Isusov Otac

 

Bog se po Isusu objavio kao Otac jedinorođenog Sina

Da je Bog njegov Otac u jedincatom smislu, Isus to pokazuje time što razlikuje „Otac moj” i „Otac vaš”, time što ponekad za sebe kaže da je Sin, ljubljeni Sin, tj. jedinorođeni, a nadasve time što izražava svijest o tako uskom jedinstvu između sebe i Oca te proniče sve tajne Očeve i samo ih on može objaviti.

Transcendentni domašaj tih riječi „Otac” i „Sin” koji nije sam po sebi evidentan, a nisu ga shvaćali ni Isusovi sugovornici, potvrđen je naslovom „Sin Čovječji” kao i time što Isus prisvaja sebi autoritet koji nadilazi stvoreno. Taj domašaj potvrđuje i molitva kojom se Isus obraća Ocu, govoreći: „Abba” što znači isto što i naše „Tata”: za takvu prisnost nema primjera prije Isusa; ona očituje prisnost kojoj nema ravne.

U vječnom činu svoga očinstva Bog se daje kao jednak jednakomu.

Prvi teolozi jasnije iražavaju ono što sinoptici kažu o „Ocu Gospodina našega Isusa Krista”. Oni često govore o Bogu pod nazivom Otac, a na njega misle i onda kad kažu samo ho Theos.

Pavao se bavi odnosima između Oca i Sina ukoliko su oni akteri spasenja. Međutim, kad govori o 'pravom Božjem sinu' nasuprot posincima, i kad Božjem „ljubljenom Sinu” pripisuje i samo stvoriteljsko djelo, to onda pretpostavlja da u Bogu postoji misterij transcendentnog i vječnog očinstva.

Ivan ide i dalje. On Isusa naziva 'monogenes', tj. jedinorođeni i ljubljeni Sin. Naglašava jedincatost očinstva koje odgovara tom sinovstvu, savršeno jedinstvo dviju volja i djelatnosti Oca i Sina, koje se očituje u čudesnim djelima što ih jedan povjerava drugome da ih izvrši, njihovu uzajamnu imanenciju, uzajamnu prisnost spoznaje i ljubavi, uzajamno proslavljivanje.

Prelazeći s plana djelovanja na plan bivstvovanja, Židovi shvaćaju Isusove izjave kao izjave o jednakosti s Bogom. Ne varaju se: Bog je doista vlastiti Isusov Otac; Isus je postojao već prije Abrahama, ”u krilu Očevu”.

U svojoj utjelovljenosti Sin ostaje podložan Ocu.

Isus je svojim sinovskim dostojanstvom jednak Bogu, ali, kako kaže sam Krist i pisci Novog zavjeta, Otac ipak zadržava sve svoje očinske prerogative. Njemu prvotna kerigma i Pavao pripisuju uskrisenje Isusa. Njemu pripada inicijativa spasa: on odabire i poziva kršćanina ili Apostola, on opravdava. Isus je samo nužni posrednik: Otac ga šalje, predaje ga, povjerava mu djelo što ga treba izvršiti, riječi što ih treba reći, ljude koje treba spasiti.

Otac je početak i kraj svega, zato će mu se i Sin, koji djeluje samo u zavisnosti od njega, podložiti kao svome vođi, na svršetku vremena.

Da ljudi mogu postati Božji sinovi razlog je taj što je Isus po naravi Sin Božji. Krist sinoptika prvi osvjetljuje tu istinu kada se poistovjećuje sa svojima, kad kaže da im je brat, a jednom se čak s njima združuje pod zajedničkim nazivom „sinovi”.

Ali puno nam svjetlo dolazi od Pavla. Prema njegovom mišljenju Bog nas oslobađa iz ropstva i uzima nas za sinove po krsnoj vjeri, vjeri koja nas sjedinjuje u jedno biće u Kristu, a Krista čini starijim Sinom koji sa svojom braćom dijeli očinsku baštinu.

Budući da je Duh nutarnji činilac toga posinjenja, on je i njegov svjedok; a on to posvjedočuje nadahnjujući nam molitvu samoga Krista kojemu nas on upriličuje: Abba.

