Tuesday, January 9, 2018

Ispunilo se vrijeme


"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!"
(Evanđelje po Marku, glava 1, redak 15)


UTJELOVLJENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi po Djevici Mariji, silazi nam s nebesa utjelovljenjem po Duhu Svetom od Djevice Marije koju zovemo kraljicom neba i majkom Crkve. Vjera se uprisutnjuje u meni.

Marijino majčinstvo je dragovoljno, to jasno proizlazi iz prikaza navještenja (Lk1,26-38). Pred neočekivanim pozivom što joj ga anđeo navješćuje, Marija u Lukinom izvještaju brižno nastoji shvatiti Božji zov. Anđeo joj otkriva da će djevičanski začeti. Kad je do kraja prosvijetljena, Marija prihvaća; ona je službenica Gospodnja poput Abrahama, Mojsija i proroka; njezino je služenje sloboda kao i njihovo, samo još u većoj mjeri (Dufour, str. 518).

Kad je rodila Isusa, Marijina zadaća, kao i zadaća svake matere, tek počinje: ona mora Isusa odgajati. Zajedno s Josipom, koji je dionik njezinih odgovornosti, nosi dijete u Hram da ga prikaže Gospodinu, da izrazi ono predanje za koje još nije sposobna njegova ljudska svijest. U Isusovo ime Marija prima od Šimuna navještaj Isusova poslanja (Lk 2, 29-32.34 sl). Ona je za Isusa odgojiteljica, svjesna svog autoriteta (Lk 2,48), a Isus joj bio poslušan, kao i Josipu (Lk 2, 51) - vidi: Dufour, str. 518.

Mesijina majka. Već praevanđelje navješćuje da je Marija majka, Žena čije će potomstvo satrti glavu zmiji (Post 3,15). Kasnije, u izvještajima u kojima vidimo kako Bog pobjeđuje neplodnost pretvarajući je u plodnost, žene koje praocima rađaju potomstvo daleki su pralik Djevice-majke. Taj pojam djevičanstva natuknut je u proročanstvima o Emanuelu (Iz 7,14) i o Onoj koja ima roditi (Mih 5,2); svakako evanđelisti su posvjedočili da se to proročanstvo ispunilo u Isusu Kristu (Mt 1,23; Lk 1,35 sl), vidi: Dufour, str.525.

Zaruke između Boga i Njegova naroda.  Tako je Preteča nastupao kao baštinik proročke predaje o zarukama između Boga i Njegova naroda, koja je također priprema na kršćansko djevičanstvo. Proroci doista više puta nazivaju osvojeni kraj imenom djevice (Iz 23,12; 47,1; Jr 46,11), naročito Izrael (Am 5,2; Iz 37,22; Jr 14,17;  Tuž 1,15; 2.13), a to zato da bi požalili gubitak njegova teritorijalnog integriteta; ali kad narod oskvrnjuje Savez, Jeremija ga također oslovljava kao 'djevicu Izraelovu (Jr 18,13)' da ga potsjeti kakva je trebala biti njegova vjernost. Stoga se isti naslov raća u kontekstu obnove kad se između Boga i Njegova naroda opet uspostavlja odnos ljubavi i vjernosti (Jr 31,4.21) Za Izaiju (Iz 62,5) je ženidba mladog čovjeka s djevicom znamenje mesijanskih zaruka između Boga i Izraela. Gospodin je svojim isključivim zahtjevima pripremao vjerne da Mu pridrže svu svoju ljubav (Dufour, str.202).
"Kao što se mladić ženi djevicom,
tvoj će se graditelj tobom oženiti;
i kao što se ženik raduje nevjesti,
tvoj će se Bog tebi radovati." Iz 62,5


POHOĐENJE MARIJINO

Marija odmah odlazi u pohode rodici Elizabeti te se njih dvije prepoznaju po velikoj novosti, po utjelovljenju vjere u njima kao kraljevstva nebeskoga. Moja se vjera odmah očituje u skrovitosti.

U Isusu se Bog odaziva pozivima svoga naroda. Isus naglašava spasiteljsku narav tog pohođenja i njegov univerzalan aspekt. No, iako se to pohođenje nudi svakom tijelu (puti; Lk  3,6; usp. 1 Pt 2,12), njega će primiti samo čista srca koja će ga prepoznati. (Dufour, str.882).

Prije posljednjega Isusovog pohođenja, anticipiranog u 'radosnom ulasku' Isusovu na Cvjetnicu, Kristovo se djelovanje nastavlja u Crkvi apostolskim poslanjem i poslanjem Duha. I sam Gospodin uvijek nastupa u životu Crkve (Otk 3,19) koja mora bdjeti (Mt 24,42 sl; 25,1-13) i moliti sve do onog, svima nepoznatog dana, kad će se Isus drugi put pokazati onima koji Ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje (Heb 9,28); vidi: Dufour, str. 883.


ROĐENJE ISUSOVO

Isus nam dolazi na za Njega grubi način u svijet, rođenjem u skromnosti štale i na oštroj slami jaslica, ali u velikoj vjeri i ljubavi Josipa i Marije, u velikoj počasti mudraca s istoka. Vjera u meni je krhka u odnosu na moju svjetovnu i vremenitu grubost.

"Što je rođeno od tijela, tijelo je; što je rođeno od Duha, duh je (Iv 3,6). Prirodnom čovjekovom rođenju Novi zavjet suprotstavlja nadnaravno rođenje: njegovo je počelo Riječ ili Duh Božji, a ostvaruje se po vjeri i krštenju.

Bog je rodio svoj narod kad ga je izveo iz Egipta (Pnz 32,6.18 sl), a život u pustinji bio je kao neko rano djetinjstvo (Pnz 1,31; 32,10; Hoš 11,1-5) gdje narod dobiva Zakon. U Novom savezu Bog će urezati zakon u srce svakog čovjeka, u njegovu najprisniju nutrinu (Jr 31,31-34; Pnz 30,10-14). Duh je taj koji ima doći da obnovi čovjekovo srce (Ez 36,26 sl), a to će biti novo rođenje, izvor nečuvene radosti, one koja 'otvara krilo' Jeruzalemu, bogato ga obdarujući djecom (Iz 66, 7-14); vidi: Dufour, str. 1114.


PRIKAZANJE ISUSA U HRAMU

Za Mariju je prikazanje Isusa Bogu u Božjem hramu donositelj jednog teškog proročanstva: mač će joj probosti dušu. Moja vjera se očituje pred Bogom u Crkvi gdje saznajem da mi je slijediti Isusa.

Dvoznačnost znaka hrama. U doba kraljeva, mada ima tu bitnu ulogu u bogoštovlju Izraela, znak hrama ipak nije bez neke dvoznačnosti. Za ljude površna religioznog osjećaja ceremonije što se u njemu odvijaju sklone su da postanu prazne kretnje. Bog se upravo u  Hramu objavljuje Izaiji u prvom viđenju (Iz 6), ali Izaija, Jeremija i Ezekiel kao da se natječu u optužbama protiv površnosti bogoštovlja što se ondje obavlja ( (Iz 1,11-17; Jr 6,20; 7,9sl) pa čak i protiv navika idolopoklonstva što se u nj uvlače (Ez 8, 7-18). Najzad smatraju da će Bog napustiti to prebivalište koje je bio odabrao. Nepatvorenost Izraelova bogoštovlja uistinu je važnija od materijalnog znaka uz koji je Bog bio neko vrijeme vezao svoju prisutnost (Dufour, str. 308).

