Tko smo mI

 

Tko smo mi, svežderi ?

Vjerojatno našu umiljatu, supertaletiranu i preslatku dječicu ne volimo u obliku i snazi onako kao što mislimo.

Tu je ljubav obitelji, društva,domovine, prijatelja. Vezanost djeteta, ovisnost djeteta o drugima, težnja da se dobije pohvala, a ne ukor.

Tu su prvi mali nestašluci, bjegovi, skrivanja.

Sve manje se volimo, a sve više trpimo Razvili smo se u sbičnjake, diktartore i uhode.

A ljubav što se rodila na počeku polako gubi strpljenje, gubi uzore i ubi obraz.

U svom odnosu sa svojim Bogom kršćani bi mogli naći mudrost i utjehu. Ne, oni bi ga najradije uništili kad bi znali da to mogu godinama i godinama ne bi nestao, sigurno bi Raspet visio,ne bi ni utrnuo, živio bi u Duhu kada bi se usudili ga ostaviti.

Sigurno bi Raspet visio i neraspadnut godinama, soljećima.

Ljudi bi sjeli i pipovijedali djeci kako su rasla pokraj toplog ognjišta, ogromne vruće kugle.

¸NASLOV

Slaboumnici su zauzeli svoja mjesta,

čak brzinom strijele, munje.

Vedri ljudi ravnaju se otkucajem srca,

beru Manu, traže ljetne vrulje.

Lijep je život šume i proplanaka,

divna li je, sretna li je, obojana,

ljepše je sačuvati joj bezbroj ogranaka,

nego činiti je da je gumno mladih pauna

Pravedni neka se raduju Psalam 68

4Pravedni neka se raduju,
neka klikću pred Bogom,
neka kliču od radosti.

5Pjevajte Bogu, slavite mu ime!
Poravnajte put onome koji ide pustinjom —
kojemu je ime Jahve — i kličite pred njim!

6Otac sirotâ, branitelj udovicâ,
Bog je u svom svetom šatoru.

7Napuštene okućit će Jahve,
sužnjima pružit’ sretnu slobodu:
buntovnici samo ostaše u sažganoj pustinji.

10Blagoslovljen dažd pustio si, Bože, na baštinu svoju,
okrijepio je umornu.

11Stado se tvoje nastani u njoj,
u dobroti, Bože, ti je spremi siromahu.

Righteous be glad

Ljekoviti potoci

 

Izgubiti dar suvislih misli i govora

za ovo prosječno doba starosti,

prihvatiti dar demencije od lovora

jaka mirisa, a ne sjećat' se mladosti.

Dirljiva li sam ti ja persona

i sve više svijetom zbunjena,

makar sam u ponorima krona

izgubljena i ljubavlju ispunjena.

Ne zaboravljam te, Bože,

Isuse moj, niti ruke Majke mile.

Znam što sve tu može

jedno Drvo križa, Rubac mek od svile,

pa da se ni povijena trska već ne slomi,

niti da se ugasi plamen koji tinja

nego čitav jedan bezdan zao da se zgromi!

Majčine su oči bistre, one vode mene kao svetinja.

Ti se moji ponori vuku za mnom depresivno,

ne padam unutra, već ih nosim kao bilo koju letvu

jer ću biti ona koja djelovat će na taj bezdan represivno,

pronaći ću grijeh i dotaknuti Krv ti svetu

što u potocima lije, radi nas.

Rana mladost vraća mi se povremeno,

Bistre oči obećanim sjajem nude spas,

a ja sagibam se k potocima s bremenom.

31.08.2025. 02:36

Pianissimo

 

Od kada i mira

što bih prije,

što me trese, dira,

a ljubav to nije?

Od vedra daha

drhtava sam sva.

Da ne bude kraha,

da nisam ta ljubav ja?

Ovdje je ugodno

i tako je lijepo,

tiho i zgodno;

opuštanje slijepo,

gluho i unutarnje,

rekla bih, mistično.

Kao buđenje jutarnje

i tomu slično,

a ljubav to nije.

Koliko znam,

ljubav se svije

kad nisi sam.

Ta kome kad,

mirisi, sveta drhtavica?

Ona je zasad,

treperava ptica

od koje zora zabruji.

Bog me prvu ljubio, prije,

i sad poput lahora struji

kao da Bog to nije.

29.04.2018.

17:22

Kiše zauvijek

 

Stići dublje u dubine,

tražiti Te, Kriste moj,

i u sebi, i u vlastitom životu,

pustiti se više u visine

da se stigne beskraj Tvoj,

znači ponirati u divotu

što je nikad duša ne sustiže.

Što Te više štujem,

što Te jače ljubim,

to si mi sve bliže

kada s Tobom putujem,

kad se u Tebi izgubim.

Ove lađe nisu uvijek cijele,

ovo more nije uvijek bistro,

niti ptice uvijek nektara da piju,

ali moje ruke Tebe žele

kao da je nebo uvijek čisto,

kao da me zrake sunca griju.

Da sam barem stigla prije

na Tvoj poziv odgovoriti,

naći Tebe da Te Duha molim

da mi kiša uvijek lije

da mi srce ne bi izgoriti

kada spoznam koliko Te volim.

26.09.2020. 02:39

Daleke veze

 

Opet sanjam, sanjam daleke veze,
krajeve bez povratka,
mjesta gdje se lome breze
i gdje pijem, daha kratka.

Miomirisi su tamo slađi od tamjana,
tamo ja iz svijeta putujem
prema strašnom, nepoznatom, pijana,
samo zato da se otrujem

od onoga što me čeka iza smrti.
Tamo opasno je,
možeš se u živom blatu obrti,
a privlačno, slasno je.

Sanjala sam da odlazim, a ne umirem.
Bilo je to nelagodno, neznano stanje.
Sjećalo me da ovamo iz praha uvirem,
da me čeka tjeskobe pranje

i da sasvim sama ostajem
negdje gdje sam zapela u letu.
Sav taj prostor sada dajem
za jednu običnu riječ u stihopletu

ili bilo što drugo i konkretno,
za življenje života najobičnijega,
za bježanje od samoće nespretno
ili od bilo čega tomu sličnijega.

Ipak, sve bih dala samo da mognem
opet putovati istim onim krajevima,
obećanje veliko da smognem
da ću boriti se zmajevima

i preživjeti.
Možda mrtva ostati
i posivjeti,
a pred tebe stati.

Bila sam u zemlji zvjerskoj;
sanjala sam da sam sasvim sama
u ljepoti i blizini nebeskoj,
negdje gdje mi bez tebe je uvijek tama.
03.05.2014. 17:17