„Reče
Isus apostolima: 'Tko
vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene
poslao' (Mt
10,40)”.
Velika
je potreba u ova naša vremena izobilja gdje ljudi svega imaju
napretek i u obliku suviška koji se neprekidno izbacuje na otpad i
za kojega ne postoji mjesto koje bi bilo dovoljno veliko i prikladno
za uništavanje i spaljivanje otpada, a i ono što je reciklirano
brzo se baca u smeće, dakle, u takvim prilikama velika je potreba
ljudi za Spasiteljem usred svega što ljudi posjeduju. Neprekidno se
kupuju nove stvari i stare nikome nisu potrebne.
Ljudi
su kraj punih stolova gladni, kraj velikog izbora pića žeđaju, i
pokraj velikih koraka kojima idu znanosti, ljudi ostaju neuki. Broj
siromašnih ljudi raste, nema načina kako bi im se moglo pomoći,
kao ni cijelom našem planetu.
Nikoga
nije briga, čak niti oni koji su za to određeni, ne znaju pomoći.
Nitko
nema vremena za malo razmišljanja o tuđim nevoljama.
Čovječanstvo
je preduboko ogrezlo u svojim ideološkim poskliznućima, ratovima i
neredu. Ljudi ne vide uvijek kako im je loše jer su slijepi od
svojih zabluda i grijeha.
Ne
znaju odlučiti prestati stvarati novac u raznim oblicima i više i
marljivije raditi za manju nagradu što bi bio jedini način da se
svijet malo uravnoteži, ali samo u slučaju da se provjere razne
političke, društvene i ideološke postavke na kojima čovječanstvo
pokušava ploviti kao na maloj splavi usred oluja.
Svijetu
je potrebno čudo da se spasi.
Sama
ta potreba, vrlo sažeto i univerzalno sročena, ukazuje na to da bi
neko čudo moglo i moralo negdje postojati, neki dobro smišljeni i
zajednički program i poduhvat.
Međutim,
ljudi se ne znaju dogovoriti, to jest nikada se ne drže nikakvih
dogovora.
Zato,
osim čuda, čovječanstvu je potreban i Spasitelj koji bi to čudo
učinio.
Jednog
Spasitelja već imamo, ali je on previše zahtjevan prema ljudima i
ne da se zavesti izlikama ljudi, ne da se nagovoriti da umanji svoje
preduvjete koje ljudi moraju ispuniti za svoj spas.
Eto,
takvi smo mi ljudi, imamo probleme, imamo rješenja, ali više volimo
sve ono što nas uništava nego spas i blaženi vječan život. To
je zato što ljudi uopće ne kušaju kako je dobar vječni i blaženi
život u Bogu Spasitelju pa ne znaju uopće što propuštaju.
To
je danas i uvijek najveća tragedija ljudskog roda.
Svijet
je slabiji od nemoćnog djeteta u jaslama. Toliko smo nesretni i
nespretni da ne znamo što bismo s tim djetetom pa punimo stolove i
uređujemo ulice, oponašamo radost, mada nismo svjesni što bi nas
to zapravo moralo radovati.
Kada
današnji čovjek želi izraziti svoje osjećaje, oponaša i
predočuje životinje kao da su one znak za emociju koju je čovjek
izgubio. Čovjek današnjice vjeruje da će postati stroj, jedan
lijep i savršen stroj koji neće griješiti i neće se nikada
kvariti.
Danas
je Spasitelj opet u našim srcima kao novorođenče.
Došao
je iznova kako bi se opet predao na muke križa radi nas i našega
spasenja. Došao je spasiti svakoga tko to želi.
Slavimo
ga zato jer očekujemo da će jednom zauvijek doći ponovo, ali ne
samo da nas izbavi iz ponora zločina već da presudi svijetu. Nikako
drugačije izgleda da neće ići.
25.12.2023.
15:59
„Jahve,
Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah
života. Tako postane čovjek živa duša (Post
2,7).”