Zaista, slava Božja napušta kasnije svoje obesvećeno prebivalište (usp. Ez 10,4.18), ali Hram ima značajno mjesto u budućnosti. Izaija je u njemu vidio buduće religiozno središte svega čovječanstva, izmirenog u štovanju pravog Boga (Iz 2,1-4). Ezekiel je do u tančine predvidio njegovu ponovnu izgradnju u vrijeme nacionalne obnove (Ez 40-48). Kult se u tom drugom Hramu zaista i nastavlja, on je opet znak Božje prisutnosti među ljudima; k njemu se hodočasti. Kasnije će ga i Herod Veliki raskošno obnoviti. Ali važnija je od ovoga vanjskog sjaja iskrena pobožnost što uzima slobodnog maha u njegovim obredima (Dufour, str. 308/309).

Unatoč ovoj privrženosti hramu od kamena, s krajem proročkog razdoblja počinje jačati nova misaona struja. Jeremijine prijetnje protiv hrama (Jr 7) pa razorenje hrama te naročito iskustvo izgnanstva - sve je to pridonijelo uočavanju potrebe jednog duhovnijeg kulta, u skladu sa zahtjevima 'religije srca (Pnz 6,4 sl; Jdt 31,31)'. U izgnanstvu se bolje shvaća da je Bog prisutan jednako svugdje gdje kraljuje, svugdje gdje Mu se klanjaju (Ez 11,16), očituje svoju slavu (Ez 1). To je poslije i doba kad apokrifne apokalipse opisuju onaj hram u nebu koji nije napravila ljudska ruka: tamo Bog boravi i upravo će se taj hram pojaviti na kraju vremena ovdje na zemlji da bude Božje prebivalište u 'budućem svijetu (Mudr 9,8)'; Dufour, str.310.

Kao i proroci, Isus iskazuje najdublje poštovanje starom hramu. Ondje Ga Marija prikazuje (Lk2,22-39), onamo polazi kad su svečanosti kao na mjesto susreta s Ocem (Lk 2,41-50; Iv 2,14; itd.). Odobrava tamošnje bogoštovne običaje. Hram je za Isusa kuća Božja, kuća molitve, kuća Njegova Oca... u času posljednjeg Isusova daha razdire se zastor svetišta nad svetištima; to je znak da staro svetište gubi svoje sveto obilježje; prestao je vršiti ulogu znaka Božje prisutnosti. Uistinu, tu ulogu odsad vrši jedan drugi znak: samo Isusovo Tijelo. Eto, dakle, novog i konačnog hrama što nije načinjen ljudskom rukom; u njemu Riječ Božja uspostavlja svoje prebivalište među ljudima (Iv 1,14) kao nekad u šatoru Božjega naroda. Hram Isusova tijela bit će razoren i ponovo sagrađen kad Isus umire i uskrsne, to je volja Njegova Oca (Iv 10,17 sl; 17,4sl). Nakon uskrsnuća ovo će Tijelo, kao znak Božje prisutnosti ovdje na zemlji, doživjeti novo preobraženo stanje koje će Mu omogućiti da bude prisutan na svim mjestima i u svim vremenima: u svetkovanju Euharistije (Dufour, str.310/311).

NAŠAŠĆE ISUSA U HRAMU

Kad je Isus prošao dob za inicijaciju, Josip i Marija Ga nalaze u hramu kako poučava o vjeri. Moja vjera se uvijek ispočetka obnavlja na misnim slavljima.

Isus vrši volju svoga Oca. On sam govori o 'volji Onoga koji me poslao'. Ta Božja volja jest poslanje. Njome se Isus hrani (Iv 4,34) i samo nju traži (Iv 5,30) jer On čini sve što je po volji Onomu koji Ga je poslao (Iv 8,29). A ta volja jest da svima koji k Njemu dolaze daje uskrsnuće i vječni život (Iv 6,38 sl) pa ako Mu se ta volja predstavlja i u obliku 'zapovijedi (Iv 10,18)', On u njoj vidi prije svega znak da Ga 'Otac ljubi (Iv 10,17)'. Posluh Sina je zajedništvo volje s Ocem (Iv 15,10); Dufour, str.1454.

KRŠTENJE ISUSOVO

Isus se očituje javnosti svojim krštenjem u rijeci Jordan. Dobivam neizbrisiv pečat svoje vjere na krštenju i u pomazanju Duhom Svetim.

Isus, Jaganjac Božji uzima grijeh svijeta na sebe (Iv 1,29.36) i navješćuje i pripravlja Njegovo 'krštenje smrti (Lk 12,50; Mk 10,38)' pa je tako Njegov javni život uokviren dvama krštenjima. To isto želi reći i evanđelist Ivan kad izvješćuje da je iz boka probodenog Isusa potekla voda i krv (Iv 19,34 sl) i kada tvrdi da su Duh, voda i krv prisno sjedinjeni (1 Iv 5,6-8). Priznanje Očevo Isusa Sinom najavljuje posinaštvo vjernika kao udioništvo u Isusovu sinovstvu i kao učinak Duha (Gal 4,6); Dufour, str. 457.


ISUS U SINAGOGI

Isus dolazi 'službeno' se očitovati u sinagogu gdje propovijeda da se Pismo ispunilo. Moja vjera se definitivno utvrđuje u svojim osnovama. Postajem moliteljica i uslišanja Božja me počinju ispunjavati sve većim povjerenjem u Isusa.

"Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano (Lk 24,44)"; treba da se ispune Pisma (usp. Mt 26,54). Bog ne govori u prazno (Ez 6,10) i Njegovo se Pismo 'ne može ukinuti (Iv 10,35)'. Isus je svečano posvetio vrijednost Pisma, sve do najsitnijeg pismenog znaka (Mt 5,18) i utvrđuje njegov smisao: Pismo se ne može izbrisati, ono ostaje. Postoji Duh koji oživljuje, a postoji i slovo koje  ubija (2 Kor 3,6). Krist vodi od slova k Duhu (2 Kor 3,14); upravo prepoznajući Krista kroz Izraelova Pisma crpi se iz njih vječni život (Iv 5,39); Dufour, str.857.


ISUS U PUSTINJI

Isus ponovo dolazi u naše čovještvo odlaskom u pustinju gdje odolijeva kušnjama. Moja vjera se utvrđuje iako sam podložna sumnji.

Krist je ushtio proživjeti različite etape Božjega naroda. Zato Ga, kao nekoć Hebreje, Duh Božji vodi u pustinju da ondje bude kušan (Mt 4,1-11//). Isus nadvladava kušnju i ostaje vjeran svome Ocu, odlučujući se radije za Božju riječ negoli za kruh, za pouzdanje u divno čudo, za služenje Bogu radije negoli za ma kakvu nadu u zemaljsko gospodstvo. Kušnja koja se bila završila neuspjehom u vrijeme Izlaska sada dobiva svoj smisao: Isus je prvorođeni Sin u kome se ispunjuje sudbina Izraela (Dufour, str 1048).


IZABRANJE APOSTOLA

Isus konačno bira apostole. Moja vjera traži Isusa u Crkvi, među kršćanima.

Izbor Dvanaestorice pokazuje da Isus želi ispuniti svoje djelo imajući sa sobom 'one koje odabra (Mk 3,13sl)'. Oni predstavljaju oko Njega dvanaest plemena novog naroda, naroda koji je plod Kristova izbora (Lk 6,13; Iv 6,70) što potječe iz izbora Očeva (Iv 6,37; 17,2), a nastaje djelovanjem Duha (Dj 1,2). Na početku Crkve, kao i na početku Izraela, stoji Božji izbor (Dufour, str. 372/373).


ČUDO U KANI

Marija potiče Isusa na svadbi u Kani da načini čudo pretvorbe vode u vino čime se očituje čitavom svijetu. Moja vjera postaje nalik ovisnosti o pohađanju misnih slavlja.

