Ovisnica

Dan kada sam sišla s trona

bio je dan poslušnosti i klanjanja;

tada sam nazrela svoju ovisnost

i nije mi teško ni tisuću tona

zbaciti s ramena, plodove sanjanja

dok veća je postala moja nosivost.

Hranim se Božanskim životom i Tijelom,

punim se Bogom nepresušnim,

bez Njega ja sam mrlja praha;

ubijam, griješim u svijetu bijelom

za kojega sam klikom bezdušnim

postala samo kradljivica zraka.

Od Boga strepim i bojim se, grešna,

ali mi cvate ljubav i rajski mir.

Na žalost, nikome ne mogu dati

nikakva blaga, ni stiha utješna

dok svijet mi slavi moj smrtni pir,

sprovod će moj dosadom nazvati,

a tako je i pravo, sasvim u redu

jer ovaj je život na tronu završio.

Novi sam odjenula život, neprimjetan,

zaboravih siromaštvo svoje i bijedu;

svijet me je konačno ovaj ugušio.

Ovisnik sam teški i ni malo umjetan,

stvor sam, načinjen od nevidljivoga.

Jedan dio mene Bog je ostavio,

ali to je samo slika i ostatak gline.

Uze me Gospodin moga tijela živoga,

uze me k sebi; kao trsku me savio

da mognem proći gdje mi vječnost sine.

Zrno vjere i postojane nade

načini čudesa, ja sam osoba za druge.

Nisam to više ja nego stvor na uzdi.

Moj Bog mi moju smrt ukrade

da ne trpim više osude i poruge

već da bolje vidim tko je u nuždi,

ali jaka je, privlačna snaga

što snizi me dublje od ovoga tla

da hrlim tamo gdje sam težila.

I nije mi uzalud bila sva ljaga

jer postadoh bezbrižna,

jer sam poraze samo bilježila.

Dalje od zemlje se više ne može,

izgubih život da ga opet zadobijem;

časti me samo blizina anđela.

Hvala Ti, moj Spasitelju, Bože,

što više ne umirem nego pijem

nebeski život iznad svijeta uvela.

16.11.2015. 02:02

Abrahamova djeca

Prvi čovjek, prva lekcija, Prva zapovijed

Knjiga Postanka, glava 3, redak 1

“Zmija...lukavija od sve zvjeradi što ih je stvorio Gospodin...reče ženi (Evi): Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?”.

Eva pojasni da ne smiju Adam i ona jesti samo s jednoga stabla, stabla spoznaje dobra i zla.

Zmija reče da smiju jesti i da neće umrijeti, to jest zmija reče da Bog nije rekao točno. Adam i Eva imali su pravo izbora, mogli su promisliti tko je u pravu, mogli su reći da je Bog prvi objavio što se ne smije, prije zmije i mogli su provjeriti kako zmija zna bolje od Gospodina Boga Stvoritelja koji dade Adamu da nazove sve stvoreno imenima kojima želi. Ako je Adam nadjenuo ime zmiji, kako sad ona ispada pametnija i od Adama i od Boga ( Postanak 2,20 )?

Adamova i Evina ljubav bijaše nerazvijena, Eva bijaše pomoć Adamu, njih dvoje bijahu čovjek, “ na sliku Božju” stvoren (Postanak 1, 27 ).

Spoznavati dobro i zlo može samo Gospodin. Čovjek “ne razlikuje niti desno i lijevo” ( Knjiga proroka Jone 4,11 ). Bog nam objavljuje da nije na nama da odlučujemo što je dobro, a što je zlo. “Samo jedan je Dobri čije zapovijedi treba vršiti” (Evanđelje po Mateju 19, 16-17 ) i to odmah i bez razglabanja koja samo odgađaju spasenje i produljavaju agoniju. “Nitko tko stavi ruku na plug te se obazre natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje ( Evanđelje po Luki 9, 62 )”.

