Ja i Otac jedno smo

1.PROVOKACIJA

Knjiga Ponovljenog zakona, glava 6, redak 4-7:

Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, Gospodin je jedan! Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas naređujem, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad liježeš i kad ustaješ.

Ova vjera, ovaj zakon i ove riječi osnova su jednobožačkih religija, vjere u Jednoga Boga, živoga i vječnoga, za razliku od praznovjerica, magijanja, raznih filozofija i ideologija koje se sve jednim imenom nazivaju mnogoboštvom. Oduvijek je bilo da su istinski vjernici morali slušati lukave provokacije, veleumne tvrdnje i dokaze sebičnih, oholih i praznovjernih buntovnika koji od pamtivijeka pokušavaju zbuniti prostodušne molitelje Jednoga Boga.

Jedan je Bog u filozofskom, jezičnom i teološkom smislu Apsolut, Onaj koji sve uvjetuje, a nije ničim uvjetovan; savršen, cjelovit, potpun, čist; koji je bivstvujući u sebi, po sebi istinit i po sebi dobar, a nije ovisan o drugome; samosvojan, samotvoran. Ako to ne vjerujemo, onda je sve relativno, nesigurno, sve ovisi o nečemu, bilo čemu, okolnostima i uvjetovano je bilo čime; koji nešto znači samo kad se uspoređuje s nečim drugim (Hrvatski enciklopedijski rječnik).

 

2.ZAGLAVNI KAMEN - KAMEN SPOTICANJA

Evanđelje po Ivanu, glava 10, redak 22-30.37-38

VI. BLAGDAN POSVETE HRAMA

Isus se proglašava Sinom Božjim

Svetkovao se tada u Jeruzalemu Blagdan posvećenja. Bila je zima. ²³Isus je obilazio Hramom po trijemu Salomonovu. ²⁴Okružili ga Židovi i govorili mu: »Dokle ćeš nam dušu držati u neizvjesnosti? Ako si ti Krist, reci nam otvoreno!« ²⁵Isus im odgovori:
»Rekoh vam pa ne vjerujete.
Djela što ih ja činim u ime Oca svoga –
ona svjedoče za mene.
26Ali vi ne vjerujete
jer niste od mojih ovaca.
27Ovce moje slušaju glas moj;
ja ih poznajem i one idu za mnom.
28Ja im dajem život vječni
te neće propasti nikada
i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.
29Otac moj, koji mi ih dade,
veći je od svih
i nitko ih ne može ugrabiti
iz ruke Očeve.
30Ja i Otac jedno smo.«

³⁷Ako ne činim djela Oca svoga,
nemojte mi vjerovati.
38Ali ako činim,
sve ako meni i ne vjerujete,
djelima vjerujte
pa uvidite i upoznajte
da je Otac u meni
i ja u Ocu.«

3.CVIJET EVANĐELJA.

U prvoj polovici III. stoljeća, kad je širenje kršćanstva na Zapad bilo još u svojim začecima, na Istoku se ono čudesno razvijalo i postalo svjesno svoje snage (Juraj Pavić—Tomislav Zdenko Tenšek: “Patrologija”, KS Zagreb, 1993). Najjače središte razvitka postala je (pored Atene ili Antiohije) Aleksandrija, lučki grad u Egiptu.

Kršćanska kultura našla je svoje središte u aleksandrijskoj školi koju je vodio učitelj pod kontrolom mjesnog biskupa.

Povjesničar Euzebije drži da su osnivači i nosioci aleksandrijeske škole bili Panten i Klement, ali je njezin najupečatljiviji predstavnik bio “nesalomljivi, neosvojivi dijamant (Wikipedia)”, biblijski sladokusac starine, ranokršćanski teolog Origen koji nam je ostavio brojne značajne spise i jedan od najljepših komentara o Ivanovom evanđelju:

“Cvijet Biblije jesu evanđelja, a cvijet evanđelja jest Evanđelje Ivanovo.”

Od samih početaka kršćanstva, već i za Isusova hoda po zemlji, počela se razvijati teologija i kršćansko učiteljstvo koje tumači istine vjere i običaje. Vjerske istine nisu naučavanje prošlosti, one su nam danas vrijedne i potrebnije nego ikada kao što nam je i Sveto pismo vječna literatura i osnovna lektira.

“Najprviji” kršćanski teolog i učitelj bio je i ostaje sveti Ivan, apostol Kristov, Isusov ljubljeni učenik i četvrti evanđelist. Njegovo se Evanđelje razlikuje od prva tri po stilu, mentalitetu i po svrhi zapisivanja događaja, svjedočenja, izvješćivanja i promišljanja otajstava koja nam je Isus povjerio. Ta otajstva su mnogima prave tajne.

4.SAKRAMENTI KATOLIČKE CRKVE

Sakramenti su Isus, oni su—misterij.

Grčki izraz “mysterion” javlja se u kasnijim knjigama Starog zavjeta. Njemu je u pozadini aramejsko “raz” = tajna pa odgovara klasičnom hebrejskom “sod” (koje se još upotrebljava u Kumranu). U Starom zavjetu taj je izraz već teološki terminus technicus. Međutim, kako je bio u širokoj upotrebi u helenističkoj sredini (filozofija, “misterijski” kultovi, gnoza, magija), važno mu je utvrditi točan smisao da bi se izbjegla neispravna tumačenja.

Većina biblijskih knjiga Starog zavjeta napisana je hebrejski. Neka poglavlja Daniela i Ezre napisana su aramejski; grčki je napisan sav Novi zavjet, a od Starog zavjeta samo Knjiga Mudrosti i II Makabejska. Izvornik nekih knjiga, hebrejski ili aramejski, izgubljen je—sačuvane su samo u grčkom prijevodu: Judita, Tobija, Baruh, Sirah, dijelovi Daniela i Estere i, vjerojatno, I Makabejska.

Napomena uzgred: od najvažnijih biblijskih rukopisa neki su:

a) hebrejski: Papirus Nash (Egipat 1902.), Izaijin rukopis (Kumran 1947.), Samuelov rukopis (također Kumran), Lenjingradski kodeks;

b) grčki: Papirus Rylands,  Papirus Bodmer, Vatikanski kodeks, Sinajski kodeks

Još jedna napomena: prijevodi starine su: a) s hebrejskog na grčki Septuaginta, 3.-2.stoljeće; b) Vetus latina, stari latinski prijevos i c) Vulgata, latinski prijevod našeg Dalmatinca, svetog Jeronima (383.-406.g.) na kojoj se temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana.

Knjiga proroka Amosa, glava 3, redak 7

“Ništa ne čini Gospodina da osnove (sod) svoje ne otkrije slugama svojim prorocima”.

