Presveto Ime Isusovo

9Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
10da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
11I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca. 
 Iz Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima 2,8-11

Glava I. DOBAR

Evanđelje po Luki, glava 18, redak 18-19
I upita ga neki uglednik: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« 19Reče mu Isus: »Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar, doli Bog jedini...

Knjiga Postanka, glava 1, redak 27.31
“27Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih. 
31I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro. Tako bude večer, pa jutro – dan šesti. “


Nedugo potom stvori Gospodin Bog i stablo spoznaje dobra i zla (Post 2,9)


a) SUBJEKTIVNO DOBRO

Ne, Bog nije proturječan nego mi smo brzopleti.
Bog je svakom čovjeku darovao slobodnu volju po kojoj može odlučivati. No, između samovolje i odgovorne slobode velika je razlika.
O tome odlučuje čovjek u svojoj savjesti koja mu “govori”: čini dobro, izbjegavaj zlo.
Nemaju svi ljudi istu savjest. Evo nekih primjera:
 nježna savjest - osoba jasno uočava što je dobro, a što zlo 
 tjeskobna savjest - osoba dobro radi samo iz straha od kazne 
 licemjerna (farizejska) savjest - dobro čini samo da bi je drugi vidjeli 
 zamršena savjest - i ako nešto učini i ako ne učini, misli da griješi 
 skrupulozna savjest - smatra da nikada ne može učiniti nikakvo dobro 
 kriva savjest - čini zlo, a misli da čini dobro, ili obratno 
 laksna savjest - olako prelazi preko svojih loših čina... 

Dobro još od starine označuje nešto dobro i lijepo, osobe i predmete koji izazivaju ugodne oćute ili poletno stanje cijelokupnoga bića: valjana gozba, lijepa djevojka, dobrotvorni ljudi, ukratko: sve što pribavlja sreću ili olakšava život na tjelesnoj ili psihičkoj razini; naprotiv, sve što vodi k bolesti, patnji u svim njezinim oblicima, a naročito k smrti, jest zlo.


b) OBJEKTIVNO DOBRO

Antika je dokučila da za dobro postoji prauzor koji u sebi uključuje sva ćudoredna, estetska i društvena svojstva, a zlo je odsutnost dobra ili čak stvarnost koja ima vlastitu opstojnost i potječe od onog principa zla koji je igrao veliku ulogu u iranskoj misli.




c) BIBLIJA

Biblija pokazuje da se dobrota ne mjeri ovisnošću o nekom apstraktnom Dobru, već odnosom prema Bogu stvaraocu: samo On daje stvarima njihovu dobrotu.

                                       
Knjiga Levitskog zakona, glava 18, redak 5
5Zato držite moje zakone i moje naredbe; tko ih vrši – u njima će naći život. Ja sam Gospodin Bog! 


Poštivanje zapovijedi Božjih pretvara se u licemjerje:

Knjiga proroka Habakuka, glava 1, redak 4
4Zakon je izgubio snagu,
a pravda se ni načas ne pomalja.
Da, zlikovac progoni pravednika,
pravo je stoga izopačeno. 

Iz Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 7. redak 7.18
 Je li Zakon grijeh? Nipošto! Nego: grijeha ne spoznah doli po Zakonu jer za požudu ne bih znao da Zakon nije govorio: Ne poželi! 
18Doista znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. 

Bog po prorocima daje obećanje:

 Knjiga proroka Ezekijela, glava 36, redak 26-27
 26Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas! Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. 
27Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe. 


d) ŽRTVENI JARAC

Kad se ispunilo vrijeme, poslao je Gospodin Bog narodu svome Isusa, Sina svoga jer stari zakoni i običaji bijahu dobri, ali za ljude teško provedivi. 
Bilo je neophodno da Bog učini konkretan zahvat.
Veliko je djelo Kristovo i neizmjerna žrtva Isusova. Radi ilustracije, evo zašto je još, između ostaloga, Isus morao na križu biti ranjen i proliti krv, dati svoj život božanski, umrijeti kao ‘otkup’ na korist mnogih:


Knjiga Levitskog zakona, glava 16, redak 20-22
Kad svrši obred pomirenja svetišta, Šatora sastanka i žrtvenika, neka primakne jarca živoga. 21Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. 22Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj. 

Također je Tijelo i Krv Kristova novi kruh i nova krv (Mk 14,24) umjesto krvi  i beskvasnoga kruha Mojsijevog saveza ( Izl 24,8 i Lev 24, 5-9).
Prinos Križa povezuje novi obred kršćana sa starim žrtvama zajedništva.


e) ISUSOVO PROKLETSTVO

Samo Isus Krist, Gospodin može doći zlu do korijena, pobjeđujući ga u samom čovjekovom srcu. Postao je poslušan do smrti, dao je svoj život da bi Njegove ovce nalazile pašu (Iv 10,9-18) i postao mjesto nas proklet da primimo Duha po vjeri.

- Knjiga Ponovljenog zakona, glava 21, redak 22,23
22
Tijelo obješenika
»Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, 23njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći, nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje. Tako nećeš okaljati svoje zemlje, koju ti Gospodin, Bog tvoj, daje u baštinu.« 

- Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava 2, redak 8
8ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu. 

