Kada dijete dolazi na svijet, kad se nevinost rodi, ona je na mukama i plače. Ništa nije tako čisto i nedirnuto, tako nježno i krhko kao novorođenče. Mnogi misle treba ga maziti i paziti, ali svaki pokušaj da se ugodi pridošlici nije dovoljno dobar. Grubost naše pokvarenosti i težina naših grijeha svaljuju se na dijete u obliku velike dobrodošlice odraslih. Mislimo da smo nježni kao pahulje, ali i pahulje su preteške za novorođeno biće, toliko je nevino i čisto.
Kada je Isus ušao u sinagogu prvi put nakon svojega krštenja i predstavio se kao Mesija, Sin Božji, dočekali su ga sa zgražanjem, sablažnjavanjem i optužbama. Sin Božji je čovjek, to je ono što se ne može samo tako protumačiti, čak je i teško u to iskreno vjerovati, a naročito je teško povjerovati ili pokušati si predočiti da je taj čovjek, po svemu isti i pravi kao i svi drugi ljudi, zapravo toliko svet da nema niti traga od grijeha na njemu. Dvije činjenice koje se potvrđuju u rođenju svakoga djeteta, svakog čovjeka na kugli zemaljskoj. Jedino što novorođenče na sebi nosi je nasljedstvo u krvi, to jest istočni grijeh, posljedice prvoga grijeha prvih ljudi Adama i Eve, nasljedni grijeh, sklonost oholosti, pohlepi, požudi očiju i srca. Upravo se zbog toga krštavaju mala djeca, nevini ljudi kako bi im krštenje opralo taj istočni grijeh, to nasljeđe u krvi i mesu. Krštenjem malo dijete postaje otvoreno za duhovni razvoj, krstiti dijete nikada nije prerano, uvijek s tim kasnimo.
Isus je mogao i očekivati da Ga neće ljudi shvatiti i prihvatiti. No, doživjeti pogrde je ipak bilo teško iskustvo za Bogočovjeka. Poslije je otišao iz sinagoge i poveo obične ribare, apostole-poslanike svoje s kojima će utemeljiti novo nebo na zemlji, Crkvu kršćansku.
Osobina običnih ljudi je često ta da ne kompliciraju puno oko pristupa novorođenom nevinom djetetu. Često pripovijedaju da su maloj bebi dali vrlo rano čvrstu hranu i da je to malo dijete počelo jesti normalno i bez ikakvih problema. Danas je to manje pojmljivo. Danas sve više pripravljamo posebno oplemenjenu tekuću hranu i filozofiramo kako dijete ne može ništa drugo osim te posebne hrane i majčinog mlijeka. Često ne damo djetetu niti kap obične prokuhane vode dok ne navrši neku stariju dob, a dijete nam često plače i mi ne znamo zašto jer kompliciramo. Ima roditelja koji drže tada dijete neprekidno u naručju i budnim okom paze na nj, umotavaju ga u svilu i meke tkanine, ne daju mu da diše od silne pretjerane pažnje odraslih, okupiraju ga dudama-varalicama, zvečkama i slično, izmišljaju nove posebne nauke i filozofije o njezi djeteta. No, ništa to ne pomaže nevinosti koja je pristigla u svijet teških grijeha.
Kao što je Isus često puta izmakao podivljaloj gomili ljudi koja Ga je željela fizički napasti i, po mogućnosti, raniti ili ubiti, tako i novorođenče ima snagu nepojmljivu u svojoj nevinosti.
Dijete izgleda tako krhko i žalosno, bespomoćno i slabašno i ljudi često pretjerano hrane svoje male bebe, hrane ih posebnim umjetnim pripravcima u kojima zapravo leži sjeme kasnijih učestali bolesti, onih koje se javljaju često zbog nepravilne prehrane i općenito nepravilnog načina života.
Često nakon rođenja djeteta ne mislimo kako ćemo imati još djece. A to je ono najnormalnije i najprirodnije što se djeci može dogoditi, a i odraslima. Njegujemo mi svi, roditelji, obitelj, daljnji rođaci, susjedi, kumovi, prijatelji, zakonodavci i tako redom, to jedno jedino malo i bespomoćno dijete te ono zaista ne stigne niti poželjeti jednu kap vode i malo mira.
Danas čitamo kako je Isus, Gospodin nahranio svoje sljedbenike, mnoštvo ljudi, žena i djece samo s nekoliko kruhova i dvije ribe. Nevinost je jača od grijeha. Malo novorođeno dijete ima sve što mu je potrebno, a još i daje od sebe. Treba ga samo poslušati, prihvatiti i povjerovati da je nedužno, nevino i u tome mu je najveća snaga jer ništa tako ne ugrožava opačine naše, koje mi pokušavamo liječiti jedni na drugima, kao čistoća mladog nevinog srca. Ako povjerujemo novorođenčetu, hranit će nas i pojiti božanskim darovima, a jednoga dana kada odraste, uzvratit će nam istim načinom i istom mjerom. Ne moramo ga opterećivati našim umovanjima jer već je dovoljno opterećeno našim sebičnim pristupom.
Kao što je Isus pristupio običnim ljudima, pastirima i ribarima koji Mu povjerovaše jer nisu imali velika znanja i koji su Ga slušali u svemu, tako dolazi i prinova u društvo. Jednostavnošću i nadasve prirodnim porivima treba vjerovati tom veliko čudu na svijetu, nevinosti novorođenoga djeteta jer nevinost pobjeđuje sve što grijeh učini, grijesi naši preslabi su i nemoćni pred čistim dječjim srcem. Malo dijete je jače od nas kao što je i Svetac Božji, Isus koji je došao kao čovjek bez ljage grijeha, uvijek jači u nježnosti i krhkosti svojoj i nedužan je pobijedio vrli i jako pametan svijet. Novorođeno dijete obnavlja društvo i što više djece ima na svijetu, to je veća nada u brži oporavak svijeta jer ništa nam tako ne pomažu znanja i blaga našem društvu kao što pomažu nevina dječica. 08.01.2016. 06:27