1.PROVOKACIJA
Knjiga
Ponovljenog zakona, glava 6, redak 4-7:
Čuj,
Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga
svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove
što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim
sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad
liježeš i kad ustaješ.
Ova
vjera, ovaj zakon i ove riječi osnova su jednobožačkih religija, vjere u
Jednoga Boga, živoga i vječnoga, za razliku od praznovjerica, magijanja, raznih
filozofija i ideologija koje se sve jednim imenom nazivaju mnogoboštvom.
Oduvijek je bilo da su istinski vjernici morali slušati lukave provokacije,
veleumne tvrdnje i dokaze sebičnih, oholih i praznovjernih buntovnika koji od
pamtivijeka pokušavaju zbuniti prostodušne molitelje Jednoga Boga.
Jedan
je Bog u filozofskom, jezičnom i teološkom smislu Apsolut, Onaj koji sve
uvjetuje, a nije ničim uvjetovan; savršen, cjelovit, potpun, čist; koji je
bivstvujući u sebi, po sebi istinit i po sebi dobar, a nije ovisan o drugome;
samosvojan, samotvoran. Ako to ne vjerujemo, onda je sve relativno, nesigurno,
sve ovisi o nečemu, bilo čemu, okolnostima i uvjetovano je bilo čime; koji
nešto znači samo kad se uspoređuje s nečim drugim (Hrvatski enciklopedijski
rječnik).
2.ZAGLAVNI KAMEN - KAMEN
SPOTICANJA
Evanđelje po Ivanu,
glava 10, redak 22-30.37-38
VI. BLAGDAN POSVETE
HRAMA
Isus
se proglašava Sinom Božjim
Svetkovao se tada u
Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. 23Isus je obilazio Hramom po trijemu
Salomonovu. 24Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u
neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« 25Isus im odgovori:
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga –
ona svjedoče za mene.
26Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
27Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
28Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
29Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
30Ja i Otac jedno smo.«
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga –
ona svjedoče za mene.
26Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
27Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
28Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
29Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
30Ja i Otac jedno smo.«
37Ako ne činim djela Oca svoga,
nemojte mi vjerovati.
38Ali ako činim,
sve ako meni i ne vjerujete,
djelima vjerujte
pa uvidite i upoznajte
da je Otac u meni
i ja u Ocu.«
nemojte mi vjerovati.
38Ali ako činim,
sve ako meni i ne vjerujete,
djelima vjerujte
pa uvidite i upoznajte
da je Otac u meni
i ja u Ocu.«
3.CVIJET EVANĐELJA.
U prvoj polovici III. stoljeća, kad je širenje
kršćanstva na Zapad bilo još u svojim začecima, na Istoku se ono čudesno
razvijalo i postalo svjesno svoje snage (Juraj Pavić—Tomislav Zdenko Tenšek:
“Patrologija”, KS Zagreb, 1993). Najjače središte razvitka postala je (pored Atene
ili Antiohije) Aleksandrija, lučki grad u Egiptu.
Kršćanska kultura
našla je svoje središte u aleksandrijskoj školi koju je vodio učitelj pod
kontrolom mjesnog biskupa.
Povjesničar
Euzebije drži da su osnivači i nosioci aleksandrijeske škole bili Panten i
Klement, ali je njezin najupečatljiviji predstavnik bio “nesalomljivi,
neosvojivi dijamant (Wikipedia)”, biblijski sladokusac starine, ranokršćanski
teolog Origen koji nam je ostavio brojne značajne spise i jedan od najljepših
komentara o Ivanovom evanđelju:
“Cvijet Biblije
jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Evanđelje Ivanovo.”
Od samih početaka
kršćanstva, već i za Isusova hoda po zemlji, počela se razvijati teologija i
kršćansko učiteljstvo koje tumači istine vjere i običaje. Vjerske istine nisu
naučavanje prošlosti, one su nam danas vrijedne i potrebnije nego ikada kao što
nam je i Sveto pismo vječna literatura i osnovna lektira.
“Najprviji”
kršćanski teolog i učitelj bio je i ostaje sveti Ivan, apostol Kristov, Isusov
ljubljeni učenik i četvrti evanđelist. Njegovo se Evanđelje razlikuje od prva
tri po stilu, mentalitetu i po svrhi zapisivanja događaja, svjedočenja,
izvješćivanja i promišljanja otajstava koja nam je Isus povjerio. Ta otajstva
su mnogima prave tajne.
4.SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE
Sakramenti su
Isus, oni su—misterij.
Grčki izraz
“mysterion” javlja se u kasnijim knjigama Starog zavjeta. Njemu je u pozadini
aramejsko “raz” = tajna pa odgovara klasičnom hebrejskom “sod” (koje se još
upotrebljava u Kumranu). U Starom zavjetu taj je izraz već teološki terminus
technicus. Međutim, kako je bio u širokoj upotrebi u helenističkoj sredini
(filozofija, “misterijski” kultovi, gnoza, magija), važno mu je utvrditi točan
smisao da bi se izbjegla neispravna tumačenja.
Većina biblijskih
knjiga Starog zavjeta napisana je hebrejski. Neka poglavlja Daniela i Ezre
napisana su aramejski; grčki je napisan sav Novi zavjet, a od Starog zavjeta
samo Knjiga Mudrosti i II Makabejska. Izvornik nekih knjiga, hebrejski ili
aramejski, izgubljen je—sačuvane su samo u grčkom prijevodu: Judita, Tobija,
Baruh, Sirah, dijelovi Daniela i Estere i, vjerojatno, I Makabejska.
Napomena uzgred:
od najvažnijih biblijskih rukopisa neki su:
a) hebrejski: Papirus Nash (Egipat 1902.), Izaijin rukopis (Kumran
1947.), Samuelov rukopis (također Kumran), Lenjingradski kodeks;
b) grčki: Papirus Rylands, Papirus
Bodmer, Vatikanski kodeks, Sinajski kodeks
Još jedna napomena:
prijevodi starine su: a) s hebrejskog na grčki Septuaginta, 3.-2.stoljeće; b)
Vetus latina, stari latinski prijevos i c) Vulgata, latinski prijevod našeg
Dalmatinca, svetog Jeronima (383.-406.g.) na kojoj se temelje svi europski
prijevodi gotovo do naših dana.
