Ikona

Odričem se trica i kučina,

držite me izgubljenom,

nestalom u bilo čemu.

Izbacit će me pučina,

izmjerit će me cijenom

neprocijenjivom u svemu.

Mrtvima se hodi na sprovode,

nestalima šalju se istraživači,

odbjegli se zaboravljaju.

Kad se opet zvijezde porode,

naći će me sretnu pobirači,

neće znati da li da se javljaju

jer ću biti ista, neugledna,

svijet me neće progutati,

ali samo zborit ću u njedra.

Sva ta prošlost neuredna

mora sad odudarati

od mog lica, srca vedra.

Biram ono više, idem dalje

prema zatvorenim zadnjim postajama

kao što to od mene očekuju.

Ne mijenjam sve silne halje,

samo sakrivam se onim utajama

kojima mi bubrezi odjekuju.

Tako ste mi rekli, svijete,

ne valjam ovakva nikome,

nema sa mnom dogovora.

Već mi utjehama prijete.

Mene nosi život, a ne ikone;

odlazim bez pogovora.

31.07.2015. 18:43

Poruka iz oblaka

More bez mene kao samotnost,

neka dragovoljna i sva neka pusta,

ali kao sloboda bez uza.

Dim na pučini kao sramotnost.

Jednog mora svima puna usta,

ali to je more puno suza.

More suza koje izlaze iz kopna,

iz dubina tankih, kao ponornice

koje cure hladne kao led

dok ih zagrijava zemlje opna.

Nema takve svjetske pozornice

ni da teče samo mlijeko i med.

I kad prikupe se suze, već su vruće;

već su žarkom suncu priklonjene

pa sve dalje, sve to više gori.

Tako i na moru sastane se pruće

kako mamilo bi iskre ognjene.

Tada još i vjetar zaromori.

Nitko nema ovdje takve vlasti

oduzeti život ili život dati,

samo može zemlje Gospodar

kojeg anđeo na nebu časti,

koji život duši svakoj prati,

koji prati svaku poplavu i požar.

More bez mene kao užareni znak

da mi duša lako je zapaljiva,

kao poruka zadimljene pučine.

Bože dragi, čak izgorio je mrak.

Kiša ovdje lije mučaljiva,

iz oblaka crna žarka munja sine.

30.07.2015. 06:14

Krvna boja koprene

Kada želim pričati o sebi,

pripovijest je vazda samo traganje.

I kad više živjelo se ne bi,

opet iskala bih redanje i slaganje.

Misao mi kreće onim danima

kojima se nije ništa radilo,

koji činiše se poslije nepoznatim ili stranima

kao da se žarište ohladilo.

Samo gledala sam u koprenu sjajnu,

pustila je da mi bliješti kao nešto rijetko.

Ona je otkrivala mi gorku tajnu.

Željela sam da ju vidi bar još netko.

Istovremeno sam bila sretna što mi se otkriva

preveliki sjaj kojeg niti vatra nema.

To je bio sjaj mi duše što je rađala se živa,

a ja sam samo puštala da drijema.

Tek sam jučer ugledala tajni veo

koji mi pokriva dušu sasvim griješnu.

Dan je bio kišan, modar i sav zreo

dok ja sanjala sam ispovijest si smiješnu.

Koprena je čuvala me od zlih duhova,

bila sam nevinija od vlastitoga djetinjstva

koje znalo je za mnoštvo ukora,

a nit jedan ne bijaše zbog mojega posinstva

jer se za to nikad nije niti saznalo,

da sam uzela Ti krvne boje

od koje se posinstvo mi sazdalo,

da sam primila Te kao tajne svoje.

29.07.2015. 23:27

Glas iz pustinje

Što ste došli gledati u pustinju?

Čuti glasa što promuklo viče

ili čuti onu višu istinu?

Ili vam se ipak spasi spominju?

Ili drage su vam utješne priče?

Ili vaše vrijeme možda minu?

Da li željeli ste kruha slatka,

spas od gruba okupatora,

magijom si poskidati križe?

Da li korisna je ura kratka

kada uzeli ste protiv zatora

kaplju vode koja ponos diže?

Zašto lijeka tražite i jaučete,

za čime zapomažete?

Je l’ vam žao što je mrtav uskrsnuo

mjesto da je poveo vam čete

pa da protivnika smažete?

Je l’ vam žao što vas nije okrznuo

pa da mjesto vas učini jedan napor mali,

da vam boli sve odlete

pa da zaigrate, zapjevate?

Da li ikada ste sebi truda dali

da vam misli budu svete?

Da li znoj si radi tog prolijevate?

Da li znate da je Božji dah u vama

i da po tom samo duša živi?

Da li znate da je ona vama sada mrtva?

