THOMPSON - LIJEPA LI SI, KNIN 2015.

Vanna - Šumi, šumi javore (Evergreen, 2009.)

Thompson - Dolazak Hrvata (uživo)

Prljavo Kazaliste - Mojoj Majci (Ruza Hrvatska) Lyrics

Novi Fosili - Milena

Vapaj prognanika

Ljudi vam ne daju da vjerujete u Boga, uglavnom zbog svoje nečiste savjesti, ali naročito iz neznanja.

Gospodin Isus promijenio je stav Mojsijev po kojemu je Izabrani Božji narod postao nešto posebno među svim narodima, isključivo radi toga da bi svi drugi narodi uvidjeli kako je Bog velik i kako bi svi spoznali da je Izabrani narod zaista privilegiran na zemlji i na nebesima jer ga prati i štiti sam Gospodin Bog.

Tako bi svi drugi narodi povjerovali u pravoga Boga.

Tako i Gospodin Isus odabra Dvanaestoricu, pa sedamdesetoricu, pa čitav narod koji Mu se pridružio u Njegovu zemaljsku hodu, otvorio je svoje srce i za pripadnike Mojsijeva naroda, i za sve ostale.

Ipak je Mojsijev narod bio prvi kojega je Isus obradovao svojom Radosnom vijesti. Nakon tisuću godina u kojima je Božji narod bio privilegiran, nitko nije niti pomislio da bi neki drugi narodi imali pravo prvenstva kod Gospodina.

„Ne idite poganima”, govorio je apostolima i učenicima Isus: „Idite prvo djeci Izabranog naroda i liječite, navijestite kraljevstvo nebesko, izgonite zloduhe...”.

Bilo je za očekivati da će Izabrani narod prepoznati da ih je pohodio njihov Bog s kojim su živjeli stotinama godina. Pripremali su se za Njega, svoga Mesiju, iščekivali Ga, ali narodni vođe Ga nisu prihvaćali objeručke, a kasnije su Ga i planirali ubiti. Zbog svojih nečistih savjesti, a naročito iz neznanja koje je proizlazilo od nedostatka molitvenoga vjerskoga života.

Ipak, Gospodina su Isusa mnogi drugi, predstavnici poganskih naroda tražili i prosili da ih izliječi. Isus je uslišavao premnoge ljude i oni koji Mu povjerovaše i spoznaše da je Isus onaj Mesija kojega čeka Izabrani narod su shvatili da Bog ne može biti Bog samo nekim ljudima već svim narodima koji Bogu povjeruju.

Stoga Isusu pristupi i jedna žena, strankinja koja je imala bolesnu kćerku:

„21Isus zatim ode odande i povuče se u krajeve tirske i sidonske.

22I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: »Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!«

23Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: »Udovolji joj jer viče za nama.«

24On odgovori: »Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova.«

25Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: »Gospodine, pomozi mi!«

26On odgovori: »Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima.«

27A ona će: »Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!«

28Tada joj Isus reče: »O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš.« I ozdravi joj kći toga časa.” Mt 15,21-28

Je li Isus zaista morao pustiti da Ga apostoli zamole da usliši strankinju koja je uporno molila?

Da.

Apostoli su morali postupiti tako kako su postupili, onako kako bi i Gospodin postupio, milosrdno prema svakome tko Ga moli. Gospodin je bio stavio svoje učenike na malu kušnju.

A strankinja?

Nakon što je čitav život provela u vjeri u pravoga Boga, u Boga od onoga Izabranog naroda, strankinja je povjerovala da joj Gospodin Isus može pomoći ako hoće.

Pitanje je: ako je vjerovala, zašto nije pristupila Izabranom narodu?

