Časna
braćo u biskupstvu,
Predraga
braćo i sestre u Kristu, (11.02.1984, u Rimu, kod Svetog Petra)
I.
POGLAVLJE
UVOD
1.
„U
svome tijelu dopunjam što nedostaje Kristovim mukama za Tijelo
njegovo, koje je Crkva” Kol 1,24 – piše sv. Pavao Apostol
tumačeći spasonosnu vrijednost trpljenja.
Te
riječi kao da se nalaze na kraju dugoga hoda kroz patnju koja je
ucijepljena u ljudsku povijest i rasvijetljena Riječju Božjom. Kao
da imaju vrijednost konačnog otkrića što ga prati radost; stoga
Apostol piše: „Sada nalazim radost u patnjama koje podnosim za
vas”. Radost proizlazi iz otkrića smisla trpljenja, a to otkriće,
iako u njemu osobno sudjeluje Pavao iz Tarza koji te riječi piše,
istodobno vrijedi i za druge. Apostol priopćuje vlastito otkriće i
raduje mu se zbog onih kojima ono može pomoći – kao što njemu
pomaže – da proniknu u SPASENJSKI SMISAO TRPLJENJA.
2.
Misao
o trpljenju – upravo pod vidom tog spasenjskog smisla – čini se
duboko ucijepljena u suvislost Godine otkupljenja kao izvanredne
crkvene obljetnice; pa ta okolnost izravno opravdava pozornost koju
joj treba posvetiti upravo kroz ovo razdoblje. No, nezavisno od te
prilike, riječ je o općoj temi koja prati čovjeka na svim
zemljopisnim širinama i dužinama: ona u određenom smislu s njime
zajedno na svijetu živi te zato traži da se uvijek iznova razmatra.
Iako Pavao u Poslanici Rimljanima piše da „sva stvorenja zajedno
uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama sve do sad”
Rim 8,22, te iako su čovjeku i poznate i bliske patnje životinjskog
svijeta, ipak se čini da je ono što izražavamo riječju
„trpljenje” osobito BITNO ZA LJUDSKU PRIRODU. To je duboko koliko
je dubok čovjek – upravo zbog toga što na svoj način izražava i
nadvisuje dubinu koja je čovjeku vlastita.
Čini
se da trpljenje pripada čovjekovoj transcendenciji: u njemu je
čovjek u određenom smislu „sudbinski određen” da nadilazi
samoga sebe i na to je otajstveno pozvan.
3.
Ako
pitanje trpljenja zahtijeva da ga na osobit način razmotrimo u
sklopu Godine otkupljenja, to je u prvom redu zbog toga što se
OTKUPLJENJE dogodilo po KRISTOVU KRIŽU, odnosno, po NJEGOVU
TRPLJENJU. Istodobno u Godini otkupljenja podsjećamo se na istinu
izrečenu u enciklici REDEMPTOR HOMINIS: u Kristu „svaki čovjek
postaje put Crkve”. Može se reći da čovjek na osobit način
postaje putem Crkve kad u njegov život uđe trpljenje. To se – kao
što je poznato – događa u raznim trenucima života, ostvaruje se
na razne načine, poprima različite razmjere; no unatoč svemu,
ovako ili onako, izgleda da je TRPLJENJE NEODVOJIVO OD LJUDSKOG,
ZEMALJSKOG ŽIVLJENJA; i ono to doista jest.
Budući,
dakle, da čovjek u svojem zemaljskom životu na ovaj ili na onaj
način korača putem trpljenja, Crkva bi se u svako doba morala
upravo na tom putu s čovjekom susresti. Rođena iz otajstva
otkupljenja u Kristovu križu, Crkva je dužna TRAŽITI SUSRET s
čovjekom osobito na putu njegova trpljenja. U takvom susretu čovjek
„postaje putem Crkve”, a taj je put jedan od najvažnijih.
4.
Iz
rečenoga proizlazi i ovo razmišljanje, upravo u Godini otkupljenja,
razmišljanje o patnji. Ljudska patnja potiče sućut, potiče i
poštovanje te na svoj način zastrašuje.