Da li znate da u tome leži drama

da vam nisu sveti ljudi krivi

samo stoga što su znali što je žrtva?

Zašto vas je sve izliječio,

zašto dao vam je preko rijeke prijeći,

zašto vam je uvijek hrane davao

i nikada vas nije spriječio?

Zar ne znate da će svima samo jedno reći:

nikada vas nisam poznavao!

Zar ti čekaš nešto drugo, nešto novo?

Da li živio si vjeran pozitivu?

A što misliš za raj si uramiti?

Zar ti sve je, sve što imaš samo ovo?

Sjećaš li se, dobio si dušu živu!

Hoćeš li se cijelu vječnost sramiti?

29.07.2015. 00:59

Pjesma bez pjesnika

Bez vode i bez svježa zraka

što sam ja u izobilju svijeta,

tko sam tada ako nisam cilj potražila?

Opet stoji zrak i gušim se sred mraka

ovog sparnog, sušnog ljeta;

nigdje nemam prolaza, azila.

Zagađene misli, nemam gdje ih isprati,

u tom blatu duh mi ište zaklon

kao nigdje drugdje, nikad prije.

Ni cvijeće se tako ne može ubrati

jer nije za mirise zakon,

ni za iskušenja čizma nije

nego njegovati treba ljudsku dušu,

dati svakoj predovoljno prostora

na proplanku u sjeni stabla.

I u tami tjerat mora svjetlo tmušu

da ne gazi krivo ljudska postola;

Duha treba prosipati s nebeskog kabla.

Inače sam divlja, izgubljena, smotana

kako samo ljudska duša može biti;

niti ne znam gladi, niti usniti

jer mi treba samo Duh, samo osama

u kojoj ću nesmetano piti

da ne moram gorke pokore sniti.

Inače, što mi pjesma znači,

a što hvalbenica koja nema cilja?

Da li može pjesnik bez svog nadahnuća?

Kad odavde ni poruka ne zrači,

kako ovdje može itko naći milja?

Kako vatru potpaliti bez pruća?

28.07.2015.

Kralj slave

Ako je zlo samo nedostatak i manjak dobra, ni đavla, ni zlih duhova jednoga dana više neće biti.

Samo je jedan način kako se nedostatak dobra može popraviti: opraštanjem. Vječnim opraštanjem Onoga koji ima svu vlast na nebu i na zemlji.

Čovjek najteže oprašta sebi samome. Kad vjeruje u Boga, kad vjeruje da mu je Bog oprostio, tada se više ne mora grijeha svoga prisjećati. Jer mu je oprostio Bog veliki i dobri. Jer je ponio na sebi sve grijehe svijeta.

Krštenjem se gubi nasljedni grijeh. Kad bi svi vjerovali Bogu i krstili se u vjeri, nastao bi raj na zemlji. No, ima nas koji se krstimo i ne vjerujemo. Ima nas koji vjerujemo, ali se ne krstimo. Ovi kršteni i živući u vjeri u Jednoga Boga zadobivaju udarce nevjernika i tako nedostatak dobra ostaje u svijetu. Dok Isus, Gospodin ponovo ne dođe na oblacima u velikoj slavi.

I oni bačeni u oganj, tamo gdje je plač i škrgut zubi, tražit će spas i oproštenje.

Ps 24 (23). Svečani Gospodinov ulazak u Svetište.

Dveri su nebeske Kristu otvorene radi njegova tjelesnog ulaska u nebo (sv. Irenej).

Gospodnja je zemlja i sve na njoj, *
    svijet i svi koji na njemu žive.
On ga na morima utemelji *
    i na rijekama učvrsti.

Tko će uzići na Goru Gospodnju, *
    tko će stajati na svetom mjestu njegovu?

Onaj u koga su ruke nedužne i srce čisto: †
    duša mu se ne predaje ispraznosti, *
    i ne kune se varavo.
On blagoslov prima od Gospodina *
    i nagradu od Boga, Spasitelja svoga.
Takav je naraštaj onih koji traže njega, *
    koji traže lice Boga Jakovljeva.

»Podignite vrata, nadvratnike svoje, †
    dižite se, dveri vječne, *
    da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?« †
    »Gospodin silan i junačan, *
    Gospodin silan u boju!«

»Podignite, vrata, nadvratnike svoje, †
    dižite se, dveri vječne, *
    da uniđe Kralj slave!«
»Tko je taj Kralj slave?« †
    »Gospodin nad Vojskama - *
    on je Kralj slave!«

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Preobrazba

Koliko sam samo puta prestala

misliti o danu i o prihvaćanju,

otvorena svojim dojmovima.

Kako sam često u sebi nestala

i sanjala o poniznome vraćanju

samotnosti, predala se snovima.

