22, kušnja Abrahamova).

Jasniji obrisi toga se vide kod Izaije u spjevu o Sluzi (Iz 52,13-53,12), a nadasve u knjigama koje su plod velike patnje (Danijel 9,24-27;  12,1-4).

Izaija 52, 5-7

 ⁵Ali sada, čemu sam ja ovdje« – riječ je Gospodnja – »kad je moj narod bio bez razloga porobljen, a gospodari njegovi likuju« – riječ je Gospodnja – »i bez prestanka se danomice ime moje huli? ⁶Zato će narod moj poznati moje ime i shvatit će u onaj dan da sam ja koji govorim: ‘Evo me!’«
⁷

Buđenje Gospodina Boga i Jeruzalema

Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!«

Izaija 52, 13-15

¹³

Četvrta pjesma o Sluzi Božjem

Gle, uspjet će sluga moj,
podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!
¹⁴Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga
– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka –
¹⁵tako će on mnoge zadiviti narode,
i kraljevi će pred njim usta stisnuti,
videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,
shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu...

Izaija 53, 2-12

²Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
³Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

⁴A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
⁵Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
⁶Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Gospodin je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
⁷Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

⁸Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše.

⁹Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

¹⁰Al’ se Bogu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

¹¹Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
¹²Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince.

Izaijin rukopis (stručno:IQIsa) sadrži gotovo cijeli Izaijin tekst, to je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu 1947.

Poglavlja od 40-55 nazivaju se Deuteroizaijom i Knjigom utjehe (sa 700. godinom Izaiji nestaje traga, a rukopis nastavljaju i nadopunjavaju učenici i suradnici. Izaija je pozvan u proročku službu 740-700). Deuteroizaija nastaje kad je Jeruzalem razoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. Stil i sadržaj upućuju na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog sužanjstva. Novi zavjet prepoznaje u pjesmama o Sluzi Božjem Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17-21;  Dj 3,13;  8,32-33).

Kušnja se u ovih proroka čini nerješivom na planu pojedinca; izvor joj je izvan čovjeka (Mudr 1,13;  2,24), ona je prirodna činjenica koja se tiče ljudskog roda. A jedna će je jedina osoba moći svrnuti u život, netko nad kim Sotona neće imati vlasti i koji će biti solidaran s ‘mnoštvom’ i onda kad se bude morao za nj žrtvovati.

Sud će uslijediti o dolasku Sluge.

KUŠNJA ČOVJEŠTVA

Izabranje je najizražajnija objava nezaslužene Božje ljubavi, Božje slobode. Stoga je ono poziv čovjeku da u svom odgovoru pokaže najveću mjeru slobode.

Kušnja je upravo ono polje koje je ostavljeno tom odgovoru. Stablo spoznaje (Postanak 2,17)  je oblik te kušnje: Božja briga i ljubav za vrhovnika stvorenja, za čovjeka ne nameće se već ju čovjek sam slobodno izabire. Time se otkriva temeljno ljudsko stanje: čovjek jest ono što jest, on je potpuno odgovoran samo na temelju svoje neprekidne mogućnosti da izabire Boga čija je čovjek ‘slika’, slika po svom pozivu.

Adam izabire sebe za boga jer je između kušnje i izbora nastupila kriza, napast čiji je osobni tvorac u krajnjem potezu Sotona (Postanak 3; usporedi Job 1-2). Vidimo da je napast nešto više od kušnje: to je grijeh koji ‘hvata zgodu’ i vodi u smrt:

Rim 7,9-13

⁹Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. ¹⁰Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bî mi na smrt. ¹¹Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi. ¹²Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra.
¹³Pa zar se to dobro meni u smrt prometnu? Nipošto! Nego: grijeh, da se grijehom očituje, po tom dobru uzrokuje mi smrt – da grijeh po zapovijedi postane najvećim grešnikom.

Tu dolaze i novi elementi: Zli, koji je i Lažac, nastupa kao Zavodnik. Čovjek izabire svoju samoću samo zato što misli da će u njoj naći život, ali je prevaren i nalazi goloću i smrt. Prema tomu, njegova kušnja u osnovi znači bitku protiv laži, borbu da se odabire po istini jer se samo u njoj doživljava iskustvo slobode:

Iv 8, 32-44

³²upoznat ćete istinu
i istina će vas osloboditi.«

³³Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: ‘Postat ćete slobodni’?« ³⁴Odgovori im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god čini grijeh, rob je grijeha.
³⁵Rob ne ostaje u kući zauvijek,
a sin ostaje zauvijek.
³⁶Ako vas dakle Sin oslobodi,
zbilja ćete biti slobodni.
³⁷Znam: potomstvo ste Abrahamovo,
a ipak tražite da me ubijete
jer moja riječ nema mjesta u vama.
³⁸Ja govorim što vidjeh kod Oca,
a vi činite
što čuste od svog oca.«

³⁹Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus:
»Da ste djeca Abrahamova,
djela biste Abrahamova činili.

⁴⁰A eto, tražite da ubijete mene,
mene koji sam vam govorio istinu
što sam je od Boga čuo.
Takvo što Abraham nije učinio!
⁴¹Vi činite djela oca svojega.«

Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac – Bog.«

⁴²Reče im Isus:
»Kad bi Bog bio vaš Otac,
ljubili biste mene
jer sam ja od Boga izišao i došao;
nisam sâm od sebe došao,
nego on me posla.
⁴³Zašto moje besjede ne razumijete?
Zato što niste kadri slušati moju riječ.
⁴⁴Vama je otac đavao
i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.
On bijaše čovjekoubojica od početka
i ne stajaše u istini
jer nema istine u njemu:
kad govori laž,
od svojega govori
jer je lažac i otac laži.

KUŠNJA KRISTOVA

U Isusu Kristu, Gospodinu se kušnja i napast podudaraju; tamo gdje su Adam i narod podlegli, a siromasi izgledali satrti, On je sve kušnje podnio i napasti nadvladao jer su one potekle iz ljubavi prema izabranju koju je pobjedom Isus usavršio.

Matej 4,1-11

Kušnja u pustinji

(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. ²I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
³Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« ⁴A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
⁵Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama ⁶i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

⁷Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
⁸Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu ⁹pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« ¹⁰Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«

¹¹Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu.

Isus je pobjedio napasnika na njegovom vlastitom terenu, u pustinji:

²⁴

Ponovni pad

(Mt 12, 43–45)
»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’   ²⁵Došavši, nađe je pometenu i uređenu.²⁶Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.«

Isus je čovjek koji se konačno i stvarno hrani riječju Božjom, a također je on i Bog spasitelj kojega Njegov narod ne prestaje iskušavati (Mt 16,1;  19,3;  22,18). Kralj vjerni, Dobri pastir ljubi svoje do kraja, a Križ je ona velika kušnja kojom Bog ‘provjerava’ njegovu ljubav (Iv 3,14 sl):

²⁷

Isus tumači smisao svoje smrti

»Duša mi je sada potresena
i što da kažem?
Oče, izbavi me iz ovoga časa?
No, zato dođoh u ovaj čas!

Pouzdanje sinovsko u Očevu ljubav prema izboru donosi Mu mržnju svijeta i pobjedu nad njime (Iv 15,18;  16,33).

Ivan 16,33

³³To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet!

Sluga i Janje Božje koje nosi grijeh ljudi na križ, On napast preobražava u sinovsko žaljenje, a apsurdnu smrt u uskrsnuće:

Matej 27,46

⁴⁶O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?«

Luka 23,46

⁴⁶I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu.