Knjiga proroka Amosa, glava 3, redak 7
“Ništa ne čini
Gospodina da osnove (sod) svoje ne otkrije slugama svojim prorocima”.
Knjiga Brojeva,
glava 24, redak 4 i 16
4proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša,
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.
16proročanstvo onoga koji riječi
Božje sluša,
koji poznaje mudrost Svevišnjega,
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.
Božje sluša,
koji poznaje mudrost Svevišnjega,
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.
Knjiga proroka Izaije,
glava 41, redak 21-29
21
Jahve je jedini Bog
Iznesite svoj spor, kaže Jahve,
predočite dokaze, kaže kralj Jakovljev.
22Nek’ pristupe i nek’ nam objave
ono što će se zbiti.
Ta što su nam otkrili o onom što bijaše,
što se ispunilo, da o tom mislimo?
Il’ objavite što će biti,
da doznamo ono što dolazi.
23Otkrijte nam što će se poslije zbiti,
i poznat ćemo da ste bogovi.
Učinite nešto, dobro ili zlo,
da se začudimo i prepadnemo zajedno.
24Ali vi niste ništa i djela su vam ništavna,
gnusan je koji vas izabere.
25
predočite dokaze, kaže kralj Jakovljev.
22Nek’ pristupe i nek’ nam objave
ono što će se zbiti.
Ta što su nam otkrili o onom što bijaše,
što se ispunilo, da o tom mislimo?
Il’ objavite što će biti,
da doznamo ono što dolazi.
23Otkrijte nam što će se poslije zbiti,
i poznat ćemo da ste bogovi.
Učinite nešto, dobro ili zlo,
da se začudimo i prepadnemo zajedno.
24Ali vi niste ništa i djela su vam ništavna,
gnusan je koji vas izabere.
25
Jahve je prorekao Kirovu
pobjedu
Podigoh
ga sa sjevera da dođe,
zazvah ga po imenu s istoka.
Kao blato gazio je namjesnike,
kao što po glini lončar gazi.
26Tko je to odiskona objavio da bismo znali,
unaprijed prorekao da bismo rekli: istina je?
Ali nikog nema tko bi objavio,
niti koga da bi navijestio,
niti koga da čuje riječi vaše.
27Ja prvi rekoh Sionu: »Gle, evo ih«;
prvi Jeruzalemu poslah glasnika vijesti radosne.
28Gledao sam, ali ne bješe nikoga,
ni jednoga od njih da savjet dade,
da ih pitam i da odgovore.
29Svi zajedno ništa su,
ništavna su djela njihova,
vjetar i ispraznost njihovi kipovi.
zazvah ga po imenu s istoka.
Kao blato gazio je namjesnike,
kao što po glini lončar gazi.
26Tko je to odiskona objavio da bismo znali,
unaprijed prorekao da bismo rekli: istina je?
Ali nikog nema tko bi objavio,
niti koga da bi navijestio,
niti koga da čuje riječi vaše.
27Ja prvi rekoh Sionu: »Gle, evo ih«;
prvi Jeruzalemu poslah glasnika vijesti radosne.
28Gledao sam, ali ne bješe nikoga,
ni jednoga od njih da savjet dade,
da ih pitam i da odgovore.
29Svi zajedno ništa su,
ništavna su djela njihova,
vjetar i ispraznost njihovi kipovi.
Tajna je Boga Jednoga Njegovo jamstvo da će doći
spas na kraju vremena, jamstvo koje prethodi tehničkom i religioznom pojmu
“misterija”, posvjedočen kod Daniela (apokalipsa, tj.objava Božjih “tajni” -
‘raz’ u Dn2,18sl. 27sl. 47; 4,6) te u Knjizi Mudrosti.
Izvanbiblijsko
židovstvo “poznaje tajne svetih” kod Henoka, a pojam zadržava i Ezrina i
Baruhova apokalipsa. Kumranski tekstovi također pripisuju veliku važnost
poznavanju tog “misterija budućnosti”.
U Novom zavjetu
sinoptici (Matej, Marko, Luka) se riječju ‘mysterion’ služe samo jednom;
Ivanovo Evanđelje nikada.
Evanđelje po
Marku, glava 4, redak 10-12
10
Svrha prispodoba
(Mt
13, 10–15; Lk 8, 9–10)
Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. 11I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:
Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. 11I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:
12da gledaju, gledaju – i ne vide,
slušaju, slušaju – i ne razumiju,
da se ne obrate
pa da im se otpusti.« - usporedi Iz 6,9 sl.
slušaju, slušaju – i ne razumiju,
da se ne obrate
pa da im se otpusti.« - usporedi Iz 6,9 sl.
Misterij Kraljevstva
prisutan je ovdje na zemlji u osobi Isusa Krista. Ulaženje u misterij nije
djelo ljudskog razuma, nije ni ezoterično, ono je dar Božji.
U perspektivu židovske
apokaliptike treba se postaviti upotreba riječi ‘mysterion’ kod svetog Pavla.