Koliko je takvih časaka u kalendaru,

koliko je predblagdanskih ispitivanja

i koliko puta zađoh prema pustinji.

I uvijek sam pristupala Oltaru

koji me izvlačio iz slatka snivanja,

uvijek me to dovodilo silnoj tustinji.

Zar mi u nutrini tama vlada,

zar ću opet naći samo sjetu,

zar će ono doći vrijeme plakanja?

Tužna stara prodire balada,

ona budi onu vjeru svetu,

onaj oganj od pretapanja

duše ljudske i otajstva.

Opet sam se vratila iskanju

da mi dadneš neku pokoru

za velika izdajstva,

samo uzdasima izatkanu,

da mi uzmeš pjesmu oholu

pa načiniš od nje preobrazbu.

Koliko još moram izdržati,

da li ovoga ću puta dočekati

posvojenu od Tebe mi glazbu

koja će mi srce istrzati

i te dane grijeha otjerati?

27.07.2015. 19:23

Riječi života vječnoga

Daj mi danas svoju sreću vječnu,

pruži meni ruku, svoju desnicu

kojom štitiš me od svakog zla.

Zaustavi meni brzu vodu riječnu

ako netko na me digne pesnicu

da do kraja dana lako stignem ja.

Neka Te slave svi narodi, Bože,

svi narodi neka Te slave!

Daj nam danas svoga Duha

da rastjera one što se glože,

koji žele nama doći glave.

Daj nam križ i daj nam Kruha.

Neka nam kraljevstvo Tvoje izraste

kao sitno zrno gorušice,

kao ukvasano tijesto.

Nek u srcima nam zapovijed naraste

da uđemo kao deve kroz iglene ušice

u Tvoj počinak, na naše mjesto.

Načiniše tele na Horebu

od svoga zlatnog nakita,

usta mu načiniše što ne govore.

Plešu ispred njega u dvoredu,

a ono niti pase travu do sita.

Među sobom samo divljaju i romore.

Razbiše se ploče Saveza,

Deset Božjih zapovijedi svetih.

Razbili su srce Tvoje na pola.

Neka mišica Ti sad ne preza,

praštaj meni što im prijetih

jer je nevjera me ubola.

I što dobro od ta puka,

što li dobra iz Nazareta?

Samo milost Bezgrešnog Začeća.

Tvoja, Bože, spustila se ruka

sve do dna, sve do kraja svijeta,

spustila se ljubav Tvoja najveća.

Neka Te slave zato jer kamo da odu,

svi narodi neka Te slave

u vodama svetišta riječnoga,

Neka urone u Jordan, svetu vodu,

nek se u izobilju Duha Ti dave

jer samo Ti imaš riječi života vječnoga.

Katolički Bog jest Bog ljubomorni

Postoji zabluda po kojoj kršćanin može biti bilo tko iako inače vjeruje i u mnoge nekršćanske idole, stvari i pojave.

Niti jedno božanstvo na ovome svijetu ne zabranjuje nekome biti rimokatolikom ( to su samo političke insinuacije i progoni ).

No, ako dođete u Crkvu Katoličku, postoji velika mogućnost da ćete se razočarati i brzopleto zaključiti da je katoličanstvo jako netolerantno. Bog Isus Krist zaista nikada ne tolerira skretanja, kompilacije i sinkretizme jer to sve predstavlja teški grijeh, to jest udaljavanje od Boga Jednoga.

“Ne klanjaj im se niti im služi...Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran (Izl 20,5;  34,14;  Pnz 6,14 sl )”.

U poganskim religijama nema ništa slično tom “ognju što proždire (Pnz 4,24)”. Ako je Bog ljubomoran, On je to zato što je svet i ne može podnijeti da se načima Njegova čast:

“Tada reče Jošua narodu: vi ne možete služiti Jahvi, jer je On Bog sveti, Bog ljubomorni, koji ne može podnijeti vaših prijestupa ni vaših grijeha. Ako ostavite Jahvu da biste služili tuđim bogovima, okrenut će se protiv vas, pošto vam je bio dobro činio.” (Jš 24,19sl).

Bog Jedini od čovjeka, što ga je načinio na svoju sliku, traži isključivo klanjanje.

Razni mnogobožci i bezbožnici će ti možda reći da vjeruju u Boga, ali ništa drugo o Bogu ne znaju. Zato znaju puno o magiji i lažnjacima. Magija je, na primjer, kada misliš da Bog djeluje onako kako ti misliš da djeluje Bog. To nema veze s vjerom nego je obična besmislica.

