Prorok Mihej, pjesnik Betlehema

 

Grad u kojem se rodio Bog i utjelovio se među nama u krilu Djevice Marije koja ga je začela po Duhu Svetom onaj isti je grad iz kojega je Isus bježao s roditeljima u Egipat pred bijesom kralja Heroda?

Je li to onaj isti grad u kojem se rodio kralj David koji je tamo kao dječak pasao ovce te, nakon mnogo godina, kao pravi kralj otišao u Jeruzalem gdje je donio i u kojega je povratio Kovčeg Saveza?

Je li to onaj isti grad za kojega se nikada nije znalo, toliko bijaše malen i neznatan?

Je li to onaj isti mali grad koji se zove Efrata?

Zar nije Betlehem poznat po tome da se rodio Božić Isus u njegovoj štalici? I da je to bio grad proroka i kralja, svećenika i pjesnika Davida koji se rodio u Betlehemu kao pralik utjelovljenja Boga, Kralja najvećega, Isusa Krista.

Zar Betlehem Efrata nije Božićev grad, grad Marijin koja je Škrinja zavjetna i grad Josipov iz čije se loze Isus rodio kao Židov?

Ali svejedno još uvijek mi govorimo da se Betlehem Efrata zove Davidov grad, a ne Isusov grad kao što se Jeruzalem zove grad vjernika, Isusa i kršćana.

A nije li prorok Samuel otišao na slijepo u Betlehem starome Jišaju, izričito po volji Boga, da tamo pronađe dječaka između njegovih osam sinova, najmlađega, koji još nije odrastao, imao je valjda dvanaest godina i pomazao ga za budućega kralja Božjemu narodu, to bijaše David koji je još mnogo svirao i ubijao neprijatelje te je ujedinio u zrelijoj dobi kraljevstva sjevera i juga kako bi njegov sin Salomon mogao izgraditi Bogu Hram u miru. Od vremena dječaka Davida nastade Hram, tijelo Isusa Krista, Sina Čovječega.

Zar bismo to znali i pjevali da Betlehem Efrata nije prorečen od proroka Miheja, opjevan silno kao sluga? Prorok Mihej je djelovao u Judeji u vrijeme kralja Ezekije (vidi Uvod u Izaiju). Kao prorok Amos na sjeveru, prorok Mihej kritizira na jugu društvenu nepravdu, tlačenje i druga zla koja su pogađala malene i nemoćne kojih ima najviše na svijetu i koji stradavaju umjesto ovih 'velikih' i 'važnih' ljudi?

Tako je i malen i neznatan grad Marije, koja neznatne spominje u hvalospjevu „Veliča”, Josipa i Isusa omilio proroku Miheju da ga opijeva kao što se pjeva o dojenčetu koje ima doći pa rasti u dobi i mudrosti.

„Ali zamisli Jahvine oni ne znaju

i ne razumiju naredbe njegove:

kao snoplje na gumnu on ih je sabrao

Ustani! Ovrši žito, Kćeri sionska,

jer ti pravim gvozden rog

i mjedena kopita.

I satrt ćeš mnoge narode;

zavjetovat ćeš Jahvi blago njihovo

i bogatstvo njihovo Gospodaru sve zemlje.

Utvrdi se sada, Tvrđavo!

Opkoljeni smo i opsjednuti,

palicom po licu udaraju

Suca Izraelova.

A ti, Betleheme Efrato,

najmanji među kneževstvima

Judinim,

iz tebe će mi izaći

onaj koji će vladati Izraelom,

njegov je iskon od davnina,

od vječnih vremena.

Zato će ih Jahve ostaviti

dok ne rodi ona koja ima roditi.

Tada će se Ostatak njegove braće

vratiti djeci Izraelovoj.

On će se uspraviti,

na pašu izvodit svoje stado

silom Jahvinom,

veličanstvom imena Boga svojega

Oni će u miru živjeti

jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih

On – on je mir!

(Mih 4,12 – 5,4a).”

Zar nije Mihejevo proroštvo apokaliptično?

Zer nije kralj David pralik Isusov, tko to ne zna?

Zar nije David opjevao sve i zapisao na tisuće stihova i stotinu, i više psalama, a da nije opjevao, onako nadahnut, svoj rodni kraj, Betlehem? Ne, David je za svoj grad i za grad čitavoga naroda izabrao Grad smrti Isusove i njegova uskrsnuća, to jest Jeruzalem, najveći i najvažniji grad koji je bio pogodan za izgradnju Božjega Hrama što ga je gradio Davidov sin Salomon, bez ratova, u miru i ujedinjenju.