Početak obraćenja se nalazi u odluci, znatiželji i hrabrosti krenuti za Isusom bez previše straha od indoktrinacije od strane svećenika i ostalih vjernika. Pogani su naučili previše odugovlačiti svojim ispitivanjem argumenata “za i protiv”. Plodovi se zabranjenoga stabla ne kušaju nego se izbjegavaju pod svaku cijenu. Vrlo brzo u takvim prilikama čovjek se uvjeri kako je Bog siguran, dobar i milostiv.

Sveti Pavao tako se je odjednom obratio od progonitelja kršćana do najvjernijega vjernika, teologa i navjestitelja Kristova. Iako je bio znanstvenik i pametovao je u životu, to mu ništa nije pomoglo vidjeti Gospodina i obratiti se već je Bog odredio djelovati na njega izravno i temeljito. No, da Pavao nije bio obrazovan i strašno odlučan, ne bi se toliko trudio obraniti svoje znanje u koje se jako pouzdavao i iskorijeniti prve kršćane, apostole i evanđeliste koji su svjedočili smrti Sina Božjega i navještali Njegovo uskrsnuće jer Ga vidješe poslije smrti živa i uskrsnuloga, a tada Ga Gospodin ne bi niti izabrao i obdario viđenjem ( Djela apostolska, glava 22; Poslanica Svetoga Pavla apostola Galaćanima, glava 1 ). Bog se dokazuje vjerniku njegovim vlastitim iskustvom, snaga vjere predstavlja najbolji dokaz čovjeku za istinitost i opstojnost Božju.

Često su vjernici tradicionalni vjernici i ne znaju kako je težak život agnostika, a ne znaju niti to da je kršćansko svjedočenje vrlo jednostavno. Pogani pitaju kako kršćani znaju sve to što znaju o Bogu. To se pojedinačno i strpljivo tumači u podređenosti poganima. Tu poniznost koju kršćani imaju pred Gospodinom moraju pokazati poganima koji se vole natjecati svojim poznavanjem raznih modernih znanosti i samoga Svetog pisma. Pitanja pogana treba najozbiljnije shvatiti i s punim poštovanjem pa im redom odgovoriti iz srca na svako pitanje. To su činili apostoli, a to čini i službena Katolička Crkva u naviještanju Krista. Činjenica je da se Krist naviješta ljudima preko drugih ljudi i po njima. Vjernici se ne moraju prestrašiti pametovanja znanstvenika, ali moraju ponoviti znanje Katekizma i naučiti kako se čita Biblija jer inače padaju u smrtne grijehe. Zapovijed je Isusova ljubiti Ga svom snagom, umom i srcem dok naši umovi uglavnom ne rade kao poganski. Vjernici ljube Boga svom snagom srca, ali ne i svom snagom uma. Snaga uma im je potrebna za pogane koji su njihovi bližnji jer su žedni Boga, a treba ih ljubiti kao sebe samoga ( Evanđelje po Mateju 22, 34-40 ).

Često kažemo “vidio sam Isusa” ili “Bog mi je objavio”. Činjenica je da vjernici vide Tijelo Kristovo, čak Ga i blaguju, a također duhovnim očima i u srcu vide Isusa u svakom ljudskom biću ( Evanđelje po Mateju 25,40 ). Činjenica jest da se Gospodin objavljuje preko drugih ljudi. I preko vjernika i preko nevjernika Bog ima poruku za nas.

Činjenica je da je pogansko viđenje realnosti drugačije od vjerničkog, ali je također činjenica da ljudima ne piše na čelu vidljivo jesu li vjernici ili nisu, to se vidi po njihovim riječima, ponašanju i djelima. Revan molitelj izgleda, govori i čini drugačije od slabih vjernika ili agnostika. Također nije najbitnije prosuđivati da li je neko djelo ili čin moralno opravdan nego je najbitnije živjeti svoju vjeru jer vjera je način života. No, i nevjera je također način života.

Činjenica je da su vjernici u isto vrijeme i svjetovnjaci, dakle, nisu klerici, nisu kao svećenici.