Knjiga Brojeva, glava 24, redak 4 i 16

⁴proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša,
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.

¹⁶proročanstvo onoga koji riječi
Božje sluša,
koji poznaje mudrost Svevišnjega,
koji vidi viđenja Svesilnoga,
koji pada i oči mu se otvaraju.

Knjiga proroka Izaije, glava 41, redak 21-29

²¹

Jahve je jedini Bog

Iznesite svoj spor, kaže Jahve,
predočite dokaze, kaže kralj Jakovljev.
22Nek’ pristupe i nek’ nam objave
ono što će se zbiti.
Ta što su nam otkrili o onom što bijaše,
što se ispunilo, da o tom mislimo?
Il’ objavite što će biti,
da doznamo ono što dolazi.
23Otkrijte nam što će se poslije zbiti,
i poznat ćemo da ste bogovi.
Učinite nešto, dobro ili zlo,
da se začudimo i prepadnemo zajedno.
24Ali vi niste ništa i djela su vam ništavna,
gnusan je koji vas izabere.
25

Jahve je prorekao Kirovu pobjedu

Podigoh ga sa sjevera da dođe,
zazvah ga po imenu s istoka.
Kao blato gazio je namjesnike,
kao što po glini lončar gazi.
26Tko je to odiskona objavio da bismo znali,
unaprijed prorekao da bismo rekli: istina je?
Ali nikog nema tko bi objavio,
niti koga da bi navijestio,
niti koga da čuje riječi vaše.
27Ja prvi rekoh Sionu: »Gle, evo ih«;
prvi Jeruzalemu poslah glasnika vijesti radosne.
28Gledao sam, ali ne bješe nikoga,
ni jednoga od njih da savjet dade,
da ih pitam i da odgovore.
29Svi zajedno ništa su,
ništavna su djela njihova,
vjetar i ispraznost njihovi kipovi.

Tajna je Boga Jednoga Njegovo jamstvo da će doći spas na kraju vremena, jamstvo koje prethodi tehničkom i religioznom pojmu “misterija”, posvjedočen kod Daniela (apokalipsa, tj.objava Božjih “tajni” - ‘raz’ u Dn2,18sl. 27sl. 47; 4,6) te u Knjizi Mudrosti.

Izvanbiblijsko židovstvo “poznaje tajne svetih” kod Henoka, a pojam zadržava i Ezrina i Baruhova apokalipsa. Kumranski tekstovi također pripisuju veliku važnost poznavanju tog “misterija budućnosti”.

U Novom zavjetu sinoptici (Matej, Marko, Luka) se riječju ‘mysterion’ služe samo jednom; Ivanovo Evanđelje nikada.

Evanđelje po Marku, glava 4, redak 10-12

¹⁰

Svrha prispodoba

(Mt 13, 10–15; Lk 8, 9–10)
Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. ¹¹I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:

¹²da gledaju, gledaju – i ne vide,
slušaju, slušaju – i ne razumiju,
da se ne obrate
pa da im se otpusti.«  - usporedi Iz 6,9 sl.

Misterij Kraljevstva prisutan je ovdje na zemlji u osobi Isusa Krista. Ulaženje u misterij nije djelo ljudskog razuma, nije ni ezoterično, ono je dar Božji.

U perspektivu židovske apokaliptike treba se postaviti upotreba riječi ‘mysterion’ kod svetog Pavla. Ta riječ daje uistinu naslutiti duboku, neizrazivu stvarnost; ona otvara pogled u neizmjerno. Predmet njezina značenja isti je kao i u evanđelju: ostvarenje spasa smrću i uskrsnućem Kristovim, Njegovo zasađivanje u povijest propovijedanjem Riječi (1 Kor 14,2; Kol 2,2; Ef 1,15 sl; 3,18 sl). U Poslanici Kološanima Pavlova se pažnja usredotočuje na sadašnji aspekt “Božje Tajne”, “Tajne Krista” koja ostvaruje spas pomoću Crkve, Božji putovi se stječu prema Kristu koji pomoću svoje Crkve uključuje spasenje u povijest (Ef 3,10); odsad Židovi i pogani imaju pristupa k istoj baštini, udovi su istoga Tijela, dionici istog obećanja (Ef 3,6). Općenito, kratka Pavlova poslanica Efežanima prebogata je izrazima otajstvenog kršćanskog života. Od šest poglavlja, prvo i treće poglavlje vrijedni su svake pažnje:

Poslanica svetoga Pavla apostola Efežanima, glava1 i glava 3

NASLOV I POZDRAV

Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa: svetima koji su u Efezu i vjernima u Isusu Kristu.²Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
³

I. OTAJSTVO SPASENJA I CRKVE

1. BOŽJI NAUM SPASENJA

 Blagoslovljen Bog i Otac
Gospodina našega Isusa Krista,
on koji nas blagoslovi
svakim blagoslovom duhovnim
u nebesima,
u Kristu.
⁴Tako: u njemu nas sebi izabra
prije postanka svijeta
da budemo sveti i bez mane pred njim;
⁵u ljubavi nas predodredi za posinstvo,
za sebe,
po Isusu Kristu,
dobrohotnošću svoje volje,
⁶na hvalu Slave svoje milosti.
Njome nas zamilova u Ljubljenome
⁷u kome, njegovom krvlju,
imamo otkupljenje,
otpuštenje prijestupâ
po bogatstvu njegove milosti.
⁸Nju preobilno u nas uli
zajedno sa svom mudrošću
i razumijevanjem

⁹obznanivši nam otajstvo svoje volje
po dobrohotnom naumu svojem
što ga prije u njemu zasnova
¹⁰da se provede punina vremenâ:
uglaviti u Kristu
sve – na nebesima i na zemlji.
¹¹U njemu, u kome i nama
– predodređenima
po naumu Onoga
koji sve izvodi po odluci svoje volje –
u dio pade
¹²da budemo na hvalu Slave njegove –
mi koji smo se već prije nadali u Kristu.
¹³U njemu ste i vi,
pošto ste čuli Riječ istine
– evanđelje spasenja svoga –
u njemu ste,
prigrlivši vjeru,
opečaćeni Duhom obećanim, Svetim,
¹⁴koji je zalog naše baštine:
otkupljenja, posvojenja –
na hvalu Slave njegove.
¹⁵Zato i ja, otkad sam čuo za vašu vjeru u Gospodinu Isusu i za ljubav prema svima svetima, ¹⁶ne prestajem zahvaljivati za vas i sjećati vas se u svojim molitvama: ¹⁷Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; ¹⁸prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima ¹⁹i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove²⁰koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima ²¹iznad svakog Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. ²²Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – Glavom Crkvi, ²³koja je Tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja.