Naravno da, između ostaloga, Bog odaje počast kralju Davidu, ali prije svega je David postao kralj po planu Boga što ga je opisivala i opijevala apokaliptika Staroga zavjeta.

Betlehem Efrata je grad Božića, svete obitelji, utjelovljenja, a to možemo promatrati zahvaljujući proroku Miheju, pjesniku Betlehema.15.01.2025. 13:16

Opijam se, Kriste, tvojom gozbom, tvojom hranom

koja liječi me od gorka sirotinjska stava

što se vidi tek sa svijetlim danom

kad obuzima me post i molitva prava

da ti priznam da se tebi, Bože, nadam,

da sam uvijek sretna kao dijete mlado

kada pred tobom na koljena padam

i u tijelu, i u duhu i primam te rado.

Daješ mi da pijem svjetlo betlehemsko

kao lijek i opijum za život bolji,

svjetlo koje stvara novo srce penitensko

da sve to što činim uvijek bude tu, u tvojoj volji.

Krik s križa

 

Mnogo patnje se događa u svijetu gdje je patnja veoma teška posljedica ljudskih grijeha. To ne tumači smisao naše patnje, ali nam dokazuje svakodnevno da Zlo zaista postoji i da Sotona, kao lažni i pali anđeo svjetla, čini sve kako bi nas pridobio za sebe i oteo iz Božjega naručja. To je stanje Isus za nas sve zajedno već pobijedio, solidarizirao se s nama dok ne dođemo k njemu gdje ćemo se s njime blaženo gledati, to jest u svjetlu Isusa Krista sve će nam biti jasnije i preglednije, čak i dinamika nebeskoga života.

O patnji nije zabranjeno razmišljati i nije grijeh promotriti patnju, posebice Muku Isusovu. Lako je nama pripovijedati, mi zapravo imamo mnoge odgovore o smislu patnje, o smislu svijeta na kojemu postoji zlo, o ljudskom i o božanskom pogledu na tu temu.

Ali ono što sve nas muči ne može se riješiti samo razmišljanjem i samo promatranjem, u molitvi, u blagovanju Tijela i Krvi Isusove.

Patnju treba iskusiti.

I dok nas iskustvo patnje podučava i probija naša ograničenja sve do sazrijevanja u onu dob koja je dobra za raj, mi se neprekidno, mada imamo svoje odgovore, pitamo dok patimo: zašto? Pitamo se jer je taj 'zašto' jauk boli, krik Sina Božjega, ostavljenoga na križu.

Čovjek doživljava probijanje vlastitih ograničenja, a to su naše djetinje osobine i naše greške na kojima smo učili i koje se više ne koriste, poput stare, mrtve kože na tijelu koju je potrebno dobro iščetkati i oprati, odnosno odbaciti, baciti na otpad. To su tjelesni i duhovni lomovi koji proizvode uspinjanje, izgradnju nove stube na koju ćemo zakoračiti i po kojoj ćemo se uspeti dalje. To je odrastanje i sazrijevanje, i to je ono što neopisivo može boljeti jer dio sebe trgamo, i ne možemo u tome trenutku suvislo razmišljati, jedino možda jadikovati ili u šutnji trpjeti. Ne pomaže puno što smo malo svjesni ili znamo smisao, sve dok nismo u Gospodinu koji nas zove s križa da ga slijedimo, da uzmemo njegovo breme jer je lako i predamo mu svoju bol.

Na otrgnuto mjesto na nama dolazi nadogradnja, novi dio čovjeka, obnovljene osobine kao mlada koža, obraćenje i veća zrelost, ali i humanost. Čovječnost bez patnje ne može se roditi u nama.

Isus nije išao na križ zbog toga što smo i mi na križevima, ne samo zbog toga. Mi smo na križevima radi obraćenja, radi posvećenja, a Isus je taj tko nam je Učitelj u svjetlosti blaženoga života i pravednosti.

Duhovno također moramo biti požrtvovni u slušanju, učenju i molitvi kako bismo postali cjeloviti, patnja tada lakše nalazi put do Boga.