Služba vjernika-svjetovnjaka je vrlo odgovoran posao, a ne samo provala emocija koje su nestalne i hirovite. Emocijama upravlja razum, a ako se um ulijenio, emocije postaju vodilje ponašanja, govora i djelovanja. Tako se može dogoditi da vjernik-svjetovnjak svjedoči vrlo emotivno za Krista, ali slabo razumno te u najboljem slučaju jednostavno izbjegava ljude koji su znatiželjni ili, u najgorem slučaju, pada pod utjecaj poganskoga gledanja na život i svijet.

Činjenica je da se vjernici-svjetovnjaci prestraše sebe samih pa se ne usude govoriti iskreno o svojoj vjeri, kao da nisu nekako jako sigurni i uvjereni u ono što čine. Činjenica je također da se vjernik pribere u svojoj vjeri tek kada već zađe u kasne zrele godine, a tada ga više gotovo nitko ne pita o Kristu. Također pogani pitaju uglavnom muškarce o religioznim pitanjima pa žene-vjernice-svjetovnjakinje sjede u zapećku za sada, a najviše ih se može vidjeti kako idu na misna slavlja. Tako na vjernike-svjetovnjake gledaju pogani koji uglavnom misle da su vjernici jadan indoktrinirani puk od svećenika. 15. 11. 2015. 22:48

Božje zapovijedi nam izgrađuju moralnost, čine od nas osobe koje se sve bolje i ljepše formiraju. No, također se prvi grijeh razmnožava kao porodično stablo čitavoga čovječanstva u svoj njegovoj povijesti. Tako će biti do Paruzije, Isusova ponovnoga dolaska u slavi ( Evanđelje po Mateju 24, 37-44) kada će se “od dvojice, što budu na polju, jedan uzeti, a drugi ostaviti. A od dviju žena, što budu mljele mlinom, jedna će se uzeti, a druga ostaviti”. Tako su se neka djeca Adama i Eve već poubijala, ali od ostalih se razvija potomstvo, a selekcija je samo Božja volja. Od našega praoca vjere Abrahama razvilo se štovanje Jednoga Boga ( Postanak 12, 1-3), Bog nam je dao obećanje u Abrahamu “da će se sva plemena na zemlji Abrahamom blagoslivljati”.

Bog nam je dao malo vrlo sažetih zapovijedi. Također je rekao: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti! Bojte se radije onog koji može i dušu i tijelo uništiti u paklu ( Evanđelje po Mateju 10,28 )”. 16.11.2015. 00:12

Adamova dobra volja

Dok Eva rađa i misli na Ljubav, Adam nema na umu odgovornost za zajednicu i brigu za obitelj već se opravdano drži gazdom obitelji i prevlašću nad Evom pa drži patrijarhalno uređenje.

Prema Bibliji slika zaručnika i zaručnice predstavlja odnos Boga i naroda. Znamo dobro da Bog nije gazda svojemu narodu nego mu daje zapovijedi, slobodnu volju, pravo izbora i spašava ga od njega samoga, to jest od njegovih skretanja s puta zapovijedi. Adam brzopleto zaključuje samo da je gazda i da mora Evu nekako natjerati u poslušnost, s njezinom voljom ili bez njezine dobre volje. Tako Adam tumači da će spasiti zajednicu.

Činjenica je da posljedice svojih grijeha trpe i Adam i Eva, a Adam to tumači kao kaznu Božju pa misli da je on sam određen kažnjavati Evu i svakoga tko mu se suprotstavlja i tko ima drugačiju volju od njegove.

No, Bog je poslao svojega Jedinorođenoga Sina, najveće imanje svoje, da ispašta Adamove i Evine grijehe umjesto njih samih koji su u te grijehe upali protiv Božjih zapovijedi te nikoga ne kažnjava nego se sam podmeće posljedicama grijeha kao da je On sam u najvećoj mogućoj kazni zbog neposluha; Bog prihvaća osudu Adamovu iako zna da je Adam jednostavno nezreo u svojem brzopletom zaključivanju i tumačenju Božjih zapovijedi; Bog se sam podmeće kako bi ispaštao umjesto Adama i Eve i kako bi ih oslobodio posljedica grijeha, ali tek nakon teške lekcije koja im je neophodna za sazrijevanje koje dovršava stvaranje čovjeka kao istinskoga čovjeka, prave ljudske osobe sa slobodnom voljom kojom upravlja u ljubavi i vrlo postepeno postaje zaista slika svojega Stvoritelja.

