„U
ustima djece i dojenčadi †
hvalu si pripravio protiv neprijatelja, *
da postidiš mrzitelja, tlačitelja.
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, *
mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ, *
sin čovječji te ga pohađaš? „
hvalu si pripravio protiv neprijatelja, *
da postidiš mrzitelja, tlačitelja.
Gledam ti nebesa, djelo prstiju tvojih, *
mjesec i zvijezde što ih učvrsti -
pa što je čovjek da ga se spominješ, *
sin čovječji te ga pohađaš? „
Psalam
8, 3-5
Čovjek
je puno manji od zvijezda i neba, manji je od zemaljskih prirodnih
čudesa, manji od potresa, poplava i prirodnih katastrofa, manji od
mnogih građevina koje načiniše ljudske ruke i ljudska pamet.
Humanizam
nam govori da je čovjek veličanstven, da je gospodar svijeta, da je
najveće prirodno dostignuće od postanka svijeta.
Neobično
jest da ljudi nisu još sasvim dokučili što je to što ih čini
tako sposobnima i moćnima.
Bez
Duha Božjega čovjek je nula, manji od mrava.
Priroda
i stvari nemaju svoju volju iako imaju veliku snagu.
Čovjek
ima volju. Ima prirodnu volju koja mu ništa ne koristi kad je u
nevolji.
Tek
kad se ljudi okupe u zajedništvu, čovjek postaje velik.
Tek
kada čovjek uči od postignuća drugih ljudi, on može nadograditi
ljudsku znanost novim otkrićima.
Što
je to među ljudima?
Što
je duh zajedništva?
Čovjek
to nije dokučio.
Kralj
David je pjevao o svim čudima koje načini Bog. I pitao je Gospodina
zašto je stvorio ljude, što su mu ljudi bili potrebni, zašto im je
dao kreativnost, zajedništvo i dostojanstvo.
Je
li Bog bio usamljen? Ne. Bog je zajedništvo triju božanskih osoba u
ljubavi, samodostatan.
A
čovjek? Čovjek ne može ništa učiniti sam, a osim toga, nije
vječan kao Bog iako bi mnogi željeli misliti i misle da će čovjek
stvoriti sebi vječnost jednoga dana.
Bog
načini čovjeka na svoju sliku. Načini ga kao zajedništvo u
ljubavi i dade mu čežnju za životom, za vječnim i ispunjenim
životom. Dade mu čežnju za svojim Bogom Stvoriteljem. Bog je Duh i
dade čovjeku svoga Duha.
To
je odgovor na pitanje „pa što je čovjek, Gospodine, da ga se
spominješ, što je čovjek da ga toliko ljubiš?”.
Zvijezde
i oblaci, priroda i životinje, biljni svijet i meteorološke pojave
nemaju Božjega Duha.
Ostaje
pitanje koje se nadovezuje: ako je Bogu dobro bez ikoga i ičega, ako
je samodostatan, zašto je sve ovo stvorio i zašto mu je potreban
čovjek?
Čovjek
je stvaralaštvo ljubavi neizmjerne koja se želi prelijevati i u
tome izlijevanju ljubavi Bog neprekidno radi i stvara, to je dodatak
slavi Božjoj koja nema kraja.
Bog
želi da Ga čovjek slavi, to jest da uđe u slavu Njegovu jer kada
čovjek slavi Boga Trojedinog, postaje zaista slika Boga, prava i
istinska vječnost.
28.03.2020.
07:05