U
njoj se doista krije veličina naročitog misterija. Osobito
poštovanje prema svakoj ljudskoj patnji treba staviti na početak
svega što se ovdje bude susljedno izrazilo iz najdublje POTREBE SRCA
i također kao odgovor dubokom ZAHTJEVU VJERE. Oba ta razloga, kad je
riječ o trpljenju, na osobit se način približavaju i sjedinjuju:
potreba je srca da pobijedi strah, a zahtjev vjere, izražen i
riječima sv. Pavla što ih spomenusmo na početku – pruža sadržaj
u ime čijom se snagom usuđujemo dirati ono što se u svakom čovjeku
čini toliko nedodirljivim: čovjek, naime, u svojoj patnji ostaje
nedohvatnim misterijem.
.......
VI.
POGLAVLJE
EVANĐELJE
TRPLJENJA
25.
Svjedoci
Kristova križa i uskrsnuća namriješe Crkvi i svijetu svojevrsno
evanđelje trpljenja. Sam je Otkupitelj pisao to evanđelje najprije
osobnom patnjom prihvaćenom iz ljubavi da čovjek „ne umre, nego
da ima život vječni”, Iv 3,16. To je trpljenje, zajedno sa živim
riječima Isusova naučavanja, postalo obilnim vrelom za sve koji u
prvom naraštaju njegovih učenika i priznavalaca postadoše
sudionici njegovih patnja, i zatim u naraštajima što su slijedili
tijekom stoljeća.
Nadasve
je utješno, kao što je evanđeoski i povijesno točno, uočiti kako
je uz Krista na prvom i vrlo istaknutom mjestu uvijek njegova
presveta Majka sa svojim izvanrednim svjedočenjem što ga CIJELIM
SVOJIM ŽIVOTOM daje tom osobitom evanđelju trpljenja. U njoj su se
brojne i teške patnje tako umnožile i kao lanac povezale da
postadoše ne samo dokaz neslomljive vjere nego također doprinos
otkupljenju sviju. Doista, ona je već od tajnovita razgovora s
anđelom u svojem majčinskom poslanju nazrijevala „da joj je
suđeno” da na jedinstven i neponovljiv način sudjeluje u samom
Sinovljevu poslanju. To su joj vrlo brzo potvrdili kako događaji što
su pratili Isusovo rođenje u Betlehemu, tako i izričiti navještaj
Šimuna koji je progovorio o maču tako oštrom da će joj i dušu
probosti. To su joj potvrdile i tjeskobe i nevolje žurnoga bijega u
Egipat što ga je izazvala Herodova okrutna odredba.
Osim
toga, nakon svih događaja skrovitog i javnog života njezina Sina, u
kojima je ona bez sumnje sudjelovala profinjenom osjećajnošću,
patnja je presvete Marije na Golgoti uz Isusovu patnju dosegla
vrhunac što ga je s ljudskog stanovišta teško zamisliti, ali je
sigurno otajstveno i nadnaravno plodan za sveopće spasenje. Njezin
uspon na Golgotu, njezino „stajanje” podno križa zajedno s
ljubljenim učenikom, bijaše sasvim osobito sudjelovanje u
otkupiteljskoj Sinovljevoj smrti kao što su, uostalom, riječi što
ih je mogla razaznati s njegovih usana bile kao svečana potvrda tog
osobitog evanđelja što ga je trebalo navijestiti cijeloj vjerničkoj
zajednici.
Postavši
svojom PRISUTNOŠĆU svjedokinjom a SUPATNJOM sudionicom Sinovljeve
muke, presveta Marija dala je jedinstven doprinos evanđelju
trpljenja potvrđujući unaprijed pavlovski izričaj koji je naveden
na početku ovog pisma. Ona doista ima sasvim osobitih razloga da
može tvrditi kako „u svom tijelu – kao i u svom srcu – dopunja
ono što nedostaje Kristovim patnjama.”