Bog je spasio i izbavio Adama i Evu, a na njima je sada da Ga izaberu za svoj uzor i primjer provođenja svoje volje, odnosno usuglašavanja međusobnih stavova. Onaj čovjek je zreliji i pametniji koji ne mora silom naguravati drugima svoju volju već se podmeće i žrtvuje za bolje drugoga. Na taj način i sam sebi čini dobro uz određene muke i napor.

Posljedica neposluha je pad u grijeh i nevolje. Izbavljanje iz nevolja  postiže se vlastitim podlaganjem u pripomoći onome koji je grijehom upao u nevolje i u smrt. Nekome tko ispašta posljedice svojih grijeha i kome je loše i teško ne može se pomoći kažnjavanjem, naročito kada mu je potrebna brza i što hitnija pomoć. Tek poslije prvih zahvata oslobađanja od nevolje može se nevoljnika ponovo uputiti kako mora živjeti ako želi ponovo izbjeći padove i smrt. Tada već onaj nevoljnik može vrlo polako i postepeno učiti i shvaćati koji je bio smisao zapovijedi. To je ona Ljubav na koju misli Eva kada prilazi Adamu, rađa i prilazi potomstvu.

No, Adam je gazda i misli kako mora izigravati vođu i zapovjednika odmah i bez pouke i nekog napora. Adam čak kaže da je nesretan, ali nesretan je zbog toga što mu patrijarhat ne uspijeva baš najbolje, nervira se, pada u grijeh oholosti i pati. To se događa Adamu jer ne zna kako on to mora biti gazda i misli da je vladanje jednostavno nametanje svoje volje drugima. Tu nema poštovanja prema tuđoj volji. Mnogi će reći da poštivanje tuđe volje dovodi do nereda jer kamo bismo stigli kad bi svatko činio po svome. Naravno da i Adam ima iznad sebe Vođu i Zapovjednika koji mu je dao da bude prvi čovjek. To znači da Adam može vladati po svojoj volji, ali da ne može vladati svojim Zapovjednikom.

Zapovjednik Adamov je također i Zapovjednik svima preko Adama, ali i u ljubavi i poštivanju osobne volje svakoga ljudskog bića. To je teško izvesti čovjeku, to može samo Gospodin Bog. Zato Bog dodaje Adamu i volju za ljubav, Evu koja bi mu morala biti od pomoći. A kako će Eva biti od pomoći Adamu ako ga slijepo sluša? Kakav je to gazda koji se nema s kim razgovarati jer ga svi slušaju? Na takav način ne može niti jedna duša sazrijevati jer postaje usamljena na tronu vladanja, nema s kim razmijenjivati svoje slobodno mišljenje i doći do novih pogleda na svijet i život zbog kojih postaje sve bolji i sve više istinski čovjek.

Stoga Eva pokušava dati svoje mišljenje, ali i biti poslušna Adamu. To je dovodi u stanje nejasnoća i kompromisa. Eva tako postaje bolja gazdarica od svoga gazde Adama. No, i Eva u tom balansiranju pada u grijehe, ali ne pred Adamom koji nema pojma na kakvim je ona mukama nego pred sobom i pred Bogom, a onda i pred potomstvom.

 Zato je potrebno Evi ugledati se na Bezgrešno Začeće. Marija je djevica i ne udaje se zbog i radi potomstva nego radi zajedništva s voljom Josipovom dok oboje poslušno slijede volju onoga drugoga u svijetlu volje Božje. Brak između Josipa i Marije moguć je zato što je Josip udovac koji već ima potomstvo i nema potrebu silom biti gazda, brinuti se o obitelji. Josip želi društvo i prijateljicu, želi razmjenu mišljenja i harmoničan život, nije opterećen borbom za egzistenciju svoje obitelji jer su mu djeca odrasla, a svoj posao je već dobro uhodao. Mariji sve to savršeno odgovara jer se može, zajedno s Josipom, posvetiti Božjoj ljubavi i molitvenom životu. Marija zna da Josip neće padati u grijehe koji bi je stavljali u kompromisni neugodan položaj da mora i biti poslušna volji Josipovoj, i živjeti po svojoj volji.