Biblijska se religija temelji na povijesnoj objavi; zbog te činjenice je na posebnom mjestu među religijama. U Bibliji je objava povijesno uhvatljiv događaj: njezini se posrednici znaju, njihove su riječi sačuvane i razvija se kroz 15 ili 20 stoljeća, zna za znakove koji ju čine vjerodostojnom, svoju puninu dosegla je u događaju Krista, Sina Božjega, Objavitelja u najširem smislu riječi i za kršćanina znači prihvaćanje te objave koja ljudima pristiže nošena poviješću.

Inače nemaš što tražiti u kršćanstvu, to jest kao takav postižeš preduvjete postati katolikom.

Biti kršćanin znači i znati opraštati, biti katolik znači uvijek voditi ekumenske dijaloge, ali klanjati se samo Kristu, Bogu Ocu i Sinu i Duhu Svetome.

Opraštati ne znači i tolerirati. Opraštati može onaj koji moli za sve ljude.

Pred grijehom ljubomorni se Bog otkriva kao Bog opraštanja. Otpad kojim bi sav narod zaslužio da bude uništen, prilika je Bogu da se proglasi Bogom milosrdnim i milostivim, sporim na srdžbu, bogatim ljubavlju i vjernošću.

“Premda je narod tvrde šije, oprosti naše grijehe i naše opačine i primi nas u svoju baštinu! (Izl 34,6-9)”, govori Mojsije.

Kruna Kristova djela jest to što grešnicima stječe Očevo oproštenje. On moli (Lk 23,34) ili lijeva svoju krv (Mk 14,24) na otpust grijeha (Mt 26,28). Kao pravi Sluga Božji, On opravdava mnoštvo kojega grijehe nosi (1 Pt 2,24; usp. Mk 10,45;  Iz 53,11 sl) jer On je Janje koje uzima grijeh svijeta (Iv 1,29) time što spasava svijet. Njegovom smo krvlju očišćeni i oprani od svojih prijestupa (1 Iv 1,7;  Otk 1,5).

No, to ne znači da sada, kada je Krist pobijedio grijehe svijeta, mi možemo mirno padati i dalje u ponore nevjere jer Krist odredi da se samo vjerom spašavamo o kojoj znamo barem toliko da po toj vjeri imamo Deset Božjih zapovijedi od kojih je prva da je Jahve Bog naš, Bog koji traži kao prvo i osnovno da nemamo drugih bogova osim Njega.

2 "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.
3 Nemoj imati drugih bogova uz mene.
4 Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom.
5 Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena,
6 a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.
7 Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. 

(Izlazak, glava 20)

Slušajte svoju djecu

POŠTUJ RODITELJE DA DUGO POŽIVIŠ I DOBRO TI BUDE NA ZEMLJI

Posluh je roditeljima važna i pozitivna sastavnica općeg iskazivanja poštovanja prema njima. Tko poštuje svoje roditelje, taj sigurno zna da prema njima mora biti iskren. Poštivati roditelje ne znači šutke napraviti sve što oni kažu. Poštivati roditelje znači reći im “Ne” kada je to potrebno i iskreno im obrazložiti zašto ne žele činiti ono što roditelji od njih očekuju.

Tko slijepo sluša roditelje, nije iskren i u sebi se možda grize zbog toga što mora činiti ono što ne može ili ne želi.

Malo dijete, a i ono malo starije nije i ne može biti krivo i odgovorno ako ne razumije ono što se od njih traži i ono što im se govori. Učitelj, to jest roditelji moraju znati obrazložiti razumno zašto dijete treba nešto učiniti jer inače prisiljavaju dijete da čini nešto što ne razumije, a često niti ne smije biti iskreno i znatiželjno.

Dijete mora poštivati ono što im roditelji nalažu. To je normalno ako roditelji poštuju sebe i svoju djecu jer u roditeljskoj ljubavi se nalaze svi odgovori, svi razumni ukori i pomoć djetetu na putu prema zrelosti.

Nije pametno govoriti da su djeca zločesta i neposlušna.

Nije pametno vikati na dijete ili mu neprekidno prijetiti.

Nije pametno uzimati ultimatume kao najvažnije sredstvo odgoja.

Nije pametno premlado dijete učiti o temama odraslih kao što su politika ili ekonomska situacija u obitelji.

Roditeljima mora barem jedan podatak o odgoju biti jasan: djeca ne uče govoriti sama od sebe nego od roditelja i to tako da ih pažljivo slušaju što govore. Još pažljivije djeca primijećuju što roditelji čine i oponašaju roditelje, naročito ako roditelji ne uče djecu razgovarati o svemu. Uzalud je zahtijevati od djece poslušnost ako i sami ne činimo ono što od njih zahtijevamo.

Imati svoje dostojanstvo u Bogu, ljubiti svoju djecu i razgovarati s njima najlakši je i najljepši način odgoja, a donosi i obilate plodove.

