Spasi dušu svoju

 Mt 16,24-27
24
Uvjeti nasljedovanja Isusova
Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. 25Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. 26Ta što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? 27Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«

Koliko je čovjek svjestan svoje duše?
Čovjek je svjestan sebe, svojih osjećaja, svoje gladi, svojih briga.
Mnogi se redovno hrane i bez puno razmišljanja, ali se brinu da si priskrbe rezerve hrane mjesecima unaprijed. Između tih potreba i briga čovjek kao da se probudi nekom iznenadnom nježnom emocijom pa govori o svojim osjećajima. No, puno češće željno i svakodnevno hrani se senzacijom, bombastični naslovi i pozivi ga privlače, radilo se o svakodnevnom životu i perfektnom zdravlju ili o politici.
Čovjek svakodnevno gladuje za takvim novostima i pravilima ponašanja i života. Svoje duševne žeđi i gladi nije svjestan. Pohlepno guta sve i kvari si duševnu probavu.
Može se reći da je bogataš, opskrbljen lošom hranom u izobilju. Njegove su potrebe i težnje sve veće pa u potrazi za novostima postaje bogat lošim znanjem. Puna mu je glava i srce nepotrebnih informacija.
Instant-savjeti postaju pravilo i zakon.
To je čovjek bogata i prebogata duha na loš i pogrešan način jer nikada nema koristi od svojega bogatstva nego sve veću štetu.

Problem je duše bogataša što se pouzdaje u svoje snage gomilanja i bogaćenja, pouzdaje se u svoje bogatstvo, a novac ili zemaljski imetak, odnosno vlast koju imetak omogućava postaju božanstva, bogovi i kumiri kojima je duša odana sva, kojima se klanja, nad kojima strepi iako ti bogovi ništa ne govore, ništa ne daju i ništa ne čuju, niti osjećaju, a ne pružaju ni znanja životna i važna za dušu, za njezino istinsko blagostanje i spas od ovakva propadanja u prebogatom srcu, odnosno duhu.
Tko se nasiti više puta dnevno i tako svaki dan, postaje neosjetljiv, lijen u promišljanju, tup, zatvorena srca i pun oholosti duše, a to je za dušu pogubno, grize je, a da duša toga ne primjećuje i nije svjesna. Duša čovjeka zna za siromahe i glad, ali se ponaša kao da se to ne tiče bogate duše jer ona već u ranoj fazi bogaćenja misli da je sama zaslužna za zgrtanje svoga bogatstva i da nije kriva za tuđe siromaštvo. No, krivnja ju ipak izjeda jer na zemlji se ne može mirno čovjek obogatiti, a da ne prođe pokraj užasnih prizora siromaštva. Savjest ipak peče kao da zna da niti jedan imetak nije čist od svake nepravde.
Kad se duša tako bogata duhom natrpa informacijama, počinje se gušiti, a glad joj postaje sve jača. Bogatašu su puna usta onoga što najviše žeđa jer duša progovara o pravdi, ljubavi, humanosti, mirotvorstvu, oslobađanju i čežnji za većom slobodom, a ponajviše neprekidno traži dokaze i nešto dokazuje što je zapravo pokušaj nadomještanja nedostatka istine i potrebe za istinom jer bogataš u duhu ne poznaje i ne prepoznaje istinu. To su prehrambene namirnice za čovjekovu dušu, to je ono što duša nema i za čime teži i o čemu sanja. Nema duševni mir.

Duša siromaha nema se na što osloniti do li na Boga o kojemu potpuno ovisi. Duša siromaha duhom odriče se od vremenitih dobara, ona je ponizna i svjesna svoje osobne bijede i svjetovne nepravde, svjesna je sebe i svoje potrebe za Božjom pomoću i milošću.
Poniznost siromaha uči oslanjanju na Boga, uči ga vjerskom znanju i iskustvu i rađa strah Gospodnji njegovoj duši, a takva duša postaje pravedna.
Siromašan duhom uglavnom nema težnju za informacijama jer zna da su beskorisne, nema ideja o sakupljanju rezervi hrane, nije razvio navike pohlepe i čežnje za bilo kakvom i lošom hranom.
Siromah duhom živi i hoda s Bogom, Bog mu je uvijek pred očima jer pita se zaista važna pitanja o smislu svoga života.
Stoga se duša kloni svakodnevnih instant-ponuda za bolji život. Siromah duhom zna da nema u svijetu medija i politike, i bogatstva zakona i savjeta koji bi ga doveli do pravih odgovora na pitanja o početku, kvaliteti i smislu života, to jest o kvaliteti duševne prehrane.


Istinsko bogatstvo, pravi govor i plodno znanje bogatstvo je milosti Božje i dobrote.