Mi se pridružujemo Isusovoj patnji koja otkupljuje naše mane i grijehe i čini nas zdravima, čistima i dostojnima. To, naravno, ne može ići bez našega sudjelovanja. I mi moramo učestvovati svojim tijelom, dušom i duhom u spašavanju i posvećivanju vjernika Kristovih.

Isus je uzeo i naše boli, one koje su porijeklom od Zloga i naših grijeha, i pretvorio je te boli u dobar materijal za spasenje svih ljudi.

Ti su grijesi nevjera, neposluh i nepoučljivost, lijenost, oholost i blud, pohlepa, zavist i ljubomora, nepoštivanje Zakona i njegovih odredbi koje nas uče kako možemo voljeti i živjeti u ljubavi gdje žrtve, kao posljedice dragovoljnoga predanja čovjeka Bogu i vršenju volje Božje, također bole, ali su svete i posvećene u Kristu do kraja. O tome nam svjedoče životopisi svetaca.

Čovjek nakon mnogih nevolja postaje kao prokušano zlato, patnja koju preživi daje mu neizmjernu sigurnost i snagu vjere u jednoga Boga. 13.01.2025. 09:34

„Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje znajući da prokušanost vaše vjere rađa postojanošću. Ali neka postojanost bude na djelu savršena da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka (Jak 1, 2-4).”

 

Sjajno ruho nade

 

Najdraži odjeci

tvojega glasa

govore, Kriste,

na stražu poteci

svojega spasa,

svetosti čiste.

Ti samo budi

kao lahor u noći,

kao mrazovi zime

jer nema ljudi

s tolikom moći;

ne zaboravi me,

ne zapostavi slutnje

koje se nižu

u danima gnjeva,

na zvukove lutnje,

na grubome križu,

u vijesti što pjeva.

Samo priteci

kao i uvijek

srcu mome,

krsnoj rijeci

koja je lijek

u srcu tvome,

najdraža Riječi

od koje i patim,

i još se veselim

kao ruža mliječi

kad god se vratim

da sreću podijelim.

Odriješi me spona

kad ima koja

zbog veće slobode

jer odlučuje ona

za ovce bez broja,

za sve narode

i ljubav zove,

i volju priziva

koja je jača,

zbog zemlje nove,

da ostane živa,

da riješi se mača.

O, Kriste slatki,

hvala beskrajno

što sve mi dade,

i konopac kratki,

i ruho sjajno,

i velike nade.

13.01.2025.

00:28

Beskrajna humanost

 

Bog sveti i svemogući unizio je sebe, nemoćan postade i grešan jer se utjelovi u prah da bi od njega postao čovjek Adam i Eva, Kajin i Abel, Abraham i David, Bezgrešno Začeće, Salomon, Ilija, Izaija, Amos, Sara, Rebeka, Rahela, Judita, Estera, Zaharija, Ivan Krstitelj, Josip, Ivan, Marko, Matej, Juda, Luka,Pavao i mnogi mi, neki koji ne razumiju, neki koji malo znaju, ali nitko nikada da bi Boga smio definirati jer je Gospodin, kao i biblijski pralikovi, kao i Melkisedek: bez početka i bez svršetka.

Čovjek u Bogu postade grešnik, a Bog se uroni u Rijeku da bi preuzeo te mnoge ljudske grijehe, grijehe neposluha i oholosti Adama i Eve koji počiniše grijeh bludnosti, a u Kajina i Abela već bijaše pohlepa, zavist, ljubomora, krađa, ubojstvo.

Ali prvi grijeh bijaše laž, laž napasti koja se provukla u rajski božanski vrt prema čovjeku.

Biblijska nam povijest dokazuje povijest čovječanstva koja upućuje i na budućnost, i na beskrajnu Božju ljubav i ozbiljnost prema čovjeku u božanskoj povijesti spasenja i neumornih, ponavljanih pokušaja Boga Stvoritelja da svoje stvorenje, čovjeka otme njegovu grijehu, osobnom grijehu i slabosti i nemoći ljudskoj.

Prvo ljudsko ime, ime Adam znači, zajedno s Evom, da su ta stvorenja čovjek, ljudi od početka svijeta, ali i da su zemaljski, porijeklom i pripadanjem, zemljani. Ipak, Bog im ostavi da sačuvaju onu klicu nebeskoga u sebi, ostavi im duha svoga, čak i progovara čovjeku od početka. Čovjek je potekao od Božje volje u kojoj ima početak, ali i ispunjenje svoga čovještva koje posta zbog i od prvoga grijeha propadljivo u povijesti, u vremenu i u vremenima.