Filipljanima 2,8 sl

⁸ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.

⁹Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
¹⁰da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
¹¹I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca.

Isus je novi Adam i slika Očeva čija se napast vremenski smjestila i usjekla u svijet i čovječanstvo između Bogojavljenja i vršenja Kristova poslanja:

Marko 1, 11-14

 ¹¹a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!
(Mt 4, 1–11; Lk 4, 1–13)
I odmah ga Duh nagna u pustinju. ¹³I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
¹⁴

II. ISUSOVO DJELOVANJE U GALILEJI

Početak propovijedanja

A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju...

Dokle god bude trajalo to poslanje, On će tu napast susretati kao protutežu volji Očevoj: s roditeljima, s Petrom, s traženjem spektakularnih znakova, s vremenitim mesijanizmom i posljednjom napašću smrtne borbe i, pobijedivši napasnika od početka do kraja svoje kušnje, najzad uvodi novo čovječanstvo u njegovo istinsko stanje, u stanje sinovskog poziva (Lk 4,13;  Heb 2, 10-18).

Hebrejima 2, 17-18

¹⁷Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. ¹⁸Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći.

KUŠNJA CRKVE

Blizina Gospodinova povratka do krajnosti zaoštrava suprotstavljenost svjetla i tame. U srpljivosti i ustrajnosti Crkva je mjesto kušnje gdje progonstvo mora učvrstiti vjernost (kod Luke 8,13 sl;  21,12-19;  kod Mateja 24,9-13). Zato se Crkva u Otkrivenjima u isti mah pojavljuje kao progonjena i kao spašena. Ona je čista, ali još na kušnji.

KUŠNJA KRŠĆANINA

Kušnja je prolaz ‘prema Bogu’, kroz Njegov naum koji smjera na to da čovjeka pobožanstveni u Kristu, kušnja i njezino sotonsko izrabljivanje, napast neizbježni su: po njima se iz darovane slobode prelazi u življenu, iz izabiranja u savez.

---

Glava IV. SVET 

U naravi je svetosti misterij Boga i Njegovo saobraćanje s ljudima. Ta izvedena svetost jest ponajprije nešto vanjsko osobama, mjestima i predmetima koje čini ‘svetima’; stvarnom i nutarnjom postaje tek darom Duha Svetoga; tada će se Ljubav, Bog sam (1 Iv 4,18) saopćiti, pobjeđujući grijeh koji je priječio zračenje Njegove svetosti.

Božja svetost je nedostupna čovjeku. Bog se pokazuje svetim očitujući svoju slavu. Stvaranje, teofanije, kušnje, kazne i nesreće te čudesna zaštita i nenadana izbavljenja  - sve to otkriva u kojem je smislu Bog svet.

Ez 28,25

²⁵Ovako govori Gospodin Bog: »A kad skupim sav dom Izraelov između narodâ po kojima su razasuti, očitovat ću u njima svoju svetost pred očima narodâ. I nastanit će se u svojoj zemlji što je dadoh sluzi svome Jakovu. ²⁶I u njoj će živjeti u miru, gradit će domove i saditi vinograde. Živjet će u pouzdanju dok budem izvršivao svoj sud nad svima koji ih naokolo prezirahu. I znat će da sam ja Gospodin, Bog njihov.«

Ez 38,20

²⁰I trest će se poda mnom ribe morske i ptice nebeske, poljske zvijeri i gmazovi što gmižu po zemlji i svi ljudi što žive na njoj. Planine će se razvaliti, vrleti popadati i sve se zidine porušiti! ²¹I po svim svojim gorama pozvat ću na njega mač’ – riječ je Gospodnja – ‘s mačem će se brat na brata dići! ²²Sudit ću mu kugom i krvlju. I spustit ću silan pljusak, i kamenje tuče, oganj i sumpor na nj, na njegove čete i na mnogi narod koji bude s njime. ²³I uzveličat ću se, posvetiti i objaviti pred svim narodima, i znat će da sam ja Gospodin Bog.’

Hošea 11,9

⁹neću više gnjevu dati maha,
neću opet zatirati Efrajima,
jer ja sam Bog, a ne čovjek:
Svetac posred tebe –
neću više gnjevan dolaziti!

Božja svetost se nikako ne svodi na odvojenost ili transcendenciju: ona uključuje sve bogatstvo i sav život što ga Bog posjeduje, svu Njegovu moć i dobrotu. Ona nije pridjevak Bogu poput drugih pridjeva, ona je obilježje Boga samoga. Stoga je Njegovo Ime sveto (Ps 33,21;  Am 2,7;  usporedi Izl 3,14).

Da bi očitovao čovjeku svoju svetost Bog djeluje svojim očitovanjem koje čovjeka i grozi i privlači i potiče ga na poklonstvo, na bogoštovlje i na dragovoljnu poslušnost. Za bogoštovlje su nužni uvjeti čistoće kako bi ono objavljivalo slavu Boga, a to bogoštovlje vrijedi samo ako se čovjek pokorava Riječi zakona Božjega i ako ima duboku vjeru te neprekidno hvali Boga svoga.

To je strah Božji, to za čovjeka znači svetiti Boga.

Izaija 8,13

¹³Gospodin nad vojskama –
on jedini nek’ vam svet bude;
jedino se njega bojte,
strah od njega nek’ vas prožme.

ISUS  -  SVETAC

Krist je začet po Duhu Svetom i zvat će se Svetim i Božjim Sinom

(Lk 1,35;  Mt 1,18). Na svom krštenju vodom od Ivana Krstitelja ‘Sin ljubljeni’ prima pomazanje Duha Svetoga (Dj 10,38;  Lk 3,22) i nakon Njegovih djela, čudesa i naučavanja izrazi ‘Svetac Božji’ i ‘Sin Božji’ znače jedno te isto. Isusovi znakovi moći su znaci Njegove svetosti.

Krist ljubi svoje dotle da im daje svoju slavu primljenu od Oca i da se za njih žrtvuje; On se upravo tako pokazuje svetim:

Ivan 17,19-24

¹⁹I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.
²⁰Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
²¹da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
²²I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
²³ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.

ZAHTJEV SVETOGA ŽIVOTA

 Svekolika asketska kršćanska tradicija ne počiva na idealu nekog zakona koji je još izvanjski već na činjenici da se kršćanin prilagođava Isusu Kristu.

Fil 3,10-12

¹⁰da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ¹¹ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. ¹²Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. 

---

Glava V. IME

Gospodin Bog dovršuje stvaranje imenujući stvorenja: dan, noć,nebo, zemlja, more (Post 1,3-10), označujući svaku zvijezdu njezinim imenom (Iz 40,26) ili nalažući Adamu da nadjene ime svakoj životinji (Post 2,20).

Imena što se daju kod rođenja obično izražavaju djelatnost ili sudbinu njihovih nosilaca: Jakov je Nadomjestitelj (Post 27,36), Nabalu dobro pristaje ime jer je Luda (1 Sm 25,25). Ponekad je ime i proročanstvo, odnosno priželjkivanje podrške Boga: Izaija=‘Bog spasi’. Ime uvijek kazuje društveni potencijal čovjekov i može značiti i glas (Br 16,2), to jest dobar ili loš glas, a biti bez imena znači ništa ne vrijediti (Job 30,8). Imati više imena može biti znak važnosti nekoga koji ima ispuniti više zadaća.