- Poslanica svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 3, redak 13-14
13Krist nas otkupi od prokletstva Zakona, postavši za nas prokletstvom – jer pisano je:Proklet je tko god visi na drvetu – 14da u Kristu Isusu na pogane dođe blagoslov Abrahamov: da Obećanje, Duha, primimo po vjeri. 

f) KRŠĆANSKI BLAGOSLOV

Odsad čovjek, preobražen milošću, može činiti dobro, učiniti djela ljubavi, zlo svladati dobrim, ali mora proći kroz odricanje, prodati što ima i slijediti Krista, odreći se samoga sebe, uzeti svoj križ i poći za Isusom.


- Poslanica svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 7, redak 19.22-23
19Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim.  
22Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, 23ali opažam u svojim udovima drugi zakon, koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. 

6težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir (Rim 8,6).
26Tako i Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo što da molimo kako valja, ali se sâm Duh za nas zauzima neizrecivim uzdasima (Rim 8,26).  


Evanđelje po Mateju, glava 19, redak 16-19.21  
16
Bogati mladić
(Mk 10, 17–22; Lk 18, 18–23)
I gle, pristupi mu netko i reče: »Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?« 17A on mu reče: »Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.« 18Upita ga: »Koje?« A Isus reče:
»Ne ubij!
Ne čini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno!
19Poštuj oca i majku!
I ljubi svoga bližnjega
kao sebe samoga!« 
 21Reče mu Isus: »Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.«  

-  Poslanica svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 6, redak 9
9Neka nam ne dozlogrdi činiti dobro: ako ne sustanemo, u svoje ćemo vrijeme žeti! 






Glava II. ČIST

Čistoća je stanje koje se traži za pristup svetim stvarima; iako ona može dodatno uključivati i onu ćudorednu krepost što je suprotna bludnosti, ona se ne stječe ćudorednim činima, već obredima. 
Pojam čistoće teži da postane nutarnji i moralan, sve dok Krist ne pokaže da je izvor čistoći u Njegovoj riječi i Njegovoj žrtvi.

Kultna čistoća

Čistoća i bez izravne veze s moralnošću osigurava zakonsku prikladnost za sudjelovanje u bogoštovlju ili samom redovnom životu svete zajednice.
To je složeni pojam koji uključuje tjelesnu čistoću, ali i zaštitu protiv poganstva.
Bogoštovna čistoća uređuje upotrebu svega što je sveto. Sve što dolazi u doticaj s bogoštovljem mora biti nadasve čisto i nije dopušteno pristupati mu nepropisno (Lev 21; 22;  i  1. Sam 21,5). Sveto i nečisto su jednako nedodirljivi, kao da su bremeniti nekom strahovitom i zaraznom silom (Izl 29,37; Br 19). Budući da su sile života, kao izvor blagoslova, smatrane svetima, one donose seksualne ljage čak i kad im je upotreba moralno dobra (Levitski zakon, glava 12 i glava 15).
Ako već ne nestaje sama po sebi (Lev 11,24sl), nečistoća se u većini slučajeva briše pranjem tijela ili odjeće, okajnim žrtvama, a za Dan pomirenja, o blagdanu čišćenja u najvišem smislu riječi, slanjem u pustinju jarca na koga je simbolički stavljena sva nečistoća, pa čak i grijesi svekolikog naroda ( Lev 16).

Budući da se čovjek ne može razdvajati na dušu i tijelo, njegovi su religiozni čini, ma koliko oni bili duhovni, uvijek utjelovljeni; ne jede se bilo što, ne dira se svašta, ne upotrebljavaju se samo tako životne sile rađanja.

Ćudoredna čistoća

Postoji nečistoća što je u čovjekovoj biti, a može ga od nje osloboditi samo Bog.
Knjiga proroka Izaije, glava 6, redak 5-7
 5Rekoh: »Jao meni, propadoh,
jer čovjek sam nečistih usana,
u narodu nečistih usana prebivam,
a oči mi vidješe Kralja, Gospodina nad vojskama!« 
6Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; 7dotače se njome mojih usta i reče: »Evo, usne je tvoje dotaknulo,
krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« 
Kod mudraca glavni uvjet da se čovjek svidi Bogu jest čistoća ruku, srca, čela, molitve (Knjiga o Jobu 11.4.14sl; 16,17; 22,30), dakle neporočno ćudoredno ponašanje. On se trudi oko produbljivanja čistoće i počinje naglašavati njezinu seksualnu stranu; Sara se očuvala čistom (Tob 3,14) dok su pogani osuđeni na sramotnu nečistoću (Mudr 14,24).
Božja se ljubav okreće k čistim srcima (Ps 73,1), nedužnim rukama (Ps 24,4) onoga koji vrši pravednost(18,21.25).
Psalam 51, kao kruna starozavjetne predaje, može se smatrati gotovom duhovnom molitvom kršćana.


Prijenos obrednog plana u plan duhovnog spasenja

Prava i jedina čistoća jest nutarnja (Mk 7,14-23):’iz ljudskog srca izlaze tle misli’ pa se zli duhovi mogu zvati “nečistim duhovima (Mk 1,23; Lk 9,42)”.
Isus udjeljuje svoju prisnost onima koji mu se predaju u jednostavnosti vjere i ljubavi, onima koji su ‘čista srca’.
8Blago čistima srcem:
oni će Boga gledati! 
(Mt 5,8)

Potrebna je djelatna Gospodinova prisutnost u egzistenciji, tek tada je čovjek temeljito čist (Iv 15,3  i  Iv 13,10).