Ta riječ daje uistinu naslutiti duboku, neizrazivu stvarnost; ona otvara pogled
u neizmjerno. Predmet njezina značenja isti je kao i u evanđelju: ostvarenje
spasa smrću i uskrsnućem Kristovim, Njegovo zasađivanje u povijest
propovijedanjem Riječi (1 Kor 14,2; Kol 2,2; Ef 1,15 sl; 3,18 sl). U Poslanici
Kološanima Pavlova se pažnja usredotočuje na sadašnji aspekt “Božje Tajne”,
“Tajne Krista” koja ostvaruje spas pomoću Crkve, Božji putovi se stječu prema
Kristu koji pomoću svoje Crkve uključuje spasenje u povijest (Ef 3,10); odsad
Židovi i pogani imaju pristupa k istoj baštini, udovi su istoga Tijela, dionici
istog obećanja (Ef 3,6). Općenito, kratka Pavlova poslanica Efežanima prebogata
je izrazima otajstvenog kršćanskog života. Od šest poglavlja, prvo i treće
poglavlje vrijedni su svake pažnje:
Poslanica svetoga Pavla apostola Efežanima,
glava1 i glava 3
NASLOV I POZDRAV
Pavao,
po volji Božjoj apostol Krista Isusa: svetima koji su u Efezu i vjernima u
Isusu Kristu.2Milost vam i mir od
Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
3
3
I. OTAJSTVO SPASENJA I CRKVE
1. BOŽJI NAUM SPASENJA
Blagoslovljen Bog i Otac
Gospodina našega Isusa Krista,
on koji nas blagoslovi
svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima,
u Kristu.
4Tako: u njemu nas sebi izabra
prije postanka svijeta
da budemo sveti i bez mane pred njim;
5u ljubavi nas predodredi za posinstvo,
za sebe,
po Isusu Kristu,
dobrohotnošću svoje volje,
6na hvalu Slave svoje milosti.
Njome nas zamilova u Ljubljenome
7u kome, njegovom krvlju,
imamo otkupljenje,
otpuštenje prijestupâ
po bogatstvu njegove milosti.
8Nju preobilno u nas uli
zajedno sa svom mudrošću
i razumijevanjem
Gospodina našega Isusa Krista,
on koji nas blagoslovi
svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima,
u Kristu.
4Tako: u njemu nas sebi izabra
prije postanka svijeta
da budemo sveti i bez mane pred njim;
5u ljubavi nas predodredi za posinstvo,
za sebe,
po Isusu Kristu,
dobrohotnošću svoje volje,
6na hvalu Slave svoje milosti.
Njome nas zamilova u Ljubljenome
7u kome, njegovom krvlju,
imamo otkupljenje,
otpuštenje prijestupâ
po bogatstvu njegove milosti.
8Nju preobilno u nas uli
zajedno sa svom mudrošću
i razumijevanjem
9obznanivši nam otajstvo svoje volje
po dobrohotnom naumu svojem
što ga prije u njemu zasnova
10da se provede punina vremenâ:
uglaviti u Kristu
sve – na nebesima i na zemlji.
11U njemu, u kome i nama
– predodređenima
po naumu Onoga
koji sve izvodi po odluci svoje volje –
u dio pade
12da budemo na hvalu Slave njegove –
mi koji smo se već prije nadali u Kristu.
13U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
14koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.
15Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, 16ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: 17Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; 18prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima 19i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove20koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima 21iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. 22Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, 23koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.
po dobrohotnom naumu svojem
što ga prije u njemu zasnova
10da se provede punina vremenâ:
uglaviti u Kristu
sve – na nebesima i na zemlji.
11U njemu, u kome i nama
– predodređenima
po naumu Onoga
koji sve izvodi po odluci svoje volje –
u dio pade
12da budemo na hvalu Slave njegove –
mi koji smo se već prije nadali u Kristu.
13U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
14koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.
15Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, 16ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: 17Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; 18prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima 19i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove20koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima 21iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. 22Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, 23koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.
1
4. PAVLOVA ULOGA U SPASENJU
Pavao
poslužitelj otajstva Kristova
Radi
toga ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane... 2Zacijelo
ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: 3objavom
mi je obznanjeno otajstvo, kako netom ukratko opisah. 4Čitajući
to, možete dokučiti kako ja shvaćam Kristovo otajstvo, 5koje
nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu
objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: 6da su
pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po
evanđelju, 7kojega postadoh poslužiteljem
darom milosti Božje koja mi je dana djelotvornošću snage njegove.
8Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova 9i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, 10da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja 11zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. 12U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup. 13Zato ne klonite, molim, s nevolja mojih za vas! One su slava vaša!
14
8Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova 9i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, 10da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja 11zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. 12U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup. 13Zato ne klonite, molim, s nevolja mojih za vas! One su slava vaša!
14
Pavlova molitva
Zato prigibam koljena
pred Ocem, 15od
koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji:16neka
vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za
unutarnjeg čovjeka 17da po
vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni 18mognete
shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina 19te
spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.
20Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – 21Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.
20Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – 21Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.
Prva
poslanica svetoga Pavla Timoteju, glava
3, redak 16
16Da, po sveopćem uvjerenju, veliko je
Otajstvo pobožnosti:
On, očitovan u tijelu,
opravdan u Duhu,
viđen od anđelâ,
propovijedan među narodima,
vjerovan u svijetu,
uznesen u slavu.
On, očitovan u tijelu,
opravdan u Duhu,
viđen od anđelâ,
propovijedan među narodima,
vjerovan u svijetu,
uznesen u slavu.
Pavao se prigodice služi ponekim tehničkim
izrazom kojim su se služili Grci i istočne religije i misterijski kultovi da bi
“tajni bezakonja(usp. 2 Solunjanima 2,7)” bolje suprotstavio pravi misterij
spasenja kao što inače lažnoj ljudskoj
mudrosti suprotstavlja pravu božansku Mudrost što se očitovala u Križu
Kristovom (usp. 1 Kor 1,17-25).
U 1. Poslanici
Korinćanima 15,28 spominje se dolazak dana budućega svijeta i odgovara 21.
poglavlju Ivanovog Otkrivenja, a to je kraj i svrha kršćanske objave (Dufour).
Do tada imamo i živimo sedam sakramenata Novoga zakona kršćanske i Katoličke
Crkve koje je ustanovio Krist (KKC 1210, str.332, usporedi: Sv. Toma Akvinski,
Summa theologiae, III, 65, 1).
