Maskirane
povorke nastadoše nekako u vrijeme kada i pojam o republici i
demokraciji, kada monarhija i autokracija, kraljevstva i samovladanje
nisu više mogli održavati stanovništvo zbog velikog širenja
monarhija i zbog sve većega prirodnog prirasta stanovništva. Bilo
je to netom prije Krista, u starom dobu.
Središnji
smisao maskiranih povorki je izražavanje narodne kritike vladajućih
osoba i tijela, a povorke su popraćene magijskim ritualima u obliku
svečanosti koja slavi smrt izmišljenog vladara, ali i prestanak
nepravde, završetak zime kao neplodnog razdoblja čime se pokušava
razvodniti kritika u obliku sveopćega pomirenja i uništavanja svih
mana, odnosno proslava nadolazećih plodnih razdoblja.
Magija
u karnevalima ima glavnu ulogu jer narod je siromašan u odnosu na
vladare, a stoga oduvijek pati i zbog nedostatka obrazovanja i zbog
nepismenosti. Te nevolje se s porastom stanovništva uvećavaju pa
tako i karnevali postaju sve značajniji događaji i sve bogatija
natjecanja u kojima se također javljaju polupismeni predvodnici
velikoga mnoštva siromašnijih slojeva koji se za svoje maskiranje i
glumačke uloge pripremaju čitave godine.
Užasno
je suočiti se s tim porastom narodnih nevolja jer maskirane povorke
su znak velikih slabosti društva, tim više što se te slabosti
pretvaraju u vrle svečanosti i slavlja negativnih pojava.
Te
svečanosti su oličenje sve većega nedostatka osobnih sloboda gdje
je sloboda i pravo na vlastito mišljenje, i pravo na iskreni govor,
i pravo na oblikovanje vlastitoga načina života, i pravo na
pojedinačna pravedna djela, to jest pravo je svakoga činiti ono što
mu nalaže njegova osobna savjest, a ona se zapravo pretvara u
kolektivno pravilo koje nameću vladajući.
Karnevali
su pokazatelj da niti jedno društveno uređenje ne valja.
Država,
koja bi morala omogućiti bolji život pojedinaca, zapravo izrabljuje
većinu ljudi. Mnogi ljudi zbog takvih uvjeta ili su siromasi, ili su
nezadovoljni, ili padaju u ponore praznovjerja. Neugodna je ta
spoznaja da živimo u svijetu u kojemu gotovo svaki čovjek želi
biti netko drugi. Tako valjda zaključuje da bi mu bilo bolje u
životu, ali i poslije života.
Zanimljivo
je kako većina još i danas gleda na smrt kao na završetak i
prestanak svega, a zbog toga se uglavnom i ponaša depresivno. Tako
se omalovažava osobnost, život, pravednost i istina. Tako se pada
nepovratno u ponore zla.
Svaki
čovjek koji vjeruje u neku bljedunjavu sliku života poslije smrti
nužno je i nesvjesno u depresiji.
Sveopće
pomirenje dobra i zla samo pojačava osjećaj besmisla.
Karnevalske
svečanosti su neka vrsta dokaza da čovječanstvo ide u pogrešnom
smjeru, da čovjek putuje sve dalje od raja.
Normalne
osobe koje vjeruju u značaj i smisao iskrenosti, koje nastoje biti
pravedne i koje su sretne što postoje i koje su zahvalne na životu
postaju trn u oku svekolikoj okolini, a one koje su glasne, a koje su
često i temeljito obrazovane, postaju i sve veći kamen spoticanja
svim novim i starim društvenim uređenjima.
Sve
izgleda da se na karnevalima upravo ti ljudi spaljuju i uništavaju.
Svetkovinom
Krštenja Isusova završava Božićno razdoblje.
Četrdeset
je dana preostalo do Čiste srijede kada započinje Korizma kao
priprema na Uskrsno razdoblje.
Ako
se nedavno rodio Isus u tvome srcu, nemoj Ga odmah zaboraviti, barem
ne zbog tih četrdeset karnevalskih noći i dana. Sjeti se da slavimo
uskoro Obraćenje Svetoga Pavla pa Prikazanje Isusa u Hramu.