Vjerom Gospodin Bog odsad čisti srca pogana (Dj 15,9).
Krist obrede nadomješta svojom žrtvom koja je do kraja djelotvorna (Heb 9,10). Krv nas je Isusova očistila od grijeha.

7Ako u svjetlosti hodimo,
kao što je on u svjetlosti,
imamo zajedništvo jedni s drugima
i krv Isusa, Sina njegova,
čisti nas od svakoga grijeha. 
9Ako priznamo grijehe svoje,
vjeran je on i pravedan:
otpustit će nam grijehe
i očistiti nas od svake nepravde.
(1 Iv 1,7.9)

14Odgovorih mu: »Gospodine moj, ti to znaš.« A on će mi: »Oni dođoše iz nevolje velike i oprali su haljine svoje i ubijelili ih u krvi Jaganjčevoj(Otk 7,14).

Korjenito očišćenje ostvaruje se obredom krštenja koje svoju djelotvornost dobiva od Križa: ’Krist se predao za Crkvu da je posveti čisteći je u kupelji vode(Ef 5,26)’. Očišćeni smo i te kako nadom u Boga koji nas je po Kristu učinio svojom djecom (1 Iv 3,3). 

Odsad je pred Bogom važno samo duboko raspoloženje preporođenih srdaca (1 Tim3,9). Kršćanska ljubav provire iz čista srca, iz mirne savjesti i iskrene vjere (1 Tim 1,5  i  5,22).
Kršćaninu omogućuje neporočno ćudoredno ponašanje to što je posvećen novom bogoštovlju u Duhu: suprotnost nečistoći jest svetost (1 Sol 4,7 sl; i  Rim 6,19). Starozavjetna ćudoredna čistoća ostaje uvijek potrebna, ali njezina vrijednost dolazi samo odatle što vodi u susret Kristu, na posljednji Dan Njegova povratka.
Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava 1, redak 9-11
9I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju 10te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, 11puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju. 






Glava III. PROKUŠAN-
-KUŠNJA OBAVEZNA, A NAPAST NEIZBJEŽNA

Bog prvo kuša čovjeka da mu ispita dubinu srca:
 2Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš (Pnz 8,2). 
Bog također kuša čovjeka da mu dadne život:
 12Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube (Jak 1,12). 

Potom čovjek dokazuje sebi da je ‘kao Bog’, ali taj je pokušaj plod zavodništva i vodi u smrt:
3Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ 
 4Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! 5Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 3-4)”.
 11Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi (Rim 7,11).

Kušnja tu postaje napast, a upleće se i Napasnik.
Kušnja je, dakle, usmjerena prema životu (Post 2,17;  Jak 1,1-12)
dok napast ‘rađa smrt’: 
(Post 3)  22Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!«   i


(Jak 1,13 sl) 
13
Božja svetost
Neka nitko u napasti ne rekne: »Bog me napastuje.« Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. 14Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. 15Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.
Kušnja je dar milosti, napast je poziv na grijeh.



a) KUŠNJA VJERE BOŽJEG NARODA

U svijesti starozavjetnog Izraela, njegova drama je počela s njegovim izabranjem od Boga da postane Božji narod,  a onda s obećanjem da će Savezom postati Božji narod. Ta probuđena nada se mora pročistiti.
Čovjek je ponajprije pozvan da se opredijeli pred obećanjem. To je kušnja vjere. Da bi Bog priveo kraju svoje obećanje, čovjekova se vjera mora slobodno pristati izraziti posluhom koji izmiruje ove dvije volje (Heb 11,1-40;  Sir 44,20;  1 Mak 2,52).

Poslanica Hebrejima 11,1-40
1. VJERA PRAOTACA
 A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11,1).
39I svi oni (starozavjetni Izrael) po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano 40jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva (Heb 11,39-40). 

Poslije izlaska iz Egipta Izrael doživljava napast nevjere; poriče prisutnost Boga spasitelja usred kušnje u pustinji:
Knjiga Izlaska 17, 3-7
3Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?«
4»Što ću s ovim narodom!« – zazivao je Mojsije Gospodina Boga. »Još malo pa će me kamenovati.«5»Istupi pred narod!« – rekne Bog Mojsiju. »Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. 6A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. 7Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Bog među nama ili nije?« 

Ovo odbijanje da se povjeruje povlači sud.
Pasha (izlazak iz Egipta, očišćenje od grijeha, oslobođenje od robovanja; put u istinsku slobodu; Isusova muka, smrt i uskrsnuće; krštenje i sakramenti Katoličke crkve) se do kraja ostvaruje samo za vjerni naraštaj: samo on prima obećanu zemlju u baštinu.



a. 1) KADA ČOVJEK KUŠA BOGA

Kad se događa da čovjek ‘kuša Boga’, čovjek: ili želi izići iz kušnje pozivajući Boga da je dokrajči (Izl 15,25  i 17,1-7) ili se baca u neki bezizlazan položaj ‘da vidi da li’ ga Bog može izvući; ili pak, usprkos očitim znakovima, tvrdoglavo traži druge ‘znakove’ Božje moći (Ps 95,9  i Mk 8,11 sl).
Mk 8, 11-13
11
Znak s neba
(Mt 16, 1–4; Lk 11, 16–29)
Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. 12On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« 13Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko. 
  