5. RIJEČ I DUH
“U početku bijaše
Riječ” (Iv 1,1 - Proslov), zapisuje sveti Ivan kada nam tumači otajstvo
stvaranja, uzimajući uvod iz Biblije o početku svijeta i čovječanstva, prvi
izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka, glava 1, redak 1:
“ U početku
stvori Bog nebo i zemlju”. Zemlja bijaše pusta, prazna i tamna, a “Duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1,2)”
Stvaranje Božje nam
Sveto pismo započinje tumačiti u trećem retku, i u slijedećima, kada ponavlja:
“I reče Bog... : Neka bude svjetlost (i svod, i vode...)... I bi svjetlost.”
Riječ Božja je Isus.
Riječ stvaralačka, Riječ svjetlosti, Riječ-Bog.
Naš je Bog onaj Bog koji
govori i dok govori, On stvara, djeluje, objavljuje, obećava, uvijek ostvaruje
ono što navješćuje, upravlja, uzdržava, pokorava, prorokuje na ljudska usta;
Njegova riječ ostaje do vijeka (Iz 40,8 : “Sahne trava, vene cvijet, ali riječ
Boga našeg ostaje dovijeka”) i, konačno:
“I Riječ tijelom postala
i nastanila se među nama ( Iv 1,14)”.
Riječi su ljudske glas
koji se čuje, besjeda, govor ljudski koji ima značenje, koji predstavlja
misaonu aktivnost. Nitko na ovome svijetu i šire ne govori do li Bog i Njegova
“slika” - čovjek. Ne govore riječi brda i doline, mora, kiše, snjegovi,
minerali, biljke, životinje i slično, a ne govore ni kumiri, lažni bogovi,
idoli, mnoštvo totema koji usta imaju, ali nemaju ni misli, ni duha, niti govore(
Psalam 115; Baruh 6,7). Riječ Božja, koja je postala tijelom djelovanjem Duha,
ništa ne čini bez Duha, a kruna njezina djelovanja jest darivanje Duha Svetoga
(Xavier Leon-Dufour i suradnici: Rječnik biblijske teologije, KS Zagreb, 1993),
darivanje i poslanje Boga-Duha ljudima, sebedarje Jednoga Boga našega.
Riječ je neodvojiva od
Duha, a oboje ne bi moglo postojati bez razuma i razbora, bez umne djelatnosti
koju imaju samo Bog i čovjek i za kakvu nitko drugi nije sposoban. Po tome su
Bog i čovjek osobe, za razliku od svega drugoga. Ako prorok može svjedočiti
Riječ, to je samo zato što ga je obuzeo Duh; ako Sluga može donijeti narodima
riječ spasa, to je stoga što je Duh počinuo na njemu; ako Narod Božji bude
jednoga dana kadar u svom srcu prionuti toj riječi, bit će to samo u Duhu.
6.TROJSTVO I MNOGOBOŠTVO
Nekoliko izvadaka
iz Dokumenata Drugog vatikanskog sabora
DEI VERBUM
DOGMATSKA
KONSTITUCIJA O BOŽANSKOJ OBJAVI
Glava I
2. U svojoj
dobroti i mudrosti odluĉio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje
volje (usp. Ef .1, 9) kojim ljudi po Kristu, Rijeĉi koja tijelo postade, u Duhu
Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedniĉari božanske naravi (usp. Ef 2,
18; 2 Pt 1, 4). I tako, ovom objavom nevidljivi Bog (usp. KolJ l, 15; 1 Tim 1,
17) u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima (usp.
Izl 33, 11; Iv 15, 14-15) i s njima druguje (usp. Bar 3, 38) da ih pozove u
zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli. ..
3. Bog, koji po
Rijeĉi sve stvara (usp. Iv 1, 3) i uzdržava, pruža ljudima u stvorenjima trajno
svjedoĉanstvo o sebi (usp. Rim 1, 19-20). ..
4. A pošto je u
mnogo navrata i na razliĉite naĉine Bog govorio u prorocima, »konaĉno, u ove
dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1, 1-2). Posla naime svoga Sina, vjeĉnu
Rijeĉ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u
najnutarnjije tajnosti Božje (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Rijeĉ
utjelovljena, kao »jedan od ljudi k ljudima« poslan,3 »rijeĉi Božje govori« (Iv
3> 34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv
5, 36; 17, 4). Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9)
—sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, rijeĉima i djelima, znacima i
ĉudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konaĉno
poslanjem Duha istine — On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim
svjedoĉanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti
oslobodi i na vjeĉni ţivot uskrisi. ..
5. Bogu
objavitelju treba odgovoriti »poslušnom vjerom« (Rim 16, 26; usp. Rim 1, 6; 2
Kor 10, 5-6) kojom ĉovjek ĉitava sebe slobodno Bogu izruĉuje stavljajući na
raspolaganje »Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje«4 i dajući
slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost,
koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i
k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne »svima ugodnost pristanka i
vjerovanja istini«.5 A da objavu neprestano sve dublje proniĉemo, isti Duh
Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima.
Glava III
13. U Svetom
pismu dakle — bez povrede Božje istine i svetosti — oĉituje se ĉudesna
»susretljivost« vjeĉne Mudrosti, »da upoznamo neizrecivu Božju dobrohotnost i
koliko je prilagođivanje govora pokazao Bog u providnosti i brizi za našu
narav«.2 ' Jer, rijeĉi Božje, izreĉene ljudskim jezicima, postadoše sliĉne
ljudskom govoru, kao što jednoć Rijeĉ Vjeĉnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo,
postade sliĉna ljudima.