Od Uskrsa na dalje Crkva moleći „Oče naš” izražava svijest da je ljubljena istom ljubavi kojom Bog obgrljuje svoga Jedinorođenca; a to i jest ono što Luka jamačno sugerira kad kaže da gvorimo samo „Oče” kao i Krist. 30.04.2025. 09:46

Naš sinovski život, koji se očituje u molitvi, izražava se i u bratskoj ljubavi; jer ako ljubimo Oca, ne možemo, a da ne ljubimo i svu njegovu djecu, našu braću.

„Tko god ljubi Roditelja, ljubi od njega rođena.” 1 Iv 5,1

Zahvalnost mog zemaljskoga puta

 

Prožimanja svjetla s noći tamnom

kao da sad igraju u mome tijelu,

sjećaju me što će skoro biti sa mnom

ako Bog me nađe blaženom na djelu

pa me pusti sasvim k njemu doći,

u blizine, u visine, i u sreću, i u miran dan.

Sve će se poredati i u slaboj moći

bit će reda, mira i bez tame divan rajski stan.

Ponekad se osjećam kao da sam odijeljena,

izolirana od svijeta dobra ili zla.

Nitko ne čuje, i nikoga ne vidim kao oštećena,

kao da sam odozgora ovo sanjala.

A ne pamti duša niti malo svaka doživljaja

dok je događaj sad uvijek samo jedan, ratni.

Kad bih sjetila se svega, ne bi bilo kraja

molitvama i promatranju te duše koja sad je Patnik.

Isuse, ponesi me u tim svojim planovima i u vijeku

svim tim predjelima i ka odajama srca svoga.

Još pokaži ljubav svoju da naučim je u tijeku,

da ti iskažem zahvalnost zemaljskoga puta moga.

30.04.2025. 01:12

Pravedni Josip, otac svete obitelji

 

Uvod

Anđeli, sveci i pravednici

Ova kratka kontemplacija nastala je promatranjem pravednika, Svetoga Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije, istinskoga pravedna i marljiva radnika i oca svete obitelji komu je Bog Otac dao da bude zemaljski otac Sina Božjega, Isusa Krista.

 Često kažemo za ljude da su anđeli kada su jako, jako dobri u svojem ponašanju i djelima ili u svojem milosrđu. No, ljudi ne mogu postati anđeli. U psalmima se pjeva da je čovjek malo manji od anđela, ali od Postanka znamo da se neki anđeli pobuniše i zaprepastiše od zavisti kada Bog stvori čovjeka. Upravo zbog te zavisti, Sotona napada ljudska srca, uvjeren je jadnik da čovjek ne može ustrajati u dobru.

Ali Bog reče za čovjeka da ga je načinio vrlo dobro. Ta navala zlih duhova na ljude samo dokazuje da je čovjek često i veći od mnogih anđela ako je pravednik kao što je bio, između ostalih, i sveti Josip zbog svojega poznavanja Božje riječi i posluha Bogu.

Glava I

ANĐELI STAROGA ZAVJETA

Naziv „anđeli” ukazuje na neku službu.

Anđeli su duhovna bića. Hebr. Mal'ak, ili grč. angelos znači „glasnik”. Anđeo u biti jest poruka.

Anđeli su „službujući duhovi što se običavaju slati da služe onima koji imaju baštiniti spasenje (Hebr 1,14)”.

1. Anđeo Gospodnji

U Starom zavjetu pripadnici Božjeg dvora zovu se slugama ili svetima pa i sinovima Božjim.

Kerubi podupiru Božje prijestolje, vuku Njegova kola, služe Mu da s Njih uzleti ili čuvaju stražu na ulazu u Njegov posjed, ne dajući da uđu nepozvani. Oni svojim krilima zaklanjaju Kovčeg Saveza.

Serafi, plamteći, pjevaju Bogu slavu.

Čitava nebeska vojska veliča slavu Božju; ona Mu je na raspolaganju za ravnanje svijetom i vršenje Njegovih naredbi; uspostavlja vezu neba i zemlje.