Adama je strah jer nije posvećen Ljubavi kao Eva. Ne teži harmoničnom razmjenjivanju mišljenja kao Josip s Marijom nego se muči i muči zbog toga što ne umije provesti svoju volju jer je provodi na pogrešan način. Volja je Božja da čovjek ima slobodnu volju i volja Adamova se može provesti samo ako Adam želi da Eva ima svoju volju. Tada nema napetosti i previše suprotstavljanja nego vlada dogovor u ljubavi i vrlo nalik harmoniji i uravnoteženosti.

Bog obilato uslišava i nagrađuje čovjeka kojemu je Vrhovni Zapovjednik: iz braka Josipa i Marije izlazi nam Spasitelj, Isus koji je začet po Bogu Duhu Svetome u Mariji, moliteljici. Josip, muž Marijin, ima čast i slavu jer vodi brigu o Svetoj obitelji i provodi svoju volju kao pravi i zreo gazda, podlažući se Zapovjedniku. 15.11.2015. 07:06

Savez za vjekove

Knjiga Postanka, glava 17, redak 1-7

1 Kad je Abramu bilo devedeset i devet godina, ukaza mu se Jahve pa mu reče: "Ja sam El Šadaj - Bog Svesilni, Mojim hodi putem i neporočan budi.
2 A Savez svoj ja sklapam s tobom i silno ću te razmnožiti."
3 Abram pade ničice dok mu Bog govoraše dalje:
4 "A ovo je Savez moj s tobom: postat ćeš ocem mnogim narodima;
5 i nećeš se više zvati Abram - već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.
6 Silno ću te rodnim učiniti; narode ću iz tebe izvesti; i kraljevi će od tebe izaći.
7 Savez svoj sklapam između sebe i tebe i tvoga potomstva poslije tebe - Savez svoj za vjekove: ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.

Knjiga Postanka, glava 18, redak 17-33

17 Jahve pomisli: "Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti
18 kad će od Abrahama nastati velik i brojan narod te će se svi narodi zemlje njim blagoslivljati?
19 Njega sam izlučio zato da pouči svoju djecu i svoju buduću obitelj kako će hoditi putem Jahvinim, radeći što je dobro i pravedno, tako da Jahve mogne ostvariti što je Abrahamu obećao."
20 Onda Jahve nastavi: "Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak.
21 Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti."
22 Odande ljudi krenu prema Sodomi, dok je Abraham još stajao pred Jahvom.
23 Nato se Abraham primače bliže i reče: "Hoćeš li iskorijeniti i nevinoga s krivim?
24 Možda ima pedeset nevinih u gradu. Zar ćeš uništiti mjesto radije nego ga poštedjeti zbog pedeset nevinih koji budu ondje?
25 Daleko to bilo od tebe da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni Sudac svega svijeta ne radi pravo?"
26 "Ako nađem u gradu Sodomi pedeset nevinih", odvrati Jahve, "zbog njih ću poštedjeti cijelo mjesto."
27 "Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu", opet progovori Abraham. - "Ja, prah i pepeo!
28 Da slučajno bude nevinih pet manje od pedeset, bi li uništio sav grad zbog tih pet?" "Neću ga uništiti ako ih ondje nađem četrdeset i pet", odgovori.
29 "Ako ih se ondje možda nađe samo četrdeset?" - opet će Abraham. "Neću to učiniti zbog četrdesetorice", odgovori.
30 "Neka se Gospodin ne ljuti ako nastavim. Ako ih se ondje nađe možda samo trideset?" - opet će on. "Neću to učiniti", odgovori, "ako ih ondje nađem samo trideset."
31 "Evo se opet usuđujem govoriti Gospodinu", nastavi dalje. "Ako ih se slučajno ondje nađe samo dvadeset?" "Neću ga uništiti", odgovori, "zbog dvadesetorice."
32 "Neka se Gospodin ne ljuti", on će opet, "ako rečem još samo jednom: Ako ih je slučajno ondje samo deset?" "Neću ga uništiti zbog njih deset", odgovori.
33 Kad je Jahve završio razgovor s Abrahamom, ode, a Abraham se vrati u svoje mjesto