U povijesti ljudskoga roda ne postoje dva ista čovjeka, svi ljudi su osobe (persona = maska, lice, ime upućuje na biće koje komunicira s drugima i u odnosima je sa svima i sa svim stvorenim). Taj naziv proizlazi iz zamjenice sebe ili se, odnosno iz pojma vlastite svijesti, sebstva, to jest sepstvo. Osoba ljudska je relacija međuljudska jer osim Gospodina i čovjeka, nitko i ništa nije u takvoj humanoj relaciji, ili bi barem tako jednom moralo biti. Prvi ljudi nadijevaju imena svemu i svoj okolini i stvorenjima jer je čovjek dobio gospodarstvo zemaljsko da ga obrađuje i čuva. Grijeh oholosti uništio je vrlinu posluha Bogu i ti ljudski gospodari uzeli su sebi više nego što im pripada, plod sa zabranjenog stabla, to jest drva spoznaje dobra i zla. Na jednom drvetu se mogu nalaziti samo dobri ili samo truli plodovi. Tu su ljudi naučili zlo i u sebi sačuvali tračak dobroga, to jest nebeskoga na koje zemaljsko nema pravo gospodarenja.

Tako su ljudi spoznavali djelomično sve stvari tijekom događaja o kojima izvještavaju Pisma i Proroci, i Zakon što ga je Bog proslijedio po Mojsiju svojemu izabranom narodu da mu ti ljudi budu jedinstveni narod svet i predraga svojina. Po tom narodu o Bogu su učili i narod i njihovi susjedi.

Spoznaja o Bogu bilo je mnogo i bile su raznovrsne u povijesti. Pod utjecajem različitih događaja misao se i svijest u narodu mijenjala i razvijala u srcu pojedinaca, ali i naroda kao jedne cjeline, zahvaljujući vjeri i božanskoj nebeskoj pouci.

To se ogleda u dolasku Mesije koji sintetizira sva Pisma i Proroke pa i Zakon u jednu razumljiviju cjelinu: sve se objedinjuje u Isusu Kristu, i Sluga Izaije, i Izak Abrahamov, i moć Davidova.

Isus je posljednji Adam, to jest zemljanin koji se razvije na sliku Kristovu ako slijedi volju Boga, Zakon Deset zapovijedi i dođe do Dvije zapovijedi ljubavi, sedam darova Duha Svetoga i njegovih plodova (ljubav, radost, strpljivost, blagost, mir, dobrota, vjera, krotkost, suzdržljivost). U tom postizavanju snage vjere čovjek zaboravlja ono što je nekada znao, prije nego što se njegova misao jako promijenila, i spoznaje nove podatke, uči od Boga vječne i trajne vrijednosti.

Po uzoru na Mesiju i Muku, vjernik spoznaje kako će se približiti Bogu u susret; požrtvovnošću i trudom pameti, duše i tijela jer lomovi su nužni za prijelaz iz grešne na višu humanu razinu čovjeka kao suputnika drugom čovjeku.

Jer kada ne bismo bili jedinstvena cjelina, nikada ne bismo dospjeli do Gospodina u rajskom vrtu, a pri tome putovanju nam pomaže Blažena Djevica Marija, Crkva, Riječ i Kruh što ga lomimo te ostali sakramenti u kojima nas Bog rješava pogubnoga grijeha. Isus je izvor i vrhunac ljubavi, Duh nam daje mudrost, razum, savjet, jakost, nova znanja i spoznaje, pobožnost i strah Božji.

Nema potpunog kraljevstva Božjega na zemlji, nema Svetoga grada dok ne siđe sa nebesa jer sve nam djelomično iščezava, a dolazi savršeno na mjesto nesavršenosti ljudske, po sakramentima, po rođenju za novi život od vode i Duha, i u našem uskrsnuću kreće sve ispočetka u savršenstvu namjera, želja, i ostvarenja. Tako postižemo dobro i u Gospodinu, u požrtvovnim djelima, naše jedinstvo.11.01.2025. 21:12

Sada ostaje vjera, nada i ljubav, a najveća među njima je ljubav u super-čovještvu, odnosno u humanosti koja kulminira ljubavlju za Boga i njegovu volju. Po uzoru na povijest, budućnost ima jasne crte.

