Nebo u srcu svijeta

 

„Upitaju ga farizeji: »Kad će doći kraljevstvo Božje?« Odgovori im: »Kraljevstvo Božje ne dolazi primjetljivo. 21 Niti će se moći kazati: ‘Evo ga ovdje!’ ili: ‘Eno ga ondje!’ Ta evo – kraljevstvo je Božje među vama!« (Lk 17,21).”

Postao si, Isuse, najveći bijednik, na najviše napuštenom mjestu na svijetu, živio si u malome gradu Nazaretu „iz kojega nikada ne može ništa dobro izaći”, a koji je bio, kao i čitava ta zemlja, pod okupacijom velikoga i velebnoga, najvećega Carstva onih vremena. Bio si građanin potpuno zanemarenoga grada gdje nikada ne dođe Bog i odakle nikada ne iziđe prorok. Veliko carstvo, Rim predstavljalo je cijeli tadašnji svijet, širilo je svoju mnogobožačku kulturu i vođe i cezari vladali su tamo čvrstom rukom, velikom vojskom i brojnim osvajanjima područja i stanovništava koji su svi morali klanjati se samo velikome Rimu i služiti mu. Tamo si živio nakon svoga rođenja u Betlehemu, nakon progonstva kada si se vratio s roditeljima iz Egipta, sa svojom majkom, Djevicom Marijom i zemaljskim ocem, pravednikom Josipom i tamo si Ti rastao u dobi i mudrosti, potpuno tiho i uobičajeno kao i svi u Nazaretu. Danas se uopće ne zna za taj grad, nema ga na geografskoj karti.

Kada si počeo naviještati ljudima kraljevstvo nebesko protjeraše Te iz toga grada svećenici, pismoznanci i farizeji, a s njima i stanovnici grada Nazareta. Niti tamo, niti bilo gdje drugdje nisi imao svoj dom iako si se nastanio u Kafarnaumu na Genezaretskom jezeru u istoj toj pokrajini Galileji. Nisi više imao „ni gdje nasloniti glavu”, a narod Te više nije ostavljao na miru jer si činio velika čuda. Ostaviše Te svi i svi su se razbježali tek kada Te osudiše na smrt.

Iz Tvojega naviještanja i iz Tvoje smrti, iz Tvojega tijela rodila se Tvoja Crkva kojoj si poslao Duha svojega da budeš zauvijek sa svojim učenicima koji su Te počeli raznositi po svijetu i svjedočiti o Tvojoj svetosti. Ti postade poznat i velik na kugli zemaljskoj, a naročito u zemaljskom sjedištu svoje Crkve, u istom onom Rimu koji Te je razapeo na križ. Tvoje kraljevstvo nebesko, izraslo kao zrno gorušice u veliko i razgranato stablo, širi se dovijeka po čitavoj zemlji.

Ti dolaziš, Isuse, kao misao i lijek u srca ljudi, ulaziš tiho i ostaješ ako Te srca prime. Srcu koje Te prima objavljuješ se kao Gospodin Bog, Onaj iz maloga grada Nazareta i Onaj čije kraljevstvo raste. Potičeš svako srce na vjernost životu u Tebi jer daješ svemu smisao, i životu i smrti. U velikom otajstvu vjere svako Te srce spozna u sebi i u drugima.

I svjedoči za Tebe u Duhu Svetome, pere se u vodi krštenja, hrani se živom Krvi Tvojom koja je otkupila ljudski rod od zla i grijeha, spasila ljude od vječne smrti i daje obilne darove i život kraljevstva nebeskoga.

Ni Tvoji vjernici svjedoci nemaju gdje na zemlji nasloniti glavu, ali tu si Ti kojih ih uvijek nahraniš i napojiš i daješ da u Tebi počinu, da se u tebi razvijaju i rastu u mudrosti.

Život u Tebi, Kriste koji život daješ, ne postoji privremeno i neovisno o Tebi koji si Život i Istina. Život je u Tebi, Kriste, beskrajan i to je sasvim drugačiji pogled i način života od onoga srca koje živi privremeno kao smrtnik. U otajstvu vjere činiš u srcima ljudi još puno veća čudesa nego prije svoga Uskrsnuća u kojemu Te slave narodi da se Tvojom slavom nahrane i proslave u Tebi.

U Tebi, Isuse, nestaje svaka tama, svaka iluzija i svaki strah. U Tebi ljudska srca postaju djeca svjetla, istine i realnosti života.