¹

4. PAVLOVA ULOGA U SPASENJU

Pavao poslužitelj otajstva Kristova

Radi toga ja, Pavao, sužanj Krista Isusa za vas pogane... ²Zacijelo ste čuli za rasporedbu milosti Božje koja mi je dana za vas: ³objavom mi je obznanjeno otajstvo, kako netom ukratko opisah. ⁴Čitajući to, možete dokučiti kako ja shvaćam Kristovo otajstvo, ⁵koje nije bilo obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja. Ono je sada u Duhu objavljeno svetim njegovim apostolima i prorocima: ⁶da su pogani subaštinici i »sutijelo« i sudionici obećanja u Kristu Isusu – po evanđelju, ⁷kojega postadoh poslužiteljem darom milosti Božje koja mi je dana djelotvornošću snage njegove.
⁸Meni, najmanjemu od svih svetih, dana je ova milost: poganima biti blagovjesnikom neistraživog bogatstva Kristova ⁹i osvijetliti rasporedbu otajstva, pred vjekovima skrivena u Bogu, koji sve stvori, ¹⁰da sada – po Crkvi – Vrhovništvima i Vlastima na nebesima bude obznanjena mnogolika mudrost Božja ¹¹zasnovana – po naumu o vjekovima – u Kristu Isusu Gospodinu našemu. ¹²U njemu, s pouzdanjem po vjeri u njega, imamo slobodan pristup. ¹³Zato ne klonite, molim, s nevolja mojih za vas! One su slava vaša!
¹⁴

Pavlova molitva

Zato prigibam koljena pred Ocem, ¹⁵od koga ime svakom očinstvu na nebu i na zemlji:¹⁶neka vam dadne po bogatstvu Slave svoje ojačati se po Duhu njegovu u snazi za unutarnjeg čovjeka ¹⁷da po vjeri Krist prebiva u srcima vašim te u ljubavi ukorijenjeni i utemeljeni ¹⁸mognete shvatiti sa svima svetima što je Dužina i Širina i Visina i Dubina ¹⁹te spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje.
²⁰Onomu pak koji snagom u nama djelatnom može učiniti mnogo izobilnije nego li mi moliti ili zamisliti – ²¹Njemu slava u Crkvi i u Kristu Isusu za sva pokoljenja vijeka vjekovječnoga! Amen.

 Prva poslanica  svetoga Pavla Timoteju, glava 3, redak 16

 ¹⁶Da, po sveopćem uvjerenju, veliko je Otajstvo pobožnosti:
On, očitovan u tijelu,
opravdan u Duhu,
viđen od anđelâ,
propovijedan među narodima,
vjerovan u svijetu,
uznesen u slavu.

Pavao se prigodice služi ponekim tehničkim izrazom kojim su se služili Grci i istočne religije i misterijski kultovi da bi “tajni bezakonja(usp. 2 Solunjanima 2,7)” bolje suprotstavio pravi misterij spasenja kao što inače lažnoj ljudskoj  mudrosti suprotstavlja pravu božansku Mudrost što se očitovala u Križu Kristovom (usp. 1 Kor 1,17-25).

U 1. Poslanici Korinćanima 15,28 spominje se dolazak dana budućega svijeta i odgovara 21. poglavlju Ivanovog Otkrivenja, a to je kraj i svrha kršćanske objave (Dufour). Do tada imamo i živimo sedam sakramenata Novoga zakona kršćanske i Katoličke Crkve koje je ustanovio Krist (KKC 1210, str.332, usporedi: Sv. Toma Akvinski, Summa theologiae, III, 65, 1).

5. RIJEČ I DUH

“U početku bijaše Riječ” (Iv 1,1 - Proslov), zapisuje sveti Ivan kada nam tumači otajstvo stvaranja, uzimajući uvod iz Biblije o početku svijeta i čovječanstva, prvi izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka, glava 1, redak 1:

“ U početku stvori Bog nebo i zemlju”. Zemlja bijaše pusta, prazna i tamna, a “Duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1,2)”

Stvaranje Božje nam Sveto pismo započinje tumačiti u trećem retku, i u slijedećima, kada ponavlja:

“I reče Bog... : Neka bude svjetlost (i svod, i vode...)... I bi svjetlost.”

Riječ Božja je Isus. Riječ stvaralačka, Riječ svjetlosti, Riječ-Bog.

Naš je Bog onaj Bog koji govori i dok govori, On stvara, djeluje, objavljuje, obećava, uvijek ostvaruje ono što navješćuje, upravlja, uzdržava, pokorava, prorokuje na ljudska usta; Njegova riječ ostaje do vijeka (Iz 40,8 : “Sahne trava, vene cvijet, ali riječ Boga našeg ostaje dovijeka”) i, konačno:

“I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama ( Iv 1,14)”.

Riječi su ljudske glas koji se čuje, besjeda, govor ljudski koji ima značenje, koji predstavlja misaonu aktivnost. Nitko na ovome svijetu i šire ne govori do li Bog i Njegova “slika” - čovjek. Ne govore riječi brda i doline, mora, kiše, snjegovi, minerali, biljke, životinje i slično, a ne govore ni kumiri, lažni bogovi, idoli, mnoštvo totema koji usta imaju, ali nemaju ni misli, ni duha, niti govore( Psalam 115; Baruh 6,7). Riječ Božja, koja je postala tijelom djelovanjem Duha, ništa ne čini bez Duha, a kruna njezina djelovanja jest darivanje Duha Svetoga (Xavier Leon-Dufour i suradnici: Rječnik biblijske teologije, KS Zagreb, 1993), darivanje i poslanje Boga-Duha ljudima, sebedarje Jednoga Boga našega.

Riječ je neodvojiva od Duha, a oboje ne bi moglo postojati bez razuma i razbora, bez umne djelatnosti koju imaju samo Bog i čovjek i za kakvu nitko drugi nije sposoban. Po tome su Bog i čovjek osobe, za razliku od svega drugoga. Ako prorok može svjedočiti Riječ, to je samo zato što ga je obuzeo Duh; ako Sluga može donijeti narodima riječ spasa, to je stoga što je Duh počinuo na njemu; ako Narod Božji bude jednoga dana kadar u svom srcu prionuti toj riječi, bit će to samo u Duhu.

6.TROJSTVO I MNOGOBOŠTVO

Nekoliko izvadaka iz Dokumenata Drugog vatikanskog sabora

DEI VERBUM

DOGMATSKA KONSTITUCIJA O BOŽANSKOJ OBJAVI

Glava I

2. U svojoj dobroti i mudrosti odluĉio je Bog da objavi Sebe i da saopći Otajstvo svoje volje (usp. Ef .1, 9) kojim ljudi po Kristu, Rijeĉi koja tijelo postade, u Duhu Svetom imaju pristup k Ocu i postaju zajedniĉari božanske naravi (usp. Ef 2, 18; 2 Pt 1, 4). I tako, ovom objavom nevidljivi Bog (usp. KolJ l, 15; 1 Tim 1, 17) u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima (usp. Izl 33, 11; Iv 15, 14-15) i s njima druguje (usp. Bar 3, 38) da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli. ..