Knjiga Postanka, glava 19, redak 15-29

15 Kako zora puče, anđeli navale na Lota govoreći: "Na noge! Uzmi svoju ženu i svoje dvije kćeri koje su ovdje da ne budeš zatrt kaznom grada!"
16 Ali on oklijevaše. Zato ga oni uzeše za ruku, a tako i njegovu ženu i njegove dvije kćeri i - po smilovanju Jahvinu nad njim - odvedoše ih i ostaviše izvan grada.
17 Kad ih izvedoše u polje, jedan progovori: "Bježi da život spasiš! Ne obaziri se niti se igdje u ravnici zaustavljaj! Bježi u brdo da ne budeš zatrt!" 
18 Ali Lot odvrati: "Nemoj, gospodine!
19 Nego ako je tvoj sluga našao milost u tvojim očima - a toliko milosrđe već si mi iskazao spasivši mi život - ja ne mogu pobjeći u brdo a da me nesreća ne snađe i ne poginem.
20 Eno onamo grada; dosta je blizu da u nj pobjegnem, a mjesto je tako malo. Daj da onamo bježim - mjesto je zbilja maleno - daj da život spasim!"
21 Odgovori mu: "Uslišat ću ti i tu molbu i neću zatrti grada o kojemu govoriš.
22 Brzo! Bježi onamo, jer ne mogu ništa činiti dok ti onamo ne stigneš." Zato se onaj grad zove Soar.
23 Kako je sunce na zemlju izlazilo i Lot ulazio u Soar,
24 Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem
25 i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji.
26 A Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli. 
27 Sutradan u rano jutro Abraham se požuri na mjesto gdje je stajao pred Jahvom,
28 upravi pogled prema Sodomi i Gomori i svoj ravnici u daljini: i vidje kako se diže dim nad zemljom kao dim kakve klačine.
29 Tako se Bog, dok je zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti.

Vijesti

Opća svjetska tragedija ne dopušta mi samo tako pribrati se jer ništa s moje strane više ne izgleda bitno i vrijedno razmatranja.

U vijestima se govori samo o toj tragediji. Ostajem sama i čekam, a po umu mi se vrzma nedorečeno pitanje: “Što ja mogu sada ukoliko nisam Tvoja moliteljica, Gospodine, pa da uporno molim da nas sve izvučeš iz tjeskobe?” Što sada čine ljudi koji slušaju vijesti i ostavljeni su čekati bez misli kao da su zatečeni; pitaju li se kada će i oni doći na red za patnju ili se s olakšanjem okreću od tih vijesti, malo pokušavajući se opustiti u činjenici da, srećom, nisu oni na redu za takvu patnju? A ljudi koji su čuli vijesti sada pate, ne kao oni koji su na poprištu tragičnog događaja nego pate u neizvjesnosti i tjeskobi. Ne misle na svakodnevne navike ako ih barem malo diraju podaci o kojima slušaju u vijestima, a vijesti uporno emitiraju samo jedne te iste podatke. Sa stravom gledamo zlo na svojim ekranima i ostajemo zatečeni, nekako kao da smo stupovi od soli. Mnogi posižu za još detaljnijim vijestima iako je broj poginulih isti iz sata u sat, iako su svi podatci iznova rečeni više puta. Već gotovo dvadeset i četiri sata slušamo samo da li je broj poginulih isti. Sve je isto, ali slušamo i gledamo zatečeni. Novinari objavljuju “nove” vijesti s istim činjenicama koje smo saznali već ujutro. Što smo mogli učiniti za to vrijeme, da li možemo spriječiti daljnje tragedije? Nemoćno iščekujemo.