U Novom zavjetu 'novo vino' jest simbol mesijanskih vremena. Isus izjavljuje kako Novi savez, uspostavljen u Njegovoj osobi, jest novo vino od kojega pucaju stare mješine (Mk 2,22//). Ista misao proizlazi iz Ivanova izvještaja o čudu u Kani: svadbeno vino, to dobro vino na koje su čekali 'do sada', jest dar Kristove ljubavi, znak radosti koja je ostvarena Mesijinim dolaskom (Iv 2,10; usp. 4,23; 5,25). Izraz 'novo vino' susreće se najzad i u Mt 26,29 da se dočara eshatološka gozba što ju je Isus pripremio svojim vjernima u kraljevstvu Očevu: tada se upravo navršuju mesijanska vremena. Spominjanje vina nije tu puki simbol; na nj navodi izvještaj o ustanovi Euharistije. Prije no što bude pio novo vino u kraljevstvu Očevu, kršćanin će se za svojih dana napajati vinom koje je postalo krvlju što ju je Gospodin prolio (usp. 1 Kor 10,16). Uživanje vina nije, dakle, za kršćanina samo razlog zahvaljivanja (Kol 3,17; usp. 2,20sl) već i prigoda da se potsjeti na žrtvu koja je izvor spasenja i vječne radosti (1 Kor 11,25 sl); Dufour, str. 1417.


ISUSOVO PROPOVIJEDANJE

Isus počinje propovijedati narodu, dolaze Mu sljedbenici, ali nailazi na sve više otpora i neodobravanja. U svojoj vjeri se mijenjam i ponekad doživljavam čuđenje i sablazan okoline.
Isus nam sve očitije pokazuje svoje Bogosinovstvo čudesnim ozdravljenjima. Moja vjera postaje čvršća i ozbiljnija.

Propovijedanje je misterij po sadržaju poruke; ono je to i oblikom u kojem se ta poruka navješćuje: misterij propovijedane Riječi, misterij propovjednika koji navješćuje tu Riječ.
Ako propovijedanje ima vrijednost čina, i ako zahtijeva obraćenje, to je zato što je ono i samo čin Božji. Propovijedanje, naime, prema Pavlovu svjedočanstvu, prenosi ljude u prisutnost navješćivanog misterija. Tako se iz propovijedanja može roditi vjera (Rim 10,17). Slušalac biva stavljen pred Krista umrloga i uskrsloga, pred Krista koji je postao Gospodin povijesti, koji dijeli darove Duha onima koji primaju Riječ, a srdžbom prijeti onima koji je odbijaju (1 Sol 1,10). Propovijedanje, kao navještaj glasnika koji proglašuje i označuje početak kraljevstva Božjega (Iz 40,9), jest Božji čin koji znači početak Kristova gospodstva nad svijetom. Ne podliježe provjeravanju slušatelja već iziskuje poslušnost - vjeru (Rim 1,5), i tako sve do svršetka svijeta (Mt 24,14); Dufour, str. 1020/1021.


PREOBRAŽENJE ISUSOVO

Isus se preobražava i pred trojicom izabranih apostola objavljuje svoju božansku slavu. Moja vjera glasno viče s krovova ono što čuje u intimnosti od Boga.

Preobraženje potvrđuje priznanje kod Cezareje u Mk 8,29:
"On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« ".
Preobraženje posvećuje objavu Isusa, Sina Čovječega koji trpi i biva proslavljen, čija će smrt i uskrsnuće ispuniti Pisma. Preobraženje otkriva osobu Isusa, ljubljenoga i transcendentnog Sina koji posjeduje samu Božju slavu. Njime se Isus i Njegova riječ očituju kao novi Zakon. Ono je praostvarenje i praslika uskrsnog događaja koji će putem križa uvesti Krista u puni razmah Njegove slave i sinovskog dostojanstva. To prediskustvo Kristove slave ima za svrhu podržati učenike u času kad budu dionici misterija križa (Dufour, str. 986).


MUKA I SMRT ISUSOVA

Slijedi Isusova tjeskoba u Getsemaniju, bičevanje, trnova kruna, Golgota i smrt na križu. Muka me Kristova krijepi u mojim nevoljama.
Isus je sašao nad pakao. Svoju vjeru očitujem svakome, bez obzira je li tko nevjernik ili slično.

Evanđelja nisu Isusovi životopisi po načelima sadašnje povijesne znanosti. Njih su pisali vjernici da probude i ojačaju vjeru tako da ona sređuju sjećanja koja su bila obasjana i preobražena uskrsnom vjerom, no omogućuju da se pouzdano dosegne Isus iz Nazareta (Dufour, str.349).
Razjašnjenja o misteriju Isusa iz Nazareta ne mogu se svesti na jedinstven sustav, ali očituju jedinstveno usmjerenje: volju da se za određenu sredinu aktualizira prisutnost Isusa koji je živio i umro za nas. Pravovjernost se mjeri čvrstinom veza (Nominativ: vez) koji kršćansko tumčenje sjedinjuje s događajem Isusa: "Svaki duh koji priznaje: 'Isus Krist je došao u tijelu', od Boga je (1 Iv 4,2)". Da se izrazi i saopći prva je vjera pozajmljivala od raznolikih kultura svoga doba: tako od palestinskog judaizma, od dijaspore ili okolnoga helenizma. Prilagođujući se tako raznim civilizacijama, Crkva daje poticaj i pralik svakoj budućoj interpretaciji. Poslije Novog zavjeta, njezin hod prati hermeneutika; ona npr. dolazi do toga da govori o Isusovoj 'savjesti', o 'naravi' i osobi, a da time ne misli zauvijek fiksirati interpretaciju; ona se još i danas mora primjenjivati u različitim kulturama u kojima se izražava vjera u Isusa Krista (Dufour, str. 362/363).



SLAVNA OTAJSTVA

Isus je uskrsnuo. Postajem  zrelija kršćanka, znam kome sam povjerovala.
Isus uzlazi k Ocu. Moja vjera postaje duševnija, realna i mistična, u meni živi Krist.
Događa se poslanje Duha Svetoga na Crkvu, uznesenje Marijino na nebo i njena krunidba u nebesima. Moja vjera počinje donositi rod i djela su mi plodnija.

Prisjetimo se Otkrivenja; na stjecištu brojnih strujanja i liturgijskog života, Otkrivenje prikazuje Krista živoga, Gospodina koji vodi Crkvu i njome ravna (Otk 1-3). Nadasve prevladava lik Janjeta: Ono nosi tragove muke koju je podnijelo (Otk 5). Osigurava pobjedu nad neprijateljima Crkve (6,15; 17,14) i na kraju utvrđuje svoje zaruke s njome (19,7 sl; 21,9). Kao Gospodin ljudske povijesti, On je Prvi i Posljednji, (1,17), Početak i Svršetak (22,13), Alfa i Omega (1,8; 21,6), Amen (3,14), Pomazanik Božji, najzad Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, komu pripada svaka čast i slava (19,19; 17,14); Dufour, str.362.


Otajstvo svjetla
Isusa redovno susrećem u slavlju Euharistije gdje me On dočekuje s radosnim vijestima.
‎utorak, ‎9. ‎siječnja ‎2018. 19:18:17

Nebeske baklje


Svakog dana, svake noći pokraj staze moje
bliješte mala svjetla nedodirljiva.
Anđeli mi kazuju, kao da ih broje,
da su te nebeske baklje vatra mi pomirljiva

za sve one nesvjesne i smiješne sate
kad sam, rasplesana, nešto slavila,
kada željela sam da se dani vrate
one djetinjaste sreće koja me preplavila

svakog puta kad bih ugledala zvijezde
ili kad bih osjećala sunčevu toplinu,
latice od cvijeća koje lahorima jezde
ili ledene kristale inja i njinu gorčinu.