U
svjetlu nedosežna Kristova primjera koji se jedinstvenom jasnoćom
odražava u životu njegove majke, evanđelje trpljenja je preko
iskustva i riječi njegovih apostola postalo nepresušnim vrelom za
uvijek nove naraštaje što se izmjenjuju kroz povijest Crkve.
Evanđelje trpljenja ne znači samo to da je patnja prisutna u
evanđelju kao jedan od sadržaja radosne vijesti, nego to evanđelje
osim toga znači objavu spasonosne snage i spasonosnog značenja
trpljenja u Kristovu mesijanskom poslanju i, dosljedno, u poslanju i
pozivu Crkve. Krist nije od svojih slušatelja krio potrebu
trpljenja....
Evanđelje
trpljenja najprije na raznim mjestima govori o trpljenju „za
Krista”, „zbog Krista” i to čini riječima samog Isusa ili
njegovih apostola. Učitelj nije svojim učenicima i sljedbenicima
tajio izglede takva trpljenja, čak ih je vrlo slobodno otkrivao,
naznačujući istodobno nadnaravne snage koje će ih pratiti usred
progonstva i nevolja „zbog njegova imena”. Te će nevolje biti
također OSOBITA POTVRDA SLIČNOSTI s Kristom i sjedinjenja s njime.
.....
To
prvo poglavlje evanđelja trpljenja koje govori o progonstvima, tj. o
patnjama zbog Krista, sadrži u sebi POSEBAN POZIV NA HRABROST I NA
JAKOST, što ih rječito podupire uskrsnuće. Krist je svojim
uskrsnućem neopozivo pobijedio svijet; ali je, zahvaljujući vezi
uskrsnuća s mukom i smrti, istodobno pobijedio svijet svojom
patnjom. Da, patnja je na jedinstven način bila uključena u pobjedu
nad svijetom koja se očitovala u uskrsnuću. Krist je na svojem
uskrslom tijelu sačuvao znakove križnih rana na rukama, na nogama i
na rebrima. Uskrsnućem je očitovao POBJEDONOSNU SNAGU TRPLJENJA te
želi uvjerenje o toj snazi uliti u srca onih koje je izabrao za
svoje apostole kao i onih koje trajno izabire i šalje. Apostol će
Pavao reći: „Svi koji hoće pobožno živjeti u Kristu Isusu bit
će progonjeni.”
26.
Dok
su prvo veliko poglavlje evanđelja trpljenja iz naraštaja u
naraštaj pisali oni koji zbog Krista podnose progonstva, usporedno
se kroz svu povijest razvija drugo veliko poglavlje toga evanđelja.
Pišu ga SVI ONI ŠTO TRPE ZAJEDNO S KRISTOM sjedinjujući svoja
ljudska trpljenja s njegovom spasenjskom patnjom. U njima se
ostvaruje ono što su prvi svjedoci muke i uskrsnuća rekli i
napisali o sudjelovanju u Kristovu trpljenju. U njima se, dakle,
ispunja evanđelje trpljenja i istodobno ga svatko od njih u
određenom smislu nastavlja pisati: piše ga i proglašava svijetu,
naviješta ga svojoj okolini i svojim suvremenicima.
Iz
stoljeća u stoljeće, iz naraštaja u naraštaj otkriva se kako je U
TRPLJENJU SKRIVENA osebujna snaga KOJA IZNUTRA PRIBLIŽUJE ČOVJEKA
KRISTU, neka osobita milost. Njoj mnogi sveci duguju svoje duboko
obraćenje. Plod takva obraćenja nije samo činjenica da čovjek
otkriva spasenjsko značenje trpljenja nego nadasve to što u
trpljenju postaje sasvim novim čovjekom. On kao da pronalazi novu
mjeru SVEGA SVOJEG ŽIVOTA I SVOGA POZIVA. To otkriće je osobita
potvrda duhovne veličine koja u čovjeku neusporedivo nadvisuje
tijelo. I u slučaju kad je tijelo teško bolesno, sasvim nesposobno,
te je čovjek gotovo nemoćan za življenje i djelovanje, sve se više
očituje unutarnja ZRELOST I DUHOVNA VELIČINA, što postaje potresna
opomena zdravima i normalnima.