LUMEN GENTIUM
DOGMATSKA
KONSTITUCIJA O CRKVI
Glava II. Uloga Blažene Djevice Marije u ekonomiji spasenja
Mesijina Majka u Starom
zavjetu
55. Svete knjige Staroga
i Novoga Zavjeta i ĉasna Predaja pokazuju na sve jasniji naĉin ulogu Majke
Spasiteljeve u ekonomiji spasenja i stavljaju nam je gotovo pred oĉi. Knjige
Staroga Zavjeta opisuju povijest spasenja, u kojoj se polagano pripravlja Kristov
dolazak na svijet. I ti prvi dokumenti, kako se ĉitaju u Crkvici kako se
shvaćaju u svjetlosti daljnje i potpune objave, malo-pomalo sve jasnije iznose
na svjetlost lik žene, Spasiteljeve Majke. Ona je pod tom svjetlošću već
proroĉki oznaĉena u obećanju, danom prvim roditeljima pošto su sagriješili, o
pobjedi nad zmijom (usp. Gen 3, 15).
Isto tako ona je ona
Djevica koja će zaĉeti i roditi Sina, kojemu će biti ime Emanuel (usp. Iz 7,
14; Mih 5, 2-3; Mt 1, 22-23). Ona ima prvenstvo među poniznima i siromasima
Gospodinovim, koji s pouzdanjem od Njega oĉekuju i primaju spasenje. Napokon, s
Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog ĉekanja obećanja, ispunjaju se
vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je' Sin Božji od Nje uzeo ljudsku
narav da misterijima svoga tijela oslobodi ĉovjeka od grijeha.
Marija kod Navještenja
56. Otac milosrđa je
htio da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena
sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života. ..
Stoga s pravom sveti Oci
drže da Marija nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego da je
sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju, jer je ona,
kako kaže sv. Irenej, »slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskomu
rodu«.8 . Zato brojni stari Oci u svojemu propovijedanju rado s njim tvrde da
je »uzao Evine neposlušnosti bio« razriješen Marijinom poslušnošću; što je
svezala djevica Eva svojom nevjerom, da je to Djevica Marija razriješila
vjerom«,7 i uĉinivši usporedbu s Evom, Mariju zovu »majkom živih«8 i ĉešće
tvrde: »Smrt po Evi, život po Mariji«.9
Glava III. Blažena Djevica i Crkva
Marija i Krist jedini
posrednik
60. Jedini je naš
Posrednik prema rijeĉima Apostolovim: »Jedan je Bog i jedan Posrednik između
Boga i ljudi, ĉovjek Krist Isus, koji je dao sebe kao otkup za sve« (1 Tim 2,
5-6). Marijina pak materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne
umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav
spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz
Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na
Njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu; a
nikako ne prijeĉi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava.
62....Nijedan se naime stvor nikada ne može
usporediti s utjelovljenom Rijeĉi i Otkupiteljem; nego kao što u Kristovu
svećeništvu na razliĉne naĉine uĉestvuju i sveti službenici i vjerni narod, i
kao što se jedna Božja dobrota na razliĉite naĉine stvarno razlijeva u
stvorove, tako i jedino posredništvo Otkupitelja ne iskljuĉuje, nego pobuđuje
kod stvorova razliĉitu suradnju koja zahvaća iz jednoga izvora. Tu podređenu
ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i
preporuĉuje srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jaĉe sjedine s
Posrednikom i Spasiteljem.
Pastoralne norme
67. Sveti Sabor
izrijekom uĉi tu katoliĉku nauku ... Dalje, neka se
vjernici sjete da prava pobožnost nije u neplodnom i prolaznom osjećaju ni u
nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da izlazi iz prave vjere, koja nas vodi do
toga da priznajemo uzvišenost Majke Božje i da se potiĉemo na sinovsku ljubav
prema svojoj Majci i na nasljedovanje njezinih kreposti.
7. DUH, DUŠA I
TIJELO
Prva poslanica
svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 5, redak 23
23
ZAVRŠNA ŽELJA I POZDRAV
A
sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i
tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega
Isusa Krista.
Već zarana upućen u
studij Svetog pisma, Origen je postao bitno tumač Božje riječi i to, navodno,
najveći što ga je Crkva ikad imala (ako se to može uopće odrediti). S obzirom
na kršćansku ‘podjelu čovjeka’ na duh, dušu i tijelo i na razlikovanje vjernika
na pripravničke, praktične i mistične, on u Pismu razlikuje literarni, moralni
i duhovni smisao (kao i mnogi drugi teolozi). Tumačenje duhovnog smisla sad je
horizontalno ( u tipološkom smislu gdje su stvarnosti Starog zavjeta slike i
simboli Novog zavjeta, a novozavjetne su slike simboli vječnog evanđelja koje
se ostvaruje na kraju vremena), sad opet vertikalno ( gdje se zemaljska
događanja u Pismu tumače u funkciji nebeskih, dakle svijeta razumskih
stvorenja, dobrih i zlih sila). U moralnom tumačenju Origen motri događanja
duše koja je razapeta između dobra i zla, u mukotrpnom hodu prema savršenosti;
tu razrađuje čudesne stranice o mističnom karakteru uzajamne ljubavi između
duše i Krista, o njihovu jedinstvu, o različitim etapama kojima se kroz tisuću
borbi dolazi konačno do tog sjedinjenja.
Još jedan veliki teolog,
sveti Augustin (354.-430.g.), radio je dugo na jednom od svojim premnogobrojnih
genijalnih djela, počevši od svog svećeničkog ređenja 387.g., a to je djelo
“Izlaganja o Psalmima”. U svojim komentarima Augustin ne slijedi doslovno
tumačenje. Djelo se smatra remek-djelom pučkog govorništva, puno je živahnosti
i neponovljive originalnosti.