U starozavjetnom Izraelu Bog ima već više imena, On je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a prvo objavljuje ime svoje Mojsiju na Horebu: ‘Ja sam koji jesam’, ‘Ja jesam’ (Izl 3,13-16;  6,3). Bog je prisutan usred svog naroda.

To ime se zaziva u Izraelu, a u Jeruzalemu kad David taj grad uzme za religiozno središte se Bog zove ‘Bog Ljubomorni (Izl 34,14)’. Zazivati Njegovo ime znači iskazivati Mu štovanje, moliti Mu se.

Ime, to je Bog sam. To je ono Ime koje se ljubi, hvali, sveti, Ime strašno, Ime vječno. Bog radi imena svojega djeluje u prilog Izraela, radi svoje slave, da bude priznat velikim i svetim.

Poslije je objava Božjeg imena ona kojom je Isus upoznao učenike s imenom svoga Oca (Iv 17,6.26).

-         Ime Isusovo:

U ime Isusa Krista

Pozivajući se na Isusovo Ime učenici ozdravljaju bolesne

---

Dj 3,6

⁶reče mu Petar: »Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!«

Dj 9,34

³⁴Reče mu Petar: »Eneja, ozdravlja te Isus Krist! Ustani i prostri sam sebi!« On umah usta. 

Pozivajući se na Ime Isusovo učenici istjeruju zle duhove

---

Mk 9,38

(Lk 9, 49–50)
Reče mu Ivan: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe

Mk 16,17

¹⁷A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti

Lk 10,17

Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!«

Dj 16,18

¹⁸To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu i reče duhu: »Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!« I iziđe toga časa.

Dj 19,13

¹³Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati Ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: »Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda.«

 Pozivajući se na Isusovo Ime učenici čine svakovrsna čudesa

---

Mt 7,22

²²Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’ 

Dj 4,30

³⁰Pruži ruku svoju, Gospodine,
da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa
po Imenu svetoga Sluge tvoga Isusa.«

-         Ime Isusovo

Bog spašava

Tako se Isus pokazuje onakvim kakvim Ga naznačuje Njegovo Ime. Kao Onaj koji spašava

Mk 1,21-25

²¹

Poučavanje i čudo u kafarnaumskoj sinagogi

(Lk 4, 31–37)
I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. ²²Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
²³A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika:²⁴»Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« ²⁵Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« ²⁶Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.

  

-         Ime Isusovo

Vjera vraća zdravlje nemoćnima

Tako se Isus pokazuje u vjeri onakvim kakvim Ga naznačuje Njegovo Ime

Dj 3,16

¹⁶»I po vjeri u njegovo ime, to je ime dalo snagu ovomu kojega gledate i poznate: vjera u njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled vas sviju.«

-         Ime Isusovo

Bog se pokazuje u prvom redu pribavljajući vječni spas onima koji vjeruju u Isusa Krista, Gospodina

Dj 4,7-12

 ⁷Izvedoše apostole preda se pa ih stadoše ispitivati: »Kojom snagom ili po kojem imenu vi to učiniste?«
⁸Onda Petar pun Duha Svetoga reče: »Glavari narodni i starješine! ⁹Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? ¹⁰Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!¹¹On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. ¹²I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga Imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.«

Dj 5,31

 ³¹Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela, Narod svoj i oproštenjem grijeha

Dj 13,23

²³Iz njegova, Davidova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa. 

I na kraju, sav se kršćanski život sastoji u tome da se ‘preda život svoj za našega Gospodina Isusa Krista (Dj 15,26), a najveća je radost ako je nekomu ‘udijeljena čast da podnese zlostavljanje za Ime Isusovo (5,41)’ i da umre ‘za Ime Gospodina Isusa (21,13)’.

---

---

 Evanđelje po Ivanu, glava 15, redak 16

¹⁶Ne izabraste vi mene,
nego ja izabrah vas
i postavih vas
da idete i rod donosite
i rod vaš da ostane
te vam Otac dadne
što ga god zaištete u moje ime.

"Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi." ~ Sveti Augustin   -Božja država

 Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu (Knjiga Otkrivenja 19,9)

02.01.2017. 15:26

kontemplacija uoči blagdana Svetog Imena Isusovog 03.01.2017. 

Ja i Otac jedno smo

1.PROVOKACIJA

Knjiga Ponovljenog zakona, glava 6, redak 4-7:

Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ.

Ova vjera, ovaj zakon i ove riječi osnova su jednobožačkih religija, vjere u Jednoga Boga, živoga i vječnoga, za razliku od praznovjerica, magijanja, raznih filozofija i ideologija koje se sve jednim imenom nazivaju mnogoboštvom. Oduvijek je bilo da su istinski vjernici morali slušati lukave provokacije, veleumne tvrdnje i dokaze sebičnih, oholih i praznovjernih buntovnika koji od pamtivijeka pokušavaju zbuniti prostodušne molitelje Jednoga Boga.

Jedan je Bog u filozofskom, jezičnom i teološkom smislu Apsolut, Onaj koji sve uvjetuje, a nije ničim uvjetovan; savršen, cjelovit, potpun, čist; koji je bivstvujući u sebi, po sebi istinit i po sebi dobar, a nije ovisan o drugome; samosvojan, samotvoran. Ako to ne vjerujemo, onda je sve relativno, nesigurno, sve ovisi o nečemu, bilo čemu, okolnostima i uvjetovano je bilo čime; koji nešto znači samo kad se uspoređuje s nečim drugim (Hrvatski enciklopedijski rječnik).

 

2.ZAGLAVNI KAMEN - KAMEN SPOTICANJA

Evanđelje po Ivanu, glava 10, redak 22-30.37-38

VI. BLAGDAN POSVETE HRAMA

Isus se proglašava Sinom Božjim

Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. ²³Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. ²⁴Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« ²⁵Isus im odgovori:
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga –
ona svjedoče za mene.
26Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
27Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
28Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
29Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
30Ja i Otac jedno smo.«

³⁷Ako ne činim djela Oca svoga,
nemojte mi vjerovati.
38Ali ako činim,
sve ako meni i ne vjerujete,
djelima vjerujte
pa uvidite i upoznajte
da je Otac u meni
i ja u Ocu.«

3.CVIJET EVANĐELJA.

U prvoj polovici III. stoljeća, kad je širenje kršćanstva na Zapad bilo još u svojim začecima, na Istoku se ono čudesno razvijalo i postalo svjesno svoje snage (Juraj Pavić—Tomislav Zdenko Tenšek: “Patrologija”, KS Zagreb, 1993). Najjače središte razvitka postala je (pored Atene ili Antiohije) Aleksandrija, lučki grad u Egiptu.

Kršćanska kultura našla je svoje središte u aleksandrijskoj školi koju je vodio učitelj pod kontrolom mjesnog biskupa.

Povjesničar Euzebije drži da su osnivači i nosioci aleksandrijeske škole bili Panten i Klement, ali je njezin najupečatljiviji predstavnik bio “nesalomljivi, neosvojivi dijamant (Wikipedia)”, biblijski sladokusac starine, ranokršćanski teolog Origen koji nam je ostavio brojne značajne spise i jedan od najljepših komentara o Ivanovom evanđelju:

“Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Evanđelje Ivanovo.”

Od samih početaka kršćanstva, već i za Isusova hoda po zemlji, počela se razvijati teologija i kršćansko učiteljstvo koje tumači istine vjere i običaje. Vjerske istine nisu naučavanje prošlosti, one su nam danas vrijedne i potrebnije nego ikada kao što nam je i Sveto pismo vječna literatura i osnovna lektira.