Iv 6,35
35Reče im Isus:
»Ja sam kruh života.
Tko dolazi k meni,
neće ogladnjeti;
tko vjeruje u mene,
neće ožednjeti nikada.

Iv 4,14
14A tko bude pio vode koju ću mu ja dati,
ne, neće ožednjeti nikada:
voda koju ću mu ja dati
postat će u njemu izvorom vode
koja struji u život vječni.«


Poznaje li čovjek svoju dušu? Ona je od Boga koji je zacrta i nacrta i koji je stvori. Ona je dah Božji kojega dobiva kako bi postala živa. Duša je život koji svoj izvor i pupčanu vrpcu ima u Bogu i s Bogom. Bog je Duh i od duha izvire čovjekova duša. Ona se može nahraniti jedino duhovnom hranom i pićem, Riječju Boga.
Ako čovjek hrani samo svoje tijelo, bog mu je želudac; ako hrani samo svoje osjete, gubi svoju duhovnost, gubi sluh za riječi i zakon Boga kojemu na kraju uvijek dođe, ma gdje živio na zemlji.
U duši čovjeka pohranjen je tako vječni život, klica vječnoga života koja se mora zalijevati, sunčati, plijeviti, ljubiti ispravnom ljubavlju i poštovanjem. Ako duša ne voli sebe, kako će voljeti neku drugu dušu? Ako pak duša zaboravlja na svojega Stvoritelja koji je  bezgranično ljubi, kako će ljubiti sebe?
Život je sve što čovjek ima, njegova duša mu je važna, ona mu je sve i spas duše znači spas od smrti, od provalije u koju pada čovjek kada se okreće od Boga, u grijehe.
Duša, to sam ja. U duhu svome znam, moja je duša kao i moje ruke, kao i moje srce. A moj duh prima hranu i piće - riječ Boga, Boga živoga.
Bog je taj koji će od čovjeka zatražiti dušu, ona pripada Bogu. Bog svakoj svojoj duši život daje i osigurava joj spas. Tko kaže da mu ne treba spas, teško griješi protiv svetosti jer onaj kojemu ništa nije sveto, ne poznaje svoju dušu pa tako niti druge duše, ne može ih ljubiti; ne poznaje sebe i svoju dušu jer joj poriče svetu klicu vječnoga života.



Poznajemo li sebe? Mi kažemo da nam duša pati, da nas tijelo boli, da smo puni duhovnosti, ali to sve ne znači da se duh i duša, i tijelo mogu odvojiti zaista. Ako i mogu i kada bi se mogli odvojiti, tada bi želudac mogao jesti prekomjerno, a čovjek ne bi duševno uopće nastradao; tada presiti ljudi ne bi imali problema s koncentracijom duha i duhovnošću svojega života i načina života. Tada siromasima duhom ne bi bilo blaženstva.
Kada čovjek pogriješi, kad je čovjek u grijehu, on je sav u grijehu, a ne samo jednim svojim dijelom. Čovjek u teškom grijehu je mrtva duša koja sveudilj vapi Bogu, a da čovjek ne mora toga biti svjestan. Čovjek je smrtnik čija duša često umire u grijehu i čija duša, jednom kad je mrtva, odlazi na muke paklene ako se Bogu ne obrati i ne ispovijedi, ako se ne olakša od muke kada joj Bog oprosti i vrati je u život.
Mrtve duše ne donose ploda jer postoje kao da ne postoje, u zavaravanju. Mrtva duša putuje u negativu sve dok se ne obrati Bogu ako tkogod moli za nju ili ako se Bog smiluje. No, nije dovoljno da se Bog smiluje jer mrtva duša ne zna i nije svjesna da joj je potreban lijek i život u Bogu pa misli i tvrdi da je dobra i pravedna, da joj nije potreban Bog i da joj Bog ništa ne znači ili čak misli da je ona sama nekakav bog. Mrtva duša ne daje roda, ona može propasti kao uvenula biljka koja sagnjili bez života, sunca, zraka i vode. I bez ljubavi Božje koju odbija. Mrtva duša pripovijeda o ravnopravnosti i govori Bogu: "Ti imaš moć pa si Bog. Da ja imam moć također bih bila Bog i to puno veći i pametniji Bog." Mrtva duša ne može umrijeti za drugoga, položiti svoj život u nečije ruke, podariti sebe. Mrtva duša je kao nerodna smokva. Nikada neće imati ploda jer ništa nema što bi joj bilo sveto.
Sveto je nešto čisto, jako dobro, jedino pravedno; sveto je život i to život istinski i ispunjen, plodan život, život u pozitivi. Zato nam kaže Bog: "Ja Jesam", On je prisutan uvijek i svugdje, a tamo gdje Ga odbijaju, duše umiru.
Ona klica vječnoga života koju svaka duša nosi u sebi mrtvoj duši služi za uskrsnuće na vječnu odvojenost od Boga, vječnu kaznu koju je dosudila sama sebi jer Bog je milostiv, daje svakoj duši slobodu, a daje joj i moć, podastire se toj moći koja radi protiv Njegove ljubavi i - pobjeđuje takve zloduhe. Pobjeđuje je predavanjem do smrti, smrti na križu, ali potom uskrsava kao Pravednik, Pravda i Pravednost, opravdana od samoga Stvoritelja svega i svih. No, Bog u slobodi ljudskoj nije začeo i ljudsku tvrdoglavost već je dao pouku čovjeku kako najmudrije upotrijebiti tu slobodu i biti živ, živjeti odgovornu slobodu, zasluženu slobodu. Mrtva duša ne može ponijeti svoj križ, ne može podnijeti trpljenje, a muči sama sebe i traži druge mrtve duše pa se muče međusobno.
Bog želi da se svi ljudi spase. Strpljivo i uporno čeka odbjeglu i zalutalu dušu da Mu se vrati. Ostavlja sve i odlazi sam u potragu za mrtvom dušom. Ali kada ponovno dođe, a doći će, na Posljednjem sudu postavlja i tu neke granice. Ako tko ne bdije za Ponovni dolazak Isusa Krista, ako spava u svojoj mrtvoj duši, može ga zateći vječni oganj gdje je plač i škrgut zubi.
Kad bismo sada filozofirali, rekli bismo da je Bog - Život i da je suprotno od života - smrt; suprotno od Pravednika je grešnik, suprotno od ljubavi je ravnodušnost, suprotno od milosrđa je okorjelost; suprotno od dobroga je zlo; suprotno od blaženstva je prokletstvo; suprotno od svjetla je tama; suprotno od kruha je kamen; suprotno od vode je mulj; suprotno od vina je bljutavost; suprotno od krvi je suhoća; suprotno od istine je laž; suprotno od vječnosti je đavao, zloduh; suprotno od nepropadljivosti je raspadanje; suprotno od Boga je - smrt, smrt i ljudski grijeh.