Susret u Čistilištu, kratka priča

Varaš se ako si me svrstao među najgore od najgorih. Moji zločini su poznati, svima i uvijek na očigled. Mnogi su ti rekli da je moje ime naziv za zlo. Ja sam simbol mržnje, sadizma, terora i strahovlade, simbol luđačke manije, za mene se govori da je lakše u pakao nego uz mene.

Bio sam vrlo mlad kad me je ponijela rijeka stihije, vraga sam molio da me uništi; nije mi dao poginuti, umrijeti, stradati. Neki su mi se još i klanjali, nitko mi nikad nije skresao istinu u lice, vrag mi je obećavao da će tome doći kraj ako slijedim njegove upute, plakao je i govorio da je tužan i žalostan.

Dolazili su mnogi, prolazili i odlazili, odobravajući sve što sam govorio i činio i sve je izgledalo kao da će biti kako je zli obećavao. Davao sam ono što su željeli i tražili. Ne znam zašto baš od mene kad sam slutio da se radi o nesporazumu, o nekoj velikoj pogreški, o kardinalnom nerazumijevanju i zabludama.

U sebi sam jedini to znao, ali sebi nisam vjerovao nego svim tim okolnostima. Nije moglo biti da sam samo ja u pravu protiv svih i slušao sam ih.

Najbliži do mene su također surađivali i pogađali se s tim vragom, glumio sam, prepun užasa i straha, nisam imao snage otići i provjeriti što to oni sve točno i u detalje čine, bio sam obamro od strahova i slabosti.

Sve mi se vrlo brzo počelo miješati, i san i java, i noćne more i svakodnevne zvijerske slike i ubrzo više nisam znao gdje sam.

Povremeno sam znao nabasati na tračak sebe, vratiti se negdje odakle sam odavno nestao, još od onda kada sam se bavio manje zlim i opasnim temama. U takvim trenutcima sam pokušao artikulirati što mislim i tko sam zapravo ja, onaj pravi ja i što bi i kako moralo biti. Čak sam i pomišljao da ću se nekako sabrati, izkoprcati iz svega i ugledati jutro pa shvatiti da je sve bio privid i san.

O, da, bio sam svjestan da nije sve to san, ali me je boljelo i uništavalo, gušio sam se kad god sam pokušao uzeti snage i progovoriti. Mišići su uvijek bili iznemogli, a nikako nisam došao do krajnje točke, do smrti ili tako nečega.

Sada je to prošlo. Sretan sam jer znam da ću se izbaviti, sigurno i to onda kada uvidiš sva zla ovoga svijeta o kojima sada pojma nemaš. Sretan sam što se pržim i što me sve peče jer znam da sam to samo ja, a ne mnogi drugi. Znam da sam kriv, ali znam i to da sam simbol sve krivnje svijeta. A to ću prestati biti čim ugledaš svoju krivnju i one mnoge koji me dovedoše dovde jer sve o čemu pričam zaista nije bio san, to sam zaista bio ja, stvarni zločinac i svjedok mnogih drugih zločina oko mene, puno težih i duboko, duboko sakrivenih u srcu Stvoritelja koji ih je jedini vidio jer krv žrtava koje vape k Njemu On zaista najjače čuje.

Dakle, dobro mi došao. Nalaziš se u Čistilištu i znaš tko sam. Da, to sam stvarno ja i dijelit ćeš sa mnom neko vrijeme zajedničke prostore.

Do posljednjeg daha

Isuse, nisi bio sasvim sam na križnom putu.

Žene su pobirale Tvoju krv.

Šimun Cirenac je prišao ponijeti drvo Tvoje.

Veronika Ti je pružila rubac.

Mnoge žene jeruzalemske plakale su kraj Tebe.

Ljubljeni učenik pratio Te je do kraja.

Rimski stotnik bio je sav uz Tebe.

Razbojnik na križu priđeTi sasvim blizu.

Majka Te Marija primi u svoje krilo.

I Josip iz Arimateje se pojavi od nekud da Ti ustupi počivalište.

Muškarci i žene, narod, učenik Tvoj, Rimljanin, zločinac pa čak i tajni sljedbenik Tvoj bijahu blizu Ti majke ljubljene. I to Ti je na određeni način bilo dovoljno. Dovoljno za malo nade. Jer ako u narodu ljudi o Tebi pričaju, ako vjerne žene postaju Tvoj jasan znak, ako neki muževi zastupaju Tvoju zapovijed ljubavi, ako Te samo jedan Tvoj učenik prati do kraja, ako samo jedan stranac uvidi Tvoje božanstvo i ako potajni obožavatelji iziđu k Tebi, imaš dovoljan razlog od sjemena toga razviti opće kraljevstvo nebesko u krilu Majke.