“Najprviji” kršćanski teolog i učitelj bio je i ostaje sveti Ivan, apostol Kristov, Isusov ljubljeni učenik i četvrti evanđelist. Njegovo se Evanđelje razlikuje od prva tri po stilu, mentalitetu i po svrhi zapisivanja događaja, svjedočenja, izvješćivanja i promišljanja otajstava koja nam je Isus povjerio. Ta otajstva su mnogima prave tajne.

4.SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE

Sakramenti su Isus, oni su—misterij.

Grčki izraz “mysterion” javlja se u kasnijim knjigama Starog zavjeta. Njemu je u pozadini aramejsko “raz” = tajna pa odgovara klasičnom hebrejskom “sod” (koje se još upotrebljava u Kumranu). U Starom zavjetu taj je izraz već teološki terminus technicus. Međutim, kako je bio u širokoj upotrebi u helenističkoj sredini (filozofija, “misterijski” kultovi, gnoza, magija), važno mu je utvrditi točan smisao da bi se izbjegla neispravna tumačenja.

Većina biblijskih knjiga Starog zavjeta napisana je hebrejski. Neka poglavlja Daniela i Ezre napisana su aramejski; grčki je napisan sav Novi zavjet, a od Starog zavjeta samo Knjiga Mudrosti i II Makabejska. Izvornik nekih knjiga, hebrejski ili aramejski, izgubljen je—sačuvane su samo u grčkom prijevodu: Judita, Tobija, Baruh, Sirah, dijelovi Daniela i Estere i, vjerojatno, I Makabejska.

Napomena uzgred: od najvažnijih biblijskih rukopisa neki su:

a) hebrejski: Papirus Nash (Egipat 1902.), Izaijin rukopis (Kumran 1947.), Samuelov rukopis (također Kumran), Lenjingradski kodeks;

b) grčki: Papirus Rylands,  Papirus Bodmer, Vatikanski kodeks, Sinajski kodeks

Još jedna napomena: prijevodi starine su: a) s hebrejskog na grčki Septuaginta, 3.-2.stoljeće; b) Vetus latina, stari latinski prijevos i c) Vulgata, latinski prijevod našeg Dalmatinca, svetog Jeronima (383.-406.g.) na kojoj se temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana.

Knjiga proroka Amosa, glava 3, redak 7

“Ništa ne čini Gospodina da osnove (sod) svoje ne otkrije slugama svojim prorocima”.

Knjiga Brojeva, glava 24, redak 4 i 16

⁴proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša,
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.

¹⁶proročanstvo onoga koji riječi
Božje sluša,
koji poznaje mudrost Svevišnjega,
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.

Knjiga proroka Izaije, glava 41, redak 21-29

²¹

Jahve je jedini Bog

Iznesite svoj spor, kaže Jahve,
predočite dokaze, kaže kralj Jakovljev.
22Nek’ pristupe i nek’ nam objave
ono što će se zbiti.
Ta što su nam otkrili o onom što bijaše,
što se ispunilo, da o tom mislimo?
Il’ objavite što će biti,
da doznamo ono što dolazi.
23Otkrijte nam što će se poslije zbiti,
i poznat ćemo da ste bogovi.
Učinite nešto, dobro ili zlo,
da se začudimo i prepadnemo zajedno.
24Ali vi niste ništa i djela su vam ništavna,
gnusan je koji vas izabere.
25

Jahve je prorekao Kirovu pobjedu

Podigoh ga sa sjevera da dođe,
zazvah ga po imenu s istoka.
Kao blato gazio je namjesnike,
kao što po glini lončar gazi.
26Tko je to odiskona objavio da bismo znali,
unaprijed prorekao da bismo rekli: istina je?
Ali nikog nema tko bi objavio,
niti koga da bi navijestio,
niti koga da čuje riječi vaše.
27Ja prvi rekoh Sionu: »Gle, evo ih«;
prvi Jeruzalemu poslah glasnika vijesti radosne.
28Gledao sam, ali ne bješe nikoga,
ni jednoga od njih da savjet dade,
da ih pitam i da odgovore.
29Svi zajedno ništa su,
ništavna su djela njihova,
vjetar i ispraznost njihovi kipovi.

Tajna je Boga Jednoga Njegovo jamstvo da će doći spas na kraju vremena, jamstvo koje prethodi tehničkom i religioznom pojmu “misterija”, posvjedočen kod Daniela (apokalipsa, tj.objava Božjih “tajni” - ‘raz’ u Dn2,18sl. 27sl. 47; 4,6) te u Knjizi Mudrosti.

Izvanbiblijsko židovstvo “poznaje tajne svetih” kod Henoka, a pojam zadržava i Ezrina i Baruhova apokalipsa. Kumranski tekstovi također pripisuju veliku važnost poznavanju tog “misterija budućnosti”.

U Novom zavjetu sinoptici (Matej, Marko, Luka) se riječju ‘mysterion’ služe samo jednom; Ivanovo Evanđelje nikada.

Evanđelje po Marku, glava 4, redak 10-12

¹⁰

Svrha prispodoba

(Mt 13, 10–15; Lk 8, 9–10)
Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. ¹¹I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:

¹²da gledaju, gledaju – i ne vide,
slušaju, slušaju – i ne razumiju,
da se ne obrate
pa da im se otpusti.«  - usporedi Iz 6,9 sl.

Misterij Kraljevstva prisutan je ovdje na zemlji u osobi Isusa Krista. Ulaženje u misterij nije djelo ljudskog razuma, nije ni ezoterično, ono je dar Božji.

U perspektivu židovske apokaliptike treba se postaviti upotreba riječi ‘mysterion’ kod svetog Pavla. Ta riječ daje uistinu naslutiti duboku, neizrazivu stvarnost; ona otvara pogled u neizmjerno. Predmet njezina značenja isti je kao i u evanđelju: ostvarenje spasa smrću i uskrsnućem Kristovim, Njegovo zasađivanje u povijest propovijedanjem Riječi (1 Kor 14,2; Kol 2,2; Ef 1,15 sl; 3,18 sl). U Poslanici Kološanima Pavlova se pažnja usredotočuje na sadašnji aspekt “Božje Tajne”, “Tajne Krista” koja ostvaruje spas pomoću Crkve, Božji putovi se stječu prema Kristu koji pomoću svoje Crkve uključuje spasenje u povijest (Ef 3,10); odsad Židovi i pogani imaju pristupa k istoj baštini, udovi su istoga Tijela, dionici istog obećanja (Ef 3,6). Općenito, kratka Pavlova poslanica Efežanima prebogata je izrazima otajstvenog kršćanskog života. Od šest poglavlja, prvo i treće poglavlje vrijedni su svake pažnje:

Poslanica svetoga Pavla apostola Efežanima, glava1 i glava 3

NASLOV I POZDRAV

Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa: svetima koji su u Efezu i vjernima u Isusu Kristu.²Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
³

I. OTAJSTVO SPASENJA I CRKVE

1. BOŽJI NAUM SPASENJA

 Blagoslovljen Bog i Otac
Gospodina našega Isusa Krista,
on koji nas blagoslovi
svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima,
u Kristu.
⁴Tako: u njemu nas sebi izabra
prije postanka svijeta
da budemo sveti i bez mane pred njim;
⁵u ljubavi nas predodredi za posinstvo,
za sebe,
po Isusu Kristu,
dobrohotnošću svoje volje,
⁶na hvalu Slave svoje milosti.
Njome nas zamilova u Ljubljenome
⁷u kome, njegovom krvlju,
imamo otkupljenje,
otpuštenje prijestupâ
po bogatstvu njegove milosti.
⁸Nju preobilno u nas uli
zajedno sa svom mudrošću
i razumijevanjem

⁹obznanivši nam otajstvo svoje volje
po dobrohotnom naumu svojem
što ga prije u njemu zasnova
¹⁰da se provede punina vremenâ:
uglaviti u Kristu
sve – na nebesima i na zemlji.
¹¹U njemu, u kome i nama
– predodređenima
po naumu Onoga
koji sve izvodi po odluci svoje volje –
u dio pade
¹²da budemo na hvalu Slave njegove –
mi koji smo se već prije nadali u Kristu.
¹³U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
¹⁴koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.
¹⁵Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ¹⁶ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: ¹⁷Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; ¹⁸prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima ¹⁹i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove²⁰koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima ²¹iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. ²²Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, ²³koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.