Novi mir

 

Sve je za otpade to,

sve što nisi, Bože, ti.

Iznesi iz mene svako zlo,

približi me da mogu vidjeti.

Da tebe jedinoga sluša

ovo srce i ova prašina,

i ova zaboravljena duša

kojoj dom je kao pučina.

Koja nije zalutala,

osim u svojim grijesima.

Čija lađa je otplutala

sa suzom i osmijesima.

Prođi pokraj obale

s kojom sastaje se val,

gdje školjke su se ubrale

i malena sjeta i žal.

Dodaj mi moje ime

što samo ga ti znaš

pa tada zazovi me

da ne čuju mulj i šaš.

Golubica neka poleti

i zaleprša krilima

da olakšanje osjetim

mira kojega primam.

Neka zaroni tada,

moru nek mir prinese

i Duha rođena, mlada

i neka mi ime ponese.

11.01.2025. 00:01

 

Hvalospjev (Habakuk) Božji sud

 

 Jahve, čuo sam za slavu tvoju,
Jahve, tvoje mi djelo ulijeva jezu!
Ponovi ga u naše vrijeme!
Otkrij ga u naše vrijeme!
U gnjevu se svojem smilovanja sjeti!
Bog stiže iz Temana,
a Svetac s planine Parana!
Veličanstvo njegovo zastire nebesa,
zemlja mu je puna slave.
Sjaj mu je k’o svjetlost,
zrake sijevaju iz njegovih ruku,
ondje mu se krije sila.

Iziđe da spasiš narod svoj,
da spasiš svog pomazanika.

Gaziš po moru s konjima svojim,
po pučini silnih voda!

Čuo sam! Sva se moja utroba trese,
podrhtavaju mi usne na taj zvuk,
trulež prodire u kosti moje,
noge klecaju poda mnom.
Počinut ću kada dan tjeskobni
svane narodu što nas sad napada.

Jer smokvino drvo neće više cvasti
niti će na lozi biti ploda,
maslina će uskratiti rod,
polja neće donijeti hrane,
ovaca će nestati iz tora,
u oborima neće biti ni gòveda.
18 Ali ja ću se radovati u Jahvi
i kliktat ću u Bogu, svojem Spasitelju.
19 Jahve, moj Gospod, moja je snaga,
on mi daje noge poput košutinih
i vodi me na visine.

Hab 3,2-4, 13a, 15-19

Slava Ocu i Sinu * i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova. Amen.

Čemu služi moraliziranje

 

Možda imamo problem s terminologijom i međusobnim razumijevanjem.

Ta, nismo valjda vjerski i općenito tako nepismeni i neuki, pokošeni totalitarizmima, da se moramo pokušati dogovarati oko toga što nam koji odjeljak iz Svetoga pisma uopće zajednički znači.

Uzimamo tvoju ljubav, Isuse, zdravo za gotovo. Kažemo „Bog me ljubi takvoga kakav jesam, zna on da sam ja slab i uvijek će mi oprostiti”.

U ispovijedi postoji riječ koju vjerojatno ne shvaćamo ozbiljno i možda čak nismo uopće svjesni što govorimo ( a to se može dogoditi kada je čovjek ogrezao u grijesima ). Ta riječ glasi ovako : čvrsto odlučujem da ću se popraviti i da neću više griješiti. Ako nema te svijesti, uzalud ti beskrajno Božje opraštanje, moraš podnijeti teže obraćenje, pasti još dublje u grijehe i vratiti se natrag u čistoću i svetost, k Bogu svome koji te uči vjerovati od prvoga dana. To je kao neki trening i drilanje sve dok ne naučiš, na najteže načine, što je ljubav Boga.

Mi si radije uzimamo pravo da Bogu predbacujemo, da od vjere odustajemo i gubimo nadu.

Ali, ako u tom slučaju ne odemo na ispovijed, naši grijesi ostaju i gomilaju se. Ako nemamo istine u svom životu, nećemo moći reći da ćemo se popraviti jer bi to bila laž.

Kao što ogovaranjima i odbijanjima guramo druge ljude od sebe kao loše društvo, tako bismo morali, u obraćenju čistoj Božjoj ljubavi, nagovarati jedni druge na čistoću života koja bi nam donijela sreću i zajedništvo s našim Ocem nebeskim, Sinom Božjim, Duhom Svetim i svim drugim ljudima.