„Smiluj mi se, Bože, o smiluj se meni
jer mi se duša utječe tebi!
U sjenu tvojih krila zaklanjam se
dok pogibao ne mine.

3 Vapijem Bogu višnjemu,
Bogu koji mi čini dobro.
4 Nek’ pošalje s nebesa i spasi me,
nek’ postidi one što me progone:
neka Bog pošalje dobrotu svoju i vjernost!

5 Ležim usred lavova
koji proždiru ljudske sinove.
Zubi su im koplja i strijele,
a jezik im mač je naoštren.

6 Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!
7 Mrežu namjestiše stopama mojim,
stisnuše dušu moju;
iskopaše preda mnom jamu:
sami nek’ u nju padnu!

8 Postojano je srce moje, Bože,
postojano je srce moje;
pjevat ću i svirati.

9 Probudi se, dušo moja!
Probudi se, harfo i citaro!
Probudit ću zoru jutarnju.

10 Hvalit ću te, Gospode, među narodima,
među pucima pjevat ću tebi:
11 jer do neba je dobrota tvoja,
do oblaka vjernost tvoja.
12 Uzvisi se, Bože, nad nebesa,
slava tvoja nek’ je nad svom zemljom!”

(Psalam 57)

Slava Ocu i Sinu

i Duhu Svetomu.

Kako bijaše na početku,

tako i sada, i vazda,

i u vijeke vjekova.

Amen!

Narod si svoj nasitio dobrima, Gospodine.

Zazvah Te i Ti si me ozdravio od smrtnoga života, od života propasti i besmisla, od ispraznosti svjetovnih misli i samrtnih riječi, od zlih djela.

Jer što može čovjek koji misli da će umrijeti i koji se nada „da nešto ima poslije smrti”? Što može njegovo srce dobroga doživjeti? Nada mu kao list na vjetru koji pada, požuti i prazno šušti pod nečijim stopama. Vjera mu u nekakvu neodređenu besmrtnost dopušta da čini prazna djela, samo da ovo prođe pa da poslije može činiti što god poželi. Za ljubav čuje, ali ju ne doživi već poklanja svoju naklonost prolaznosti s njezinim lažnim i pohabanim užitcima.

A kada srce otvori Tebi, Gospodine Bože, dobiva smisao sve ono što čovjek misli i čini. Svaka sitnica i svaki detalj u životu postaje jako važan jer u tim malim susretima je srce svjesno da se nalazi na svetome tlu, da posjeduje mir vječnosti, počinak duhovni iz kojega izranja blaženstvo, blaženstvo siromaštva i svakodnevnih boli i patnji, blaženstvo samoće bez stvarne samoće u srcu koje nije nikada samo jer se Ti nastanjuješ u čovjeku zauvijek pa siva svakodnevica postaje svečanost iz trenutka u trenutak. Čovjek Te upoznaje, Ti mu pročiščavaš um, Ti mu daješ spoznati uvijek mnoge istinite, tako istinite pojave, riječi, djela i sve čovjek bolje vidi i bolje razumije. I prepoznaje druge ljude, prepoznaje Tvoju patnju u kojoj nalazi sebe kao novoga čovjeka, iznova rođena, uvijek iz početka.

Najteže je nevjerniku gledati u svoju smrtnost i iščekivati smrt, a da nikada takav ne shvati da mu je život najdragocjenije što ima. Život imati znači biti bogat, slavan, ljubiti, biti mirotvorac, davati drugima život.

U Tebi, Kriste, srce spoznaje kako je život lako izgubiti.

U Tebi čovjek zna da nije nikada sam, bez drugih koji Te znaju, da je dio Tvoga vjernoga puka u kojemu se Ti komuniciraš kao velika tajna jer Ti si sakrament života i jedini put u ljubav bez koje života nema.

U Tebi, Kriste, čovjek vidi kao sam od sebe istinu života i svijeta, poraz nevolja i zla, ali vidi i obzore nepregledne vječnoga života koji pritječe iz Tvojega Križa, Tvoje muke i smrti i kojega dobiva blagovanjem Tijela i Krvi Tvoje, posluživanjem Tvoje riječi, vršenjem Tvoje volje.

Nema dvojbe život u Tebi.

Čovjek je smrtnik, ali umire s Tobom, u Tebi, i po Tebi te takav i uskrsava kao da nikada nije ni umro ako je srce otvorio za istinu i vječni život u Tvome kraljevstvu nebeskom. 14.01.2021. 02:54