¹

4. PAVLOVA ULOGA U SPASENJU

Pavao poslužitelj otajstva Kristova

Radi toga ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane... ²Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: ³objavom mi je obznanjeno otajstvo, kako netom ukratko opisah. ⁴Čitajući to, možete dokučiti kako ja shvaćam Kristovo otajstvo, ⁵koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: ⁶da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju, ⁷kojega postadoh poslužiteljem darom milosti Božje koja mi je dana djelotvornošću snage njegove.
⁸Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova ⁹i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, ¹⁰da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja ¹¹zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. ¹²U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup. ¹³Zato ne klonite, molim, s nevolja mojih za vas! One su slava vaša!
¹⁴

Pavlova molitva

Zato prigibam koljena pred Ocem, ¹⁵od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji:¹⁶neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka ¹⁷da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni ¹⁸mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina ¹⁹te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.
²⁰Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – ²¹Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.

 Prva poslanica  svetoga Pavla Timoteju, glava 3, redak 16

 ¹⁶Da, po sveopćem uvjerenju, veliko je Otajstvo pobožnosti:
On, očitovan u tijelu,
opravdan u Duhu,
viđen od anđelâ,
propovijedan među narodima,
vjerovan u svijetu,
uznesen u slavu.

Pavao se prigodice služi ponekim tehničkim izrazom kojim su se služili Grci i istočne religije i misterijski kultovi da bi “tajni bezakonja(usp. 2 Solunjanima 2,7)” bolje suprotstavio pravi misterij spasenja kao što inače lažnoj ljudskoj  mudrosti suprotstavlja pravu božansku Mudrost što se očitovala u Križu Kristovom (usp. 1 Kor 1,17-25).

U 1. Poslanici Korinćanima 15,28 spominje se dolazak dana budućega svijeta i odgovara 21. poglavlju Ivanovog Otkrivenja, a to je kraj i svrha kršćanske objave (Dufour). Do tada imamo i živimo sedam sakramenata Novoga zakona kršćanske i Katoličke Crkve koje je ustanovio Krist (KKC 1210, str.332, usporedi: Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, III, 65, 1).

5. RIJEČ I DUH

“U početku bijaše Riječ” (Iv 1,1 - Proslov), zapisuje sveti Ivan kada nam tumači otajstvo stvaranja, uzimajući uvod iz Biblije o početku svijeta i čovječanstva, prvi izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka, glava 1, redak 1:

“ U početku stvori Bog nebo i zemlju”. Zemlja bijaše pusta, prazna i tamna, a “Duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1,2)”

Stvaranje Božje nam Sveto pismo započinje tumačiti u trećem retku, i u slijedećima, kada ponavlja:

“I reče Bog... : Neka bude svjetlost (i svod, i vode...)... I bi svjetlost.”

Riječ Božja je Isus. Riječ stvaralačka, Riječ svjetlosti, Riječ-Bog.

Naš je Bog onaj Bog koji govori i dok govori, On stvara, djeluje, objavljuje, obećava, uvijek ostvaruje ono što navješćuje, upravlja, uzdržava, pokorava, prorokuje na ljudska usta; Njegova riječ ostaje do vijeka (Iz 40,8 : “Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka”) i, konačno:

“I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama ( Iv 1,14)”.

Riječi su ljudske glas koji se čuje, besjeda, govor ljudski koji ima značenje, koji predstavlja misaonu aktivnost. Nitko na ovome svijetu i šire ne govori do li Bog i Njegova “slika” - čovjek. Ne govore riječi brda i doline, mora, kiše, snjegovi, minerali, biljke, životinje i slično, a ne govore ni kumiri, lažni bogovi, idoli, mnoštvo totema koji usta imaju, ali nemaju ni misli, ni duha, niti govore( Psalam 115; Baruh 6,7). Riječ Božja, koja je postala tijelom djelovanjem Duha, ništa ne čini bez Duha, a kruna njezina djelovanja jest darivanje Duha Svetoga (Xavier Leon-Dufour i suradnici: Rječnik biblijske teologije, KS Zagreb, 1993), darivanje i poslanje Boga-Duha ljudima, sebedarje Jednoga Boga našega.

Riječ je neodvojiva od Duha, a oboje ne bi moglo postojati bez razuma i razbora, bez umne djelatnosti koju imaju samo Bog i čovjek i za kakvu nitko drugi nije sposoban. Po tome su Bog i čovjek osobe, za razliku od svega drugoga. Ako prorok može svjedočiti Riječ, to je samo zato što ga je obuzeo Duh; ako Sluga može donijeti narodima riječ spasa, to je stoga što je Duh počinuo na njemu; ako Narod Božji bude jednoga dana kadar u svom srcu prionuti toj riječi, bit će to samo u Duhu.

6.TROJSTVO I MNOGOBOŠTVO

Nekoliko izvadaka iz Dokumenata Drugog vatikanskog sabora

DEI VERBUM

DOGMATSKA KONSTITUCIJA O BOŽANSKOJ OBJAVI

Glava I

2. U svojoj dobroti i mudrosti odluĉio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje (usp. Ef .1, 9) kojim ljudi po Kristu, Rijeĉi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedniĉari božanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). I tako, ovom objavom nevidljivi Bog (usp. KolJ l, 15; 1 Tim 1, 17) u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima (usp. Izl 33, 11; Iv 15, 14-15) i s njima druguje (usp. Bar 3, 38) da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli. ..

3. Bog, koji po Rijeĉi sve stvara (usp. Iv 1, 3) i uzdržava, pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedoĉanstvo o sebi (usp. Rim 1, 19-20). ..

4. A pošto je u mnogo navrata i na razliĉite naĉine Bog govorio u prorocima, »konaĉno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1, 1-2). Posla naime svoga Sina, vjeĉnu Rijeĉ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije tajnosti Božje (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Rijeĉ utjelovljena, kao »jedan od ljudi k ljudima« poslan,3 »rijeĉi Božje govori« (Iv 3> 34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5, 36; 17, 4). Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9) —sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, rijeĉima i djelima, znacima i ĉudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konaĉno poslanjem Duha istine — On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedoĉanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vjeĉni ţivot uskrisi. ..

5. Bogu objavitelju treba odgovoriti »poslušnom vjerom« (Rim 16, 26; usp. Rim 1, 6; 2 Kor 10, 5-6) kojom ĉovjek ĉitava sebe slobodno Bogu izruĉuje stavljajući na raspolaganje »Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje«4 i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne »svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini«.5 A da objavu neprestano sve dublje proniĉemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima. 