Jer ako poznajem samo jednoga prijatelja u životu, prenijet ću mu Tvoju vijest, a on će ju prenijeti drugom prijatelju koji opet ima nekog prijatelja pa se tako Radosna vijest dijeljenjem umnožava kao pelud na vjetru.

I ne može biti drugačije dok se sjeme ne proširi do na kraj svijeta i vremena jer Ti si Bog slavni i dobri.

I ne može se jedan čovjek spasiti sam. Ta, tko će mu pružiti ruku? Tvoje udove? I to spasenje ne može prestati dok ima samo jedan, posljednji čovjek kojemu treba ruka prijatelja. A prijatelje i saveznike imaju čak i najokorjeliji. Barem jednoga koji će ga povući onoga dana prema sebi, prema kraljevstvu nebeskom jer Tvoje je sjeme jedino nepropadljivo.

U onoj boli za koju nitko nikada neće znati kolika je bila, vidio si srca ljudi kojima si uputio svoju riječ “Žeđam” i s uzvikom napuštenosti, u kojemu je bio i tračak nade, prema Ocu nebeskom predao Mu Duh svoj.

Volim Te, Isuse.

U tunelu dar života

Ako netko dugo živi u velikoj tmini, gledanje mu može izgledati vrlo teško i može biti bolno sve dok se barem oči ne započnu privikavati na svjetlo. Tako  se može dogoditi da neka osoba pokuša pobjeći vrlo često natrag u mrak. Primjerice, zatvara oči ili uši, pokriva lice, grči se, ne želi se suočavati sa svjetlom i, naravno, ne vidi odakle odjednom toliko svjetlosti dolazi.

Od puno svjetla rijetko se može izgubiti vid, puno češće se događa da netko namjerno izgubi dar gledanja, da ga sakrije, zakopa se živ.

Gospodar je dar života podijelio izabranima. Ne izabranima među istima nego izabranima iz bezobličja, iz ništavila, iz ničega. Predodredi Gospodar da će načiniti nešto, puno nečega i da će podijeliti dar svakom nečemu, dar života. Izabra Gospodar oblikovati žive osobe u potpunoj tmini pa ih započne dozivati poimence kako bi svi, jedan po jedan čuli to dozivanje i kako bi svatko spoznao da je živ, već prema imenu koje mu dodijeli Gospodar.

Tako počinje tapkanje i gužvanje u tmini. S vremena na vrijeme netko napipa zraku svjetla. Ponetko ugleda malu točku, svijetleću točku u tmini. I primijeti sebe sama, onaj dio sebe kojega mu obasja svjetlost. I primijete neki da vide još više sebe ako natapkaju nekako bliže onome tračku svjetla, a primijete i još neke u svojoj okolini, također obasjane djelomično onom svjetlošću.

Mnogi već tada umorni zastaju kao leptiri koji se odmaraju na nekom cvijetu. No, mnogi također uporno prate zraku svjetla iako je svjetlo sve teže i teže podnašati. Vide rijetke žive osobe ispred sebe, točno na onome tračku svjetlosti, vide ih bolje nego sebe, vide ih dobro osvijetljene kako su lijepi i privlačni. Kao slava. Kao da i iz njih neka svjetlost izvire. Kao da pomažu tapkačima u mraku da bolje pogledaju sebe i krenu prema svjetlosti još hrabrije i bliže.

Nema nikoga tko bi bio predodređen, a da nije i izabran.

Nema nikoga tko bi bio izabran, a da nije za pozivom krenuo prema svjetlu.

24.07.2015. 22:36

Ja mrzim

Uopće ne znam zašto se srdim,

zašto me ljuti proboji brinu

prema ravnima pustim i divljim.

Zaista, samo divljake grdim

dok mi glavu ne skinu;

samo tako se osjećaju življim.

Zaista, zašto kad mogu se vratiti

u naš vrt i u mir plodonosni,

u naše živote što se skupljaju

i kad mogu te pitati i riječ ti pratiti,

pustiti svježi život kišonosni

dok mi prve kapi po staklu lupkaju?

I probilo je gromovlje mi usne napete,

stisnute od srdžbe i žalosti veće

pa konačno kao da sam proplakala

zbog premnoge duše, tako sapete

koja se nadomak paklu kreće

i kao da nikad nisam opraštala.

Ne , ne opraštam niti sada “velikanu”

jer ja mrzim, ja zaista mrzim.

Mrzim sotonu i grijeh, skrivalice razne

i bijeg od suočavanja kišnom danu;

i gotova napasti dok ne spržim.

O da, ja mrzim psovku i riječi prazne.