Ta
unutarnja zrelost i duhovna veličina u patnjama, bez sumnje su PLOD
osobita OBRAĆENJA i suradnje s milošću raspetoga Otkupitelja. On
je taj koji uživo djeluje u ljudskim trpljenjima posredstvom svojega
Duha Istine, Duha Utješitelja. On je taj koji u određenom smislu
mijenja samu bit duhovnog života, naznačujući čovjeku patniku
mjesto uza se. On je taj koji kao učitelj i unutarnji vođa poučava
patničkog brata i sestru u čudesnoj razmjeni što je položena u
samu srž otajstva otkupljenja. Trpljenje je samo po sebi iskustvo
zla. Ali Krist je od njega učinio najčvršći temelj konačnoga
dobra, upravo dobra vječnoga spasenja. Svojim trpljenjem na križu
Krist je dosegao same korijene zla, Sotonu, i njegovu trajnu pobunu
protiv Stvoritelje. Pred patničkim bratom ili sestrom Krist otvara i
postupno tumači obzorja Kraljevstva Božjega: svijeta što je
obraćen Stvoritelju, svijeta koji je oslobođen od grijeha, koji se
izgrađuje na spasonosnoj snazi ljubavi. Tako, polako, ali uspješno
Krist uvodi u taj svijet, u Očevo kraljevstvo, čovjeka patnika, i
to u određenom smislu kroz samo srce svojega trpljenja. Patnja
doista ne može biti PREOBLIKOVANA i promijenjena nekom izvanjskom
milošću, nego IZNUTRA. I Krist se po svojoj osobnoj spasonosnoj
patnji nalazi u svakom ljudskom trpljenju te može u njemu iznutra
djelovati snagom svojega Duha Istine, Duha Utješitelja.
I
ne samo to: božanski Otkupitelj želi prodrijeti u dušu svakoga
patnika srcem svoje presvete Majke koja je prvina i najviši domet
otkupljenja. Produžujući ono materinstvo koje mu je po Duhu Svetomu
samome dalo život, umirući Krist je Mariji, uvijek Djevici,
povjerio novo – duhovno i sveobuhvatno – materinstvo koje se
odnosi na sve ljude kako bi svaki čovjek na svojem putu vjere s
njime ostao tijesno povezan sve do križa i kako bi snagom toga križa
svaka preporođena patnja od ljudske slabosti postajala snagom
Božjom.
Međutim,
to se unutarnje događanje ne razvija uvijek jednako. Često se
započinje i uspostavlja u teškoćama. Različito je već i samo
polazište: različito je raspoloženje kojim čovjek ulazi u svoju
patnju. Ipak se može predmnijevati da uvijek gotovo svaki čovjek
ulazi u patnju s ČOVJEKU SVOJSTVENIM PROSVJEDOM i sa svojim pitanjem
„zašto”. Svaki postavlja pitanje o smislu trpljenja te na svojoj
ljudskoj razini traži odgovor na to pitanje. Zacijelo to pitanje
više puta postavlja i Bogu, kao što ga je i Krist postavio. Osim
toga, čovjek ne može ne primijetiti da onaj komu to svoje pitanje
postavlja i sam trpi te da mu želi odgovoriti S KRIŽA, IZ SREDIŠTA
OSOBNOG TRPLJENJA. Uza sve to, ponekad treba vremena, čak mnogo
vremena dok se taj odgovor ne počne u cjelini shvaćati. Krist
zaista ne odgovara izravno i ne odgovara apstraktno na ljudsko
pitanje o smislu trpljenja. Čovjek čuje njegov spasonosni odgovor u
onoj mjeri u kojoj sam postaje sudionikom Kristovih patnja.
Odgovor
koji dolazi po tom sudjelovanju, duž puta unutarnjeg susreta s
Učiteljem, sa svoje je strane NEŠTO VIŠE OD APSTRAKTNOG ODGOVORA
NA PITANJE O SMISLU TRPLJENJA. Taj je odgovor prije svega zov. To je
zvanje. Krist ne tumači apstraktno razloge trpljenja, nego prije
svega kaže: „Slijedi me!” Dođi! Svojim trpljenjem sudjeluj u
djelu spasenja svijeta koje se vrši mojim trpljenjem, mojim križem.