3. Bog, koji po Rijeĉi sve stvara (usp. Iv 1, 3) i uzdržava, pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedoĉanstvo o sebi (usp. Rim 1, 19-20). ..

4. A pošto je u mnogo navrata i na razliĉite naĉine Bog govorio u prorocima, »konaĉno, u ove dane, progovori nama u Sinu« (Heb 1, 1-2). Posla naime svoga Sina, vjeĉnu Rijeĉ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da ih uputi u najnutarnjije tajnosti Božje (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Rijeĉ utjelovljena, kao »jedan od ljudi k ljudima« poslan,3 »rijeĉi Božje govori« (Iv 3> 34) i dovršuje spasiteljsko djelo koje mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5, 36; 17, 4). Stoga, jer tko njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14, 9) —sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, rijeĉima i djelima, znacima i ĉudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konaĉno poslanjem Duha istine — On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedoĉanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vjeĉni ţivot uskrisi. ..

5. Bogu objavitelju treba odgovoriti »poslušnom vjerom« (Rim 16, 26; usp. Rim 1, 6; 2 Kor 10, 5-6) kojom ĉovjek ĉitava sebe slobodno Bogu izruĉuje stavljajući na raspolaganje »Bogu objavitelju potpuno i odano služenje uma i volje«4 i dajući slobodan pristanak objavi koju je On dao. A da uzvjerujemo, treba nam Božja milost, koja predusreće i potpomaže, i iznutrašnja pomoć Duha Svetoga da srce pokrene i k Bogu ga obrati, otvori oči duši i dadne »svima ugodnost pristanka i vjerovanja istini«.5 A da objavu neprestano sve dublje proniĉemo, isti Duh Sveti vjeru sveudilj usavršuje svojim darovima. 

Glava III

13. U Svetom pismu dakle — bez povrede Božje istine i svetosti — oĉituje se ĉudesna »susretljivost« vjeĉne Mudrosti, »da upoznamo neizrecivu Božju dobrohotnost i koliko je prilagođivanje govora pokazao Bog u providnosti i brizi za našu narav«.2 ' Jer, rijeĉi Božje, izreĉene ljudskim jezicima, postadoše sliĉne ljudskom govoru, kao što jednoć Rijeĉ Vjeĉnog Oca, uzevši slabo ljudsko tijelo, postade sliĉna ljudima.

LUMEN GENTIUM

DOGMATSKA KONSTITUCIJA O CRKVI

Glava II. Uloga Blažene Djevice Marije u ekonomiji spasenja

Mesijina Majka u Starom zavjetu

55. Svete knjige Staroga i Novoga Zavjeta i ĉasna Predaja pokazuju na sve jasniji naĉin ulogu Majke Spasiteljeve u ekonomiji spasenja i stavljaju nam je gotovo pred oĉi. Knjige Staroga Zavjeta opisuju povijest spasenja, u kojoj se polagano pripravlja Kristov dolazak na svijet. I ti prvi dokumenti, kako se ĉitaju u Crkvici kako se shvaćaju u svjetlosti daljnje i potpune objave, malo-pomalo sve jasnije iznose na svjetlost lik žene, Spasiteljeve Majke. Ona je pod tom svjetlošću već proroĉki oznaĉena u obećanju, danom prvim roditeljima pošto su sagriješili, o pobjedi nad zmijom (usp. Gen 3, 15).

Isto tako ona je ona Djevica koja će zaĉeti i roditi Sina, kojemu će biti ime Emanuel (usp. Iz 7, 14; Mih 5, 2-3; Mt 1, 22-23). Ona ima prvenstvo među poniznima i siromasima Gospodinovim, koji s pouzdanjem od Njega oĉekuju i primaju spasenje. Napokon, s Njom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog ĉekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova Ekonomija, kad je' Sin Božji od Nje uzeo ljudsku narav da misterijima svoga tijela oslobodi ĉovjeka od grijeha.

Marija kod Navještenja

56. Otac milosrđa je htio da predodređena majka prije utjelovljenja dade pristanak, da kao što je žena sudjelovala u davanju smrti, tako žena sudjeluje i u davanju života. ..

Stoga s pravom sveti Oci drže da Marija nije bila potpuno pasivno oruđe u Božjim rukama, nego da je sudjelovala slobodnom vjerom i poslušnošću u ljudskom spasenju, jer je ona, kako kaže sv. Irenej, »slušajući postala uzrok spasenja i sebi i svemu ljudskomu rodu«.8 . Zato brojni stari Oci u svojemu propovijedanju rado s njim tvrde da je »uzao Evine neposlušnosti bio« razriješen Marijinom poslušnošću; što je svezala djevica Eva svojom nevjerom, da je to Djevica Marija razriješila vjerom«,7 i uĉinivši usporedbu s Evom, Mariju zovu »majkom živih«8 i ĉešće tvrde: »Smrt po Evi, život po Mariji«.9

Glava III. Blažena Djevica i Crkva

Marija i Krist jedini posrednik

60. Jedini je naš Posrednik prema rijeĉima Apostolovim: »Jedan je Bog i jedan Posrednik između Boga i ljudi, ĉovjek Krist Isus, koji je dao sebe kao otkup za sve« (1 Tim 2, 5-6). Marijina pak materinska uloga prema ljudima nikako ne potamnjuje i ne umanjuje to Kristovo jedino posredništvo, nego pokazuje njegovu snagu. Jer sav spasonosni utjecaj Blažene Djevice na ljude ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božje dobrohotnosti, te izvire iz preobilja Kristovih zasluga, temelji se na Njegovu posredništvu, potpuno zavisi od njega i iz njega crpe svu snagu; a nikako ne prijeĉi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava.

62....Nijedan se naime stvor nikada ne može usporediti s utjelovljenom Rijeĉi i Otkupiteljem; nego kao što u Kristovu svećeništvu na razliĉne naĉine uĉestvuju i sveti službenici i vjerni narod, i kao što se jedna Božja dobrota na razliĉite naĉine stvarno razlijeva u stvorove, tako i jedino posredništvo Otkupitelja ne iskljuĉuje, nego pobuđuje kod stvorova razliĉitu suradnju koja zahvaća iz jednoga izvora. Tu podređenu ulogu Marije Crkva bez kolebanja priznaje, neprestano je doživljuje i preporuĉuje srcu vjernika, da se poduprti tom materinskom pomoći jaĉe sjedine s Posrednikom i Spasiteljem.