Biblijski izvještaji znaju i za Anđela Gospodnjeg koji je zapravo isto što i sam Gospodin Bog što se očituje na ovom svijetu u vidljivom obliku. Budući da stanuje u nepristupačnoj svjetlosti, Bog ne može dati da Mu vidimo lice, ljudi Mu zamjećuju samo tajnovit odsjev.

2. Razvitak nauke o anđelima u Starom zavjetu

Pripisivale su im se dobre i zle zadaće.

Bog šalje svog dobrog anđela da bdije nad Izraelom, ali za pogubno poslanje Bog odabire anđele nesreće, npr. Zatornika. Čak i Satan u Knjizi o Jobu još uvijek pripada Božjem dvoru.

Kasnije između Sotone i zloduha s jedne strane, a dobrih anđela s druge strane prevladava stalna protivnost.

Knjiga o Tobiji navodi sedam anđela pred licem Božjim.

To su tragovi i utjecaji okolnih kultura.

No, uloga se anđela kod Izraela nije promijenila. Oni čuvaju ljude, nose Bogu molitve ljudi, ravnaju sudbinama naroda.

Kasnije tumače prorocima smisao njihovih viđenja, posebno kod proročkih otkrivenja.

Anđeli dobivaju imena prema svojim službama. Rafael je „Bog zdravlja”, Gabriel je „Junak Božji”, Mihael ili Mihovil znači „Tko je kao Bog”, upravo je njemu povjerene židovska zajednica.

Glava II

ANĐELI U NOVOM ZAVJETU

Novi zavjet nabraja arkanđele, kerube, prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti kojima se na drugom mjestu pridružuju sile. Oni se nanovo svi raspoređuju oko Isusa Krista koji se objavio.

1. Anđeli i Krist

Svijet anđela ima u Isusovom mišljenju svoje posebno mjesto.

Evanđelisti govore o Isusovom prisnom saobraćanju s anđelima.

Isus spominje anđele kao stvarna i djelatna bića. Iako bdiju nad ljudima, oni gledaju Očevo lice. Njihov život izmiče tjelesnim tegobama. Mada ne znaju za dan Posljednjeg suda, koji je isključiva Očeva tajna, oni će mu biti izvršitelji.

Oni su već sada dionici Božje radosti zbog obraćanja grešnika.

Anđeli će Sina Čovječjega, Isusa, pratiti na dan Njegova dolaska, oni će uzlaziti i silaziti nad Njim, kao nekoć po Jakovljevim ljestvama. Isus će ih poslati da skupe izabranike, a osuđenike odijele od Kraljevstva.

U vrijeme Muke oni su Mu u službi, te bi mogao zatražiti njihov zahvat.

Poslije Isusova uskrsnuća Bog je Sinu podložio anđele jer su bili stvoreni u Njemu, po Njemu i za Njega. Oni sada priznaju Isusovo gospodstvo i bit će Mu pratnja u posljednji dan.

2. Anđeli i ljudi

Kad neko nadnaravno priopćenje stiže s neba na zemlju, anđeli su i dalje tajnoviti glasnici:

Gabriel donosi dvostruko navještenje, nebeska se vojska javlja u Božićnoj noći, anđeli javljaju i uskrsnuće Isusovo, upoznavaju apostole sa značenjem uzašašća Kristova. Oni su Kristovi pomoćnici na djelu spasenja, jamče za sigurnost ljudi, prinose molitve svetih, vode duše pravednih u raj.

Da bi zaštitili Crkvu, oni oko Mihaela, svoga zapovjednika, nastavljaju bitku protiv Sotone, koja traje od početka.

Na nebu anđeli svetkuju vječnu liturgiju kojoj se pridružuje zemaljska liturgija Crkve. Okruženi smo prisutnošću nadnaravnih bića kojima vidjelac Otkrivenja, sveti Ivan, daje stvaran oblik, služeći se jezikom što ga je običaj posvetio. To od nas zahtijeva smjernost koja se ne smije zamijeniti klanjanjem (Dufour, str 19).

Glava III

SVECI

Riječ „svet” se nekada javljala samo izuzetno; ona je bila pridržana izabranicima eshatoloških vremena.