Odakle zlo na svijetu? Možda nije zlo na svijetu nego u paklu. Odakle pakao? Kako za koga. U početku bio je raj i u raju čovjek, živa ljudska duša. Potom, nakon što je stvorio čovjeka, Bog se, kažu, odmarao. Čovjek se za to vrijeme spetljao i nestao Bogu iz vidokruga. Odlutao je u grijeh, slobodnom voljom. Odlučio je odbiti posluh svome Izvoru i Stvoritelju, Granu na kojoj je sjedio i uživao odlučio je prerezati. Bezumna li stvora, jeo je sa stabla spoznaje dobra i zla i postao takav bezumnik, luda koja bunca da Boga nema, da nema Grane na kojoj sjedi i uživa. Da bezumnosti ljudske!

Poznajemo li sebe?
Poznajemo li svoju dušu?
Mislimo li da smo pravedni, moramo znati da Isus nije došao pravednicima nego grešnicima. Tko je bez grijeha, neka baci kamen. Tko je pravedan, neka ne sudi, neka ne krade, neka ne govori lažnih svjedočanstava, neka ne ubija, neka ne bludi već neka bude ponizan i skroman, neka proda sve što ima i podijeli siromasima, neka je pokajnik i neka se vrati Bogu; neka blaguje Tijelo Kristovo; neka obožava Isusa u Presvetom Oltarskom Sakramentu; neka opći s anđelima; neka zaziva svete; neka slavi Boga i neka Mu se preda s pouzdanjem jer bolje se uzdati u Boga nego u sebe, čovjeka. Neka moli za ljubav, nadu i vjeru i neka se vježba u razboritosti, pravednosti, hrabrosti i jakosti te u umjerenosti u Duhu Svetome. Neka mu ne zna ljevica što čini desnica kada dijeli milostinju i daruje nešto ili sebe. Neka moli i radi; ako ne radi, ako je zdrav, neka ne jede. Neka ne glumi humanitarca nego neka spašava svoju dušu živeći za druge zbog Boga i zbog drugih, a potom i radi sebe samoga. ‎24. ‎rujna ‎2018. 17:20:11


Otk 22,17.20
17I Duh i Zaručnica govore: »Dođi!« I tko ovo čuje, neka rekne: »Dođi!«
Tko je žedan, neka dođe; tko hoće, neka zahvati vode života zabadava!
20Svjedok za sve ovo govori: »Da, dolazim ubrzo!«
Amen!
Dođi, Gospodine Isuse!