b) KUŠNJA LJUBAVI BOŽJEG NARODA

Sa skupinom ljudi iz koje je izveo narod Bog sklapa savez te kuša vjernost naroda savezu (svaki je čovjek izabran od Boga jer inače se ne bi ni rodio na zemlji, niti bi imao vjeru koja traži Boga, ali ako se već opredijelio za vjerski život i za život u istinskoj slobodi, tada mora ići putem kojega mu Bog svojim zapovijedima i savjetima te svojom postojanošću pokazuje jer to je put do slobode, do obećane zemlje). To je kušnja ljubavi.
Narod je izabrao služiti svome Bogu:
Jošua 24,18
18Još više: Gospodin je ispred nas protjerao sve narode i Amorejce, koji su živjeli u ovoj zemlji. I mi ćemo služiti Gospodinu jer je on Bog naš.« 

No, srce naroda je podijeljeno; kušnja obavezuje ljubav da se izjasni i provjeri:
24Stog ovako govori Gospod nad vojskama,
Junak Izraelov:
»Ah, kad se iskalim na protivnicima
i osvetim dušmanima!

25Kada na te ruku pružim,
da lužinom tvoju trosku očistim,
da iz tebe uklonim olovo!

26Da ti opet postavim suce kao negda,
savjetnike kao u početku,
pa da te zovu Gradom pravednim,
Tvrđom vjernosti.« 
27Sud pravedni otkupit će Sion,
a pravda obraćenike njegove.
28Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno,
a oni što Boga napuštaju poginut će. 
Izaija 1,24-28

Svatko tko traži znakove, ne ljubi i ne zna da se ljubav ničime nikada ne može dokazati po 'zakonima' ljudskoga života na zemlji i da je takvo razmišljanje pogrešno, to jest krivi sud savjesti i zato Bog donosi jedini svoj pravedni sud jer su ga upravo to i tražili praveći se bogovima koji sude.

Tada se u narodu razrađuju zakonici saveza, svetosti i svećenički i poziv na svetost koji Bog upućuje svom narodu. 
S tom novom kušnjom povezan je novi sud: izgnanstvo, povratak u pustinju   
To je kazna za idolopoklonstvo (a to je sve što nije vjera u Jednoga Boga) koje znači preljub:


Hošea 2, 1-3


1
Budućnost Izraela
»A djece Izraelove bit će brojem k’o pijeska u moru što se izmjerit’ ne može ni izbrojit’.Umjesto da im govore: ‘Vi niste moj narod’,
zvat će ih: ‘Sinovi Boga živoga’.
2Ujedinit će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi,
postavit će sebi jednoga glavara
i otići će iz zemlje;
jer velik će biti dan jizreelski.
3Recite braći svojoj: ‘Narode moj’,
sestrama svojim: ‘Mila’.« 

Hošea 2,4-5
Gospodin Bog i njegova nevjerna žena
»Podignite tužbu, podignite, protiv majke svoje,
jer ona mi nije više žena,
a ja joj muž više nisam.
Nek’ odbaci od sebe bludničenja
i preljube izmeđ’ svojih dojki,
5da je golu ne svučem
te učinim da bude k’o na dan rođenja;
da je ne obratim u pustinju,
da je u zemlju suhu ne obratim
i žeđu ne umorim. 

Hošea 2,10
10I ona nije razumjela da joj ja davah
i žito i mošt i ulje,
da je ja obasipah srebrom i zlatom
od kojega načiniše baale 

Hošea 2, 15-17
15Kaznit ću je za dane Baalove
kojima je kâd palila,
kitila se grivnom i kolajnom
i trčala za svojim milosnicima;
a mene je zaboravljala« –
riječ je Gospodnja.

16»Stoga ću je, evo, primamiti,
odvesti je u pustinju
i njenu progovorit’ srcu. 
17I vratit ću joj ondje njene vinograde,
i od doline ću akorske učiniti vrata nade.
Ondje će mi odgovarat’ ona kao u
dane svoje mladosti,
kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

Hošea 2,20-25
20U onaj dan, učinit ću za njih savez
sa životinjama u polju,
s pticama nebeskim
i gmazovima zemskim;
lûk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje
da mirno u njoj počiva. 

21Zaručit ću te sebi dovijeka;
zaručit ću te u pravdi i u pravu,
u nježnosti i u ljubavi;
22zaručit ću te sebi u vjernosti
i ti ćeš spoznati Boga.
23U onaj dan« – riječ je Gospodnja –
»odazvat ću se nebesima,
a ona će se zemlji odazvati;
24zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju,
a oni će se odazvati Jizreelu.
25I posijat ću ga u zemlji,
zamilovat ću Nemilu,
Ne-narodu mom reći ću: 
‘Ti si narod moj!’
a on će reći: ‘Bože moj!’« 



c) KUŠNJA NADE BOŽJEG NARODA

Samo će mali ostatak izići kao prokušan iz sužanjstva; Božje je držanje jednako u kušnji Izraela pred Gospodinom:   
1 Knjiga o Kraljevima 19,18
18Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.« 

... I pred Isusom:

Rim 11, 1-5
1
Izraelova je nevjernost samo djelomična
Pitam dakle: Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. 2Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje. Ili zar ne znate što veli Pismo, ono o Iliji – kako se tuži Bogu na Izraela: 3Gospode, proroke tvoje pobiše, žrtvenike tvoje porušiše; ja ostadoh sam i još mi o glavi rade. 4Pa što mu veli Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom. 5Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru. 