I kako čovjek uzima svoj križ duhovno se sjedinjujući s Kristovim
križem, tako se pred njim otkriva spasenjsko značenje trpljenja.
Taj smisao čovjek ne otkriva na svojoj ljudskoj razini, nego na
razini Kristove patnje. No istovremeno taj spasenjski smisao
trpljenja s Kristove razine SILAZI NA ČOVJEKOVU RAZINU i na određeni
način postaje njegov osobni odgovor. I tada čovjek u svojem
trpljenju nalazi unutarnji mir, čak duhovnu radost.
27.
O
toj radosti govori Apostol u Poslanici Kološanima: „Sada nalazim
radost u patnjama koje podnosim za vas.” Kol 1,24. Izvor te radosti
jest u tome što je NADVLADAN OSJEĆAJ BESKORISNOSTI TRPLJENJA, dojam
koji je ponekad vrlo snažno ukorijenjen u čovječju patnju. Svijest
o beskorisnosti trpljenja ne samo da čovjeka iznutra grize nego
izgleda da ga čini teretom za druge. Čovjeku se čini da je osuđen
na primanje pomoći od drugih te istodobno sam sebi izgleda
beskorisnim. Otkriće spasenjskog značenja trpljenja u sjedinjenju s
Kristom PREOBLIKUJE taj tjeskobni osjećaj. Kad čovjek vjeruje da
sudjeluje u Kristovim patnjama, to mu donosi unutarnju sigurnost da
patnik „dopunja ono što nedostaje patnjama Kristovim”; da u
duhovnim razmjerima djela otkupljenja kao i Krist SLUŽI SPASENJU
SVOJE BRAĆE I SESTARA. Nije, dakle, samo koristan drugima, nego,
štoviše, vrši nezamjenjivu službu. U Tijelu Kristovu koje
neprekidno raste iz Otkupiteljeva križa, upravo trpljenje prožeto
duhom Kristove žrtve jest NENADOMJESTIV POSREDNIK I UZROČNIK dobara
koja su bitna za spas svijeta. Ono više nego išta drugo probija put
milosti koja preoblikuje ljudske duše. Ono više od ičega u ljudsku
povijest uprisutnjuje snage otkupljenja. U „kozmičkoj” borbi
između duhovnih sila dobra i zla o čemu govori Poslanica Efežanima
6,12, ljudske patnje sjedinjene sa spasenjskom patnjom Kristovom
PREDSTAVLJAJU OSOBITU POTPORU SILAMA DOBRA, utirući put pobjedi tih
spasonosnih sila.
Zato
Crkva u svoj patničkoj Kristovoj braći i sestrama gleda višestrukog
nosioca njegove nadnaravne snage. Kako se često crkveni pastiri
upravo njima utječu, upravo od njih traže pomoć i potporu!
Evanđelje trpljenja trajno se ispisuje i neprestano progovara
riječima čudnog paradoksa: izvori božanske snage izviru upravo
usred ljudske slabosti. Oni što sudjeluju u Kristovim patnjama, u
osobnom trpljenju čuvaju izvanredni DIJELAK BESKRAJNOG BLAGA
otkupljenja svijeta i zato to blago dijele s drugima. Što je čovjek
ugroženiji grijehom, što su teže strukture grijeha što ih u sebi
sadrži suvremeni svijet, to je snažnija rječitost ljudskog
trpljenja. I to više Crkva osjeća potrebu da se utječe vrijednosti
ljudskih patnja za spasenje svijeta.
Zabilježeno
06.07.2022. 20:36
Izvadak
Uvoda i Šestog poglavlja iz enciklike Ivana Pavla Drugog Svetog,
pod nazivom SALVIFICI DOLORIS, - SPASONOSNO TRPLJENJE,
izdano
u Zagrebu, 2003.g. od KS.
Dokumenti
70
.jpg)