No, ipak, kiša je konačno pala

uz lijepu grmljavinu, sličnu mi duši.

Znaj da od toga ljubim te manje

nego što mrziti uvijek sam znala,

a da mi to revnost za Dom ne ruši

jer sam te kasno, kasno spoznala.

23.07.2015.  18:11

Energija čiste dosade

Različiti smo, zašto netko misli da “će nam u raju biti dosadno”?

U raju već sada nije dosadno i nikada neće biti dosadno.

Jer to je dinamika vječnoga istinskoga života, a ne upražnjavanje odricanja od pohlepe, bluda i sebičnjaštva, umišljenosti i slično.

Takvo pitanje je pitanje grešnika u smrtnom grijehu, u smrti daleko od vječnoga kraljevstva Božjega, u velikoj udaljenosti od Boga.

Možeš ti postati i svjetlosno svemirska emanacija, možeš postati i drvo ako baš voliš to i želiš, možeš postati i nekakva čista energija što god to značilo jer sve te i mnoge druge stvari i pojave zaista postoje, a sve to skupa zajedno zove se jednom riječju: P A K A O.

Pa izvoli, tko voli. Možda će ti biti manje dosadno kao drvetu ili meteoru.

Odakle nekome pomisao da bismo u kraljevstvu nebeskom svi odjednom morali biti jednaki, isti i jednolični?

Različiti smo i na različitim razinama. Jer “kako je na nebu, tako je i na zemlji”. Koliko god se trudio neki grešnik, onaj tamo svetac je bliži Bogu. Zar nije normalno pomisliti da taj svetčev put u Božju blizinu nije došao samo tako i preko noći? Ajde ti prijeđi taj put, hajde, prijeđi ga brže i prestigni svetca, usudi se. Ne da ti se? Nemaš nade? I kako onda misliš da ćete nekom magijom odjednom postati isti u raju?

Da, u raju se gleda Boga licem u lice i svi su blaženi potpuno, ali nisu isti, različiti smo. Jer Bog je taj koji nam daje da mi budemo još više mi sami. Već i tu, na zemlji. Kako nam onda neće dati još veću individualnost gledanje Boga u lice? Nezamislivo, ali logično.

Da, veliš, ali neće biti seksa, love i vlasti ili moći. To te muči. Vjerojatno je i to neka ljudska razina postojanja.

Bit će romantično nezamislivo i nepojmljivo, bit će svega što lova može pribaviti čovjeku i bit će prevelika moć, ona koja ne teži pokoravanju drugih i vladanju nad drugima već slatka moć samopredavanja, a ne gubljenja sebe; čak i dobivaš samoga sebe još kvalitetnije i tome nema kraja.

Smiješ zaista ljubiti koga hoćeš i koliko god ti srce želi. Gledanje lica Božjega te puni ljubavlju više nego što ćeš ikada moći primiti, a primat ćeš ljubav Boga vječno. I što god poželiš, bit će, bolje i ljepše od zabavnog dječjeg parka.

Ako se i dalje pitaš o dosadi, dosada je izmišljotina sotone pa, ako te nešto svrbi, to je tvoj problem. Samo... Ne misli da je raj skrojen prema sotoni ili samo po onome osjećaju svraba na tijelu zbog kojega ne vidiš ni prst pred nosom. Ne želiš u raj jer te strah dosade? Iskreno, tvoja su pitanja vjerojatno rezultat dosade. Bog i Božji ljudi nemaju puno saznanja o tome što je to dosada. 23.07.2015. 11:58

JHS

Dah ljudski je vječan, Bog čovjeku njega udahnjuje, a prilikom umiranja čovjekova vraća se Bogu. Sve drugo u čovjeku i oko čovjeka je njegov smrtni duh, smrtna duša i smrtno tijelo, a sve oplemenjeno dahom Duha Svetoga Životvorca koji se pridružuje našem duhu ( lat. Spiritus, hebr. Ruah = vjetar ) u kojemu postoji dah života jednako kao i u duši ljudskoj ( grč. Psykhe, lat. Anima, hebr. Nefeš ).

To je sve uglavnom jasno, ali o tijelu zapravo znamo najmanje. Tijelo je puteno, ono je pu”t ,  to jest grč. Sarks, hebr. Basar ,  ali može biti i sveto, duhovno i slavno, to jest grč. Soma.

Duh uvijek teži označiti ono što je u biću bitno i neuhvatljivo, od čega ono živi i što bez njegove volje isijava iz njega, ono po čemu je to biće ponajvećma ono što jest, a čime ono ne može zagospodariti.