Kako čeznula sam romantične zgode
da mi nešto ljepše u meni pobude,
ne znajući za duhove zlobne koji stazom hode,
zastiru mi baklje da me svjetla ne probude.

Sada, kad su prošle mnoge životne nevolje
preko mraka, preko muteži i blata
sve do umorne mi duše, ona ih prebolje
da bi zadobila svjetlo kao sjaj od zlata;

anđeli me pute sigurnijom stranom
tog života u kojem se mnoge zamke množe
pa ja hodim sve po svjetlu, dan za danom,
stignem tamo gdje se duša naći može

da mi nikad više tako nesretno ne gaca,
da se ne opeče na sve zlobne zamke i ugarke.
Sad nebeska ona vatra jarko svjetlo baca
preda me i pred jasne stope moje žarke.
‎utorak, ‎9. ‎siječnja ‎2018.  00:30:02

Monday, January 8, 2018

Iz riznice duše


Kao da sam čula poziv moga puta,
kao da me još dubine moje zovu
da potražim neko zrno duše koje luta
poput golubice koja zastaje na krovu,

pregledavajući svoje osvojene sve terene.
Dušu ne mogu si nikada iscrpiti,
uvijek tu su strašne more ili letnje snene
što ih treba istražiti ili istrpiti,

uvijek duša želi više, bolje, bistrije i jače
razgledati sebe, svoje tajne, svoju žeđ
iako nalazi još i staro, preboljeno drače
u svom sutonu koji obogatio joj sijeđ.

Tek je sada riznica se životna otvorila
s bezbrojnim rješenjima i odgovorom
kao da se duša konačno i nebu dodvorila
svojim naporima, svojom zrelom horom.

Sve što mladosti je bilo neizvedivo,
sad je tako jasno i sve tako pitko 
jer se oslobodilo u nitima svo predivo
koje nikad nije znao otpetljati nitko;

nitko drugi do li duše moje same
nije mogao ni znati što je za nju milje,
što je teško, kako izići iz svoje tame
i kako pronaći pute i dostići cilje.

Čovjek sam se rađa, umire i sam odlučuje,
dušu ne može si zaista ni prevariti
već on prati poziv što ga duša vidi, čuje;
muke svoje, radosti i milja mora sam prevaliti.
‎ponedjeljak, ‎8. ‎siječnja ‎2018. 06:29:18

Sunday, January 7, 2018

Zazvah te imenom


Svjetlo vjere

Vjera je Božji dar. Vjera je naša odluka. Vjera je kraljevstvo nebesko.  Vjera je bogoslovna krepost, pokraj nade i ljubavi; ona nam otvara put u  osnovne ljudske vrline, četiri kardinalne kreposti: razboritost, pravednost, jakost i umjerenost. Vjera je štovanje i klanjanje, odavanje hvale i slave Jednome Bogu. Vjerovati u Jednoga i jedinog Boga znači biti pripadnik jednobožačke religije, za razliku od mnogoboštva gdje je plodno tlo za ponore praznovjerja; vjerovati u postojanje jednoga Apsoluta znači prilaziti istinskom otajstvu Boga koji je Duh, nepropadljiv.  


"Vjera je čin razuma koji, na zapovijed volje koju pokreće Bog milošću, daje pristanak božanskoj istini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br 155, str. 54
vidi: Toma Akvinski, 'Summa theologiae' II-II, 2,9
usp. I. vatikanski sabor: DS, 3010)


Vjera je utjelovljenje Isusa Krista u našu dušu i pretvaranje našega duha u božanski duh. Vjera je vidljiva na nama, ona poprima naše obličje, naše izraze i izražaje i u našem tijelu govori našim jezikom, radi i moli našim rukama, hoda našim stopama. Vjera je Isus u našoj najdubljoj intimi, jednako kao i u gledanju na ljepote svega stvorenoga.

Vjera dolazi postepeno ili iznenada. Ona je kultiviranje od prirodnoga u natprirodno, od divljega u pitomo, od naravnog i neukoga stvora u istinsku i dostojanstvenu ljudsku osobu. Sva ljudska bića, kao i sva stvorenja, imaju svoje porive i nagone, ali samo čovjek nosi u sebi klicu duha, sjeme duhovnosti gdje se vjera može utjeloviti i razvijati.

Vjera traži obrat, obraćenje čovjeka, pretvaranje poriva u slobodno odlučivanje, preokret nasilja u mir, promjenu stava iz bijega u suočavanje; ona znači spoznaju stvarnosti, razumijevanje sebe i drugih, upotrebu intelektualnih kapaciteta; vjera je i osjetilo i osjećaj, intuicija i zdrav razum, duhovnost i duševnost.



Poziv na obraćenje

Na poticaj Boga čovjek doživljava želju da bude dobar i da mu sve lijepo uspijeva. Time se otvara dvostruki vid i dvostruki sluh kod čovjeka te on može u bilo kojem i bilo kakvom trenutku čuti i doživjeti poziv na vjeru, na dobrotu, na pravednost. Tada čovjek spoznaje da je sam sebi dokaz za postojanje savršenstva jer prepoznaje u sebi klicu i nagovještaj toga savršenstva u obliku želje, čežnje i općenitoga poimanja. Često se dogodi da nečije oproštenje ili uslužnost, dobrota ili ljubav pokrenu otvaranje čovjeka za što veće dobro. Tako Bog zazove čovjeka imenom kojega samo Bog zna i taj određeni čovjek doživljava u sebi odaziv na to ime, odgovor na Božji poziv. To se može dogoditi odjednom ili u nekoliko sve jačih navrata. Tada se već događa početak obraćenja.
Božji poziv je neodoljiv, ali ipak veoma diskretan pa čovjek lako zavara sam sebe prečesto puta jer pomišlja da mu se samo pričinjavaju neka ispunjenja ideala ili slično. Često poziv na vjeru i obraćenje dolazi kao tanana slutnja koju se može ugušivati. No, u čovjeku postoji od prije začeća njegovoga već predodređenost za postojanje, a u njoj Božji glas i poziv te se kasnije razvija u čovjeku kao ljudska savjest.

"U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro, a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (...). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini."
(vidi: Katekizam Katoličke Crkve, br. 1776, str. 457
vidi: II. vatikanski sabor, 'Gaudium et spes' 16)

Kad ne bismo imali savjest, čovjekova ogromna sloboda koju mu daje i pušta Bog, pretvorila bi se u neodgovorno divljanje.



Božja uslišanja

Ljubav Boga prema čovjeku je beskrajna, a ljubav čovjeka prema Bogu razvija se sve više, što je više čovjek otvoren vjeri svojoj i iskren prema sebi. U svojoj ljubavi za Boga čovjek pomalo razvija stožerne kreposti. Naročito postaje sve bolji kada doživljava Božja uslišanja.
Bog uslišava čovjekove prošnje uvijek.
Biblija nam svjedoči o mnoštvu požrtvovne odgovornosti našega Boga za sve nas koji Mu se klanjamo i kojega molimo. Kada uslišava, Bog to čini u izobilju i velikodušno te nam budi u nama neprekidno čuđenje i divljenje.
Uslišanje Božje je poput velikih krila koja se razviju kada čovjekov duh s puno vjere i ljubavi to uslišanje prima, a naročito kada prima i sve popratne nelagodnosti, neugode i trpljenje, uvijek svjestan da ga je Bog uslišio već prije nego što je sastavio svoju molbu i da je potrebit obraćenja, pokajanja i ispovijedi grijeha ako ne vidi to Božje uslišanje. ‎nedjelja, ‎7. ‎siječnja ‎2018. 07:52:56

Knjiga proroka Izaije, glava 43, redak 1b:
"Ne boj se, jer ja sam te otkupio;
imenom sam te zazvao: ti si moj!"