U svakom slučaju, ako iz kušnje iziđe ostatak, to je čista milost.
Ispunjenje obećanja je ljudski neostvarivo; Božjem narodu prijeti opasnost posvjetovnjenja, on postaje sve svjesniji djelovanja Kneza ovoga svijeta (Job 1 i 2). Ova je kušnja nade najunutarnjija, ona najjače čisti. Što je Bog bliže, to jače kuša:
Judita 8,5
 4Judita odonda življaše kao udovica već tri godine i četiri mjeseca. 5Načinila je sebi sobu na ravnome kućnom krovu, navukla preko bokova kostrijet i nosila haljine udovičke. 6Postila je sve dane udovištva svoga, osim uoči subote i za samih subota, uoči mlađaka i za samih mlađaka te za svetkovina i blagdana doma Izraelova. 7Bila je lijepa i naočita. Njezin muž Manaše bijaše joj ostavio zlata i srebra, slugu i sluškinja, stoke i zemljišta, i tako je živjela.  

Kušnja će se završiti posljednjim sudom: nastupom Kraljevstva, ulaskom budućeg svijeta u ovaj svijet.



d) OSOBNA KUŠNJA ČOVJEKA

Jedna druga strana kušnje jest patnja, i to naročito patnja pravednika. Tu je kušnja najoštrija, a Božja prisutnost najbliža. Više nema suočavanja s nemogućim već s apsurdnim. Više se u čovjeku ne javlja napast da sumnja u Božju moć, da Mu se iznevjeri ili da Mu pretpostavi svijet već čovjeka spopada napast vrijeđanja i hule Boga, a to je način Sotone kako svjedoči on o Bogu. 
Tu čovjek bježi u misterij Božje Mudrosti (Knjiga o Jobu) u nejasnoj spoznaji da kušnja postupno izmiruje čovjeka s misterijem Boga (usporedi Postanak 22, kušnja Abrahamova).
Jasniji obrisi toga se vide kod Izaije u spjevu o Sluzi (Iz 52,13-53,12), a nadasve u knjigama koje su plod velike patnje (Danijel 9,24-27;  12,1-4).

Izaija 52, 5-7
 5Ali sada, čemu sam ja ovdje« – riječ je Gospodnja – »kad je moj narod bio bez razloga porobljen, a gospodari njegovi likuju« – riječ je Gospodnja – »i bez prestanka se danomice ime moje huli? 6Zato će narod moj poznati moje ime i shvatit će u onaj dan da sam ja koji govorim: ‘Evo me!’«
7
Buđenje Gospodina Boga i Jeruzalema
Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!« 

Izaija 52, 13-15
13
Četvrta pjesma o Sluzi Božjem
Gle, uspjet će sluga moj,
podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!
14Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga
– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka –
15tako će on mnoge zadiviti narode,
i kraljevi će pred njim usta stisnuti,
videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,
shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu...

Izaija 53, 2-12
2Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
3Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

4A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
5Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
6Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Gospodin je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
7Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

8Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. 

9Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

10Al’ se Bogu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

11Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
12Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince. 

Izaijin rukopis (stručno:IQIsa) sadrži gotovo cijeli Izaijin tekst, to je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu 1947.
Poglavlja od 40-55 nazivaju se Deuteroizaijom i Knjigom utjehe (sa 700. godinom Izaiji nestaje traga, a rukopis nastavljaju i nadopunjavaju učenici i suradnici. Izaija je pozvan u proročku službu 740-700). Deuteroizaija nastaje kad je Jeruzalem razoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. Stil i sadržaj upućuju na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog sužanjstva. Novi zavjet prepoznaje u pjesmama o Sluzi Božjem Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17-21;  Dj 3,13;  8,32-33).


Kušnja se u ovih proroka čini nerješivom na planu pojedinca; izvor joj je izvan čovjeka (Mudr 1,13;  2,24), ona je prirodna činjenica koja se tiče ljudskog roda. A jedna će je jedina osoba moći svrnuti u život, netko nad kim Sotona neće imati vlasti i koji će biti solidaran s ‘mnoštvom’ i onda kad se bude morao za nj žrtvovati.
Sud će uslijediti o dolasku Sluge.

f) KUŠNJA ČOVJEŠTVA

Izabranje je najizražajnija objava nezaslužene Božje ljubavi, Božje slobode. Stoga je ono poziv čovjeku da u svom odgovoru pokaže najveću mjeru slobode.
Kušnja je upravo ono polje koje je ostavljeno tom odgovoru. Stablo spoznaje (Postanak 2,17)  je oblik te kušnje: Božja briga i ljubav za vrhovnika stvorenja, za čovjeka ne nameće se već ju čovjek sam slobodno izabire. Time se otkriva temeljno ljudsko stanje: čovjek jest ono što jest, on je potpuno odgovoran samo na temelju svoje neprekidne mogućnosti da izabire Boga čija je čovjek ‘slika’, slika po svom pozivu.
Adam izabire sebe za boga jer je između kušnje i izbora nastupila kriza, napast čiji je osobni tvorac u krajnjem potezu Sotona (Postanak 3; usporedi Job 1-2). Vidimo da je napast nešto više od kušnje: to je grijeh koji ‘hvata zgodu’ i vodi u smrt:


Rim 7,9-13
9Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. 10Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bî mi na smrt. 11Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi. 12Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra.
13Pa zar se to dobro meni u smrt prometnu? Nipošto! Nego: grijeh, da se grijehom očituje, po tom dobru uzrokuje mi smrt – da grijeh po zapovijedi postane najvećim grešnikom. 


