Želimo li dogovoriti zajednički susret, moramo ispuniti neke preduvjete:
1. moramo odlučiti želimo li da se dogodi taj susret;
2. moramo se dogovoriti kada i gdje ćemo se susresti,
3. a o tome ovisi i moramo odlučiti u kojem obliku ćemo se susresti, prikladno mjestu i vremenu susreta,
4. a potom i na koji način ćemo se susresti, što ćemo odjenuti, hoće li biti nešto jako svečano ili će susret biti uobičajen,
5. a najvažnije je da se moramo pobrinuti za sve što će nam omogućiti susretanje, kao što je prijevoz, sredstva za troškove susreta i, na kraju,
6. moramo imati snage i ustrajnosti za susretanje, ne možemo otići nemarni na dogovoreni susret,
7. a moramo i paziti kako se dogovaramo i kako dajemo riječ, to jest, možemo li održati dogovor.
Ista stvar je, s varijacijama na temu, kao priprava potrebna u svemu što činimo, a ako smo dobro činili, doživjet ćemo sreću izobilja dobrih plodova onoga što smo činili.
Dakle, postoji motivacija, djela i plodovi.
Napomena: Kristova prisutnost snagom Riječi i Duha Svetoga
KKC 1373 „Krist Isus koji umrije, štoviše i uskrsnu, koji je zdesna Bogu – te se zauzima za nas (Rim 8,34), prisutan je u Crkvi na više načina: u svojoj Riječi, u molitvi svoje crkve – „jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima” (Mt 18,20), zatim u siromasima, u bolesnima, u zatočenicima (Mt 25, 31-46), u sakramentima koje je ustanovio, u žrtvi Mise i u osobi službenika. Ali je „ponajvećma prisutan u euharistijskim prilikama”(II vatikanski, SC 7).
KKC 1374 Način je Kristove prisutnosti pod euharistijskim prilikama jedinstven. Uzdiže Euharistiju iznad svih sakramenata i čini je „ tako reći vrhuncem duhovnog života i ciljem kojemu teže svi sakramenti” (Sv Toma Akvinski, Summa theologiae III,73,3.). U presvetom sakramentu Euharistije „sadržani su istinski, stvarno i bitno (supstancijalno) Tijelo i Krv našega Gospodina Isusa Krista, s dušom i božanstvom i, prema tome, čitav Krist”(Tridentski sabor: DS 1651).
„Ta se prisutnost zove stvarnom, ne u značenju isključivosti kao da druge ne bi bile stvarne, već po izvanrednosti, jer je bitna (supstancijalna) te po njoj biva prisutan čitav Krist, Bog i čovjek”. (Pavao VI, enciklika Mysterium fidei).
KKC 1375 U ovom sakramentu Krist biva prisutan po pretvorbi kruha i vina u njegovo Tijelo i Krv. Crkveni su Oci postojano svjedočili vjeru Crkve u moć Kristovih riječi i djelovanja Duha Svetoga za izvršenje ove pretvorbe. Tako sveti Ivan Zlatousti izjavljuje:
„Nije to čovjek koji čini da prinesene stvari postaju Kristovo Tijelo i Krv, već sam Krist koji je za nas bio raspet. Svećenik, slika Krista, izgovara one riječi, ali im Bog daje moć i milost. Ovo je tijelo moje, veli on. Te riječi pretvaraju prinesene stvari.” (Sveti Ivan Zlatousti, De proditione Judae 1,6: PG 49, 380 C.)
A
sveti Ambrotije veli o pretvorbi:
„Budimo posve uvjereni da
ovo što je pred nama nije nešto što je oblikovala narav, već što
je blagoslov posvetio, te da je veća moć blagoslova nego naravi,
jer blagoslov mijenja i samu narav (...). Kristova riječ koja je
mogla iz ničega učiniti čega nije bilo, zar da stvari koje postoje
ne može promijeniti u ono što još nisu bile? Više je, naime,
bićima sačiniti nove naravi nego ih mijenjati.” (sveti Amrozije,
De mysteriis 9,50.52: PL 16405-406).
KKC 1376 Tridentski sabor katoličku vjeru o tome sažimlje slijedećom izjavom:
„A budući da je Krist, Otkupitelj naš, o onom što je pružao pod prilikom kruha rekao da je zaista njegovo Tijelo, zato je uvijek u Crkvi Božjoj bilo uvjerenje, i to ovaj sveti Sabor sada ponovno izjavljuje: po posvećenju kruha i vina zbiva se pretvorba sve suštine (supstancije) kruha u suštinu Tijela Krista, našega Gospodina, i čitave suštine vina u suštinu njegove Krvi. Tu je pretvorbu prikladno i u pravom smislu Katolička Crkva nazvala transupstancijacijom.” (Tridentski sabor DS 1642 ).