Isusovo krštenje smrti


Što za mene znači krštenje u Crkvi Katoličkoj? Ono je bilo crta raskida s mojim poganskim životom i jedan veliki početak udubljivanja u otajstvo moje vjere. Ono je za mene bilo smrt poslije koje sam postala prijateljica Boga, Isusa Krista. Ono je za mene bilo neočekivani dar svjesnoga života u kojemu sam spoznala tko sam, što sam, odakle dolazim i kamo idem. Ono je za mene bila moja riječ koju je primio Bog i koja se više nikada neće zaboraviti, niti izbrisati; ono je bilo moje obećanje sebi samoj: evo, dobila si i ti priliku za kojom si čeznula dugih trideset godina, priliku da budeš jednaka s ljudima i da učiniš svoj život kvalitetnim i plodnim. Ono je bilo prilika da postanem dostojanstveno ljudsko biće, a to ljudsko dostojanstvo nalik je slavi koju imaju glavni likovi napoznatijih svjetskih romana, svaki njihov pokret ima veliki značaj, svaka misao njihova predmet je dubinskoga i pažljivog proučavanja, a svaka njihova riječ iskazuje mudrost koja se može očitovati na najrazličitije načine i u svakom ljudskom i božanskom smislu za koje zna čovječanstvo. Toliko sam značajna postala Bogu ja, to jest, u krštenju i poslije saznala sam da sam Mu oduvijek bila na te načine značajna. I ne samo to, moj Bog me je predodredio za to krštenje, shvatila sam da me je vodio u svakoj stopi života, i predodredio me je za slobodan izbor svake nove i daljnje stope u zajedništvu s Njim. Kakve li krhke i značajne slobode za ljudsko biće, ući u dijalog sa Stvoriteljem, prijateljevati s Isusom Kristom i ne brinuti ni o čemu, uvijek znati svoju vlastitu izvjesnost u Božjem Srcu!


Krštenje je čišćenje, odnosno pranje tijela i uranjanje čitavoga čovjeka u običnu vodu. Ispiranje prljavštine koja se nakupila od blata od kojega nas je Stvoritelj načinio i to sviješću životnoga daha što ga nam je Bog Otac udahnuo kad nas je načinio. Odmah smo se uprljali, to jest, bijasmo skloni svoju krhku i veličanstvenu slobodu iskoristiti za učenje, bijasmo znatiželjni za svijet oko nas, a bijasmo i znatiželjni o svemu što smo mi, mi sami i što je to život zemaljski jer drugačijega života kao da nismo poznavali, nismo poznavali Boga našega koji nas je načinio. U nama je proklijao grijeh, htjedosmo biti moćni kao da smo slutili da mogućnosti za veliku moć nosimo u svojem životnom dahu što nam ga dade Bog. A nismo spoznavali ništa, nismo shvatili kako je ta naša moć od Boga diskretna i ne traži onakve napore kakve već čine ljudi od blata. Krštenje je, kao prvo, brisanje grijeha.

A Ti, Bože moj, dođe na zemlju kao čovjek od blata i grešnik koji od Ivana Krstitelja primi to ljudsko, zemaljsko krštenje, pranje od grijeha kojih nikada nisi počinio. I zadobi, i preuzme sve one grijehe što ih je ispirala voda rijeke Jordana sa svim vodama svijeta, Ti preuze na sebe i na svoje sveto tijelo svakojako blato ljudsko, Ti postade čovjek kao što sam ja da mognem biti sigurna da znaš kako mi je i kakve su moje boli, muke i patnje, i kakva je moja zloba i ljubomora, moja zavist, blud i pohlepa, moja neprekidna želja da vladam, moje opetovano upadanje u neumjerena stanja; da budem sigurna da si i u najgorim trenutcima sasvim uz mene da me spasiš i izbaviš od mene same. I Ti to zaista činiš, tada kada ja niti ne znam, Ti me izvlačiš kao lavica svoju mladunčad i nosiš me u svoje okrilje da se pokajem i postanem bar na kratko skromna osoba, ljudska, ali ne blatna nego puna Tvojega božanskoga životnoga daha. Ti si proživio sa mnom sve što sam činila, a da se nisi ukaljao. Ti ćeš sa mnom biti u mojoj zemaljskoj smrti. 



I, kao što je Bog udahnuo blatnim ljudima život, tako je i na Tvome krštenju u rijeci Jordan Bog, Otac naš na nebesima udahnuo svoj duh, Duha Svetoga na Tebe da Ti pokaže da će ostati zauvijek kraj Tebe, da će Te u zemaljskoj smrti uskrisiti. Otac objavi da si Ti Sin Boga, da Mu je u Tebi sva milina, Ivan Krstitelj je čuo i svima rekao, da si pripadnik naroda kojega Bog od davnina izabra kao svoj proročanski narod, narod grešnika i ljudi od blata da ga od grijeha izvadi, da mu život spasi. "To je u isto vrijeme i navještaj Duhova, kad otpočinje krštenje u Duhu, za Crkvu (Dj 1,5; 11,16), novi Božji narod, i za sve one koji će stupiti u nju (Ef 5,25-32; Tit 3,5 sl)"; vidi Dufour, str. 457.

Uz Tebe sam, Isuse, i ja postala posinak Boga Oca Stvoritelja toga dana kada je objavio svoje očinstvo nad Tobom.

"Ivan Krstitelj je navješćivao krštenje Duhom i ognjem (Mt 3,11//). Duh je obećani mesijanski dar. Oganj je sud koji se počinje ispunjavati s Isusovim dolaskom (Iv 3,18-21; 5,22-25; 9,39). I jedan i drugi naviještaju se u Isusovom krštenju koje je predigra krštenju vjernika (Dufour, str. 458)".


"Uranjanje je slika Kristove smrti i pokopa; izlazak iz vode je znamen uskrsnuća zajedno s Njime...Smrt grijehu i dar života ne daju se odvojiti; pranje čistom vodom u isto je vrijeme škropljenje Kristovom krvlju, rječitijom od Abelove (Heb 12,24;  1 Pt 1,2), djelotvorno udioništvo u zaslugama koje je Krist po pravu stekao za sve na Kalvariji, sjedinjenje s Njime u uskrsnuću".
‎utorak, ‎26. ‎prosinca ‎2017. 06:58:29