Tu dolaze i novi elementi: Zli, koji je i Lažac, nastupa kao Zavodnik. Čovjek izabire svoju samoću samo zato što misli da će u njoj naći život, ali je prevaren i nalazi goloću i smrt. Prema tomu, njegova kušnja u osnovi znači bitku protiv laži, borbu da se odabire po istini jer se samo u njoj doživljava iskustvo slobode:

Iv 8, 32-44

32upoznat ćete istinu
i istina će vas osloboditi.«

33Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: ‘Postat ćete slobodni’?« 34Odgovori im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god čini grijeh, rob je grijeha.
35Rob ne ostaje u kući zauvijek,
a sin ostaje zauvijek.
36Ako vas dakle Sin oslobodi,
zbilja ćete biti slobodni.
37Znam: potomstvo ste Abrahamovo,
a ipak tražite da me ubijete
jer moja riječ nema mjesta u vama.
38Ja govorim što vidjeh kod Oca,
a vi činite
što čuste od svog oca.«

39Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus:
»Da ste djeca Abrahamova,
djela biste Abrahamova činili. 
40A eto, tražite da ubijete mene,
mene koji sam vam govorio istinu
što sam je od Boga čuo.
Takvo što Abraham nije učinio!
41Vi činite djela oca svojega.«

Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac – Bog.« 

42Reče im Isus:
»Kad bi Bog bio vaš Otac,
ljubili biste mene
jer sam ja od Boga izišao i došao;
nisam sâm od sebe došao,
nego on me posla.
43Zašto moje besjede ne razumijete?
Zato što niste kadri slušati moju riječ.
44Vama je otac đavao
i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.
On bijaše čovjekoubojica od početka
i ne stajaše u istini
jer nema istine u njemu:
kad govori laž,
od svojega govori
jer je lažac i otac laži. 



g) KUŠNJA KRISTOVA

U Isusu Kristu, Gospodinu se kušnja i napast podudaraju; tamo gdje su Adam i narod podlegli, a siromasi izgledali satrti, On je sve kušnje podnio i napasti nadvladao jer su one potekle iz ljubavi prema izabranju koju je pobjedom Isus usavršio. 

Matej 4,1-11
Kušnja u pustinji
(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

7Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«

11Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu. 

Isus je pobjedio napasnika na njegovom vlastitom terenu, u pustinji:

24
Ponovni pad
(Mt 12, 43–45)
»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’   25Došavši, nađe je pometenu i uređenu.26Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.« 

Isus je čovjek koji se konačno i stvarno hrani riječju Božjom, a također je on i Bog spasitelj kojega Njegov narod ne prestaje iskušavati (Mt 16,1;  19,3;  22,18). Kralj vjerni, Dobri pastir ljubi svoje do kraja, a Križ je ona velika kušnja kojom Bog ‘provjerava’ njegovu ljubav (Iv 3,14 sl):

27
Isus tumači smisao svoje smrti
»Duša mi je sada potresena
i što da kažem?
Oče, izbavi me iz ovoga časa?
No, zato dođoh u ovaj čas! 

Pouzdanje sinovsko u Očevu ljubav prema izboru donosi Mu mržnju svijeta i pobjedu nad njime (Iv 15,18;  16,33).
Ivan 16,33
33To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet! 

Sluga i Janje Božje koje nosi grijeh ljudi na križ, On napast preobražava u sinovsko žaljenje, a apsurdnu smrt u uskrsnuće:

Matej 27,46
46O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« 

Luka 23,46
46I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. 

Filipljanima 2,8 sl
8ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.


9Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
10da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
11I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca. 

Isus je novi Adam i slika Očeva čija se napast vremenski smjestila i usjekla u svijet i čovječanstvo između Bogojavljenja i vršenja Kristova poslanja:

Marko 1, 11-14
 11a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!
(Mt 4, 1–11; Lk 4, 1–13)
I odmah ga Duh nagna u pustinju. 13I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
14
II. ISUSOVO DJELOVANJE U GALILEJI
Početak propovijedanja
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju... 



Dokle god bude trajalo to poslanje, On će tu napast susretati kao protutežu volji Očevoj: s roditeljima, s Petrom, s traženjem spektakularnih znakova, s vremenitim mesijanizmom i posljednjom napašću smrtne borbe i, pobijedivši napasnika od početka do kraja svoje kušnje, najzad uvodi novo čovječanstvo u njegovo istinsko stanje, u stanje sinovskog poziva (Lk 4,13;  Heb 2, 10-18).

Hebrejima 2, 17-18
17Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. 18Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. 




j) KUŠNJA CRKVE

Blizina Gospodinova povratka do krajnosti zaoštrava suprotstavljenost svjetla i tame. U srpljivosti i ustrajnosti Crkva je mjesto kušnje gdje progonstvo mora učvrstiti vjernost (kod Luke 8,13 sl;  21,12-19;  kod Mateja 24,9-13). Zato se Crkva u Otkrivenjima u isti mah pojavljuje kao progonjena i kao spašena. Ona je čista, ali još na kušnji.


k) KUŠNJA KRŠĆANINA 

Kušnja je prolaz ‘prema Bogu’, kroz Njegov naum koji smjera na to da čovjeka pobožanstveni u Kristu, kušnja i njezino sotonsko izrabljivanje, napast neizbježni su: po njima se iz darovane slobode prelazi u življenu, iz izabiranja u savez.

