U ona vremena bilo je to vrlo teško izvesti. Tako je žena možda živjela kao Božja vjernica, možda s ostalim vjernicima u nekoj maloj grupi, ali nikako nije imala pristupa do Mojsijevoga naroda i jednostavno je mislila, kao i mnogi drugi narodi, da se Božji čovjek postaje po rođenju. „Ako mi je Bog dao da budem stranac, tada tko sam ja da Bogu prigovaram i da Ga nagovaram da me uzme u svoj Narod?”.

Ali Gospodin je naišao na nju i ona na Gospodina.

I apostoli su dobili još jednu lekciju: svi će se narodi klanjati Kristu i svi će biti uslišani koji Ga mole i čuvaju zapovijedi. 04.08.2021. 07:35

„ O Bože, vapaj mi poslušaj,
budi pomnjiv na molitvu moju!
3 S kraja zemlje vapijem k tebi
jer mi srce klonu.
Dignut ćeš me na liticu i pokoj mi dati,
4 jer ti si moje sklonište,
utvrda čvrsta protiv dušmana.

5 O, da mi je stanovati uvijek u tvom šatoru,
da se sklanjat’ mogu pod okrilje tvoje!
6 Jer ti, Bože, usliši molbe moje,
dade mi baštinu onih što ime ti štuju.

7 Kraljevim danima pridometni dánâ,
kroz koljena mnoga nek’ mu ljeta traju,
8 nek’ pred Bogom uvijek vlada;
dobrotu i vjernost pošalji da ga čuvaju!

 Ovako ću pjevat’ svagda tvom imenu,
dan za danom vršit’ zavjete svoje.”

Psalam 61,2-9

 

Jedan život

Kako i kada smo mi to grešni i zli, mada i sveti jer posvećuje nas Duh svetoga krštenja, oproštenja, pokajanja, Euharistije, a ipak dostojni obećanja Kristovih; kako smo to mi odjednom pravednici?

Naziv „pravednik” označava onoga koji je pravovjeran, vjeruje u jedinoga Boga Isusa Krista, to jest u Presveto Trojstvo i nema sebičnosti, nije praznovjeran, ne čini i ne vjeruje pogrešno, nije krivovjerac ili ne čini svetogrđe.

Mi smo ljudi, stvoreni na sliku Boga, stvoreni kao Adam i Eva u početku, stvoreni vrlo dobro. Da Adam i Eva ostadoše poslušni Bogu, ne bi čovječanstvo spoznalo za postojanje dobra i zla, ne bismo znali koliko nam je dobro kad ne bismo znali koliko nam može biti zlo, i obrnuto.

Ljudi jesu grešnici, ali u grijehu mogu biti samo oni koji su kršteni u Katoličkoj Crvi, samo oni su se označili kao ljudi kojima je potreban spas od Istočnoga grijeha što ga daje krštenje, to jest od svih drugih grijeha koje počinimo nakon krštenja pa pristupamo sakramentu Pomirenja kojim nas sam Bog Stvoritelj odriješi od grijeha jer nam oprašta grijehe za koje smo se pokajali te pristupamo sakramentu Euharistije, slavimo Boga, zahvaljujemo Gospodinu, ispovijedamo svoju vjeru, zajedničarimo svi s Isusom i blagujemo Njegovo Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo, napajamo se Svetim pismom i Milošću u velikoj zajedničkoj molitvi sa svima svetima i anđelima.

Svi ostali su bez grijeha, ateisti, agnostici, to jest pogani. Pogani su nekad bili svi oni koji nisu Grci, ali su taj izraz valjda i pripadnici Izabranog naroda Božjega koristili za sve druge narode koji su bili mnogobošci.

No, vjernici Božji, koji žele postati pravednici pred Gospodinom Bogom kako bi stupili s Njim u zajedništvo, kako bi bili dostojni i sposobni postati dionici božanske naravi s Gospodinom.

Poslije sakramenta Pomirenja s Bogom, vjerniku Gospodin zaboravlja i briše grijehe, i više ih se ne sjeća. Vjernik kreće od samoga početka, pozitivnog početka gdje je obnovljen ponajviše u pravednosti koja još nije savršena.