Nebo se otvorilo


Isuse, kada si uronio u zemaljsku vodu rijeke Jordan, blato Te i mulj, i pijesak mutne rijeke obuhvatili poput grešne ljudske zemlje i blata, sasusli se na Tebe svi grijesi svijeta, ponio si na svojim plećima zle duhove, vračanja, praznovjerice, taštinu i oholost našu, pohlepu i požudu svih očiju svijeta i svih srdaca, osim jednoga: prečistoga srca Marije, majke Tvoje. Tada je počelo Tvoje silazeće hodočašće, sve do pakla. Dao si se krstiti od blatnoga čovjeka Ivana Krstitelja, ali svetoga kao što je svet bio čitav njegov pustinjački i kontemplativni život, odana i mučenička smrt njegova.
Izranjao si, okupan površinskom bistrinom, umiven mnogim svetim zemaljskim ljudima i djelima, potaknutima od Duha Božjega koji Te je čekao u tom času Tvojega samrtnoga porođenja i Tvoje predanosti čovječanstvu i, kada si izronio iz blata, izišao iz paklene, grešne zemaljske vode, nebesa se otvoriše i nebo je zasjalo sjajem, puno jačim od sunčevoga sjaja; Duh Sveti u obliku golubice sjede Ti na ta Tvoja Bogoljudska ramena i nebo se i zemlja ukrstiše u Tebi, pripojila se grešna ljudska narav Tvojoj božanskoj biti, Tvome svetom božanstvu, svetome uvijek i zauvijek, bez grešnosti i grijeha kakvoga poznaju ljudi; Bog je Otac naš na nebesima u Tebi primio u vaše zajedništvo sve ljude, ikada rođene, učinio nas slobodnima da postanemo dionici Tvoje božanske naravi, kraljevstva nebeskoga koje si nam navijestio, koje si zapravo Ti sam.
"I glas s neba reče: 'Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj koga sam odabrao (Mt 3,17)!'"
Bog Otac je, da nam se opet objavi, za Tebe i za nas odabrao najvažniju Riječ svoju - "Ljubljeni Sin". U ljubavi Božjoj, na Tvome krštenju, nestali su staro nebo i zemlja, izbrisana je crta razgraničenja između onoga što je dolje i onoga što je gore. Sve to si postao Ti, Onaj koji će granice postavljati, koji će odrediti visine i širine, dubine i nizine; Onaj u kojemu nam se od tada pa do poslije pashalnog prinosa Tvojega i ljubavi Božje, sve do Tvoje smrti na križu i uzdignuća u vječnu slavu zdesna Ocu, pokloniti i krstiti. To naše krštenje je blatna voda rijeke Jordan koju si kroz smrt prenio u vječni život. Kao što si se Ti očovječio, tako smo se mi dobili priliku obožanstveniti uranjanjem u našu svetu vodu Crkve koju si utemeljio i u kojoj vladaš. I, kao što je Tvoje krštenje postalo smrt, tako je naše krštenje mogućnost prijelaska u novi život, kroz Tebe jer Ti sam kažeš da si prolaz, da si Vrata za nas. Ti si nam otvorio nebo koje nam je bilo nedostižno i koje nam nije više daleko i nedokučivo jer si Ti Božji Ljubljeni Sin. ‎ srijeda, ‎3. ‎siječnja ‎2018. 06:57:07

Saturday, January 6, 2018

Biblijske vjerske skupine


Za Isusa ne postoje nereligiozni ljudi, ateisti, agnostici i slično.
Isus poznaje samo poganske narode, koji su mnogobošci; opsjednute nečistim duhovima; malovjerne, koje može ponekad spasiti od nevolje vjera njihova; licemjere, koji uzaludno traže i predstavljaju Boga, a žive u grijesima oholosti kada se ponašaju kao da su sami bogovi; i bezumnike koji buncaju da Boga nema.
Vrlo rijetko, s obzirom na ogroman broj ljudi koji su čuli navještaj Isusa Krista, dogodi se čovjeku da iznenada impulzivno uzvjeruje; također vrlo često, s obzirom na Božju milost koja počiva na čovječanstvu, ima mnoštvo ljudi koji su postojani u svojoj vjeri.
Ti su ljudi vjeran Božji narod, Isusovo 'stado malo', bezbrojno potomstvo Abrahamovo.



1.OPSJEDNUTI



"
Opsjednuti Gerazenac
(Mt 8, 28–34; Lk 8, 26–39)
Stigoše na onu stranu mora, u kraj gerazenski. 2Čim iziđe iz lađe, odmah mu iz grobnica pohiti u susret neki čovjek s nečistim duhom. 3Obitavalište je imao u grobnicama. I nitko ga više nije mogao svezati ni lancima 4jer je već često bio i okovima i lancima svezan, ali je raskinuo okove i iskidao lance i nitko ga nije mogao ukrotiti. 5Po cijele bi noći i dane u grobnicama i po brdima vikao i bio se kamenjem.
6Kad izdaleka opazi Isusa, dotrči i pokloni mu se, 7a onda u sav glas povika: »Što ti imaš sa mnom, Isuse, Sine Boga Svevišnjega? Zaklinjem te Bogom, ne muči me!« 8Jer Isus mu bijaše rekao: »Iziđi, duše nečisti, iz ovoga čovjeka!« 9Isus ga nato upita: »Kako ti je ime?« Kaže mu: »Legija mi je ime! Ima nas mnogo!« 10I uporno zaklinjaše Isusa da ih ne istjera iz onoga kraja.
11A ondje je pod brdom paslo veliko krdo svinja. 12Zaklinjahu ga dakle: »Pošalji nas u ove svinje da u njih uđemo!« 13I on im dopusti. Tada iziđoše nečisti duhovi i uđoše u svinje. I krdo od oko dvije tisuće jurnu niz obronak u more i podavi se u moru.
14Svinjari pobjegoše i razglasiše gradom i selima. A ljudi pođoše vidjeti što se dogodilo. 15Dođu Isusu. Ugledaju opsjednutoga: sjedio je obučen i zdrave pameti – on koji ih je imao legiju. I prestraše se. 16A očevici im razlagahu kako je to bilo s opsjednutim i ono o svinjama. 17Tada ga stanu moliti da ode iz njihova kraja.
18Kad je ulazio u lađu, onaj što bijaše opsjednut molio ga da bude uza nj. 19No on mu ne dopusti, nego mu reče: »Pođi kući k svojima pa im javi što ti je učinio Gospodin, kako ti se smilovao.« 20On ode i poče razglašavati po Dekapolu što mu učini Isus. I svi su se divili (Mk 5, 1-20)."



2. BEZUMNICI



PSALAM 53 (52)
"Čovjek bez Boga Zborovođi. Prema napjevu »Bolest«.
Poučna pjesma. Davidova.

2Bezumnik reče u srcu: »Nema Boga!«
Pokvareni rade gadosti; nitko da čini dobro.

3Bog s nebesa gleda na sinove ljudske
da vidi ima li tko razuman Boga da traži.

4No svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše:
nitko da čini dobro – nikoga nema.

5Neće li se urazumiti svi što čine bezakonje,
koji proždiru narod moj kao da jedu kruh?
Boga oni ne zazivlju:

6od straha će drhtat’
gdje straha i nema
jer Bog će rasuti kosti onih koji tebe opsjedaju,
bit će posramljeni jer će ih Bog odbaciti.

7O, neka dođe sa Siona spas Izraelu!
Kad Bog promijeni udes naroda svoga,
klicat će Jakov, radovat’ se Izrael."




3. LICEMJERI



"37
Protiv farizejâ i zakonoznanaca
(Mt 23, 1–36; Mk 12, 38–40; Lk 20, 45–47)
Dok je on govorio, pozva ga neki farizej k sebi na objed. On uđe i priđe k stolu. 38Vidjevši to, farizej se začudi što se Isus prije objeda ne opra. 39A Gospodin mu reče: »Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. 40Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu? 41Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle – sve vam je čisto.«
42»Ali jao vama, farizeji! Namirujete desetinu od metvice i rutvice i svake vrste povrća, a ne marite za pravednost i ljubav Božju. Ovo je trebalo činiti, a ono ne zanemariti.«
43»Jao vama, farizeji! Volite prvo sjedalo u sinagogama i pozdrave na trgovima. 44Jao vama! Vi ste kao nezamjetljivi grobovi po kojima ljudi ne znajući hode.«
45Nato će neki zakonoznanac: »Učitelju, tako govoreći i nas vrijeđaš.« 46A on reče: »Jao i vama, zakonoznanci! Tovarite na ljude terete nepodnosive, a sami ni da ih se jednim prstom dotaknete.«
47»Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. 48Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! 49Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati – 50da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, 51od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!«
52»Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.«
53Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja 54vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta (Lk 11, 37-54)."







4. MALOVJERNI



"23
Stišana oluja
(Mk 4, 35–41; Lk 8, 22–25)
Kad uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. 24I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. 25Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« 26Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. 27A ljudi su u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?« (Mt 8, 23-27)."





