Duhovnost
Došašća spada na jedno od temeljnih obilježja kršćanskog
života. Kršćanin je čovjek Došašća. Sav je naš život pod
znakom iščekivanja drugog Dolaska Gospodinova, kako kličemo u
svakoj misi: „Tvoj slavni Dolazak iščekujemo!” Krist je ta
„blažena nada” da će napokon nastati „nova nebesa i zemlja
nova, gdje pravednost prebiva (2 Pt 3,13)”.
„Nepoznato
nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni
način preobrazbe svemira. No, poučeni smo da Bog sprema novi stan i
novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo
ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom
srcu... No, iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti,
nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje, gdje
raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neku
sliku novog svijeta (GS, 39).
Drastična
je razlika između općinstva svetih i svih drugih ljudi.
Čovječanstvo
gleda u Crkvu i prati tko će biti proglašen svetim, ali rijetko bi
se tko mogao prepoznati u tome, naći sebe kao potencijalnog
kandidata. Ruka Providnosti kao da izabire u mnoštvu ljudi jednoga
po jednoga čovjeka, kao da pažljivo odvaja žito od kukolja.
Općinstvo
svetih nije ona grupa ljudi koja je nekad vidljiva u crkvama.
Općinstvo
svetih je tako raštrkano da se zaista mora pažljivo prebirati po
zemlji kako bi se našlo čisto zrno, netko svet tko može i ne mora
biti javno slavna osoba. No, oni koji postadoše općepoznati i
slavni daju nam naslutiti kako sveti ljudi izgledaju, što čine i
kako se ponašaju u svijetu.
Dvije
skupine su prepoznatljive na prvi pogled. U prvoj skupini ima mnoštvo
poznatih svetaca Katoličke Crkve koji su zanimljivi samo nekim
ljudima čovječanstva. U drugoj skupini su oni koji nisu poznati
svekolikoj ekumeni, kao da su anonimni, a nalik su velikim svetcima;
to su jednom riječju siromasi, neki siromasi.
Jer,
svi ljudi su grešnici, a svi su pozvani na svetost, i bogati, i
siromašni; i ludi, i mudri; i zdravi, i bolesni. Svi su na tom
ispitu svetosti na kojem Bog izabire tko će se uzeti, a tko će se
ostaviti.
Svi
ti probrani ljudi su pravednici, oni koji ustaju iz zaborava, oni su
Tijelo nove ljudske obitelji.
Jer
kada bi svi koji su kršteni bili u toj zajednici, brzo bi Crkva na
zemlji propala, promašila poslanje.
„Tada
Onaj što sjedi na prijestolju reče: »Evo,
sve činim novo!« (Otk
21,5a)”.
Kršteni
se spašavaju drugačije od onih koji nisu članovi krštenih u
Kristu. No, ovdje se ne govori o tome tko će se spasiti, kada i kako
već se govori o tom Tijelu koje postoji na zemlji i koje se gradi,
nevidljivo prostim okom. To je Tijelo zaista slika novoga svijeta.
Živimo
u posljednjim vremenima.
U
ruci Onoga koji dolazi u ime Gospodnje nalazi se sjekira koja će
posjeći svako stablo koje ne donosi roda i baciti ga u oganj. (Mt 3)
„Kralj drži u ruci lopatu i očistit će svoje gumno; skupit će
svoju pšenicu u žitnicu, a pljevu će sažeći ognjem neugasivim.”
Crkva
na zemlji ima svoje materijalno i vidljivo tijelo, a ono koje se
slabije uočava nalazi se u tome propadljivom dijelu, nalazi se među
ljudima kao kraljevstvo nebesko, nalazi se u srcima ljudi koja nitko
drugi ne može vidjeti osim Krista i onoga kome Isus objavi.
„Kršćani...
ne mogu ništa žarče željeti nego da što širokogrudnije i
uspješnije..., prijanjajući vjerno uz Evanđelje i služeći se
njegovim silama, prihvaćaju golem posao koji se na zemlji ima
obaviti i o kojem polažu račun Onome koji sve sudi u posljednji dan
(GS, 93).”