Augustin u svojim
homilijama, npr. O Ivanovom evanđelju i o Psalmima daje prednost
alegorijsko-mističnom smislu. On cijeli jedan spis posvećuje tumačenju kako
tumačiti, to jest egzegetirati, a taj se spis zove “O kršćanskom učenju”, to je
udžbenik drevnog kršćanstva u kojem Augustin piše o biblijskoj egzegezi:
· Pismo,
Bogom nadahnuto, očituje Božju misao i volju; sadrži pravila vjere i zapovijedi
za život te se ne može razumjeti osim duhom vjere i srcem punim ljubavi
· Utvrđuje
Kanon Svetih knjiga takvom preciznošću da će ga prihvatiti Tridentski koncil
· Traži
da egzegeta poznaje discipline ljudske kulture prije nego što se dade na
tumačenje učenja Duha Svetoga
· Pojašnjava
nužne mjere opreza koje valja odrediti u tekstu da li neko pitanje valja
razumjeti u doslovnom ili figurativnom značenju: egzegeta će bez dvoumljenja
prihvatiti doslovan smisao svaki puta kad to jasno iz teksta izlazi i kad ne
nanosi štetu vjeri; prijeći će na figurativan smisao samo kad se objavljena
istina ne može protumačiti bez simboličke interpretacije
PSALAM 118 (117)
Obred za Blagdan sjenicâ
Aleluja! Zahvaljujte Jahvi jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
2Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
3Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
4Svi koji se Jahve boje neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«
5Iz tjeskobe Jahvu ja zazvah:
on me usliša i oslobodi.
6Jahve je sa mnom i ja ne strahujem:
što mi tko može?
7Jahve je sa mnom, pomoć moja,
i zbunjene gledam dušmane.
8Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u čovjeka.
9Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u mogućnike.
10Pogani me okružiše:
imenom ih Jahvinim uništih.
11Opkoliše me odasvud:
imenom ih Jahvinim uništih.
12Opkoliše me poput pčela,
ubod im žeže kao trnje zapaljeno:
imenom ih Jahvinim uništih.
13Gurahu me, gurahu, da me obore,
ali mi Jahve pomože.
14Jahve je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.
15Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Jahvina se proslavi desnica,
16Jahvina me uzdigne desnica,
Jahvina se proslavi desnica!
17Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivat ću djela Jahvina.
18Kaznom teškom kaznio me Jahve,
ali me smrti ne preda.
jer je vječna ljubav njegova!
2Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
3Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
4Svi koji se Jahve boje neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«
5Iz tjeskobe Jahvu ja zazvah:
on me usliša i oslobodi.
6Jahve je sa mnom i ja ne strahujem:
što mi tko može?
7Jahve je sa mnom, pomoć moja,
i zbunjene gledam dušmane.
8Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u čovjeka.
9Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u mogućnike.
10Pogani me okružiše:
imenom ih Jahvinim uništih.
11Opkoliše me odasvud:
imenom ih Jahvinim uništih.
12Opkoliše me poput pčela,
ubod im žeže kao trnje zapaljeno:
imenom ih Jahvinim uništih.
13Gurahu me, gurahu, da me obore,
ali mi Jahve pomože.
14Jahve je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.
15Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Jahvina se proslavi desnica,
16Jahvina me uzdigne desnica,
Jahvina se proslavi desnica!
17Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivat ću djela Jahvina.
18Kaznom teškom kaznio me Jahve,
ali me smrti ne preda.
19Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Jahvi zahvalit’!
20»Ovo su vrata Jahvina,
na njih ulaze pravedni!«
21Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.
22Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
23Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
24Ovo je dan što ga učini Jahve:
kličimo i radujmo se njemu!
25O Jahve, spasenje nam daj!
Jahve, sreću nam daj!
26Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu!
Blagoslivljamo vas iz doma Jahvina!
27Obasjao nas Bog, Jahve!
Složite povorku s grančicama u ruci
sve do rogova žrtvenika.
28Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
29Zahvaljujte Jahvi jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
ući ću, Jahvi zahvalit’!
20»Ovo su vrata Jahvina,
na njih ulaze pravedni!«
21Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.
22Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
23Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
24Ovo je dan što ga učini Jahve:
kličimo i radujmo se njemu!
25O Jahve, spasenje nam daj!
Jahve, sreću nam daj!
26Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu!
Blagoslivljamo vas iz doma Jahvina!
27Obasjao nas Bog, Jahve!
Složite povorku s grančicama u ruci
sve do rogova žrtvenika.
28Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
29Zahvaljujte Jahvi jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
St.
Aurelius Augustine Expositions on the Psalms
Exposition
on Psalm 118 1. …We are taught in this Psalm, when we chaunt Allelujah, which
means, Praise the Lord, that we should, when we hear the words, "Confess
unto the Lord" (ver. 1), praise the Lord. The praise of God could not be
expressed in fewer words than these, "For He is good." I see not what
can be more solemn than this brevity, since goodness is so peculiarly the
quality of God, that the Son of God Himself when addressed by some one as
"Good Master," by one, namely, who beholding His flesh, and comprehending
not the fulness of His divine nature, considered Him as man only, replied,
"Why do you call Me good? There is none good but one, that is, God."
Mark 10:17-18 And what is this but to say, If you wish to call Me good,
recognise Me as God? But since it is addressed, in revelation of things to
come, to a people freed from all toil and wandering in pilgrimage, and from all
admixture with the wicked, which freedom was given it through the grace of God,
who not only does not evil for evil, but even returns good for evil; it is most
appropriately added, "Because His mercy endures for ever." 2.
"Let Israel now confess that He is good, and that His mercy endures for
ever" (ver. 2). "Let the house of Aaron now confess that His mercy
endures for ever" (ver. 3). "Yea, let all now that fear the Lord
confess that His mercy endures for ever" (ver. 4). You remember, I
suppose, most beloved, what is the house of Israel, what is the house of Aaron,
and that both are those that fear the Lord. For they are "the little and
the great," who have already in another Psalm been happily introduced into
your hearts: in the number of whom all of us should rejoice that we are joined
together, in His grace who is good, and whose mercy endures for ever; since
they were listened to who said, "May the Lord increase you more and more,
you and your children;" that the host of the Gentiles might be added to
the Israelites who believed in Christ, of the number of whom are the Apostles
our fathers, for the exaltation of the perfect and the obedience of the little
children; that all of us when made one in Christ, made one flock under one
Shepherd, and the body of that Head, like one man, may say, "I called upon
the Lord in trouble, and the Lord heard me at large" (ver. 5). The narrow
straits of our tribulation are limited: but the large way whereby we pass along
has no end. "Who shall lay anything to the charge of God's elect?"