5. VJERUJUĆI - MOLITELJI



"20I gle, neka žena koja bolovaše dvanaest godina od krvarenja priđe odostraga i dotaknu se skuta njegove haljine. 21Mislila je: »Dotaknem li se samo njegove haljine, spasit ću se.« 22A Isus se okrenu i vidjevši je reče: »Hrabro, kćeri, vjera te tvoja spasila.« I žena bî spašena od toga časa (Mt 9,20-22)".



"Dođu tako u Jerihon. Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. 47Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« 48Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« 49Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« 50On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. 51Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« 52Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim (Mk 10, 46-52)".



"44I okrenut ženi reče Šimunu: »Vidiš li ovu ženu? Uđoh ti u kuću, nisi mi vodom noge polio, a ona mi suzama noge oblila i kosom ih svojom otrla. 45Poljupca mi nisi dao, a ona, otkako uđe, ne presta mi noge cjelivati. 46Uljem mi glave nisi pomazao, a ona mi pomašću noge pomaza. 47Stoga, kažem ti, oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo. Komu se malo oprašta, malo ljubi.« 48A ženi reče: »Oprošteni su ti grijesi.« 49Sustolnici počeli nato među sobom govoriti: »Tko je ovaj da i grijehe oprašta?« 50A on reče ženi: »Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!« (Lk 7, 44-50)".



1

Vjera rimskog stotnika
(Mt 8, 5–13)
Pošto dovrši sve te svoje besjede narodu, uđe u Kafarnaum. 2Nekomu satniku bijaše bolestan sluga, samo što ne izdahnu, a bijaše mu veoma drag. 3Kad je satnik čuo za Isusa, posla k njemu starješine židovske moleći ga da dođe i ozdravi mu slugu. 4Kad oni dođoše Isusu, usrdno ga moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš 5jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio.« 6Isus se uputi s njima. I kad bijaše već kući nadomak, posla satnik prijatelje s porukom: »Gospodine, ne muči se. Nisam dostojan da uđeš pod krov moj. 7Zato se i ne smatrah dostojnim doći k tebi. Nego – reci riječ da ozdravi sluga moj. 8Ta i ja, premda sam vlasti podređen, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi’ – i ode, drugomu: ‘Dođi’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.«
9Čuvši to, zadivi mu se Isus pa se okrenu mnoštvu koje je išlo za njim i reče: »Kažem vam, ni u Izraelu na nađoh tolike vjere.«
10Kad se oni koji su bili poslani vratiše kući, nađoše slugu zdrava
(Lk 7, 1-10)".



6. MNOŠTVO VJERNIKA



 "1

Obećanje i Savez
Poslije tih događaja Jahve uputi Abramu riječ u ukazanju: »Ne boj se, Abrame,
ja sam ti zaštita;
a nagrada tvoja
bit će vrlo velika!«
2Abram odgovori: »Gospodine moj, Jahve, čemu mi tvoji darovi kad ostajem bez poroda; kad je mojoj kući nasljednik Eliezer Damaščanin? 3Kako mi nisi dao potomstva« – nastavi Abram – »jedan će, eto, od mojih ukućana postati moj baštinik.« 4Ali mu Jahve opet uputi riječ: »Taj neće biti tvoj baštinik, nego će ti baštinik biti tvoj potomak.« 5Izvede ga van i reče: »Pogledaj na nebo i zvijezde prebroj ako ih možeš prebrojiti.« A onda doda: »Toliko će biti tvoje potomstvo.« 6Abram povjerova Jahvi, i on mu to uračuna u pravednost (Post 15, 1-5)".



Svi ljudi vjeruju, vjeruju u Boga jer svi imaju savjest, imaju svoja i tuđa iskustva, imaju osjećaj za pravednost, a i nadahnuti su Duhom Svetim, naročito poslije izlijevanja Duha Božjega na pogane i to nakon događaja Pedesetnice kada je Prva Crkva odlučivala o želji i volji tih nadahnutih ljudi da se krste.

"44
Krštenje prvih pogana
Dok je Petar još govorio te riječi, siđe Duh Sveti na sve koji su slušali tu besjedu. 45A vjernici iz obrezanja, koji dođoše zajedno s Petrom, začudiše se što se i na pogane izlio dar Duha Svetoga. 46Jer čuli su ih govoriti drugim jezicima i veličati Boga.
Tada Petar reče: 47»Može li tko uskratiti vodu da se ne krste ovi koji su primili Duha Svetoga kao i mi?« 48I zapovjedi da se krste u ime Isusa Krista. Tada ga zamole da ostane ondje nekoliko dana (Dj 10, 44-48)".


"26
Filip krsti Etiopljanina
Anđeo se Gospodnji obrati Filipu: »Ustani i pođi na jug putom što iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust.« 27On usta i pođe. Odjednom eto nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske koji bijaše nad svom njezinom riznicom. 28Vraćao se iz Jeruzalema, kamo je bio pošao pokloniti se; sjeđaše na svojim kolima i čitaše proroka Izaiju. 29Duh reče Filipu: »Pođi i pridruži se tim kolima!« 30Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: »Razumiješ li što čitaš?« 31On odvrati: »Kako bih mogao ako me tko ne uputi?« Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj. 32A čitao je ovaj odlomak Pisma:
Ko ovcu na klanje odvedoše ga,
ko janje nijemo pred onim što ga striže
on ne otvara svojih usta.

33U poniženju sud mu je uskraćen.
Naraštaj njegov tko da opiše?
Da, uklonjen je sa zemlje život njegov.

34Dvoranin se obrati Filipu pa će mu: »Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom? 35Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa.
36Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: »Evo vode! Što priječi da se krstim?« 38Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti. 39A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putom, 40a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju (Dj 8, 26-40)".





Mnogi ljudi imaju osjećaj za vjeru:
"Sensus fidei je stručni teološki pojam u kojem se prva riječ sēnsus prevodi kao osjećaj, a zapravo znači instinkt, urođena težnja, predosjećaj, intuicija; u psihologiji osjetilo; u filozofiji smisao, osjetilna spoznaja; u tjelesnom i duševnom smislu: osjećanje, ćućenje (nasuprot umovanju i razumu); moć osjećanja, sjetilo, način mišljenja. Dakle, doslovce osjećaj vjere, sensus fidei zapravo je vjernička pamet, osjetilna spoznaja vjere, smisao za vjeru Božjega naroda ("Učiteljstvo o osjećaju vjere", Portal katoličkih teologa 'VJERA I DJELA' - vidi link: https://www.vjeraidjela.com/uciteljstvo-o-osjecaju-vjere-2/ ).
Jasno je da se taj izraz odnosi na vjernike koji su pripadnici Katoličke Crkve koja je istovremeno i grešna i sveta.

https://www.vjeraidjela.com/uciteljstvo-o-osjecaju-vjere-2/





7. STADO MALO


"29»Zato i vi: ne tražite što ćete jesti, što piti. Ne uznemirujte se! 30Ta sve to traže pogani ovoga svijeta. Otac vaš zna da vam je sve to potrebno. 31Nego, tražite kraljevstvo njegovo, a to će vam se nadodati!«
32»Ne boj se, stado malo: svidjelo se Ocu vašemu dati vam Kraljevstvo.«
33»Prodajte što god imate i dajte za milostinju! Načinite sebi kese koje ne stare, blago nepropadljivo na nebesima, kamo se kradljivac ne približava i gdje moljac ne rastače. 34Doista, gdje vam je blago, ondje će vam i srce biti.« (Lk 12, 29-34)


I postoji još jedna kategorija koja bi označavala vrhunsku vjeru u Isusa Krista, to su mučenici za vjeru koji položiše svoje živote za Isusa Krista.