Osami
se, skini masku sa sebe i pronađi u svom srcu zlo, pronađi prave
izvore ljudskih zala. Nemoj se spaljivati već se jednostavno obrati
i vjeruj u Krista koji je Put, Istina i Život, a tada prikaži sve
svoje nevolje Bogu koji je Svjetlo što rasvjetljava tvoje
vrijednosti, darove i talente.
Isus
je uskrsnuo kao Pravednik. I ti ćeš uskrsnuti pa, umjesto da
divljaš i slaviš svoju depresiju, moli Boga milost koja će ti dati
snage o kakvoj nikada nisi niti sanjao/la: otvorit će ti se vrata
neba, izlaz iz ovoga začaranoga kruga te ćeš vidjeti svoju
jedinstvenost i dobrotu, svoje istinsko dostojanstvo, vidjet ćeš
razliku veliku u životu čiji svaki trenutak ima smisla jer tako
uskrsavaš na vječni život.
Možda
čovjek koji čini zla djela također na krajnjem kraju svega
svijeta, svršetku vremena koje zaista postoji, na Posljednjem sudu
dobiva vječni život u rajskim uvjetima, ali sada, sada je tvoje
spasenje tebi hitno, što prije, tim bolje. 13.01.2020. 21:18
»Zaista,
zaista, kažem vam: tko
sluša moju riječ i
vjeruje onomu koji me posla, ima
život vječni i
ne dolazi na sud, nego
je prešao iz smrti u život. 25Zaista,
zaista, kažem vam: dolazi
čas – sada je! – kad
će mrtvi čuti glas Sina Božjega i
koji čuju, živjet će. 26Doista,
kao što Otac ima život u sebi tako
je i Sinu dao da ima život u sebi; 27i
ovlasti ga da sudi jer
je Sin Čovječji. 28Ne
čudite se tome jer
dolazi čas kad
će svi koji su u grobovima, čuti
njegov glas.
29I
izići će:
koji su dobro činili
– na uskrsnuće
života,
a koji su radili zlo
– na uskrsnuće osude.”
Rođenje
Isusa Krista dogodilo se na zemaljski način, kao prirodan čin, ali
također i još puno više kao nadnaravan: Bog postade Sin Čovječji,
Sin Božji postade Dijete prečiste Djevice Marije, zaručnice Duha
Svetog i žene pravednika Josipa iz loze kralja Davida, kao prorečeni
i vječni Kralj nad kraljevima.
To
se događa gotovo u tajnosti i u noćnoj tajanstvenosti, među
pastirima kojima Boga objavljuje anđeo s neba, uz obilje ljubavi i
svjetlosti koja se prelama sa svjetlom zvijezde repatice i prolijeva
na pastire te oni prisvjesno ulaze u tajanstvenu nebesnost, postajući
tako dionicima Svete obitelji koja se smjestila među njima.
Nitko
o toj tajni ne zna, ali svi ju srcem naslućuju.
Mudraci
s istoka dolaze do informacija zvijezdoznanstvenim putem, vlastitim
trudom, znanjem i zaslugama; tako prirodno, tako zemaljski, tako
ljudski. Putuju dugo, traže i prate znakove, nose sa sobom svoje
vrijednosti i blaga, možda da im se nađu pri ruci radi trampe, nose
vjerojatno svilene tkanine, mirodije, lijekove i ne malo zlata. Vodi
ih Božji poziv kojega su još manje svjesni nego blaženi pastiri;
vodi ih ljudska znatiželja i čežnja za boljim svijetom, za višim
spoznajama, za širim mogućnostima koje bi im bile put u svjetski
mir i blagostanje.
Oni
imaju sve što im je potrebno, ali ne misle na sebe nego brinu za
druge. Oni će biti navjestitelji mira do kojega se može teoretski
doći na zemaljski način, ali nemaju odgovore na pitanja o životu,
grijehu, smrti, spasu i smislu života.
Slijedit
će ih vrlo brzo svi narodi svijeta koje će Bog posvećivati kao što
je i njih na kraju njihova putovanja posvetilo Dijete u štalici.
I
kao što su pastiri darivali Božića, dali su Mu sve što su imali –
sebe, tako i mudraci daruju najvrijednije što imaju, a to je bilo
znanje zemaljsko, ljudska informacija.
Za
popudbinu Svetoj obitelji su darovali lako nosive, ali vrijedne i
značajne darove: zlata, smirnu i tamjan. I još su se,
obraćeni, vratili drugim putem kao što su se i pastiri radosno
vratili svome stadu.