Glava III

13. U Svetom pismu dakle — bez povrede Božje istine i svetosti — oĉituje se ĉudesna »susretljivost« vjeĉne Mudrosti, »da upoznamo neizrecivu Božju dobrohotnost i koliko je prilagođivanje govora pokazao Bog u providnosti i brizi za našu narav«.2 ' Jer, rijeĉi Božje, izreĉene ljudskim jezicima, postadoše sliĉne ljudskom govoru, kao što jednoć Rijeĉ Vjeĉnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade sliĉna ljudima.

LUMEN GENTIUM

DOGMATSKA KONSTITUCIJA O CRKVI

Glava II. Uloga Blažene Djevice Marije u ekonomiji spasenja

Mesijina Majka u Starom zavjetu

55. Svete knjige Staroga i Novoga Zavjeta i ĉasna Predaja pokazuju na sve jasniji naĉin ulogu Majke Spasiteljeve u ekonomiji spasenja i stavljaju nam je gotovo pred oĉi. Knjige Staroga Zavjeta opisuju povijest spasenja, u kojoj se polagano pripravlja Kristov dolazak na svijet. I ti prvi dokumenti, kako se ĉitaju u Crkvici kako se shvaćaju u svjetlosti daljnje i potpune objave, malo-pomalo sve jasnije iznose na svjetlost lik žene, Spasiteljeve Majke. Ona je pod tom svjetlošću već proroĉki oznaĉena u obećanju, danom prvim roditeljima pošto su sagriješili, o pobjedi nad zmijom (usp. Gen 3, 15).

Isto tako ona je ona Djevica koja će zaĉeti i roditi Sina, kojemu će biti ime Emanuel (usp. Iz 7, 14; Mih 5, 2-3; Mt 1, 22-23). Ona ima prvenstvo među poniznima i siromasima Gospodinovim, koji s pouzdanjem od Njega oĉekuju i primaju spasenje. Napokon, s Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog ĉekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je' Sin Božji od Nje uzeo ljudsku narav da misterijima svoga tijela oslobodi ĉovjeka od grijeha.

Marija kod Navještenja

56. Otac milosrđa je htio da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života. ..

Stoga s pravom sveti Oci drže da Marija nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego da je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju, jer je ona, kako kaže sv. Irenej, »slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskomu rodu«.8 . Zato brojni stari Oci u svojemu propovijedanju rado s njim tvrde da je »uzao Evine neposlušnosti bio« razriješen Marijinom poslušnošću; što je svezala djevica Eva svojom nevjerom, da je to Djevica Marija razriješila vjerom«,7 i uĉinivši usporedbu s Evom, Mariju zovu »majkom živih«8 i ĉešće tvrde: »Smrt po Evi, život po Mariji«.9

Glava III. Blažena Djevica i Crkva

Marija i Krist jedini posrednik

60. Jedini je naš Posrednik prema rijeĉima Apostolovim: »Jedan je Bog i jedan Posrednik između Boga i ljudi, ĉovjek Krist Isus, koji je dao sebe kao otkup za sve« (1 Tim 2, 5-6). Marijina pak materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na Njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne prijeĉi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava.

62....Nijedan se naime stvor nikada ne može usporediti s utjelovljenom Rijeĉi i Otkupiteljem; nego kao što u Kristovu svećeništvu na razliĉne naĉine uĉestvuju i sveti službenici i vjerni narod, i kao što se jedna Božja dobrota na razliĉite naĉine stvarno razlijeva u stvorove, tako i jedino posredništvo Otkupitelja ne iskljuĉuje, nego pobuđuje kod stvorova razliĉitu suradnju koja zahvaća iz jednoga izvora. Tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporuĉuje srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jaĉe sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.

Pastoralne norme

67. Sveti Sabor izrijekom uĉi tu katoliĉku nauku ... Dalje, neka se vjernici sjete da prava pobožnost nije u neplodnom i prolaznom osjećaju ni u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da izlazi iz prave vjere, koja nas vodi do toga da priznajemo uzvišenost Majke Božje i da se potiĉemo na sinovsku ljubav prema svojoj Majci i na nasljedovanje njezinih kreposti.

7. DUH, DUŠA I TIJELO

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 5, redak 23

²³

ZAVRŠNA ŽELJA I POZDRAV

 A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.

Već zarana upućen u studij Svetog pisma, Origen je postao bitno tumač Božje riječi i to, navodno, najveći što ga je Crkva ikad imala (ako se to može uopće odrediti). S obzirom na kršćansku ‘podjelu čovjeka’ na duh, dušu i tijelo i na razlikovanje vjernika na pripravničke, praktične i mistične, on u Pismu razlikuje literarni, moralni i duhovni smisao (kao i mnogi drugi teolozi). Tumačenje duhovnog smisla sad je horizontalno ( u tipološkom smislu gdje su stvarnosti Starog zavjeta slike i simboli Novog zavjeta, a novozavjetne su slike simboli vječnog evanđelja koje se ostvaruje na kraju vremena), sad opet vertikalno ( gdje se zemaljska događanja u Pismu tumače u funkciji nebeskih, dakle svijeta razumskih stvorenja, dobrih i zlih sila). U moralnom tumačenju Origen motri događanja duše koja je razapeta između dobra i zla, u mukotrpnom hodu prema savršenosti; tu razrađuje čudesne stranice o mističnom karakteru uzajamne ljubavi između duše i Krista, o njihovu jedinstvu, o različitim etapama kojima se kroz tisuću borbi dolazi konačno do tog sjedinjenja.

Još jedan veliki teolog, sveti Augustin (354.-430.g.), radio je dugo na jednom od svojim premnogobrojnih genijalnih djela, počevši od svog svećeničkog ređenja 387.g., a to je djelo “Izlaganja o Psalmima”. U svojim komentarima Augustin ne slijedi doslovno tumačenje. Djelo se smatra remek-djelom pučkog govorništva, puno je živahnosti i neponovljive originalnosti.

Augustin u svojim homilijama, npr. O Ivanovom evanđelju i o Psalmima daje prednost alegorijsko-mističnom smislu. On cijeli jedan spis posvećuje tumačenju kako tumačiti, to jest egzegetirati, a taj se spis zove “O kršćanskom učenju”, to je udžbenik drevnog kršćanstva u kojem Augustin piše o biblijskoj egzegezi:

· Pismo, Bogom nadahnuto, očituje Božju misao i volju; sadrži pravila vjere i zapovijedi za život te se ne može razumjeti osim duhom vjere i srcem punim ljubavi

· Utvrđuje Kanon Svetih knjiga takvom preciznošću da će ga prihvatiti Tridentski koncil

· Traži da egzegeta poznaje discipline ljudske kulture prije nego što se dade na tumačenje učenja Duha Svetoga

· Pojašnjava nužne mjere opreza koje valja odrediti u tekstu da li neko pitanje valja razumjeti u doslovnom ili figurativnom značenju: egzegeta će bez dvoumljenja prihvatiti doslovan smisao svaki puta kad to jasno iz teksta izlazi i kad ne nanosi štetu vjeri; prijeći će na figurativan smisao samo kad se objavljena istina ne može protumačiti bez simboličke interpretacije

 

 

 

 

PSALAM 118 (117)

 

Obred za Blagdan sjenicâ

 Aleluja! Zahvaljujte Jahvi jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
²Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
³Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
⁴Svi koji se Jahve boje neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«

⁵Iz tjeskobe Jahvu ja zazvah:
on me usliša i oslobodi.
⁶Jahve je sa mnom i ja ne strahujem:
što mi tko može?
⁷Jahve je sa mnom, pomoć moja,
i zbunjene gledam dušmane.