„I
vidjeh: gle, Jaganjac stoji na gori Sionu, a s njime sto četrdeset i
četiri tisuće — na čelima im napisano ime njegovo i ime Oca
njegova!
I
začujem s neba glas, kao
šum voda mnogih i
tutnjavu silna groma; glas taj koji začuh bijaše kao glas citraša
što sviraju na citrama.
Pjevali
su pjesmu
novu pred
prijestoljem i pred četiri bića i pred starješinama. Nitko ne
mogaše naučiti te pjesme doli one sto četrdeset i četiri tisuće
— otkupljeni sa zemlje.” Otk
14,1-3
Pohod
Presvetom:
Pjeva
se:
Svet,
svet, svet,
svet
i presvet Isus u Oltarskomu Sakramentu svetomu!
Klanjamo
ti se, presveti Gospodine Isuse Kriste, ovdje i u svim Tvojim
crkvama, koje su po svem svijetu, i blagoslivljamo Te jer si svojim
križem svijet otkupio (iz oporuke svetog Franje Asiškog).
Hvalospjev
Otk
4,11; 5,9.10.12.
Dostojan
si, Gospodine, Bože naš, * primiti slavu i čast
i moć!
Jer, ti si sve stvorio, *
i tvojom voljom sve
postade
i bi stvoreno!
Dostojan
si uzeti knjigu *
i otvoriti pečate njezine.
Jer si bio
zaklan †
i otkupio, krvlju svojom, za Boga *
Ljude
iz svakog plemena i jezika,
puka i naroda.
Učinio si ih
Bogu našemu
kraljevstvom i svećenicima, *
i kraljevat će
na zemlji.
Dostojan
je zaklani Jaganjac *
primiti moć i bogatstvo
i mudrost i
snagu *
i čast i slavu i blagoslov!
Slava
Ocu i Sinu *
i Duhu Svetomu.
Kako
bijaše na početku, † tako
i sada i vazda *
i u vijeke vjekova.
Amen.
Pjeva
se:
Divnoj,
dakle, Tajni ovoj
klanjamo
se smjerno mi.
Stari
zakon žrtvi novoj
nek
se sada ukloni.
Vjera
duši čovjekovoj
nek
spoznanje dopuni.
Bogu
Ocu, Bogu Sinu
hvala
s pjesmom radosnom.
Slavimo
im veličinu,
častimo
ih dušom svom.
K
Duhu Svetom nek se vinu
glasi
s dikom jednakom.
Amen
O,
sveta gozbo na kojoj se Krist blaguje,
slavi
se spomen muke Njegove,
duša
se napunja milosti i daje nam se zalog buduće slave.
-
Kruh s neba dao si njima (Aleluja).
-
Koji svaku slast u sebi ima (Aleluja).
Pomolimo
se:
Bože,
Ti si nam u divnom sakramentu ostavio spomen svoje muke.
Daj
nam tako častiti sveta otajstva Tijela i Krvi Tvoje
da
vazda osjećamo u sebi plod Tvoga otkupljenja.
Koji
živiš i kraljuješ u vijeke vjekova.
Amen.
Blagoslov
s Presvetim:
Blagoslovljen
budi Bog!
Blagoslovljeno
njegovo sveto ime!
Blagoslovljen
Isus Krist,
pravi
Bog i pravi čovjek!
Blagoslovljeno
ime Isusovo!
Blagoslovljeno
presveto Srce Isusovo!
Blagoslovljena
predragocjena Krv Isusova!
Blagoslovljen
Isus u Presvetom Oltarskom Sakramentu!
Blagoslovljen
Duh Sveti Utješitelj!
Blagoslovljena
velika Bogorodica presveta Djevica Marija!
Blagoslovljeno
sveto i bezgrešno njezino Začeće!
Blagoslovljeno
njezino sveto uznesenje!
Blagoslovljeno
ime Marije, Djevice i Majke!
Blagoslovljen
sveti Josip, njezin prečisti zaručnik!