Pastoralne norme

67. Sveti Sabor izrijekom uĉi tu katoliĉku nauku ... Dalje, neka se vjernici sjete da prava pobožnost nije u neplodnom i prolaznom osjećaju ni u nekoj ispraznoj lakovjernosti, nego da izlazi iz prave vjere, koja nas vodi do toga da priznajemo uzvišenost Majke Božje i da se potiĉemo na sinovsku ljubav prema svojoj Majci i na nasljedovanje njezinih kreposti.

7. DUH, DUŠA I TIJELO

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 5, redak 23

²³

ZAVRŠNA ŽELJA I POZDRAV

 A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće – duh vaš i duša i tijelo – neka se besprijekornim, savršenim sačuva za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.

Već zarana upućen u studij Svetog pisma, Origen je postao bitno tumač Božje riječi i to, navodno, najveći što ga je Crkva ikad imala (ako se to može uopće odrediti). S obzirom na kršćansku ‘podjelu čovjeka’ na duh, dušu i tijelo i na razlikovanje vjernika na pripravničke, praktične i mistične, on u Pismu razlikuje literarni, moralni i duhovni smisao (kao i mnogi drugi teolozi). Tumačenje duhovnog smisla sad je horizontalno ( u tipološkom smislu gdje su stvarnosti Starog zavjeta slike i simboli Novog zavjeta, a novozavjetne su slike simboli vječnog evanđelja koje se ostvaruje na kraju vremena), sad opet vertikalno ( gdje se zemaljska događanja u Pismu tumače u funkciji nebeskih, dakle svijeta razumskih stvorenja, dobrih i zlih sila). U moralnom tumačenju Origen motri događanja duše koja je razapeta između dobra i zla, u mukotrpnom hodu prema savršenosti; tu razrađuje čudesne stranice o mističnom karakteru uzajamne ljubavi između duše i Krista, o njihovu jedinstvu, o različitim etapama kojima se kroz tisuću borbi dolazi konačno do tog sjedinjenja.

Još jedan veliki teolog, sveti Augustin (354.-430.g.), radio je dugo na jednom od svojim premnogobrojnih genijalnih djela, počevši od svog svećeničkog ređenja 387.g., a to je djelo “Izlaganja o Psalmima”. U svojim komentarima Augustin ne slijedi doslovno tumačenje. Djelo se smatra remek-djelom pučkog govorništva, puno je živahnosti i neponovljive originalnosti.

Augustin u svojim homilijama, npr. O Ivanovom evanđelju i o Psalmima daje prednost alegorijsko-mističnom smislu. On cijeli jedan spis posvećuje tumačenju kako tumačiti, to jest egzegetirati, a taj se spis zove “O kršćanskom učenju”, to je udžbenik drevnog kršćanstva u kojem Augustin piše o biblijskoj egzegezi:

· Pismo, Bogom nadahnuto, očituje Božju misao i volju; sadrži pravila vjere i zapovijedi za život te se ne može razumjeti osim duhom vjere i srcem punim ljubavi

· Utvrđuje Kanon Svetih knjiga takvom preciznošću da će ga prihvatiti Tridentski koncil

· Traži da egzegeta poznaje discipline ljudske kulture prije nego što se dade na tumačenje učenja Duha Svetoga

· Pojašnjava nužne mjere opreza koje valja odrediti u tekstu da li neko pitanje valja razumjeti u doslovnom ili figurativnom značenju: egzegeta će bez dvoumljenja prihvatiti doslovan smisao svaki puta kad to jasno iz teksta izlazi i kad ne nanosi štetu vjeri; prijeći će na figurativan smisao samo kad se objavljena istina ne može protumačiti bez simboličke interpretacije

 

 

 

 

PSALAM 118 (117)

 

Obred za Blagdan sjenicâ

 Aleluja! Zahvaljujte Jahvi jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!
²Neka rekne dom Izraelov:
»Vječna je ljubav njegova!«
³Neka rekne dom Aronov:
»Vječna je ljubav njegova!«
⁴Svi koji se Jahve boje neka reknu:
»Vječna je ljubav njegova!«

⁵Iz tjeskobe Jahvu ja zazvah:
on me usliša i oslobodi.
⁶Jahve je sa mnom i ja ne strahujem:
što mi tko može?
⁷Jahve je sa mnom, pomoć moja,
i zbunjene gledam dušmane.

⁸Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u čovjeka.
⁹Bolje se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u mogućnike.

¹⁰Pogani me okružiše:
imenom ih Jahvinim uništih.
¹¹Opkoliše me odasvud:
imenom ih Jahvinim uništih.
¹²Opkoliše me poput pčela,
ubod im žeže kao trnje zapaljeno:
imenom ih Jahvinim uništih.

¹³Gurahu me, gurahu, da me obore,
ali mi Jahve pomože.
¹⁴Jahve je moja snaga i pjesma,
on mi je spasitelj.

¹⁵Čuj! Radost i spasenje
odzvanja šatorima pravednika:
Jahvina se proslavi desnica,
¹⁶Jahvina me uzdigne desnica,
Jahvina se proslavi desnica!

¹⁷Ne, umrijeti neću, nego živjeti
i kazivat ću djela Jahvina.
¹⁸Kaznom teškom kaznio me Jahve,
ali me smrti ne preda.

¹⁹Otvorite mi širom vrata pravde:
ući ću, Jahvi zahvalit’!
²⁰»Ovo su vrata Jahvina,
na njih ulaze pravedni!«
²¹Zahvalit ću ti što si me uslišio
i moj postao spasitelj.

²²Kamen što ga odbaciše graditelji
postade kamen zaglavni.
²³Jahvino je to djelo:
kakvo čudo u očima našim!
²⁴Ovo je dan što ga učini Jahve:
kličimo i radujmo se njemu!

²⁵O Jahve, spasenje nam daj!
Jahve, sreću nam daj!
²⁶Blagoslovljen koji dolazi u imenu Jahvinu!
Blagoslivljamo vas iz doma Jahvina!
²⁷Obasjao nas Bog, Jahve!
Složite povorku s grančicama u ruci
sve do rogova žrtvenika.

²⁸Ti si Bog moj – tebi zahvaljujem:
Bože moj, tebe ja uzvisujem.
²⁹Zahvaljujte Jahvi jer je dobar,
jer je vječna ljubav njegova!