⁸Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u čovjeka.
⁹Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u mogućnike.

¹⁰Pogani me okružiše:
imenom ih Jahvinim uništih.
¹¹Opkoliše me odasvud:
imenom ih Jahvinim uništih.
¹²Opkoliše me poput pčela,
ubod im žeže kao trnje zapaljeno:
imenom ih Jahvinim uništih.

¹³Gurahu me, gurahu, da me obore,
ali mi Jahve pomože.
¹⁴Jahve je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.

¹⁵Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Jahvina se proslavi desnica,
¹⁶Jahvina me uzdigne desnica,
Jahvina se proslavi desnica!

¹⁷Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivat ću djela Jahvina.
¹⁸Kaznom teškom kaznio me Jahve,
ali me smrti ne preda.

¹⁹Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Jahvi zahvalit’!
²⁰»Ovo su vrata Jahvina,
na njih ulaze pravedni!«
²¹Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.

²²Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
²³Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
²⁴Ovo je dan što ga učini Jahve:
kličimo i radujmo se njemu!

²⁵O Jahve, spasenje nam daj!
Jahve, sreću nam daj!
²⁶Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu!
Blagoslivljamo vas iz doma Jahvina!
²⁷Obasjao nas Bog, Jahve!
Složite povorku s grančicama u ruci
sve do rogova žrtvenika.

²⁸Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
²⁹Zahvaljujte Jahvi jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!