Blagoslovljen
Bog u svojim anđelima i u svojim svetima!
Isusov
prvi javni i službeni nastup dogodio se u sinagogi u rodnome Mu
gradu Nazaretu, pred farizejima, svećenstvom, pismoznancima i pred
vjernim Božjim narodom. Stade Isus kao današnji akoliti - čitači
i uzme svitak - Čitanje proroka Izaije, pročita i reče: „Danas
se ovo Pismo, koje ste čuli svojim ušima, ispunilo.” (vidi: Lk
4,14sl.):
Evo
što smo na svoje uši čuli od te Isusove službene proklamacije
kraljevstva nebeskoga:
„1
Prorokov
poziv
Duh
Gospodnji
na meni je, jer
me Gospodin
pomaza, posla
me da radosnu vijest donesem ubogima, da
iscijelim srca slomljena; da
zarobljenima navijestim slobodu i
oslobođenje sužnjevima; 2da
navijestim godinu milosti Gospodnje i
dan odmazde Boga našega; da
razveselim ožalošćene na Sionu 3i
da im dadem vijenac mjesto pepela, ulje
radosti mjesto ruha žalosti, pjesmu
zahvalnicu mjesto duha očajna. I
zvat će ih hrastovima pravde, nasadom
Gospodnjim
– na slavu njegovu. 4Oni
će nanovo dići drevne razvaline, sazdati
opet mjesta poharana, ruševine
prošlih pokoljenja.”
Iz
61,1-4
Tako
Isus nastupa svake godine iz početka, nakon što je „zatvorio”
godinu koja je prošla. Proglašava kraljevstvo nebesko koje se
uvijek iz početka otkriva u nama, među nama.
Na
takvu Božju objavu ljudi odgovaraju vjerom.
„Da
bi vjera bila ljudska, čovjek mora Bogu odgovoriti dragovoljno.
Bog
zove ljude u zajedništvo s Njim u duhu i istini i zato taj poziv
ljude veže u savjesti, ali tu nema prisile.
Isus
poziva na vjeru i obraćenje. Daje svjedočanstvo za istinu, ali se
ne nameće onima koji se protive.
Isusovo
kraljevstvo raste ljubavlju kojom Krist, na križ podignut, ljude
privlači k sebi (KKC, čl. 160)”.
Svaka
stara godina završava Kristom, Kraljem svega stvorenja, a svaka nova
godina počinje Kristom kao najnovija i drugačija godina u kojoj će
se milost Božja prosipati puno više i u toj novoj godini
kraljevstvo će nebesko nevjerojatno narasti i umnožiti se.
Godina
milosti Gospodnje jest vrijeme kada Sin Boga pohodi ljude da ih
obavijesti da je došlo vrijeme spasa za svakoga tko ima uši da to
čuje i tko ima srca da to vidi.
Takve
zovemo ubogima, to su oni nemoćni poput nerođene djece za koju je
Isusovo pohođenje vijest života; takve Izaija zove zarobljenicima i
sužnjevima, a Isus dodaje da se kraljevstvo Božje proglašava svima
malenima, siromasima i slijepima kojima daje da progledaju.
Izaija
govori da je svaka nova godina dan odmazde Boga našega što znači
da je grijesima i smrti odzvonilo ako ljudi vjeruju, gledaju i
slušaju Isusa Krista.
„Krist
je, da bi izvršio Očevu volju, osnovao nebesko kraljevstvo na
zemlji. A volja je Očeva ljude učiniti dionicima božanskog života.
I to čini sabirući ljude oko svoga Sina, Isusa Krista. Taj zbor je
Crkva koja na zemlji predstavlja klicu i početak kraljevstva
nebeskoga.
Gospodinova
se riječ uspoređuje sa sjemenom koje se sije u polju; oni koji
slušaju s vjerom i pripadaju malom Kristovom stadu, primili su
kraljevstvo; a sjeme svojom snagom niče i raste sve do vremena žetve
(KKC, čl. 541/3).”