"Sveti Petar Apostol bio je galilejski ribar, brat Andrijin. Zajedno sa Jakovom i Ivanom bio je s Kristom u prisnijem osdnosu  od ostalih učenika. Sveti Petar je imao položaj predstavnika  lpko govri u ime Apostola.  Sveti Matej u svom Evanđelju bilježi kako su Petar i Andrija  pozvani u apostolsku službu: "Kad je Isus prolazio pokraj Galilejskog mora, opazi dvojicu braće, Šimuna, zvanog Petar, i brata mu Andriju, kako bacaju mrežu u more - bili su, naime, ribari - pa im reče: - Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi! Oni istoga časa ostave mreže i pođu za njim"( ;t 4,18-20). 

Od trenutka svoga poziva Petar se često spominje u Evanđeljima. U Cezareji je Petar odgovrio na Kristovo pitanje: "A vi, što vi kažete, tko sam Ja?" - izričući svoju veliku ispovijest: "Ti si Krist - Pomazanik, Sin Boga živoga!" Isus mu nato odgovori: "Ti si Petar - Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga...." (Mt 16,15-19). 

U izvještajima Evanđelja o Kristovoj muci svima je poznato Petrovo obećanje vjernosti, njegovo nijekanje Krista i njegovo iskreno kajanje. Petrov život poslije Isusova uzašašća opisije se u Djelima Apostolskim. Pronio je Spasitlejevu riječ širom Male Azije usredotočujući svoju djelatnost oko Antiohije. Kasnije je pošao u Rim, gdje je utemeljio prvu kršćansku zajednicu. Svoje djelocanje u Rimu nastavio je oko dvadeset i pet godina. 

No bio je optužen da je bacio uroke na jednu od carevih ljubavnica. Na traženje svojih kršćanskih pristaša Petar odluči pobjeći iz grada, no na putu mu se ukaza Isus. Petar ga upita: "Kamo ćeš, Gospodine?" Isus mu odvrati: "U Rim, da me opet razapnu!" Petar je to shvatio kao znak Božje volje, vratio  se u Rim i bio uhićen i bačen u tamnicu. Naposljetku je bio išiban bičevima i raspet naglavce na križ. To je učinjeno na njegovo traženje, jer nije sebe smatrao dostojnim da umre jednako kao Krist. Na većini slika i kipova je Sveti Petar prikazan kako drži dva ključa.
Djela apostolska svjedoče kako je iz Svetog Petra Apostola zračila tolika čudotvorna moć da su bolesnici ozdravljali čak i prolaskom Petrove sijene. Sveti Petar se zaziva za oslobođenje od vrućice, ugriza zmija, opsjednosti i bolova u nogama (Portal Sveci.net)".




"Sveti Pavao Apostol najprije se zvao Savao. Zahvaljujući Djelima apostolskim Svetoga Luke i brojnim novozavjetnim poslanicama koje je sam napisao, lik Svetoga Pavla zasigurno je najpoznatiji od svih likova Kristovih sljedbenika iz prvog stoljeća. Rođen je u Tarzu, a zvao se Savao (Šaul). Premda Židovi, negovi su roditelji bili rimski građani. 

Savao je stekao soldnu naobrazbu u Tarzu, a zatim je svoje poznavanje židovskog Zakona upotpunio u Jeruzalemu kod učitelja Gamalijela, u vrijeme kad  počeše prvi progoni kršćana. Savao je bio nazočan kao službeni svjedok prigodom kamenovanja Svetog Stjepana, prvog đakona u Crkvi, a zatim je krenuo prema Damasku s ovlaštenjem da rasprši malu kršćansku zajednicu u tom gradu. 

Na putu ga zablješti veliko svjetlo s neba i on pritom osljepi. Padne na zemlju i začuje glas: "Savle,Savle, zašto Me progoniš?" Savao odvrati: "Tko si Ti, Gospodine?" - a glas odgovori: "Ja sam Isus koga ti progoniš" (Dj 9,3-5). Savla njegovi pratioci odvedu u Damask. Ondje pohodi Ananiju, koji mu polaganjem ruku vrati vid. Savao ustane i dade se krstiti, i tada uze ime Pavao. 

Nakon povučena života u pustinji Pavao se pridruži ostalim Krisrtovim učenicima te postade najvećim širiteljem kršćanstva svih vremena. Poduze tri velika misionarska putovanja Malom Azijom i Grčkom.  Kako je on kršćansku poruku  prenosio nežidovskom svijetu, stekao je naslov Apostol naroda"(pogana). Kasnije ga uhitiše u Palestini, a on, kao rimski građanin, učini poziv na sud cara Nerona. Poslan je u Rim kao zatvorenik.

Djela apostolska i kršćanska predaja pripisuju mu četrnaest poslanica. Tako je postao jedan od  središnjih ličnosti prve Crkve. Na trećem velikom misijskom putovanju bio je uhićen u Palestini i, budući da je kao rimski građanin uložio priziv na cara, sproveden j eu Rim, gdej je nedugo zatim uslijedio žestok progon  kršćana te je apostol Pavao, s mnogiom drugim kršćanima, podnio mučeništvo. Sveti Pavao je  kao rimski građanin pogubljen mačem. Zato ga slikar i kpari i prikazuju sa mačem.
Kult Svetog Pavla proširen je diljem kršćanskoga svijeta. Najčešće se štuje kao zaštitnik  nekih zanimanja, a zazivaju ga i bolesnici s grčevima u trbuhu, zatim kod bolesti ušiju i nagluhosti te kaozaštitnik od ugriza otrovnih zmija.  Poznato je kako je Sveti Pavao na putu u Rim na Malti sretno i bez posljedica preživio ugriz zmija otrovnica.

U Rimu su Pavlove propovjedi privlačile sve više slušalaca.  To je saznao car Neron. Zato Neron kriomice uputi jednog svog doušnika da bi saznao o čemu to Pavao tako zanimljivo govori. Prikrivši se uz jedan od visokih prpzora, mladić je uzaludno napinjao uši, ali ne samo da nije uspjevao čuti niti razabrati o čemu je Sveti Pavao govorio, već se i okliznuo te pap s visine i poginuo. Saznavši za to, Neron se silno razljuti i dade pozvati Pavla. Prije nego je krenuo caru, Pavao pogleda idotakne mrtvo tijelo nesretnog nladića, na što voaj oživje te se zajedno upute k Neronu. Na upit začuđenog silnika tko ga je oživio, obraćenikodlučno odgovori: "Isus Krist, Gospodar vječnosti!" To je toliko razljutilo okrutnog Nerona da je nakon toga s još većom mržnjom nastavio progoniti kršćane, a jedan od  slijedećih  koji je zbog vjere platio glavom bio upravo Sveti Pavao (Portal Sveci.net)".





Mučenici za Isusa i za vjeru, kao što su bila nevina dječica, sveti Stjepan Prvomučenik, Petar, Pavao i mnogi drugi, sve do danas, jedini su koji već nose bijele haljine što znači da trpljenje i progonstvo vjernika vode pobjedi:

"9Kad Jaganjac otvori peti pečat, vidjeh pod žrtvenikom duše zaklanih zbog riječi Božje i zbog svjedočanstva što ga imahu. 10Vikahu iza glasa: »Ta dokle, Gospodaru sveti i istiniti! Zar nećeš suditi i osvetiti krv našu na pozemljarima?« 11I svakome je od njih dana bijela haljina i rečeno im je neka se strpe još malo vremena dok se ne ispuni broj njihovih sudrugova u službi i braće njihove koja imaju biti pobijena kao i oni (Otk 6, 9-11)". 
‎subota, ‎6. ‎siječnja ‎2018. 08:42:39



Popular posts