Sakramentu Pomirenja se može pristupiti vrlo često, što je jako dobro, i prema potrebi. Vrlo često čovjek vjernik se kaje zbog svojih grijeha sve dok te grijehe ne preda Bogu preko slugu Božjih i svećenika Njegovih. Što je jasnije uočio grijeh, vjernik se teže kaje, to je znak velike Milosti i znak je dobra sazrijevanja i jačanja u vjeri, to jest boljega međusobnoga poznanstva između Boga i dotičnog vjernika. Gospodin zna što je u vjernikovom srcu, ali vjernik to postepeno otkriva te na taj način vrlo postepeno upoznaje živoga Boga s kojim je u molitvi u sve prisnijoj komunikaciji.

Vjernici ne postaju pravednici samo tako i na brzinu.

Njihova vjera u Gospodina potrebna je radi boljega spoznavanja i upoznavanja, njihove kušnje su teške, ali plodonosne u otvaranju Božjem milosrđu.

Vjernici sve dublje vjeruju i i sve bolje vide kraljevstvo koje nije uopće od ovoga svijeta i gdje su zakonitosti drugačije od svjetovnih, one su nebeske, božanske. Bog, koji je Ljubav, privlači sve više vjernika svojom bezgraničnom ljubavlju i pažnjom, što vjernik bolje moli i što češće uvidi svoje grijehe.

No, grijesi se mogu i ponavljati, javljaju se uvijek iz početka, a mogući su i padovi u sekularizaciju vjernika gdje vjernik mora nastojati još više moliti i ispovijedati grijehe za koje zna prema Mojsijevom Zakonu od Boga i prema Dvije zapovijedi Isusove.

Zna se točno što je grijeh, njegove visine i dubine, težine i širine.

Vjernik u sakramentima dobiva ulivene kreposti, potom sedam darova Duha Svetoga, temelje za razvoj kardinalnih ljudskih kreposti, a dobiva i neizbrisiv pečat da je Božje dijete jer Bog vjerniku jamči samim sobom da je vjernik postao Božja predraga svojina u čitavom Božjem narodu čiji saziv je Crkva.

U postepenom vjernikovom upoznavanju života s Bogom počinje se graditi i razvijati neizbrisiva božanska i ljudska ljubav kada se Bog i vjernik poštuju i vole neopisivom pažnjom, ljubavlju i istinskom, potpunom srećom.

Vjernik nikada ne može toliko jako vjerovati Bogu koliko Bog vjeruje vjerniku. Gospodin daje svome učeniku izobilje duhovnih dobara i takvo dostojanstvo za kakvo ovaj svijet nevjernika i bezbožaca nikada nije čuo. To se zove dostojanstvo djeteta Božjega.

Vjernik se tako mijenja, obraća se od svojih grijeha, okreće se Gospodinu Bogu kojemu vjeruje sve što od Njega čuje, vidi i doživljava.

Bog je sav za ljude.

Da Isus Krist nije uz vjernika i s vjernikom, nitko i ništa tog vjernika ne bi spasilo od pogibije u grijesima.

Da Isus Krist ne progovara vjerniku s Križa svoga, ništa vjerniku njegova vjera i njegova dobra djela vrijedila ne bi za spas od smrti.

Tek kada vjernik bolje upozna Muku Isusovu, može reći da je rođen iznova, da je progledao i da je prohodao. Nakon toga vjernik čini dobra i pravedna djela. Postepeno. Sve dok ne dođe do čvrste sigurnosti da je izabrano i pozvano Božje dijete koje s Kristom zaista umire, što se dogodi u anticipaciji na krštenju, i da s Kristom uskrsava dušom i tijelom, što se događa već na krštenju pa u kasnijem životnom razdoblju, sve dok ne napusti potpuno ovaj svijet i sve dok se ne rodi kao pravednik u Gospodinu za nebesko kraljevstvo. 04.08.2021. 00:15