Kasnije, u Novom zavjetu, ta riječ označuje kršćane. Po Duhu Svetom kršćanin je stvarno dionik same Božje svetosti. Kršćani tvore istinski sveti puk i kraljevsko svećenstvo, sveti hram; oni moraju iskazivati Bogu istinski kult, bogoštovlje, prinoseći sebe zajedno s Kristom kao žrtvu svetu.

Svetost kršćana, budući da proizlazi iz izabranja, zahtijeva od njih da raskinu s grijehom i poganskim običajima; oni moraju djelovati prema svetosti koja dolazi od Boga, a ne po mudrosti puti i putenosti ili samo tjelesnosti. Kršćanin je zahvaćen Kristom i mora iskusiti udio u Njegovim patnjama, prilagođavajući se Njegovoj smrti ne bi li tako postigao uskrsnuće od mrtvih (Dufour, str. 1319).

Glava IV

PRAVEDNICI

Isusova poruka pripisuje najodlučniju važnost pouzdanju u Boga, a ne samo opsluživanju zapovijedi.

Isus je obremenio novim smislom druge izraze, kao što su „siromah”, „ponizan”, „grešnik”. Ipak je bilo moguće da Isus nazove vjeru istinskom pravednošću, označi grešnike kao istinske pravednike:

„Idite i naučite što znači da 'više volim milosrđe nego žrtvu'. Jer ja nisam došao zvati pravednike nego grešnike (Mt 9,13)”,

definira opravdanje kao oproštenje obećano poniznima (Lk 18,14).

Pavao je prije svoga obraćenja slijedio pravednost Zakona.

To je pravednost koju čovjek stječe prema mjeri svojih dobrih djela, pravednost koja proistječe iz Zakona ili ljudskih djela. Poslije obraćenja Pavao suprotstavlja dva sustava opravdanja, i izrazu daje kršćanski pečat. „Prigrlili smo vjeru u Krista da bismo se opravdali vjerom u Krista, a ne vršenjem Zakona (Gal 2,16)”. Time se pojam pravednosti potpuno mijenja. Čovjek odsad vjeruje u Boga i Bog ga 'opravdava', to jest osigurava čovjeku spasenje po vjeri u Krista i sjedinjenu s Kristom. Odsad će riječ 'pravednost' i 'pravednik' označavati kršćanske stvarnosti spasenja.

Sigurnost u Božju dobrohotnost se stječe na opipljiv način: Duh (Gal 3,2) i život (Gal 2,19sl) potvrđuju opravdanje, a u isti mah i jesu to opravdanje. Središte zanimanja premješta se s Posljednjeg suda na pravednost koja se smatra sadašnjim stanjem, ali koje inače ostaje eshatološko jer ono je predostvarenje nebeskih dobara.

U krajnjem potezu Božja se pravednost ne da svesti na vršenje suda, ona je prije svega milosrdna vjernost volji za spasenjem; ona stvara u čovjeku pravednost koju od njega traži (Dufour, str. 956).

Glava V

DOBRO I ZLO

1. Dobri i zli čini

Moralno dobar čin pretpostavlja, istodobno, dobrotu objekta, svrhe i okolnosti.

Zla svrha kvari čin, i kad mu je objekt, u sebi, dobar. Objekt izbora može sam svu radnju pokvariti.

Pogrešno je prosuđivati ćudorednost ljudskih čina promatrajući samo nakanu koja ih nadahnjuje ili okolnosti koje im tvore okvir.

Ima čina koji su po sebi i u sebi, neovisno o okolnostima i nakanama, zbog svog objekta uvijek teško grešni: psovka, krivokletstvo, ubojstvo i preljub.

Nije dopušteno činiti zlo da od toga nastane dobro (KKK, str.453).

2. Dualizam

Pojam „dual” znači lingv. Gramatički broj (različit od jednine i množine) koji u deklinaciji i konjugaciji iskazuje 2, katkada 3 ili 4 bića ili predmeta kao da su združeni;

Latinski „dualis” znači koji se sastoji od dva, koji se odnosi na 'par', to jest dualitet („dualitas”).

Dualizam znači dvojnost.