St. Aurelius Augustine Expositions on the Psalms

 Exposition on Psalm 118 1. …We are taught in this Psalm, when we chaunt Allelujah, which means, Praise the Lord, that we should, when we hear the words, "Confess unto the Lord" (ver. 1), praise the Lord. The praise of God could not be expressed in fewer words than these, "For He is good." I see not what can be more solemn than this brevity, since goodness is so peculiarly the quality of God, that the Son of God Himself when addressed by some one as "Good Master," by one, namely, who beholding His flesh, and comprehending not the fulness of His divine nature, considered Him as man only, replied, "Why do you call Me good? There is none good but one, that is, God." Mark 10:17-18 And what is this but to say, If you wish to call Me good, recognise Me as God? But since it is addressed, in revelation of things to come, to a people freed from all toil and wandering in pilgrimage, and from all admixture with the wicked, which freedom was given it through the grace of God, who not only does not evil for evil, but even returns good for evil; it is most appropriately added, "Because His mercy endures for ever." 2. "Let Israel now confess that He is good, and that His mercy endures for ever" (ver. 2). "Let the house of Aaron now confess that His mercy endures for ever" (ver. 3). "Yea, let all now that fear the Lord confess that His mercy endures for ever" (ver. 4). You remember, I suppose, most beloved, what is the house of Israel, what is the house of Aaron, and that both are those that fear the Lord. For they are "the little and the great," who have already in another Psalm been happily introduced into your hearts: in the number of whom all of us should rejoice that we are joined together, in His grace who is good, and whose mercy endures for ever; since they were listened to who said, "May the Lord increase you more and more, you and your children;" that the host of the Gentiles might be added to the Israelites who believed in Christ, of the number of whom are the Apostles our fathers, for the exaltation of the perfect and the obedience of the little children; that all of us when made one in Christ, made one flock under one Shepherd, and the body of that Head, like one man, may say, "I called upon the Lord in trouble, and the Lord heard me at large" (ver. 5). The narrow straits of our tribulation are limited: but the large way whereby we pass along has no end. "Who shall lay anything to the charge of God's elect?" Romans 8:33 3. "The Lord is my helper; I will not fear what man does unto me" (ver. 6). But are men, then, the only enemies that the Church has? What is a man devoted to flesh and blood, save flesh and blood? But the Apostle says, "We wrestle not against flesh and blood, but against,"…he says, "spiritual wickedness in high places;" Ephesians 6:12 that is, the devil and his angels; that devil whom elsewhere he calls "the prince of the power of the air." Ephesians 2:2 Hear therefore what follows: "The Lord is my helper: therefore shall I despise mine enemies" (ver. 7). From what class soever my enemies may arise, whether from the number of evil men, or Psalm 118 962 from the number of evil angels; in the Lord's help, unto whom we chant the confession of praise, unto whom we sing Allelujah, they shall be despised. 4. But, when my enemies have been brought to contempt, let not my friend present himself unto me as a good man, so as to bid me repose my hope in himself: for "It is better to trust in the Lord, than to put any confidence in man" (ver. 8). Nor let any one, who may in a certain sense be styled a good angel, be regarded by myself as one in whom I ought to put my trust: for "no one is good, save God alone;" Mark 10:18 and when a man or an angel appear to aid us, when they do this of sincere affection, He does it through them, who made them good after their measure. "It is" therefore "better to trust in the Lord, than to put any confidence in princes" (ver. 9). For angels also are called princes, even as we read in Daniel, "Michael, your prince." Daniel 12:1 5. "All nations compassed me round about, but in the Name of the Lord have I taken vengeance on them" (ver. 10). "They kept me in on every side, they kept me in, I say, on every side; but in the Name of the Lord have I taken vengeance on them" (ver. 11). He signifies the toils and the victory of the Church; but, as if the question were asked how she could have overcome so great evils, he looks back to the example, and declares what she had first suffered in her Head, by adding what follows, "They kept me in on every side:" and the words, "All nations," are with reason not repeated here, because this was the act of the Jews alone. There that very religious nation (which is the body of Christ, and in behalf of which was done all that was done in mortal form with immortal power, by that inward divinity, through the outward flesh), suffered from persecutors, of whose race that flesh was assumed and hung upon the cross. 6. "They came about me as bees do a hive, and burned up even as the fire among the thorns: and in the Name of the Lord have I taken vengeance on them" (ver. 12). Here then the order of the words corresponds with the order of events. For we rightly understand that our Lord Himself, the Head of the Church, was surrounded by persecutors, even as bees surround a hive. For the Holy Spirit is speaking with mystic subtlety of what was done by those who knew not what they did. For bees make honey in the hives: while our Lord's persecutors, unconscious as they were, rendered Him sweeter unto us even by His very Passion; so that we may taste and see how sweet is the Lord, "Who died for our sins, and arose for our justification." Romans 4:25 But what follows, "and burned up even as the fire among the thorns," is better understood of His Body, that is, of a people spread abroad, whom all nations compassed about, since it was gathered together from all nations. They consumed this sinful flesh, and the grievous piercings of this mortal life, in the flame of persecution. "Taken vengeance on them:" either because they themselves, that wickedness, which in them persecuted the righteous, having been extinguished, were joined with the people of Christ; or because the rest of them, Psalm 118 963 who have at this time scorned the mercy of Him who calls them, will at the end feel the truth of Him who judges them. 7. "I have been driven on like a heap of sand, so that I was falling, but the Lord upheld me" (ver. 13). For though there were a great multitude of believers, that might be compared to the countless sand, and brought into one communion as into one heap; yet "what is man, save Thou be mindful of Him?" He said not, the multitude of the Gentiles could not surpass the abundance of my host, but, "the Lord," he says, "has upheld me." The persecution of the Gentiles succeeded not in pushing forward, to its overthrow, the host of the faithful dwelling together in the unity of the faith. 8. "The Lord is my strength and my praise, and is become my salvation" (ver. 14). Who then fall, when they are pushed, save they who choose to be their own strength and their own praise? For no man falls in the contest, except he whose strength and praise fails. He therefore whose strength and praise is the Lord, falls no more than the Lord falls. And for this reason He has become their salvation; not that He has become anything which He was not before, but because they, when they believed on Him, became what they were not before, and then He began to be salvation unto them when turned towards Him, which He was not to them when turned away from Himself. 