St. Aurelius Augustine Expositions on the Psalms

 Exposition on Psalm 118 1. …We are taught in this Psalm, when we chaunt Allelujah, which means, Praise the Lord, that we should, when we hear the words, "Confess unto the Lord" (ver. 1), praise the Lord. The praise of God could not be expressed in fewer words than these, "For He is good." I see not what can be more solemn than this brevity, since goodness is so peculiarly the quality of God, that the Son of God Himself when addressed by some one as "Good Master," by one, namely, who beholding His flesh, and comprehending not the fulness of His divine nature, considered Him as man only, replied, "Why do you call Me good? There is none good but one, that is, God." Mark 10:17-18 And what is this but to say, If you wish to call Me good, recognise Me as God? But since it is addressed, in revelation of things to come, to a people freed from all toil and wandering in pilgrimage, and from all admixture with the wicked, which freedom was given it through the grace of God, who not only does not evil for evil, but even returns good for evil; it is most appropriately added, "Because His mercy endures for ever." 2. "Let Israel now confess that He is good, and that His mercy endures for ever" (ver. 2). "Let the house of Aaron now confess that His mercy endures for ever" (ver. 3). "Yea, let all now that fear the Lord confess that His mercy endures for ever" (ver. 4). You remember, I suppose, most beloved, what is the house of Israel, what is the house of Aaron, and that both are those that fear the Lord. For they are "the little and the great," who have already in another Psalm been happily introduced into your hearts: in the number of whom all of us should rejoice that we are joined together, in His grace who is good, and whose mercy endures for ever; since they were listened to who said, "May the Lord increase you more and more, you and your children;" that the host of the Gentiles might be added to the Israelites who believed in Christ, of the number of whom are the Apostles our fathers, for the exaltation of the perfect and the obedience of the little children; that all of us when made one in Christ, made one flock under one Shepherd, and the body of that Head, like one man, may say, "I called upon the Lord in trouble, and the Lord heard me at large" (ver. 5). The narrow straits of our tribulation are limited: but the large way whereby we pass along has no end. "Who shall lay anything to the charge of God's elect?" Romans 8:33 3. "The Lord is my helper; I will not fear what man does unto me" (ver. 6). But are men, then, the only enemies that the Church has? What is a man devoted to flesh and blood, save flesh and blood? But the Apostle says, "We wrestle not against flesh and blood, but against,"…he says, "spiritual wickedness in high places;" Ephesians 6:12 that is, the devil and his angels; that devil whom elsewhere he calls "the prince of the power of the air." Ephesians 2:2 Hear therefore what follows: "The Lord is my helper: therefore shall I despise mine enemies" (ver. 7). From what class soever my enemies may arise, whether from the number of evil men, or Psalm 118 962 from the number of evil angels; in the Lord's help, unto whom we chant the confession of praise, unto whom we sing Allelujah, they shall be despised. 4. But, when my enemies have been brought to contempt, let not my friend present himself unto me as a good man, so as to bid me repose my hope in himself: for "It is better to trust in the Lord, than to put any confidence in man" (ver. 8). Nor let any one, who may in a certain sense be styled a good angel, be regarded by myself as one in whom I ought to put my trust: for "no one is good, save God alone;" Mark 10:18 and when a man or an angel appear to aid us, when they do this of sincere affection, He does it through them, who made them good after their measure. "It is" therefore "better to trust in the Lord, than to put any confidence in princes" (ver. 9). For angels also are called princes, even as we read in Daniel, "Michael, your prince." Daniel 12:1 5. "All nations compassed me round about, but in the Name of the Lord have I taken vengeance on them" (ver. 10). "They kept me in on every side, they kept me in, I say, on every side; but in the Name of the Lord have I taken vengeance on them" (ver. 11). He signifies the toils and the victory of the Church; but, as if the question were asked how she could have overcome so great evils, he looks back to the example, and declares what she had first suffered in her Head, by adding what follows, "They kept me in on every side:" and the words, "All nations," are with reason not repeated here, because this was the act of the Jews alone. There that very religious nation (which is the body of Christ, and in behalf of which was done all that was done in mortal form with immortal power, by that inward divinity, through the outward flesh), suffered from persecutors, of whose race that flesh was assumed and hung upon the cross. 6. "They came about me as bees do a hive, and burned up even as the fire among the thorns: and in the Name of the Lord have I taken vengeance on them" (ver. 12). Here then the order of the words corresponds with the order of events. For we rightly understand that our Lord Himself, the Head of the Church, was surrounded by persecutors, even as bees surround a hive. For the Holy Spirit is speaking with mystic subtlety of what was done by those who knew not what they did. For bees make honey in the hives: while our Lord's persecutors, unconscious as they were, rendered Him sweeter unto us even by His very Passion; so that we may taste and see how sweet is the Lord, "Who died for our sins, and arose for our justification." Romans 4:25 But what follows, "and burned up even as the fire among the thorns," is better understood of His Body, that is, of a people spread abroad, whom all nations compassed about, since it was gathered together from all nations. They consumed this sinful flesh, and the grievous piercings of this mortal life, in the flame of persecution. "Taken vengeance on them:" either because they themselves, that wickedness, which in them persecuted the righteous, having been extinguished, were joined with the people of Christ; or because the rest of them, Psalm 118 963 who have at this time scorned the mercy of Him who calls them, will at the end feel the truth of Him who judges them. 7. "I have been driven on like a heap of sand, so that I was falling, but the Lord upheld me" (ver. 13). For though there were a great multitude of believers, that might be compared to the countless sand, and brought into one communion as into one heap; yet "what is man, save Thou be mindful of Him?" He said not, the multitude of the Gentiles could not surpass the abundance of my host, but, "the Lord," he says, "has upheld me." The persecution of the Gentiles succeeded not in pushing forward, to its overthrow, the host of the faithful dwelling together in the unity of the faith. 8. "The Lord is my strength and my praise, and is become my salvation" (ver. 14). Who then fall, when they are pushed, save they who choose to be their own strength and their own praise? For no man falls in the contest, except he whose strength and praise fails. He therefore whose strength and praise is the Lord, falls no more than the Lord falls. And for this reason He has become their salvation; not that He has become anything which He was not before, but because they, when they believed on Him, became what they were not before, and then He began to be salvation unto them when turned towards Him, which He was not to them when turned away from Himself. 9. "The voice of joy and health is in the dwellings of the righteous" (ver. 15); where they who raged against their bodies thought there was the voice of sorrow and destruction. For they did not know the inward joy of the saints in their future hope. Whence the Apostle also says, "As sorrowful, yet alway rejoicing;" 2 Corinthians 6:10 and again, "And not only so, but we glory in tribulations also." Romans 5:3 10. "The right hand of the Lord has brought mighty things to pass" (ver. 16). What mighty things? says he. "The right hand of the Lord," he says, "has exalted me." It is a mighty thing to exalt the humble, to deify the mortal, to bring perfection out of infirmity, glory from subjection, victory from suffering, to give help, to raise from trouble; that the true salvation of God might be laid open to the afflicted, and the salvation of men might remain of no avail to the persecutors. These are great things: but what are you surprised at? hear what he repeats: "The right hand of the Lord has brought mighty things to pass." 11. "I shall not die, but live, and declare the works of the Lord" (ver. 17). But they, while they were dealing havoc and death on every side, thought that the Church of Christ was dying. Behold, he now declares the works of the Lord. Everywhere Christ is the glory of the blessed Martyrs. By being beaten He conquered those Psalm 118 964 who struck Him; by being patient of torments, the tormentors; by loving, those who raged against Him. 12. Nevertheless, let him point out to us, why the body of Christ, the holy Church, the people of adoption, suffered such indignities. "The Lord," he says, "hast chastened and corrected me, but He has not given me over unto death" (ver. 18). Let not then the boastful wicked imagine that anything has been permitted to their power: they would not have that power, were it not given them from above. Oft does the father of a family command his sons to be corrected by the most worthless slaves; though he designs the heritage for the former, fetters for the latter. What is that heritage? Is it of gold, or silver, or jewels, or farms, or pleasant estates? Consider how we enter into it: and learn what it is. 13. "Open me," he says, "the gates of righteousness" (ver 19). Behold, we have heard of the gates. What is within? "That I may," he says, "go into them, and give thanks unto the Lord." This is the confession of praise full of wonder, "even unto the house of God, in the voice of joy and confession of praise, among such as keep holiday:" this is the everlasting bliss of the righteous, whereby they are blessed who dwell in the Lord's house, praising Him for evermore. 14. But consider how the gates of righteousness are entered into. "These are the gates of the Lord" he says, "the righteous shall enter into them" (ver. 20). At least let no wicked man enter there, that Jerusalem which receives not one uncircumcised, where it is said, "Without are dogs." Revelation 22:15 Be it enough, that in my long pilgrimage "I have had my habitation among the tents of Kedar:" I endured even unto the end the intercourse of the wicked, but "these are the gates of the Lord: the righteous shall enter into them." 15. "I will confess unto You, O Lord, for You have heard me, and art become my salvation" (ver. 21). How often is that confession proved to be one of praise, that does not point out wounds to the physician, but gives thanks for the health it has received. But the Physician Himself is the Salvation. 16. But who is this whom we speak of? "The Stone which the builders rejected" (ver. 22); for "It has become the head Stone of the corner" to "make in Himself of twain one new man, so making peace; and that He might reconcile both unto God in one body;" Ephesians 2:15-16 circumcision, to wit, and uncircumcision. 17. "By the Lord was it made unto it" (ver. 23): that is, it is made into the head stone of the corner by the Lord. For although He would not have become this, had He not suffered: yet He became not this through those from whom He suffered. For they who were building, refused Him: but in the edifice which the Lord was secretly raising, that was made the head stone of the corner which they rejected. Psalm 118 965 "And it is marvellous in our eyes:" in the eyes of the inner man, in the eyes of those that believe, those that hope, those that love; not in the carnal eyes of those who, through scorning Him as if He were a man, rejected Him. 18. "This is the day which the Lord has made" (ver. 24). This man remembers that he had said in former Psalms, "Since He has inclined His ear unto me, therefore will I call upon Him as long as I live;" making mention of his old days; whence he now says, "This is the day which the Lord has made;" that is, wherein He has given me Salvation. This is the day whereof He said, "In an acceptable time have I heard you, and in a day of Salvation have I helped you;" Isaiah 49:8 that is, a day wherein He, the Mediator, has become the head Stone of the corner. "Let us rejoice," therefore, "and be glad in Him." 19. "Save me now, O Lord: prosper Thou well my way, O Lord" (ver. 25). Because it is the day of Salvation, "save me:" because we, returning from a long pilgrimage, are separated from those who hated peace, with whom we were peaceful, and who, when we spoke to them, made war upon us without a cause; "prosper well our way" as we return, since You have become our Way. 20. "Blessed be He that comes in the Name of the Lord" (ver. 26). Cursed, therefore, is he that comes in his own name; as He says in the Gospel: "if another shall come in his own name, him ye will receive." John 5:43 "We have blessed you out of the house of God." I believe that these are the words of the great to the little, of those great ones, to wit, who in spirit commune with God the Word, who is with God, as they may in this life; and yet temper their discourse for the sake of the little ones, so that they may sincerely say what the Apostle says: "For whether we be beside ourselves, it is to God: or whether we be sober, it is for your cause. For the love of Christ constrains us." 2 Corinthians 5:13-14 They bless the little children from the inner house of the Lord, where that praise fails not age after age: consider therefore what they proclaim from thence. 21. "God is the Lord, who has showed us light" (ver. 27). That Lord, who came in the Lord's Name, whom the builders refused, and who became the head Stone of the corner, Matthew 21:9, 42 that "Mediator between God and man, Jesus Christ," 1 Timothy 2:5 is God, He is equal with the Father, He has showed us light, that we might understand what we believed, and declare it to you who understand it not as yet, but already believe it. But that you also may understand, "Declare a holy day in full assemblies, even unto the horns of the altar;" that is, even unto the inner house of God, from which we have blessed you, where are the high places of the altar. "Declare a holy day," not in a slothful manner, but "in full assemblies" (ver. 28). For this is the voice of joyfulness among those that keep holy day, who walk "in the place of the wonderful tabernacle, even unto the house of God." For if there be there the spiritual sacrifice, the everlasting sacrifice of praise, both the Priest is everlasting, and the peaceful mind of the righteous an everlasting altar.… 22. And what shall we sing there, save His praises? What else shall we say there, save, "You are my God, and I will confess unto You; You are my God, and I will praise You. I wilt confess unto You, for You have heard me, and art become my Salvation." We will not say these things in loud words; but the love that abides in Him of itself cries out in these words, and these words are love itself. Thus as he began with praise, so he ends: "Confess unto the Lord, for He is gracious, and His mercy endures for ever" (ver. 29). With this the Psalm commences, with this it ends; since, as from the commencement which we have left behind, so in the end, whither we are returning, there is not anything that can more profitably please us, than the praise of God, and Allelujah evermore.

St. Aurelius Augustine Expositions on the Psalms

https://faculty.gordon.edu/hu/bi/ted_hildebrandt/otesources/19-psalms/text/books/augustine-psalms/augustine-psalms.pdf