Dualizam znači prihvaćanje dvaju načela kao temeljnih kategorija stvarnosti (na primjer: duh i materija, bitak i svijest, prirodna nužda i sloboda i tako redom).

Oprečno od dualizma je monizam.

Dualizam je religijsko učenje o dvjema suprotnim silama (na primjer: dobro i zlo, svjetlo i tama) koje se međusobno bore za prevlast u svijetu. Naravno, sa stajališta čovjeka, grešnika.

3. Samo je Bog dobar

Kao i Adam u raju, stari Izrael osjeća da ga je Bog postavio pred izbor koji će odlučiti njegovom sudbinom. Bog stavlja pred čovjeka blagoslov i prokletstvo jer je tjelesno i ćudoredno, moralno dobro jednako vezano uz Boga: ako Izrael zaboravi Gospodina, ako Ga prestane ljubiti, ako ne bude obdržavao Njegove zapovijedi te raskine Savez, smjesta će biti lišen zemaljskih dobara i poslan u ropstvo dok će se zemlja pretvoriti u pustinju.

Istinitost ove temeljne nauke o savezu doživljava Izrael na sebi tijekom svoje povijesti: kao i u drami raja, iskustvo nesreće slijedi nakon iskustva grijeha.

Bolno je i tajnovito iskustvo patnje i njezin smisao nije u prvi mah jasan. Pomoću patnje se Gospodinovi siromasi uče odvajati od dobara ovoga svijeta, kratkotrajnih i nestalnih, da bi sebi našli snagu, život i dobro u Bogu. Bog im jedini preostaje kad je sve izgubljeno i uza Nj oni prianjaju vjerom i nadom. Oni su, istina, još podložni zlu, ali s njima je njihov Spasitelj koji će slaviti pobjedu na dan spasenja; tada će oni primiti dobra što ih je Bog obećao svojim vjernima.

Bog je, znamo, pobijedio zlo, palog anđela i njegove zloduhe, Isus je pobijedio svijet. Samo Isus može doći do korijena, pobjeđujući ga u samom njegovom srcu. Isus je novi Adam bez grijeha nad kojim Sotona nema nikakve vlasti jer Krist je postao poslušan do smrti na križu, dao je svoj božanski život da bi Njegove ovce nalazile pašu. Postao je mjesto nas proklet da primimo obećanog Duha po vjeri.

Odsad čovjek, preobražen Duhom i Božjom Milošću, može činiti dobro, učiniti djela ljubavi, zlo svladati dobrim. Da bi postao sposoban za ta nova dobra, mora proći kroz odricanje, slijediti Krista, odreći se samog zločestog sebe, uzeti svoj križ, vjerovati Kristu, ljubiti Ga i poći za Njim (Dufour, str.205). 18.03.2020.

„Što god radite, zdušno činite, kao Gospodinu, a ne ljudima, znajući da ćete od Gospodina primiti nagradu, baštinu. Gospodinu Kristu služite! - (Kol 3,23-24).

Petar - Stijena

Ovom svijetu potreban je Caritas jednako kao i sveti otac papa jer svaki papa je Krist, a u Kristu se očituje milosrđe Božje prema svima nama.

Ne može vjernik biti istinski vjernik ako nije milosrdan jer svaki vjernik nosi Boga u srcu.

Broj ljudi se umnožio na svijetu.

Crkva je daleko od prvotne zajednice kada se sakrivala od progona koji su bili očigledni i nisu bili tako skriveni kao danas. No, Crkva Isusova je prognanica i mora spašavati svoju vjeru i biskupe kako bi Euharistija preživjela progone.

Tako, istovremeno dok nježno osniva pučke kuhinje i surađuje s Crvenim Križem te prihvaća strance i izbjeglice, djecu i obraćenike, Crkva se mora boriti protiv uljeza i progonitelja u svome molitvenome Duhu, brinuti se o pastoralu velikoga broja ljudi.

Dakle, nema povratka na nekakve korijene u Crkvi jer ona je uvijek i oduvijek na samom izvoru života, ljubavi i vjere u osobi pape, u kleru i laicima, a i u svijetu koji sumnja.