Glava IV. SVET 


U naravi je svetosti misterij Boga i Njegovo saobraćanje s ljudima. Ta izvedena svetost jest ponajprije nešto vanjsko osobama, mjestima i predmetima koje čini ‘svetima’; stvarnom i nutarnjom postaje tek darom Duha Svetoga; tada će se Ljubav, Bog sam (1 Iv 4,18) saopćiti, pobjeđujući grijeh koji je priječio zračenje Njegove svetosti.

Božja svetost je nedostupna čovjeku. Bog se pokazuje svetim očitujući svoju slavu. Stvaranje, teofanije, kušnje, kazne i nesreće te čudesna zaštita i nenadana izbavljenja  - sve to otkriva u kojem je smislu Bog svet.

Ez 28,25
25Ovako govori Gospodin Bog: »A kad skupim sav dom Izraelov između narodâ po kojima su razasuti, očitovat ću u njima svoju svetost pred očima narodâ. I nastanit će se u svojoj zemlji što je dadoh sluzi svome Jakovu. 26I u njoj će živjeti u miru, gradit će domove i saditi vinograde. Živjet će u pouzdanju dok budem izvršivao svoj sud nad svima koji ih naokolo prezirahu. I znat će da sam ja Gospodin, Bog njihov.« 

Ez 38,20
20I trest će se poda mnom ribe morske i ptice nebeske, poljske zvijeri i gmazovi što gmižu po zemlji i svi ljudi što žive na njoj. Planine će se razvaliti, vrleti popadati i sve se zidine porušiti! 21I po svim svojim gorama pozvat ću na njega mač’ – riječ je Gospodnja – ‘s mačem će se brat na brata dići! 22Sudit ću mu kugom i krvlju. I spustit ću silan pljusak, i kamenje tuče, oganj i sumpor na nj, na njegove čete i na mnogi narod koji bude s njime. 23I uzveličat ću se, posvetiti i objaviti pred svim narodima, i znat će da sam ja Gospodin Bog.’ 

Hošea 11,9
9neću više gnjevu dati maha,
neću opet zatirati Efrajima,
jer ja sam Bog, a ne čovjek:
Svetac posred tebe –
neću više gnjevan dolaziti! 

Božja svetost se nikako ne svodi na odvojenost ili transcendenciju: ona uključuje sve bogatstvo i sav život što ga Bog posjeduje, svu Njegovu moć i dobrotu. Ona nije pridjevak Bogu poput drugih pridjeva, ona je obilježje Boga samoga. Stoga je Njegovo Ime sveto (Ps 33,21;  Am 2,7;  usporedi Izl 3,14).

Da bi očitovao čovjeku svoju svetost Bog djeluje svojim očitovanjem koje čovjeka i grozi i privlači i potiče ga na poklonstvo, na bogoštovlje i na dragovoljnu poslušnost. Za bogoštovlje su nužni uvjeti čistoće kako bi ono objavljivalo slavu Boga, a to bogoštovlje vrijedi samo ako se čovjek pokorava Riječi zakona Božjega i ako ima duboku vjeru te neprekidno hvali Boga svoga.
To je strah Božji, to za čovjeka znači svetiti Boga.

Izaija 8,13
13Gospodin nad vojskama –
on jedini nek’ vam svet bude;
jedino se njega bojte,
strah od njega nek’ vas prožme. 



a) ISUS  -  SVETAC

Krist je začet po Duhu Svetom i zvat će se Svetim i Božjim Sinom
(Lk 1,35;  Mt 1,18). Na svom krštenju vodom od Ivana Krstitelja ‘Sin ljubljeni’ prima pomazanje Duha Svetoga (Dj 10,38;  Lk 3,22) i nakon Njegovih djela, čudesa i naučavanja izrazi ‘Svetac Božji’ i ‘Sin Božji’ znače jedno te isto. Isusovi znakovi moći su znaci Njegove svetosti.

Krist ljubi svoje dotle da im daje svoju slavu primljenu od Oca i da se za njih žrtvuje; On se upravo tako pokazuje svetim:
Ivan 17,19-24
19I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.
20Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
21da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
22I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
23ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio. 




b) ZAHTJEV SVETOGA ŽIVOTA

 Svekolika asketska kršćanska tradicija ne počiva na idealu nekog zakona koji je još izvanjski već na činjenici da se kršćanin prilagođava Isusu Kristu.


Fil 3,10-12
10da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, 11ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. 12Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista.  

Glava V. IME



Gospodin Bog dovršuje stvaranje imenujući stvorenja: dan, noć,nebo, zemlja, more (Post 1,3-10), označujući svaku zvijezdu njezinim imenom (Iz 40,26) ili nalažući Adamu da nadjene ime svakoj životinji (Post 2,20).

Imena što se daju kod rođenja obično izražavaju djelatnost ili sudbinu njihovih nosilaca: Jakov je Nadomjestitelj (Post 27,36), Nabalu dobro pristaje ime jer je Luda (1 Sm 25,25). Ponekad je ime i proročanstvo, odnosno priželjkivanje podrške Boga: Izaija=‘Bog spasi’. Ime uvijek kazuje društveni potencijal čovjekov i može značiti i glas (Br 16,2), to jest dobar ili loš glas, a biti bez imena znači ništa ne vrijediti (Job 30,8). Imati više imena može biti znak važnosti nekoga koji ima ispuniti više zadaća.
U starozavjetnom Izraelu Bog ima već više imena, On je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a prvo objavljuje ime svoje Mojsiju na Horebu: ‘Ja sam koji jesam’, ‘Ja jesam’ (Izl 3,13-16;  6,3). Bog je prisutan usred svog naroda.
To ime se zaziva u Izraelu, a u Jeruzalemu kad David taj grad uzme za religiozno središte se Bog zove ‘Bog Ljubomorni (Izl 34,14)’. Zazivati Njegovo ime znači iskazivati Mu štovanje, moliti Mu se.