Romans 8:33 3. "The Lord is my helper; I will not fear what man does unto
me" (ver. 6). But are men, then, the only enemies that the Church has?
What is a man devoted to flesh and blood, save flesh and blood? But the Apostle
says, "We wrestle not against flesh and blood, but against,"…he says,
"spiritual wickedness in high places;" Ephesians 6:12 that is, the
devil and his angels; that devil whom elsewhere he calls "the prince of
the power of the air." Ephesians 2:2 Hear therefore what follows:
"The Lord is my helper: therefore shall I despise mine enemies" (ver.
7). From what class soever my enemies may arise, whether from the number of
evil men, or Psalm 118 962 from the number of evil angels; in the Lord's help,
unto whom we chant the confession of praise, unto whom we sing Allelujah, they
shall be despised. 4. But, when my enemies have been brought to contempt, let not
my friend present himself unto me as a good man, so as to bid me repose my hope
in himself: for "It is better to trust in the Lord, than to put any
confidence in man" (ver. 8). Nor let any one, who may in a certain sense
be styled a good angel, be regarded by myself as one in whom I ought to put my
trust: for "no one is good, save God alone;" Mark 10:18 and when a
man or an angel appear to aid us, when they do this of sincere affection, He
does it through them, who made them good after their measure. "It is"
therefore "better to trust in the Lord, than to put any confidence in
princes" (ver. 9). For angels also are called princes, even as we read in
Daniel, "Michael, your prince." Daniel 12:1 5. "All nations
compassed me round about, but in the Name of the Lord have I taken vengeance on
them" (ver. 10). "They kept me in on every side, they kept me in, I
say, on every side; but in the Name of the Lord have I taken vengeance on
them" (ver. 11). He signifies the toils and the victory of the Church;
but, as if the question were asked how she could have overcome so great evils,
he looks back to the example, and declares what she had first suffered in her
Head, by adding what follows, "They kept me in on every side:" and
the words, "All nations," are with reason not repeated here, because
this was the act of the Jews alone. There that very religious nation (which is
the body of Christ, and in behalf of which was done all that was done in mortal
form with immortal power, by that inward divinity, through the outward flesh),
suffered from persecutors, of whose race that flesh was assumed and hung upon
the cross. 6. "They came about me as bees do a hive, and burned up even as
the fire among the thorns: and in the Name of the Lord have I taken vengeance
on them" (ver. 12). Here then the order of the words corresponds with the
order of events. For we rightly understand that our Lord Himself, the Head of
the Church, was surrounded by persecutors, even as bees surround a hive. For
the Holy Spirit is speaking with mystic subtlety of what was done by those who
knew not what they did. For bees make honey in the hives: while our Lord's
persecutors, unconscious as they were, rendered Him sweeter unto us even by His
very Passion; so that we may taste and see how sweet is the Lord, "Who
died for our sins, and arose for our justification." Romans 4:25 But what
follows, "and burned up even as the fire among the thorns," is better
understood of His Body, that is, of a people spread abroad, whom all nations
compassed about, since it was gathered together from all nations. They consumed
this sinful flesh, and the grievous piercings of this mortal life, in the flame
of persecution. "Taken vengeance on them:" either because they
themselves, that wickedness, which in them persecuted the righteous, having
been extinguished, were joined with the people of Christ; or because the rest
of them, Psalm 118 963 who have at this time scorned the mercy of Him who calls
them, will at the end feel the truth of Him who judges them. 7. "I have
been driven on like a heap of sand, so that I was falling, but the Lord upheld
me" (ver. 13). For though there were a great multitude of believers, that
might be compared to the countless sand, and brought into one communion as into
one heap; yet "what is man, save Thou be mindful of Him?" He said
not, the multitude of the Gentiles could not surpass the abundance of my host,
but, "the Lord," he says, "has upheld me." The persecution
of the Gentiles succeeded not in pushing forward, to its overthrow, the host of
the faithful dwelling together in the unity of the faith. 8. "The Lord is
my strength and my praise, and is become my salvation" (ver. 14). Who then
fall, when they are pushed, save they who choose to be their own strength and
their own praise? For no man falls in the contest, except he whose strength and
praise fails. He therefore whose strength and praise is the Lord, falls no more
than the Lord falls. And for this reason He has become their salvation; not
that He has become anything which He was not before, but because they, when
they believed on Him, became what they were not before, and then He began to be
salvation unto them when turned towards Him, which He was not to them when
turned away from Himself. 9. "The voice of joy and health is in the
dwellings of the righteous" (ver. 15); where they who raged against their
bodies thought there was the voice of sorrow and destruction. For they did not
know the inward joy of the saints in their future hope. Whence the Apostle also
says, "As sorrowful, yet alway rejoicing;" 2 Corinthians 6:10 and
again, "And not only so, but we glory in tribulations also." Romans
5:3 10. "The right hand of the Lord has brought mighty things to
pass" (ver. 16). What mighty things? says he. "The right hand of the
Lord," he says, "has exalted me." It is a mighty thing to exalt
the humble, to deify the mortal, to bring perfection out of infirmity, glory
from subjection, victory from suffering, to give help, to raise from trouble;
that the true salvation of God might be laid open to the afflicted, and the
salvation of men might remain of no avail to the persecutors. These are great
things: but what are you surprised at? hear what he repeats: "The right
hand of the Lord has brought mighty things to pass." 11. "I shall not
die, but live, and declare the works of the Lord" (ver. 17). But they,
while they were dealing havoc and death on every side, thought that the Church
of Christ was dying. Behold, he now declares the works of the Lord. Everywhere
Christ is the glory of the blessed Martyrs. By being beaten He conquered those
Psalm 118 964 who struck Him; by being patient of torments, the tormentors; by
loving, those who raged against Him. 12. Nevertheless, let him point out to us,
why the body of Christ, the holy Church, the people of adoption, suffered such
indignities. "The Lord," he says, "hast chastened and corrected
me, but He has not given me over unto death" (ver. 18). Let not then the
boastful wicked imagine that anything has been permitted to their power: they
would not have that power, were it not given them from above. Oft does the
father of a family command his sons to be corrected by the most worthless
slaves; though he designs the heritage for the former, fetters for the latter.