9. "The voice of joy and health is in the dwellings of the righteous" (ver. 15); where they who raged against their bodies thought there was the voice of sorrow and destruction. For they did not know the inward joy of the saints in their future hope. Whence the Apostle also says, "As sorrowful, yet alway rejoicing;" 2 Corinthians 6:10 and again, "And not only so, but we glory in tribulations also." Romans 5:3 10. "The right hand of the Lord has brought mighty things to pass" (ver. 16). What mighty things? says he. "The right hand of the Lord," he says, "has exalted me." It is a mighty thing to exalt the humble, to deify the mortal, to bring perfection out of infirmity, glory from subjection, victory from suffering, to give help, to raise from trouble; that the true salvation of God might be laid open to the afflicted, and the salvation of men might remain of no avail to the persecutors. These are great things: but what are you surprised at? hear what he repeats: "The right hand of the Lord has brought mighty things to pass." 11. "I shall not die, but live, and declare the works of the Lord" (ver. 17). But they, while they were dealing havoc and death on every side, thought that the Church of Christ was dying. Behold, he now declares the works of the Lord. Everywhere Christ is the glory of the blessed Martyrs. By being beaten He conquered those Psalm 118 964 who struck Him; by being patient of torments, the tormentors; by loving, those who raged against Him. 12. Nevertheless, let him point out to us, why the body of Christ, the holy Church, the people of adoption, suffered such indignities. "The Lord," he says, "hast chastened and corrected me, but He has not given me over unto death" (ver. 18). Let not then the boastful wicked imagine that anything has been permitted to their power: they would not have that power, were it not given them from above. Oft does the father of a family command his sons to be corrected by the most worthless slaves; though he designs the heritage for the former, fetters for the latter. What is that heritage? Is it of gold, or silver, or jewels, or farms, or pleasant estates? Consider how we enter into it: and learn what it is. 13. "Open me," he says, "the gates of righteousness" (ver 19). Behold, we have heard of the gates. What is within? "That I may," he says, "go into them, and give thanks unto the Lord." This is the confession of praise full of wonder, "even unto the house of God, in the voice of joy and confession of praise, among such as keep holiday:" this is the everlasting bliss of the righteous, whereby they are blessed who dwell in the Lord's house, praising Him for evermore. 14. But consider how the gates of righteousness are entered into. "These are the gates of the Lord" he says, "the righteous shall enter into them" (ver. 20). At least let no wicked man enter there, that Jerusalem which receives not one uncircumcised, where it is said, "Without are dogs." Revelation 22:15 Be it enough, that in my long pilgrimage "I have had my habitation among the tents of Kedar:" I endured even unto the end the intercourse of the wicked, but "these are the gates of the Lord: the righteous shall enter into them." 15. "I will confess unto You, O Lord, for You have heard me, and art become my salvation" (ver. 21). How often is that confession proved to be one of praise, that does not point out wounds to the physician, but gives thanks for the health it has received. But the Physician Himself is the Salvation. 16. But who is this whom we speak of? "The Stone which the builders rejected" (ver. 22); for "It has become the head Stone of the corner" to "make in Himself of twain one new man, so making peace; and that He might reconcile both unto God in one body;" Ephesians 2:15-16 circumcision, to wit, and uncircumcision. 17. "By the Lord was it made unto it" (ver. 23): that is, it is made into the head stone of the corner by the Lord. For although He would not have become this, had He not suffered: yet He became not this through those from whom He suffered. For they who were building, refused Him: but in the edifice which the Lord was secretly raising, that was made the head stone of the corner which they rejected. Psalm 118 965 "And it is marvellous in our eyes:" in the eyes of the inner man, in the eyes of those that believe, those that hope, those that love; not in the carnal eyes of those who, through scorning Him as if He were a man, rejected Him. 18. "This is the day which the Lord has made" (ver. 24). This man remembers that he had said in former Psalms, "Since He has inclined His ear unto me, therefore will I call upon Him as long as I live;" making mention of his old days; whence he now says, "This is the day which the Lord has made;" that is, wherein He has given me Salvation. This is the day whereof He said, "In an acceptable time have I heard you, and in a day of Salvation have I helped you;" Isaiah 49:8 that is, a day wherein He, the Mediator, has become the head Stone of the corner. "Let us rejoice," therefore, "and be glad in Him." 19. "Save me now, O Lord: prosper Thou well my way, O Lord" (ver. 25). Because it is the day of Salvation, "save me:" because we, returning from a long pilgrimage, are separated from those who hated peace, with whom we were peaceful, and who, when we spoke to them, made war upon us without a cause; "prosper well our way" as we return, since You have become our Way. 20. "Blessed be He that comes in the Name of the Lord" (ver. 26). Cursed, therefore, is he that comes in his own name; as He says in the Gospel: "if another shall come in his own name, him ye will receive." John 5:43 "We have blessed you out of the house of God." I believe that these are the words of the great to the little, of those great ones, to wit, who in spirit commune with God the Word, who is with God, as they may in this life; and yet temper their discourse for the sake of the little ones, so that they may sincerely say what the Apostle says: "For whether we be beside ourselves, it is to God: or whether we be sober, it is for your cause. For the love of Christ constrains us." 2 Corinthians 5:13-14 They bless the little children from the inner house of the Lord, where that praise fails not age after age: consider therefore what they proclaim from thence. 21. "God is the Lord, who has showed us light" (ver. 27). That Lord, who came in the Lord's Name, whom the builders refused, and who became the head Stone of the corner, Matthew 21:9, 42 that "Mediator between God and man, Jesus Christ," 1 Timothy 2:5 is God, He is equal with the Father, He has showed us light, that we might understand what we believed, and declare it to you who understand it not as yet, but already believe it. But that you also may understand, "Declare a holy day in full assemblies, even unto the horns of the altar;" that is, even unto the inner house of God, from which we have blessed you, where are the high places of the altar. "Declare a holy day," not in a slothful manner, but "in full assemblies" (ver. 28). For this is the voice of joyfulness among those that keep holy day, who walk "in the place of the wonderful tabernacle, even unto the house of God." For if there be there the spiritual sacrifice, the everlasting sacrifice of praise, both the Priest is everlasting, and the peaceful mind of the righteous an everlasting altar.… 22. And what shall we sing there, save His praises? What else shall we say there, save, "You are my God, and I will confess unto You; You are my God, and I will praise You. I wilt confess unto You, for You have heard me, and art become my Salvation." We will not say these things in loud words; but the love that abides in Him of itself cries out in these words, and these words are love itself. Thus as he began with praise, so he ends: "Confess unto the Lord, for He is gracious, and His mercy endures for ever" (ver. 29). With this the Psalm commences, with this it ends; since, as from the commencement which we have left behind, so in the end, whither we are returning, there is not anything that can more profitably please us, than the praise of God, and Allelujah evermore.