Ako
ti se Isus proglasio kao Kralj onoga kraljevstva nebeskoga koje
naviješta, kao Kralj srca i života tvojega, uzmi u obzir da je On
Dijete, da ime srce nevinoga djeteta i sjeti se ipak da se ljudi
najviše straše djece i dječjih izjava, da ih zbog toga straha
zarobljavaju, muče, ismijavaju i napadaju, ubijaju ih u masovnim
progonima, ubijaju ih i rođene majke.
Uzmi
u obzir da si se našao/la pred velikim otajstvom, pred božanskom,
nebeskom tajnom i da si samo zla i bezumna duša, da si zbog toga
prah i pepeo u usporedbi s Djetešcem u jaslama. Jer Njegova nevinost
je pravedna za sve pa tako i za tebe, a Njegova pravednost je veliko
smilovanje, opraštanje i milosrđe. Djetešce Isus čeka te da Mu
priznaš svoje zločine jer ti ih inače ne može oprostiti i
ukloniti iz tvoje savjesti težak teret. Priđi Mu zemaljskim
običajima, priđi mu u duhu pokajnika, reci Mu sve što te muči u
tom kanalu duhovnosti kojega imaju svi. Ne očekuj senzacije, budi
iskren prema sebi i otvorit će ti se vrata kraljevstva nebeskoga
gdje se mnoge dječje i djevičanske duše raduju tvome dolasku u
nebo, u vječni život, a Djevičanska Majka čeka da te prigrli.
22.11.2020. 18:22
Zdravlje
dolazi na svijet s našom Djevicom Marijom u čijoj se bezgrešnoj
utrobi utjelovio Isus po Duhu Svetom.
Jer,
tko vjeruje, taj je zdrav.
A
tko se utječe Bezgrešnom Začeću, taj odlazi na put svetosti i
čistoće.
Jer
djevičanstvo jest vjernost u isključivoj ljubavi prema Bogu. To je
vjerski smisao djevičanstva i stvar je i tematika duševnog života,
odnosno pitanje je kršćanske vjere pa nije toliko podložno
filozofiranju jer samo raspravama se to vjersko stanje, naravno, ne
može dokučiti.
Biti
plodan u Gospodinu, obilovati plodnošću za Boga može se samo u
djevičanskom vjerskom stanju vjernosti Gospodinu, svome jedinome
mužu, svome Zaručniku.
Ženidba
mladog čovjeka s djevicom znamenje je mesijanskih zaruka između
Boga i Njegova naroda.
„Blago
nerotkinji, ali bez ljage, kojoj
ložnica ne poznaje grijeha; plodnost
će se njezina pokazati na istrazi duša.”
Mudr
3,13
„Plodnost
Jeruzalema
Kliči,
nerotkinjo, koja nisi rađala; podvikuj
od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer
osamljena više djece ima negoli
udana, kaže Gospodin. 2Raširi
prostor svog šatora, razastri,
ne štedi platna svog prebivališta, produži
mu užeta, kolčiće učvrsti! 3Jer
proširit ćeš se desno i lijevo. Tvoje
će potomstvo zavladat’ narodima i
napučit će opustjele gradove.”
Iz
54,1-3
„Zato,
sâm će vam Gospodin dati znak:
Evo, začet će djevica i
roditi sina
i nadjenut će mu ime Emanuel!”
Iz
7,14
Velika
su postojala proročanstva od
davnina,
ali niti približno nisu mogla vjernome narodu dočarati ljepotu i
divotu njihovoga ostvarenja.
Bilo
je nešto razumljivo za Božji narod da će djevica postati majkom
Mesije, ali o tome kako će ona biti i ostati zauvijek djevičanska
moglo se samo blijedo naslutiti.
Ženidba
mladog čovjeka s djevicom znamenje je mesijanskih zaruka između
Boga i Njegova naroda.
Već
Ivan Krstitelj usuđuje se zvati zaručnikovim prijateljem. Tako on
nastupa kao baštinik proročke predaje o zarukama između Boga i
Njegova naroda.
U
Mariji, Sionskoj Kćeri, počinje se ostvarivati djevičanstvo Crkve.