Vijesti, mediji. Da nemamo medije, ne bismo bili tako blizu tragedije. Koliko puta se ljudima nekoga kraja zemaljske kugle dogodilo da gledaju i slušaju jedne te iste vijesti danima kao da se na svijetu ništa drugo ne događa, kao da se njima samima nema više što drugo dogoditi? Mnogi parovi zaboravljaju razgovarati, mnogi ne pripravljaju hranu jer nisu otišli u nabavku, mnogi niti ne jedu.

Vijesti. Mediji vladaju našim umovima. Udarna je vijest svugdje ista: naše je područje pod punom spremom i osigurano od tragedije. Ali to nas ne tješi, u duši vlada nekakva tjeskoba. Jesmo li dužni nešto ako nismo vjernici i molitelji Kristovi, ako smo agnostici i ateisti; jesmo li dužni razgovarati o poginulima; jesmo li dužni nekome izraziti sućut, bolje bi bilo reći da smo dužni izraziti svoju zatečenost i da smo paralizirani.

Oprosti mi, Gospodaru neba i zemlje, smiluj se meni, grešniku, ja sam ubojica ljudi. Ja se nisam trznuo kada si me upozoravao. Ja Tebe nisam slušao i niti sada Te ne slušam. Ratovi su postali medijski više nego stvarni, tjeskoba je naša virtualna. Gora je od same smrtne opasnosti. Oni jadnici nisu niti slutili da im je kraj blizu. Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna svjetlila im, oni neka počivaju sada u Tvome miru, a ostalima udijeli svoje milosrdno oproštenje.

Vijesti, mediji. Zamisli da je ovako svaki dan. Pa što bih učinio od svoga života, zar bih pedeset godina iščekivao tjeskobno hoće li me netko zatući ili ubiti? Ta, ništa ne bih mogao raditi, ni o čemu drugome misliti! A neki žive uz medije i vijesti svaki dan tako, godinama, od malih nogu do zrele mladosti kada iz njih počinje izlaziti  usvojena agresija tjeskobe. Na jedan malo jači poticaj prvoga čovjeka do mene gotov sam izbaciti jad i tjeskobu na najagresivniji način i onda poginuti, nestati kako bi nestalo sve to što čitava svoga mladog života proživljavam: oko mene pobuna, rat i mediji, vijesti, samo vijesti o tragedijama koje mi se neumitno približavaju. Ako na medijima nema tragedije, ima puno nemorala kojime si mnogi daju neljudskoga oduška od besmisla i tjeskobe. A meni je to samo dolijevanje ulja na vatru.

Molim Boga samo da ne slušam vijesti.

14.11.2015. 19:55

Molitva za mudrost

Kad Biblija kaže da je netko glup, to ne znači da ima nizak kvocijent inteligencije, a ne znači niti osudu. Glup je onaj koji nema vjere, poganin.

Narav ljudska stari, retardira i umire s godinama sve više ako nije nadahnuta pouzdanjem u Boga Jedinoga. Čak i kad se pouzdaje u Gospodina, čovjek pada u grijehe i ako se grijeha ne riješava po nalogu svoje vlastite savjesti, tada opet strašno retardira. Zato često mislimo da starost nije dobra, da je starost nekakva bolest.

Kralj je Salomon kada bijaše mlad zaiskao od Boga da mu dade mudrost na dar. Za Salomona  je najljepša pohvala to da njegova mudrost nadvisuje svu mudrost sinova Istoka i Egipta (“Bio je mudriji od svih ljudi, od Etana Ezrahanina, od Hemana, Kalkola i Darde, sinova Maholovih; njegovo se ime pronosilo među svim narodima unaokolo” - Prva knjiga o kraljevima, glava 5, redak 11).

Mudrost pak se poosobljena slavi kao prvo Božje stvorenje, po mudrosti svojoj Bog stvara.