Sve dok se drži svojih pravila i zakona i dok je ne progone da čini protiv Duha Svetoga, protiv otvorenosti životu, protiv obitelji, muškarca i žene s djecom može imati onakvoga papu kakvoga nitko ne bi očekivao.

Broj ljudi raste pa tako raste i broj kandidata za papu, a rastu i različite opcije i broj mogućnosti za izbor među kandidatima o tome koji će biti poglavar i kakav će biti.

Važno je slušati Duha Svetoga i izabrati prvoga među jednakima.

Važno je imati papu, za Crkvu i za čitav svijet, za povijest i za budućnost, a najviše je važno za vječni život svih ljudi i njihovo posvećenje za Krista, Gospodina. 29.04.2025. 7:27

 „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.  Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.”

Mt 16,18-19

 

Duge staze

 

Zbacio si s mene suhe lovorike,

predao mi svoga Duha bajna

da iz moga srca otme tihe krike

i da nastane mi tu duševnost sjajna

s kojom ja te molim, Kriste kojeg ljubim,

da uniziš svu mi oholost persone

od koje zamalo dušu sada gubim.

Sreća skrivena je dostojna za naše trone

jer u skrovitosti bolje je osvijetljena

svaka gesta, svaka riječ i pomisao;

a ti tražiš pijeteta, to je tvoja stijena,

molitva i zaziv što ga prati promisao.

Nisam trčala za tebe, niti igrala ti ples,

nisam htjela niti vijenac pravednosti

već bez želja gasila sam svaki krijes;

nisam zagazila niti izvor plavetnosti.

Svejedno ti si stigao me, Isuse, pronaći

i ja stvorih se odjednom pokraj tvoje hridi,

na vrhuncima gdje kozli neće zaći,

gdje su runolisti po kojima oštar vjetar bridi.

Rekao si da si htio takvu mene

da bih lakše rasplamsala se stihom,

da bih postala ti dionica ekumene

koja služila se adoracijom tihom,

a sve zato da zemaljsko ja istražim,

željna kreativnosti i svake normale,

da si tvojim riječima i prošlost ublažim

pa da pjevam slavi tvojoj ode i korale.

27.04.2025. 22:54

Road to Emmaus | Full Official Movie

Ukazanja Kristova

 

Ukazanja su u Bibliji jedan od načina Božjeg objavljivanja.

Ukazanjima i viđenjima se vidljivo uprisutnjuju bića koja su po svojoj naravi ljudima nevidljiva. U Starom zavjetu Bog se osobno ukazuje, to je teofanija, očituje svoju slavu i biva prisutan po svom anđelu. Tim se ukazanjima na nižoj razini pridružuju anđeoska ukazanja ili snovi. Novi zavjet izvještava o ukazanjima anđela Gospodnjega, ili anđela općenito, u vrijeme Isusova rođenja ili Njegova uskrsnuća i to da pokaže kako je u tim najvećim trenucima Kristova života nebo prisutno na zemlji. Novi se zavjet u tome nastavlja na Stari zavjet.

Istovremeno Novi zavjet nadilazi Stari zavjet kad se odriče donošenja teofanija jer tim imenom ne može se nazvati Preobraženje Isusovo pa ni hodanje po moru, mada u tim prilikama prosijava Isusovo otajstveno biće. Događa se, naime, korjenita promjena koju Ivan ovako izražava:

„Boga nitko nikada nije vidio.

Jedinorođenac – Bog koji je u krilu Očevu,

on ga je objavio” (Iv 1,18).”

A kako? Samim svojim životom: 'tko je vidio mene, vidio je i Oca'. Bog se ukazao u Kristu. Tako se očitovao veliki misterij, u dan 'kad se očitavala dobrota Boga, našega Spasitelja, i Njegova ljubav prema ljudima'. Mi očekujemo samo 'pojavu sjaja velikoga Boga', u vrijeme Paruzije, drugoga dolaska Kristovoga.

To posljednje ukazanje bit će poput munje. Tada se više neće ukazati Svjedok što ga Stjepan vidi 'gdje stoji Bogu s desne strane', već Sudac koji sjedi s desne Svemogućega.