Pravovjerni
ranokršćanski svijet bio je okružen mnoštvom hereza i
krivovjeraca. Praznovjerje i krivovjerstvo postoji i danas u ovoj
velikoj kršćanskoj civilizaciji.
Prva
stoljeća poslije Krista ostavila su nam bogatu protuheretičku
književnost koja je i danas, kao i uvijek, jako aktualna i važna za
teloško tumačenje kršćanske vjere i Svetog pisma, odnosno za
egzegezu i razjašnjavanje pojedinih odlomaka iz Biblije i ostalih
spisa.
Bazilije
Veliki, rođen oko 330.g. u Cezareji u Kapadociji, i Grgur
(Gregorije) Nazijanski, rođen u Arijanzu blizu Nazijanza 329.g.
dvojica su od mnogih crkvenih otaca od kojih nam ostaje nauka protiv
hereza, a za bolje teološko razumijevanje i to u patrističkoj
književnosti koja se razvija do VIII. Stoljeća.
Katolička
Crkva ih slavi danas i važni su, između ostaloga, zbog nauka o
Presvetom Trojstvu pa i u kristologiji. Njihove rasprave i njihovi
spisi tumače ona pitanja koja se nameću posebno na početku
liturgijske godine, to jest u Božićnom vremenu.
„Bazilije
Veliki, potpuno vjeran nicejskom vjerovanju, pristupio je problemu ne
naglašujući toliko, poput Atanazija, jedinstvo Boga već uzimajući
sasvim ozbiljno razliku među hipostazama. Zato je predložio
rješenje tvrdnjom o jednoj božanskoj biti (ousia) i naravi,
različitoj od triju hipostaza, dakle triju osoba obdarenih vlastitom
subzistencijom i značajkama koje, u prostoru jedinog božanstva,
razlikuju te osobe jednu od druge. Te značajke su za Oca očinstvo,
za Sina da je rođen od Oca, za Duha Svetoga moć posvećivanja. Ovo
učenje, koje sadrži puno božanstvo Duha Svetoga, usavršit će
Gregorije Nazijanski i Gregorije Nisenski, a postat će na saboru u
Carigradu 381. službeno učenje Crkve” * Iz Patrologije, Pavić i
Tenšek, str. 184.
„Misterij
Trojstva veliki je cilj Gregorija Nazijanskoga koji je sačinio
distinkciju s jedne strane između božanskih atributa (dobrota,
istina, moć, vječnost), kao atributa božanske naravi koji su zato
zajednički trima osobama, i, s druge strane, različnosti
individualnih i raspoznajnih karakteristika triju Osoba (Očinstvo,
Sinovstvo, Izlaženje), koje označuju vlastiti karakter, posebnost
i vlastitost svake pojedine Osobe. Odatle njegov čudesni zaključak:
'Tri Osobe nisu drugo nego JEDNO pod vidom božanstva, dočim
JEDINSTVO je Trojstvo pod vidom osobnih vlastitosti' (Oratio 31, 9;
PG 36, 143). U polemici s arijevcima tumači istinsko značenje pojma
„Otac”. Ova riječ ne označuje bit Božju, niti Božje
djelovanje. U tom slučaju arijevci bi imali pravo, ukoliko bi, u
nekom vremenu, Otac bio dao bit Sinu. Ime 'Otac' bitno označuje
odnošaj, jednu relaciju. Zato definirati Boga kao 'Oca' ne znači
kazati ono što On jest, nego izraziti ono što je On u odnosu na
Sina (Oratio 29, 16). Upravo termin 'odnošaj', unešen da protumači
trinitarni misterij, te protegnut ne samo na Oca i Sina, nego i na
Duha Svetoga (Oratio 31, 9), postat će tradicionalna baština za sav
teološki govor. 'Otac', 'Sin' i 'Duh Sveti' nisu tri prazna ili
jednostavna aspekta, nego izražavaju različnst odnošaja koji
razlikuju i, istodobno, ujedinjuju tri Božanske osobe, a da ne
izlažu pogibelji njihovu božansku narav.” * Iz Patrologije,
Pavić i Tenšek, str. 192.
S
trinitarnim se misterijem susrećemo uskoro, na svetkovinu Krštenja
Gospodinova. 02.01.2020. 05:54