-
Bog stvara govoreći, tako stvori Bog nebo i zemlju po Isusu Kristu,
svojoj Riječi i u Duhu Svetome što je lebdio nad vodama. Bog stvara
sve tako da daje naredbu: „Neka bude...svjetlo! I bi svjetlo.”
-
Drugoga dana stvaranja svijeta Bog je načinio biljni svijet i
sjemenje kao vječne klice života ljudskoga, kao ljude, čovjeka
čije ime je upisao u knjigu svoju i na dlan svoj. Što god Pali
anđeo istrijebi, ne može spriječiti rođenje od Boga.
-
Kain sa znakom ubojice kojim ga je Bog opečatio i stavio mu na čelo
kao upozorenje da ga nitko ne smije ubiti jer ubio je brata Abela i
Bog ga je otjerao od obiteljskoga ognjišta pa se Kain žalio da ga
može tako samoga ubiti tko god želi. Da bi spriječio krvnu osvetu,
Bog označava Kaina svojim i zaštićenim. To je jedna od prvih
lekcija o grijehu šovinizma, rasizma i fašizma koji se svi kreću
od početka po svijetu i lekcija o tome kako nered počinje od
osvetničkih namjera, lekcija o tome da je osveta ono što pripada
Bogu jedinom i nikome od ljudi.
Abela
je brat ubio, govoreći Bogu: „Zar sam ja čuvar brata svoga?”
što je pogrešno razmišljanje. Na taj način svi se imamo pravo
poubijati. Ubojstvo je grijeh. Osveta je grijeh. Kain je kao neki
pralik kršćana i katolika koji svoju pripadnost Bogu dobivaju u
trenutku sakramenata Krštenja i naročito Potvrde kada dobivaju
pečat dara Duha Svetoga.
Stavljanje
pečata je znak Božje ljubavi. Ako vršimo Isusove Dvije zapovijedi
ljubavi, prema Bogu i prema bližnjem, sigurno nećemo doći u napast
osvetničkog djelovanja.
-
Adam i Eva su pralik Svete obitelji Marije i Josipa. Obrazac po
kojemu se dobro, pravedno i dugo i plodno živi. To je obitelj kao
jezgra čitavoga društva, države, nacije, čitavoga svijeta.
Muškarac i žena koji se plode i množe, napunjaju
zemlju,odolijevaju kataklizmama, stvaraju jake i plemenite ratnike i
radnike, nježne i blage žene, poslušnu djecu, a to sve djeca
moraju imati da bi ljudi ostali slika Boga i postali čisti i sveti
na sliku Kristovu.
-
Abel je pralik Isusa Krista koga je Juda izdao i omogućio da Isusa
braća ubiju. Dok je Isus bio odgovoran i solidaran, Abel je bio
marljiv i ponizan, radostan dok je Bogu prinosio žrtvu, ali braća
za njih nisu marila pa ih ubiše. Svi ljudi su braća i sestre,
čuvari jedni drugih te tako cijela okolina pazi na sve i svakoga da
se ne povrijedi i nitko se ne mora prestrašiti ubojice i pasti u
napast uzvraćanja udaraca.
-
Babel, odnosno Babilonska kula koja je trebala stići do Boga u
izgradnji predstavlja oholost ljudsku. Svi su bili sigurni da će
stići izgraditi svojim vlastitim trudom put do Boga, ali Bog je Alfa
i Omega, on je pomrsio puteve ljudske oholosti; poremetio im je
jezike pa je svatko počeo govoriti nekim drugim jezikom. Više se
nisu razumjeli, a to ih je ponizilo. Babilon je pralik Pedesetnice,
rođendana Crkve, dana kada je Bog poslao na apostole i narod Duha
Svetoga u kojemu se ljube Otac i Sin i tako je podijelio s okupljenim
ljudima svoju božansku narav i svi koji bijahu stranci razumjeli su
se međusobno u ljubavi.
-
Noa je pralik očišćenja u sakramentu krštenja što ga stječe
svaki katolik jer ga krštenje pere od Istočnoga grijeha Adama i
Eve. Obećanje Boga da nikada više neće uništiti svijet nakon što
je Noa preživio opći potop, zajedno sa svojom obitelji je pralik
krštenja svake i svih obitelji, krštenje svih naroda u ime Oca i
Sina i Duha Svetoga.
-
Izak je upečatljivi pralik Isusa Krista, gotovo kao i Riječ iz
Knjige Postanka kojom Bog stvara svijet. U svojoj poslušnosti ocu
Abrahamu da legne kao žrtva, privezan na žrtvenik i kao da, zajedno
s ocem, vjeruje i nada se u spas do kraja, ili prihvaća žrtvovanje
jer vjeruje u uskrsnuće od mrtvih. Bog sprečava Abrahama da počini
žrtvovanje kao što su svi okolni narodi žrtvovali svoju vlastitu
djecu idolima, raznim lažnim bogovima i kumirima koje sami
izmisliše. Jedino u židovskome narodu nije se smjelo žrtvovati
ljude već samo životinje i to one s kojima su plemena provodila
noći i dane.
-
Hagara, majka Jišmaelova je pralik židovske zajednice koja slijepo
slijedi zakon, Toru, po slovu, a ne po duhu Zakona.