Najzad, kad se očituje, Krist će i nas očitovati sa sobom, zaodjenut slavom jer će se drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da ih spasi i dat će im neuveli vijenac slave. Kad se to očituje, bit ćemo Mu slični jer ćemo Ga vidjeti onakva kakav jest.

Između teofanija Staroga zavjeta i Paruzije koja ima doči zbivaju se ukazanja Krista uskrsloga koja u isti mah sažimlju u sebi raniji život Isusa iz Nazareta i anticipiraju Njegov povratak. (Dufour, str. 1380).

Slava u Kristovu zemaljsku djelovanju i u Muci

Slava se Božja očitovala u uskrsnuću, ali i u životu, djelovanju i smrti Isusovoj Evanđelja o tome svjedoče, a od sinoptičkih naročito Lukino. U prizoru navještenja silazak Duha Svetoga nad Mariju podsjeća na silazak slave u svetište Starog zavjeta. Kod Isusova rođenja slava Gospodnja obasja pastire svojim sjajem. Ta slava izbija kod Isusova krštenja i preobraženja, u Njegovim čudesima, u Njegovoj riječi, u eminentnoj svetosti Njegova života, Njegove smrti.

Smrt nije tek predvorje koje uvodi Mesiju u Njegovu slavu; znacima kojima je ona popraćena otkrivaju u Raspetome Gospodina slave.

Kod Ivana se objava slave u životu i smrti Isusovoj pokazuje još izričitije. Isus je utjelovljena Riječ. U Njegovu tijelu prebiva i objavljuje se slava Jedinorođenoga Sina Božjega. Ona se očituje već od prvog znaka. Pokazuje se u transcendentnoj Isusovoj sjedinjenosti s Ocem koji Ga šalje, bolje reći: u njihovu jedinstvu. Isusova djela jesu Očeva djela, Otac ih čini u Sinu i u njima objavljuje svoju slavu, svjetlost i život za svijet.

Ta slava blista nada sve u Muci koja je za Isusa Njegov čas, najviše među svim teofanijama. Isus sebe posvećuje svojoj smrti i toga je potpuno svjestan, iz poslušnosti prema Ocu i na slavu Njegova Imena. Slobodno daje svoj svoj život iz ljubavi prema svojima.

Križ biva preobražen i postaje znakom podignuća Sina Čovječjega. Kalvarija predočuje svima misterij Isusova božanskog JA JESAM. Voda i krv što su navrle iz Isusova boka znamenje su plodnosti Njegove smrti, tog izvora života: takva je Njegova slava. (Dufour, str. 1184). 27.04.2025. 10:48

Molitva radosti

 

Novog dana vidjeti te neću,

ali znam da tu si, u tom srcu mome.

Blažena ću biti jer donosiš mi sreću,

svježu radost dok se zrake jutra lome.

Jedini moj Učitelju, blago mojoj vjeri

koja dade da i potok uzbrdo se penje,

koju daješ mi u dobroj i obilnoj mjeri

da pomaže moje svakodnevno zrenje.

Hoću se obratiti i Radosti vjerovati,

uvijek iz početka o njoj učiti i sricati.

Svaku tvoju riječ bih čvrsto sljedovati,

svom je snagom duha svijetu ispričati.

Ti znaš kako ljubim i ponekad gorim

jer u tebi nalazi se oganj srca moga,

moje sve je kod tebe i dok ne zborim

jer se tada napajam sa izvora tvoga.

Primi me u sebe pa me sačuvaj i brani

jer je tako krhko moje novo tijelo.

Tu osjetljivu mi dušu samim sobom hrani

jer to moje zrnje plodno je i zrelo.

Svijet je dobar, ali podliježe sav kvaru

i to tako i sve jače dušu ranjava i boli.

Smiluj mi se, Kriste, i u mome žaru

šalji Duha da te sa mnom snagu moli

i zauzima se neizrecivim ti uzdasima

što me u tom molitvenom stanju slijede

kao vjernu dušu koja sve ti rado prima

da ti moji nečujni svi zazivi u ljubavi vrijede.

27.04.2025. 03:49