Mariji
se jedinoj pridaje naziv djevice kao titula. Da bi očuvala svoje
djevičanstvo, primila je na sebe sudbinu žena bez djece, ali što
je nekad bilo poniženje, postalo je za nju blagoslovom.
Marija
je već prije anđelova navještenja željela sva pripadati Bogu;
prihvatila je, međutim, obvezu ženidbe, kao otajstven znak Božje
volje.
Ali
kad joj anđeo otkriva da će biti majkom i djevicom u isti mah, ona
odjednom shvaća razlog tom dubokom usmjerenju svog života;
djevičanski joj je poziv objavljen istodobno s utjelovljenjem Sina
Božjega, kojemu je ona imala biti znakom.
U
djevičanstvu one koja postaje Božjom majkom dovršava se tako
dugotrajna starozavjetna priprava djevičanstva, ali se ispunjava i
molitva neplodnih žena koje su Božjim zahvatom dobile porod.
U
Mariji se već javlja eshatološki smisao kršćanskog djevičanstva:
ona je znak prodora jednog novog svijeta u povijest.
Štovanje
Djevice Marije, koja jest oduvijek bez ikakvoga grijeha pa i bez
ljage Istočnoga grijeha te se zove Bezgrešno Začeće jer nije u
grijehu niti začeta i kao takva bijaše jedina podobna za
djevičansku majku Spasitelja, to je štovanje kojemu se ne zna kraja
i oduševljenja. Mariju se smije štovati kao zaštitnicu i
zagovornicu, kao Isusovu i našu majku svom snagom svojom jer što
više mi štujemo Majku Božju, to više u njoj slavimo Krista, Boga.
U
štovanju Marije, Djevice onaj pokret iskrene i zdušne posvećenosti
i ljubavi dobiva svoje časno vrijeme i mjesto postojanja i opstanka,
odnosno ljubavnoga širenja i razgranatosti.
Marija
nas u tom štovanju uči ljubiti Boga i ljude, uči nas jezik i govor
ljubavi, uči nas neopisivoj Božjoj blizini u našim srcima i u
našim životima. Daje nam ljubav, vjeru i nadu, daje nam zdravlje
blagoslovljene djece Božje, daje u prvom redu duhovnost i duhovnu
higijenu i zdravlje, a potom nam daje i Krista, Gospodina jer nas
čini dostojnima i plodnima u primanju Euharistijskome da bi nas
okrijepila nakon sakramenata te nam pomogla da si posvijestimo sve
više i bolje otajstva vjere i vjerskoga, kršćanskoga novoga
života, novoga neba i nove zemlje.
21.11.2020.
09:39
„Crkva
promatrajući njezinu tajanstvenu svetost i nasljedujući njezinu
ljubav, i vjerno izvršujući Očevu volju, po vjerno primljenoj
Božjoj riječi i sama postaje majkom: jer propovijedanjem i
krštenjem rađa na novi i besmrtni život djecu, začetu po Duhu
Svetomu i od Boga rođenu. Ona je i djevica koja potpuno i čisto
čuva vjeru danu Zaručniku, i nasljeđujući Majku svoga Gospodina,
krepošću Duha Svetoga, djevičanski čuva potpunu vjeru, čvrstu
nadu i iskrenu ljubav.” LG VII/64
Magnificat
Veliča
* duša moja Gospodina i klikće duh moj * u
Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost
službenice svoje: * odsad će
me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi
djela učini Svesilni, * sveto je
ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova
* nad onima što se njega boje.
Iskaza
snagu mišice svoje, * rasprši
oholice umišljene. Silne
zbaci s prijestolja, * a
uzvisi neznatne. Gladne
napuni dobrima, * a
bogate otpusti prazne.
Prihvati
Izraela, slugu svoga, * kako
obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje
* prema Abrahamu i potomstvu
njegovu dovijeka.
Slava
Ocu i Sinu * i Duhu Svetomu. Kako
bijaše na početku, tako i sada i vazda * i
u vijeke vjekova. Amen.