Paralelno
je Sara, Abrahamova žena, pralik Crkve, dugogodišnje i stare
crkvene zajednice i nerotkinja gaji vjeru i živi sakramentalnim
životom ne izuzimajući tumačenje starih zakona i spisa pa postaje
majka bezbrojne djece. Sara je simbol te vjere koju daje Bog na dar i
koja nije nastala kao zasluga ljudi.
-
Abraham je predstavnik i pralik čovječanstva kojemu se objavljuje
Bog, prvi put i nejasno, drugačije od onog odnosa iz rajskog vrta.
Abraham shvaća da je to u njegovom životu Bog kojeg nije nitko
izmislio, koji je sam od sebe i za ljude, tajanstven i neobičan,
potpuno drugačiji od ljudi, a opet tako sličan, kao osoba, svim
ljudima, nepredvidiv, jači od svega i vječan, oduvijek i zauvijek.
-
Izakovi sinovi blizanci, Ezav i Jakov, bijahu kao pralik Staroga i
Novoga zavjeta. I kao što je Jakov ukrao Ezavu prvorodstvo, tako je
i Isus Krist, slijedio, ali i ispunio Mojsijev Zakon i donio dvije
stare, ali nove Zapovijedi ljubavi koje su već postojale, ali nisu
zaživjele u Starom nego u Novom zavjetu kada Isus tumači krajnji
smisao svega koji je u ljubavi Presvetog Trojstva s ljudima.
-
Jakov i njegova dobra narav te san u kojemu se anđeli penju i
spuštaju po ljestvama do nebesa, pralik je svetaca kao što je Izak
pralik mučenika i svetaca. Naročito je Jakov pralik Isusa Krista
koji siđe k nama na zemlju, spasi nas od grijeha i smrti, pogine za
nas i radi nas, treći dan uskrsne od mrtvih pa uzađe na nebesa, u
neku božansku dimenziju.
-
Dvanaest plemena Izraelovih pralik su Dvanaestorice, Isusovih
apostola. Dvanaest je broj idealne punine, možemo reći da označava
dimenzije svijeta, zajedno s božanskom dimenzijom. Božji broj je
tri, a svijeta četiri.
-
Mladi Josip je pralik Božjeg miljenika Isusa koji se jedini nađe
da ponizno prihvati težak križ čitavoga svijeta i da svima
oprosti. On se u očima svoje braće iznova rađa nakon što su ga
oni, kako su bili uvjereni, ubili, predali u ropstvo. Bog iz najgorih
čina i djela ljudskih može napraviti velika djela i na dobro
surađuje s onima koji ga ljube.
-
poznati pralikovi Isusa Krista su također Mojsije, Aron, David,
Natan, Ilija, Jošua koji objedinjavaju Isusovu osobu kao Kralja,
Proroka, Pastira i Velikog Svećenika, a Jošua uvodi narod u Obećanu
zemlju kao pralik Isusa i kraljevstva nebeskoga.
-
Kralj David je pralik Isusov jer je kralj po Božjem ukusu koga je
Bog pomazao za kralja umjesto Šaula kojega su birala plemena. Ali
grijeh Davidov s Bat-Šebom kao da je imao pralik u Hagari.
Ipak
za Velikog svećenika je najveći pralik Isusa Krista - kralj Grada
mira – Melkizedek.
„Ostatak”
Izraela nakon zarobljeništva u Babilonu pralik je Djevice Marije,
Bogorodice. Kao što se Bog objavio Mojsiju u gorućem grmu koji ne
izgara i naučio ga da prisiljava egipatskog faraona koji je narod
držao u zarobljeništvu: „Pusti moj narod da ide odavde”, tako
je Bog pomogao Mojsiju i svome narodu da izađu iz Egipta i ropstva u
pustinju i na slobodu. No, najveće povjesnice Izraelskog naroda,
koje su počele izlaskom iz egipatskog ropstva završavaju
babilonskim ropstvom i izlaskom iz babilonskog ropstva.
Poslije
toga dođe Isus i njega ljudi pogubiše, a Stari Zavjet bi svima
morao služiti kao proročanstvo budućnosti kakva čeka te ljude.
I
danas još ostaju zarobljeni oni koji žele pogubiti Isusa Krista,
Sina Božjega, koji ne hrane svoju vjeru molitvom nego su veliki
robovi svojih grijeha, koji nemaju vremena za razgovore, za
kontemplaciju koja je ljudima srodnija od ubojstava i žrtava po
Božjoj volji, pa se na kraju života pitaju: starosti, gdje ti je
bila mladost. Taj današnji život je pralik nebeskoga života koji
čeka nas koji smo sada živi na zemlji.
Biti
pralik ne znači biti lik iz filma već živjeti normalan život kao
temelj za duhovnu izgradnju i posvećenje za nebo. 01.06.2025. 18:06
„Svi
koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.
Ta
ne primiste duh robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha
posinstva u kojem kličemo: »Abba! Oče!«
Sam
Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja;
ako
pak djeca, onda i baštinici, baštinici Božji, a subaštinici
Kristovi, kada doista s njime zajedno trpimo, da se zajedno s njime i
proslavimo. (Rim
8,14-17).”