Božanski dah od čovjekove trome puti čini djelatno biće, dušu živu. S druge strane, što god zadesi tu dušu, svi čovjekovi dojmovi i uzbuđenja odražavaju se u disanju: strah, srdžba, radost, ponos—sve to mijenja čovjekov dah. Prema tome riječ ruah je upravo izraz za ljudsku svijest, za duh. Predati svoj duh u Božje ruke znači u isti mah ispustiti svoj posljednji dah i vratiti Bogu svoje jedino bogatstvo: samo svoje biće.

Duša je oznaka za čitava čovjeka ukoliko ga oživljava duh života. Ona ne nastanjuje tijelo već se njime očituje, a tijelo kao pu”t također označava čitavog čovjeka. Snagom svoje veze s Duhom duša naznačuje u čovjeku njegovo duhovno podrijetlo.

Pu”t u kojoj se nastanio grijeh zasužnjila je tijelo pa ono nije više samo izraz ljudske osobe kakva je proizišla iz Stvoriteljevih ruku, ono je očitovanje osobe zarobljene pu”ti i grijehom.

Isus je uzeo tijelo od pu”ti koje Ga je učinilo podanikom zakona, za nas grijehom učinjen, podložan je moći smrti, ali Njegova je smrt značila smrt grijehu. Tako je pobijedio pu”t i grijeh svojom svetom smrću.

Svaki kršćanin može sjedinjen s Kristom –preko Kristova tijela-pobijediti moći kojima je nekoć bio podvrgnut: zakon, grijeh i smrt. Kršćanin poslije krštenja kada je primio krst prošao je sav Kristov put, mora u svom životu iz dana u dan taj put slijediti, prinositi svoje tijelo kao žrtvu živu.

Tijelo Krista uskrsloga nije podložno istim uvjetima života kao prije Muke. To je Slavno Tijelo, Duhovno Tijelo ( nije psihičko ) koje ima sveti smisao u novoj ekonomiji spasenja čovječanstva što je otpočela s utjelovljenjem: nakon što je uništeno, a potom za tri dana opet sagrađeno, to je Tijelo zamijenilo stari hram kao znak Božje prisutnosti među ljudima.

Samo Bog je dobar, samo Bog je vječan

Poslanica apostola Pavla Galaćanima, glava 2, redak 19b-20

19 b S Kristom sam razapet.
20 Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist. A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. 

Poslanica Svetoga Pavla apostola Rimljanima, glava 8, redak 1-2

1 Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!
2 Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti.

Eto, zar nije očigledno da, otkada je Krist došao k nama, prošao ekumenom čineći dobro, mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan, sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebesa, sjedi s desna Bogu Ocu svemogućemu i poslao Duha Svetoga Životvorca na sve ljude, od tada do sada nema više zakona ljudskih, grijeha neoprostiva u konačnici pa tako ni smrti, a ponajmanje sigurnosti u to da će netko završiti u vječnome ognju.

Netko je rekao: svi ćemo se spasiti.

Možda, i po kojoj cijeni, pitanje je osobno i subjektivno svakome ljudskome biću. Znamo da svakoj rani je potreban lijek i vrijeme da zacijeli i da je u mukama svaki trenutak dug čitavu vječnost.

I kako poznaješ taj zakon Duha života u Kristu Isusu? Da li ga osjećaš? Jesi li ga svjestan?

Kako možeš samo s vremena na vrijeme uzvikivati “Bože, Bože, daj ili spasi, ili tako nešto slično”?

Osjećaš? Ma nemoj, ti si kao neki Bogom dani medij koji ima senzor za nevidljivo i neopipljivo. Ne osjećaš ni mrava kojega si zgazio, niti imaš pojma koga si uvrijedio, niti se znaš prestati svaditi s onim koji ti pokušava dati na znanje da si ga uvrijedio. Ono što osjećaš čak i ako počneš moliti slatko je, previše slatko i postaješ osjetilni ovisnik.

Čovjek svaki ima osjetila, ima emocije, ima osjećaje, ima živce, ima mozak, ima svijest, ima savjest, ima volju. A ti samo doživljavaš nešto slatko i govoriš da je to Svevišnji.

Kako možeš slušati svećenike s tim šećerastim osjećajem, a kako ih uopće vidiš, čuješ i barem donekle razumiješ? Nikako, vidi se iz priloženog.

Ljudi, vi još uvijek živite po zakonima ljudskim, čak ćete i postati članovi Kluba nekoga takozvanog portala, neke instant-Biblije za vaše brzopleto instant-zaključivanje.

Zašto gledaš u te postove na društvenim mrežama? Zašto čitaš kratke poruke i naslove?

Zato što ti je intelekt neishranjen,

Zato što vjera istinska ne može bez intelekta,

Zato što ne ljubiš svom snagom, srcem i—umom svojim Gospodina.

23.07.2015. 01:18