Knjiga Mudrosti, glava 13, redak 1-9

Štovanje zvijezda i prirodnih sila

Po naravi su glupi svi ljudi koji ne upoznaše Boga,
oni koji iz vidljivih ljepotâ ne mogu spoznati onoga koji jest –
nisu kadri prepoznati umjetnika po djelima njegovim;
²nego smatraju bogovima koji svijetom vladaju
oganj ili vjetar ili hitri zrak,
zvjezdan krug ili silnu vodu ili svjetlila nebeska.
³Jer ako su ih, opčinjeni njihovom ljepotom,
uzeli smatrati bogovima,
morali su spoznati
koliko ih tek nadmašuje njihov gospodar
jer ih je stvorio sam Tvorac ljepote.
⁴Ako ih je i zadivila njihova sila i snaga,
morali su iz toga zaključiti
koliko je tek silniji njihov stvoritelj.
⁵Jer prema veličini i ljepoti stvorova
možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu.
⁶Ali ovi ipak zaslužuju malen prijekor,
jer možda samo lutaju tražeći Boga i želeći ga naći;
⁷živeći među djelima njegovim,
nastoje ih shvatiti,
a zavodi ih samo naličje stvari
jer vide toliko ljepote.
⁸Pa ipak, oprostiti im ne treba:
⁹jer ako su bili kadri steći toliko spoznaje
da mogu svemir istraživati,
koliko su lakše mogli otkriti Gospodara svega toga!

Mudre izreke, glava 1, redak 20sl

“Mudrost glasno uzvikuje na ulici, na trgovima diže svoj glas...Dokle ćete vi, glupi, ljubiti glupost, i dokle će podsmijevačima biti milo podsmijevanje, i dokle će bezumnici mrziti znanje? Poslušajte moju opomenu! Gle, duh svoj pred vas izlijevam, hoću vas poučiti svojim riječima...”

Molitva Salomonova za mudrost:

“...znajući da neću mudrost zadobiti

ako ne da Bog -

a razboritost je već bila

znati čiji je ona dar -

pristupih Gospodinu i pomolih se...

Bože otaca naših i Gospode milosrđa...,

daj mi mudrost, prisjednicu svoga prijestola,

i ne odbaci me između djece tvoje.

Jer sam sluga tvoj, sin sluškinje tvoje,

čovjek slab i malovjek,

nesposoban shvatiti pravdu i zakone...

Pošalji je s nebesa svetih,

i otpravi je od svoga slavnog prijestola,

da uza me bude i potrudi se sa mnom,

i da spoznam što je tebi milo...”

Iz Knjige Mudrosti, glava 8 - 9

Kristali u pijesku

I dalje ti pjevam pjesme, ljubavne balade

jer je meni stalo pjevati o putu mira

kojega mi klasik vraća, a čežnja krade,

koji nije uvijek predmet moga odabira.

Taktovi  s pianina majstorski me vuku

onim dobro prepoznatim stazama

gdje sam molitvu ti pronašla u muku

što zavlada svim ovim oazama

po kojima kročim bosonoga, ne baš tiha.

Ipak čujem, čak i kada vičem jako glasno,

kako Nebo spušta nadahnuće stiha,

a taj dio kapne kao znanje prvoklasno

po kojem te, daleko sakrivena, još tražim

jer sam zaljubljena slijepo, gluho

i još nazivam te imenom najdražim

koje spoznaje se istančanim sluhom

za sve molitve, do Boga koje dopiru.

Čak i strune, čak i tipke glasovira

ponekada se tom nazivu još opiru,

ali samo Nebo te akorde jošte svira.

Smiješno li je biti zaljubljena, a bez ona plašta

koji bi prekrivao mi mane, isticao neku prednost.

I još tužna pred tobom ta misao mi tašta

kad te ne bi štitila sva tvoja čednost.

Kao sretna beskućnica i prosjakinja kod isposnika

molim za sve mučenike pred njihovim Kraljem.

Tražim tebe da se predaš, a ne mrse milosnika;

tražim više, manje na slijepo i ništa ne dajem

ili to je samo odgoda mi dok ne povijem se više

da dostignem kao tvoja ona ista vratašca;

pred njima se razderani zastor njiše

kroz njih teku mnoga zaljubljena srdašca.

Sve to znaš, a još uvijek moje riječi pratiš,

čuvaš budno moje molitve i zazive

kao da ih prepravljaš sve dok mi ne vratiš

one prave tekstove i njihove nazive.

12.11.2015. 23:21