Ime, to je Bog sam. To je ono Ime koje se ljubi, hvali, sveti, Ime strašno, Ime vječno. Bog radi imena svojega djeluje u prilog Izraela, radi svoje slave, da bude priznat velikim i svetim.

Poslije je objava Božjeg imena ona kojom je Isus upoznao učenike s imenom svoga Oca (Iv 17,6.26).




a)Ime Isusovo: 
U ime Isusa Krista


Pozivajući se na Isusovo Ime učenici ozdravljaju bolesne


Dj 3,6
6reče mu Petar: »Srebra i zlata nema u mene, ali što imam – to ti dajem: u ime Isusa Krista Nazarećanina hodaj!« 

Dj 9,34
34Reče mu Petar: »Eneja, ozdravlja te Isus Krist! Ustani i prostri sam sebi!« On umah usta.  



Pozivajući se na Ime Isusovo učenici istjeruju zle duhove


Mk 9,38
(Lk 9, 49–50)
Reče mu Ivan: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe 

Mk 16,17
17A ovi će znakovi pratiti one koji uzvjeruju: u ime će moje izganjati zloduhe, novim će jezicima zboriti 

Lk 10,17
Vratiše se zatim sedamdesetdvojica radosni govoreći: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« 


Dj 16,18
18To je činila mnogo dana. Pavlu to napokon dodija pa se okrenu i reče duhu: »Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!« I iziđe toga časa. 

Dj 19,13
13Zato i neki Židovi zaklinjaoci-potukači pokušaše zazvati Ime Gospodina Isusa nad one koji imahu zle duhove. Govorili su: »Zaklinjem vas Isusom koga Pavao propovijeda.« 







 Pozivajući se na Isusovo Ime učenici čine svakovrsna čudesa


Mt 7,22
22Mnogi će me u onaj dan pitati: ‘Gospodine, Gospodine! Nismo li mi u tvoje ime prorokovali, u tvoje ime đavle izgonili, u tvoje ime mnoga čudesa činili?’  


Dj 4,30
30Pruži ruku svoju, Gospodine,
da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa
po Imenu svetoga Sluge tvoga Isusa.« 





b) Ime Isusovo
Bog spašava



Tako se Isus pokazuje onakvim kakvim Ga naznačuje Njegovo Ime. Kao Onaj koji spašava


Mk 1,21-25
21
Poučavanje i čudo u kafarnaumskoj sinagogi
(Lk 4, 31–37)
I stignu u Kafarnaum. Odmah u subotu uđe on u sinagogu i poče naučavati. 22Bijahu zaneseni njegovim naukom. Ta učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
23A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika:24»Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« 25Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« 26Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega. 




  








c) Ime Isusovo
Vjera vraća zdravlje nemoćnima


Tako se Isus pokazuje u vjeri onakvim kakvim Ga naznačuje Njegovo Ime

Dj 3,16
16»I po vjeri u njegovo ime, to je ime dalo snagu ovomu kojega gledate i poznate: vjera u njega vratila je ovomu potpuno zdravlje naočigled vas sviju.« 







d) Ime Isusovo
Bog se pokazuje u prvom redu pribavljajući vječni spas onima koji vjeruju u Isusa Krista, Gospodina


Dj 4,7-12

 7Izvedoše apostole preda se pa ih stadoše ispitivati: »Kojom snagom ili po kojem imenu vi to učiniste?«
8Onda Petar pun Duha Svetoga reče: »Glavari narodni i starješine! 9Zar mi danas odgovaramo zbog dobra djela učinjena bolesnu čovjeku? Po kome je ovaj spašen? 10Neka bude znano svima vama i svemu narodu Izraelovu: po imenu Isusa Krista Nazarećanina, kojega ste vi raspeli, a kojega Bog uskrisi od mrtvih! Po njemu ovaj stoji pred vama zdrav!11On je onaj kamen koji vi graditelji odbaciste, ali koji postade kamen zaglavni. 12I nema ni u kome drugom spasenja. Nema uistinu pod nebom drugoga Imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.« 



Dj 5,31
 31Njega Bog desnicom svojom uzvisi za Začetnika i Spasitelja da obraćenjem podari Izraela, Narod svoj i oproštenjem grijeha 



Dj 13,23
23Iz njegova, Davidova potomstva izvede Bog po svom obećanju Izraelu Spasitelja, Isusa.  




I na kraju, sav se kršćanski život sastoji u tome da se ‘preda život svoj za našega Gospodina Isusa Krista (Dj 15,26), a najveća je radost ako je nekomu ‘udijeljena čast da podnese zlostavljanje za Ime Isusovo (5,41)’ i da umre ‘za Ime Gospodina Isusa (21,13)’.

Evanđelje po Ivanu, glava 15, redak 16

16Ne izabraste vi mene,
nego ja izabrah vas
i postavih vas
da idete i rod donosite
i rod vaš da ostane
te vam Otac dadne
što ga god zaištete u moje ime. 




"Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše, dok se ne smiri u tebi." ~ Sveti Augustin   -Božja država

Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu (Knjiga Otkrivenja 19,9)
29.12.2019. 03:22