Mi kao da nemamo onaj primjer iz svoga vlastita života i svijeta, života i duše po kojemu bismo prepoznali božansku ljubav. Neki malo nauče vjernost u mladim godinama, neki uče od Gospe i Majke Marije ljubav i odanost, ali i čistoću.

Ipak Bog je taj koji se služi nama i našim dušama i koji ima inicijativu, njegova volja je naša istina i zakon, njegova ljubav i predanost uči se iz Kristovoga gorućega srca na križu, srca koje gori vječno za nas i nikada ne izgara.

Znamo iz Pisama i Proroka (Hošea) kako je naš Bog zaštitnički i ljubomoran. Bog daje ljudima i narodu neke preduvjete koji moraju postojati za ljubav i sreću jer sama ljubav bezuvjetna i sreća laka ne donose čovjeku samopoštovanja pa tako ni poštovanje prema drugim osobama i predmetima.

Slijediti Mariju je dobro, ali to nije prepreka da se poštuje volja i autoritet Boga Oca.

Prorok Hošea poistovjećuje u Gospodinu Boga našega s onim što je čovjeku najlakše shvatiti i što mu je najbliskije, a to je bračna ljubav ili, bolje rečeno, bračni odnosi u kojima je žena nevjerna kao Božji narod, a muž razočaran kao Gospodin.

Božjem vjerniku je lakše otići idolima, ali taj odlazak čovjeka skupo stoji. Idoli se bave prostitucijom i na taj način se klanjaju i žrtvuju ljude i djecu lažnim i izmišljenim bogovima. Žena koja ode, to jest Božji vjernik koji ode lažnim bogovima ponaša se kao bludnica, nevjerna u preljubu od kojega stradava i duh, i duša, i tijelo. Zato se služimo moralnim mjerilima. Na taj način na vrijeme detektiramo opasnost od zadiranja duboko u teže i teške smrtne grijehe ubojstava i pokolja, uz laži, otimačine i krađe. Tome služi moraliziranje.

Prorok Hošea naglašava težinu grijeha u tom zaboravu prethodnih, odnosno prvoga grijeha.

Za brak je potrebna predbračna čistoća, to je početak drila za svetost, da bi ljubav muža i žene u braku bila trajna i čista pa prema tome i blagoslovljena potomstvom, srećom, dugim životom i blagostanjem.

Prorok Hošea grijesima prošlosti osvjetljuje grijehe sadašnjosti, oni su uzroci grijesima sadašnjosti i budućnosti. Otpad od pravog i jedinoga Boga sramotni je grijeh koji je narod počinio protiv Boga ljubavi i milosrđa koji je izabrao svoj narod za svoju predragu svojinu i za svoj sveti narod (Hoš 9,10; usp Izl19,2s):

„Idući od Refidima, dođu u Sinajsku pustinju i utabore se u pustinji. Postave Izraelci tabor tu pred brdom, a Mojsije se popne k Bogu. Jahve ga zovne s brda pa mu rekne:

Obećanje Boga saveznika

»Ovako kaži domu Jakovljevu, proglasi djeci Izraelovoj: ‘Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima i k sebi vas doveo.  Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’ Tim riječima oslovi Izraelce.«
7 Mojsije se vrati i sazva narodne starješine te im izloži sve što mu je Jahve naredio. 8 A sav narod uzvrati jednoglasno: »Vršit ćemo sve što je Jahve naredio.« Onda Mojsije prenese odgovor naroda Jahvi.” Izl 19,2-8

Ali,Božjem pozivu na obraćenje narod se gotovo uopće ne odaziva, ostao je tvrdoglav i nijem. Pobožnost i bogoštovlje se pretvorilo u puki formalizam, obraćenje je samo površan i izvanjski čin.

Isus nas toliko ljubi da nam donosi oslobođenje, spasenje sviju naroda, ali s ispunjenim preduvjetima. Moraš se roditi iznova, od vode i Duha, rješavati se grijeha, ući u neopisivo ugodno postojanje u čistoći i neovisnosti, primiti darove Duha Svetoga i pohađati zajedničko vjerničko misno slavlje, lomljenje Riječi i Kruha, pričestiti se i držati do svoje riječi, a još više do Božjih obećanja.09.01.2025. 15:34

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube,”;

Rim 8,28a