What is that heritage? Is it of gold, or silver, or jewels, or farms, or
pleasant estates? Consider how we enter into it: and learn what it is. 13.
"Open me," he says, "the gates of righteousness" (ver 19).
Behold, we have heard of the gates. What is within? "That I may," he
says, "go into them, and give thanks unto the Lord." This is the
confession of praise full of wonder, "even unto the house of God, in the
voice of joy and confession of praise, among such as keep holiday:" this
is the everlasting bliss of the righteous, whereby they are blessed who dwell
in the Lord's house, praising Him for evermore. 14. But consider how the gates
of righteousness are entered into. "These are the gates of the Lord"
he says, "the righteous shall enter into them" (ver. 20). At least
let no wicked man enter there, that Jerusalem which receives not one
uncircumcised, where it is said, "Without are dogs." Revelation 22:15
Be it enough, that in my long pilgrimage "I have had my habitation among
the tents of Kedar:" I endured even unto the end the intercourse of the
wicked, but "these are the gates of the Lord: the righteous shall enter
into them." 15. "I will confess unto You, O Lord, for You have heard
me, and art become my salvation" (ver. 21). How often is that confession
proved to be one of praise, that does not point out wounds to the physician,
but gives thanks for the health it has received. But the Physician Himself is
the Salvation. 16. But who is this whom we speak of? "The Stone which the
builders rejected" (ver. 22); for "It has become the head Stone of the
corner" to "make in Himself of twain one new man, so making peace;
and that He might reconcile both unto God in one body;" Ephesians 2:15-16
circumcision, to wit, and uncircumcision. 17. "By the Lord was it made
unto it" (ver. 23): that is, it is made into the head stone of the corner
by the Lord. For although He would not have become this, had He not suffered:
yet He became not this through those from whom He suffered. For they who were
building, refused Him: but in the edifice which the Lord was secretly raising,
that was made the head stone of the corner which they rejected. Psalm 118 965
"And it is marvellous in our eyes:" in the eyes of the inner man, in
the eyes of those that believe, those that hope, those that love; not in the
carnal eyes of those who, through scorning Him as if He were a man, rejected
Him. 18. "This is the day which the Lord has made" (ver. 24). This
man remembers that he had said in former Psalms, "Since He has inclined
His ear unto me, therefore will I call upon Him as long as I live;" making
mention of his old days; whence he now says, "This is the day which the
Lord has made;" that is, wherein He has given me Salvation. This is the
day whereof He said, "In an acceptable time have I heard you, and in a day
of Salvation have I helped you;" Isaiah 49:8 that is, a day wherein He,
the Mediator, has become the head Stone of the corner. "Let us
rejoice," therefore, "and be glad in Him." 19. "Save me
now, O Lord: prosper Thou well my way, O Lord" (ver. 25). Because it is the
day of Salvation, "save me:" because we, returning from a long
pilgrimage, are separated from those who hated peace, with whom we were
peaceful, and who, when we spoke to them, made war upon us without a cause;
"prosper well our way" as we return, since You have become our Way.
20. "Blessed be He that comes in the Name of the Lord" (ver. 26).
Cursed, therefore, is he that comes in his own name; as He says in the Gospel:
"if another shall come in his own name, him ye will receive." John
5:43 "We have blessed you out of the house of God." I believe that
these are the words of the great to the little, of those great ones, to wit,
who in spirit commune with God the Word, who is with God, as they may in this
life; and yet temper their discourse for the sake of the little ones, so that
they may sincerely say what the Apostle says: "For whether we be beside
ourselves, it is to God: or whether we be sober, it is for your cause. For the
love of Christ constrains us." 2 Corinthians 5:13-14 They bless the little
children from the inner house of the Lord, where that praise fails not age
after age: consider therefore what they proclaim from thence. 21. "God is
the Lord, who has showed us light" (ver. 27). That Lord, who came in the
Lord's Name, whom the builders refused, and who became the head Stone of the
corner, Matthew 21:9, 42 that "Mediator between God and man, Jesus
Christ," 1 Timothy 2:5 is God, He is equal with the Father, He has showed
us light, that we might understand what we believed, and declare it to you who
understand it not as yet, but already believe it. But that you also may
understand, "Declare a holy day in full assemblies, even unto the horns of
the altar;" that is, even unto the inner house of God, from which we have
blessed you, where are the high places of the altar. "Declare a holy
day," not in a slothful manner, but "in full assemblies" (ver.
28). For this is the voice of joyfulness among those that keep holy day, who
walk "in the place of the wonderful tabernacle, even unto the house of
God." For if there be there the spiritual sacrifice, the everlasting
sacrifice of praise, both the Priest is everlasting, and the peaceful mind of
the righteous an everlasting altar.… 22. And what shall we sing there, save His
praises? What else shall we say there, save, "You are my God, and I will
confess unto You; You are my God, and I will praise You. I wilt confess unto
You, for You have heard me, and art become my Salvation." We will not say
these things in loud words; but the love that abides in Him of itself cries out
in these words, and these words are love itself. Thus as he began with praise,
so he ends: "Confess unto the Lord, for He is gracious, and His mercy
endures for ever" (ver. 29). With this the Psalm commences, with this it
ends; since, as from the commencement which we have left behind, so in the end,
whither we are returning, there is not anything that can more profitably please
us, than the praise of God, and Allelujah evermore.
St.
Aurelius Augustine Expositions on the Psalms
https://faculty.gordon.edu/hu/bi/ted_hildebrandt/otesources/19-psalms/text/books/augustine-psalms/augustine-psalms.pdf