St. Aurelius Augustine Expositions on the Psalms

https://faculty.gordon.edu/hu/bi/ted_hildebrandt/otesources/19-psalms/text/books/augustine-psalms/augustine-psalms.pdf

LJUBAV I SMRT

Ljubav i smrt

SVJEDOČANSTVO

Da Gospodin Isus nije izabrao apostole, ništa nam od Njega ostalo ne bi, nikoga tko bi Mu djelo i riječ propovijedao, a život, smrt i uskrsnuće posvjedočio.

Dok Isusovi svjedoci propovijedaju Evanđelje, rađa se vjera u zajednici; vjeruje se svjedočanstvima njihovim (2 Sol 1,1o) i ona se učvršćuju u nama (1 Kor 1,6); riječi svjedoka kao očevidaca bude vjeru, ljubav i žar u ljudima.

MUČENIŠTVO

Prvomučenik Isusov, “Stjepan, pun milosti i snage” svjedočio je s velikim žarom. Mnogi “ne mogoše odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio”, a kad je tumačio i naviještao Radosnu vijest, “imao je lice poput lica anđeoska” o čemu pišu Djela apostolska u glavi 6, 8-15.

Dalje možemo čitati u zapisanim svjedočanstvima što se dogodilo Stjepanu kada je govorio:

⁵¹Tvrdovrati i neobrezanih srdaca i ušiju, vi se uvijek opirete Duhu Svetomu: kako oci vaši tako i vi! ⁵²Kojega od proroka nisu progonili oci vaši? I pobiše one koji su unaprijed navijestili dolazak Pravednika čiji ste vi sada izdajice i ubojice, ⁵³vi koji po anđeoskim uredbama primiste Zakon, ali ga se niste držali.«
⁵⁴Kad su to čuli, uskipješe u srcima i počeše škripati zubima na njega. ⁵⁵Ali on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo i ugleda slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu ⁵⁶pa reče: »Evo vidim nebesa otvorena i Sina Čovječjega gdje stoji zdesna Bogu.« ⁵⁷Vičući iza glasa, oni zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. ⁵⁸Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu  (Dj 7,51-58).

DUH SVETI

Poistovjećivanje Evanđelja i svjedočenja vidi se i u Ivanovim spisima i u Prvoj Ivanovoj poslanici, glava 5,6-8:

⁶On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv.
Ne samo u vodi nego – u vodi i krvi.
I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.
⁷Jer troje je što svjedoči:
⁸Duh, voda i krv;
i to je troje jedno.

A Isusovo krštenje vodom na Jordanu opisuje Ivan apostol u svom evanđelju, svjedočeći kako je Isusa krstio Ivan Krstitelj i što je rekao:

³¹»Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.«

 ³²I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu.³³Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ ³⁴I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.« (Iv 1,31-34).

A Isusovo krštenje krvlju i smrću na križu opisuje Ivan u svom evanđelju, glava 19,34:

 ³⁴nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda.

A svjedočanstvo Duha Svetoga kojega obećava Isus, opet možemo naći u Ivanovom evanđelju, glava 14,15-17:

¹⁵

Obećanje Duha

»Ako me ljubite,
zapovijedi ćete moje čuvati.
¹⁶I ja ću moliti Oca
i on će vam dati drugoga Branitelja
da bude s vama zauvijek:
¹⁷Duha Istine,
kojega svijet ne može primiti
jer ga ne vidi i ne poznaje.
Vi ga poznajete
jer kod vas ostaje i u vama je.

Također u svom evanđelju Ivan apostol zapisuje u glavi 15,26:

²⁶A kada dođe Branitelj
koga ću vam poslati od Oca
– Duh Istine koji od Oca izlazi –
on će svjedočiti za mene.

Prva poslanica svetoga Ivana apostola nam opisuje izvor naše vjere, glava 5, 9-10:

⁹Ako primamo svjedočanstvo ljudi,
svjedočanstvo je Božje veće.
Jer ovo je svjedočanstvo Božje,
kojim je svjedočio za Sina svoga:
¹⁰Tko vjeruje u Sina Božjega,
ima to svjedočanstvo Božje u sebi.
Tko ne vjeruje Bogu, učinio ga je lašcem
jer nije vjerovao u svjedočanstvo
kojim je svjedočio Bog za Sina svoga.

Tako je Duh Sveti svjedok našega Gospodina Isusa Krista.

LJUBAV

Prva poslanica svetoga Ivana apostola, glava 4, redak 13-16:

¹³Po ovom znamo da ostajemo u njemu
i on u nama:
od Duha nam je svoga dao.
¹⁴I mi smo vidjeli i svjedočimo
da je Otac poslao Sina kao Spasitelja svijeta.
¹⁵Tko ispovijeda da je Isus Sin Božji,
Bog ostaje u njemu, i on u Bogu.
¹⁶I mi smo upoznali ljubav
koju Bog ima prema nama
i povjerovali joj.
Bog je ljubav
i tko ostaje u ljubavi,
u Bogu ostaje, i Bog u njemu.

Evanđelje po Mateju, glava 24, redak 9-14:

⁹»Tada će vas predavati na muke i ubijati vas. I svi će vas narodi zamrziti zbog imena moga. ¹⁰Mnogi će se tada sablazniti, izdavat će jedni druge i mrziti se među sobom.¹¹Ustat će mnogi lažni proroci i mnoge zavesti. ¹²Razmahat će se bezakonje i ohladnjeti ljubav mnogih. ¹³Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.«
¹⁴»I propovijedat će se ovo evanđelje Kraljevstva po svem svijetu za svjedočanstvo svim narodima. Tada će doći svršetak.«

ŽRTVA

O Euharistiji također zapisuje Ivan apostol:

Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 53-58

⁵³Reče im stoga Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
ako ne jedete tijela Sina Čovječjega
i ne pijete krvi njegove,
nemate života u sebi!
⁵⁴Tko blaguje tijelo moje
i pije krv moju,
ima život vječni;
i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.
⁵⁵Tijelo je moje jelo istinsko,
krv je moja piće istinsko.
⁵⁶Tko jede moje tijelo
i pije moju krv,
u meni ostaje
i ja u njemu.
⁵⁷Kao što je mene poslao živi Otac
i ja živim po Ocu,
tako i onaj koji mene blaguje
živjet će po meni.
⁵⁸Ovo je kruh koji je s neba sišao,
ne kao onaj koji jedoše očevi
i pomriješe.
Tko jede ovaj kruh,
živjet će uvijeke.«

Evanđelje po Ivanu, glava 3, redak 16:

¹⁶Uistinu, Bog je tako ljubio svijet
te je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje
ne propadne,
nego da ima život vječni.

A prorok već prije Isusova rođenja govori, nadahnut Duhom Svetim:

Knjiga proroka Malahije, glava 1, redak 11:

¹¹Jer od istoka do zapada veliko je ime moje među narodima, i na svakom mjestu prinosi se kâd i žrtva čista imenu mojemu, jer veliko je ime moje među narodima – govori Jahve nad vojskama.

EUHARISTIJA JE IDEALNA ŽRTVA KOJA VRIJEDI ZA SVE LJUDE I ZA SVA VREMENA.