KKC 1377 Kristova prisutnost počinje u trenutku posvete i traje toliko dugo koliko traju euharistijske prilike. Krist je sav i čitav prisutan u svakoj prilici i u svakom njezinom dijelu, tako da lomljenje kruha ne dijeli Krista.
KKC 1378 ŠTOVANJE EUHARISTIJE U misnoj liturgiji izražavamo vjeru u stvarnu Kristovu prisutnost pod prilikama kruha i vina, između ostalog poklecanjem ili dubokim naklonom u znak klanjanju Gospodinu. „Katolička Crkva je iskazivala i nastavalja iskazivati to poklonstveno štovanje sakramentu Euharistije, ne samo u Misi, nego i izvan njezinog slavlja, čuvajući s najvećom pomnjom posvećene hostije, izlažući ih vjernicima radi svečanog štovanja i noseći ih u procesiji.” (Pavao VI, Mysterium fidei).
KKC 1380 Veoma je prikladno što je Krist želio ostati prisutan u svojoj Crkvi na ovaj jedinstven način. Budući da je u svom vidljivom liku trebao ostaviti svoje, htio nam je dati svoju sakramentalnu prisutnost. Budući da se imao prinijeti na križu za naše spasenje, htio nam je ostaviti spomen te ljubavi kojom nas je ljubio „do kraja” (Iv,13,1), sve do dara svoga života. Zaista, u svojoj euharistijskoj prisutnosti on ostaje otajstveno prisutan među nama kao onaj koji nas je ljubio i predao sama sebe za nas, i ostaje tu pod znakovima koji izražavaju i priopćuju njegovu ljubav.
KKC 1381 Prisutnost istinskog Tijela i istinske Krvi Kristove u ovom sakramentu 'ne može se spoznati osjetilima, veli sveti Toma, već samo vjerom koja se temelji na Božjem autoritetu'. Tumačeći riječi iz Lk22,19: „Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati”, sveti Ćiril izjavljuje: „ Nemoj postavljati pitanje da li je to istina, već radije vjerom prihvati Spasiteljeve riječi jer on, koji je ISTINA, ne laže.”
PLODOVI PRIČESTI, BLAGOVANJA Isusa Krista:
odvaja nas od grijeha, daje nam snagu i popudbinu, daje nam znanje i nadahnuće, dug život, životni mir i začetak je vječnoga života u Kristu,
daje nam razumijevanje Svetoga pisma i prijateljstvo s Blaženom Djevicom Marijom koja nam bezuvjetno odgovara na čašćenje, a ponajviše čini da u nama rode plodovi i darovi Boga Duha Svetoga.
Dalje KKC , str 363-370. govori o sakramentu pričesti u nastavku susreta Boga i vjernoga naroda.
SVEĆENICI koji učestvuju u sakramentima kao djelitelji moraju poštivati obredna pravila, izgovoriti ili otpjevati određene riječi, učiniti određene geste i čine, a moraju imati i ispravnu nakanu i namjeru koju vršenje pojedinog sakramenta zahtijeva. Vjernici koji su primatelji ne moraju brinuti o svetosti, odnosno grešnosti djelitelja sakramenta. Svećenici Katoličke Crkve u našim podnebljima, a i u bijelome svijetu uglavnom su pravilno zaređeni svećenici (sukcesijski, polaganjem ruku biskupa koji su također pravilno zaređeni).
Vjernici i primatelji sakramenata moraju biti kršteni da bi mogli blagovati Euharistiju, moraju imati ostvaren sakrament Pomirenja, a poželjno je da su primili darove Duha Svetoga u trećem sakramentu inicijacije, to jest u sakramentu Potvrde.
Poželjno je da imaju snage vjere i molitve te da zatraže često veću vjeru u molitvi koja je razgovor s Gospodinom. Ostalo smo nabrojili na početku, kako se pripraviti za susret sa živim Gospodinom. Poželjno je radovati se u Gospodinu uvijek jer je Krist uvijek blizu da nas izbavi od tuge i nevolje.03.01.2025. 12:06
„Crkva i svijet imaju veliku potrebu euharistijskog štovanja.
Isus nas čeka u tom sakramentu ljubavi. Ne štedimo svoje vrijeme da idemo i da ga susretnemo u činu klanjanja, u kontemplaciji punoj vjere i spremnoj da nadoknadi za velike grijehe i zločine svijeta.
Neka naše klanjanje nikad ne prestane. (Ivan Pavao Drugi, Pismo Dominicae cenae).”
