Živa grana u jezeru

 

Pristižu zvuci

s dalekih spruda

prema srcu mome;

pitomi su vuci.

Da l' neki vrluda

il' stope su trome?

Klupa podno grane

što u jezero se spušta,

ogoljela, osamljena.

Brojila bi takve dane

kada god bijaše gusta;

nije oboljela, niti utamnjena.

Jezero je zeleno i plavo,

oblak se odražava

njemu do dubina,

a omeđeno je travom.

Grana, crna kao da je čađava,

na vodi se ogleda još s visina.

U toj pustinji

i u samotnosti

čujem ritam bila tiha.

Blještavi je odraz, sinji

i u žaru predanosti

poput spontanoga stiha.

Duša ovdje spozna

da je netko nježno voli

i da ona ljubi plamom.

Otac nebeski sve zna,

odgovara kada ga zamoli,

razgovara s dušom samom.

13.03.2025. 09:42

Kršćanski identitet

 

Kad se čovjek rodi, zapisuju mu osnovne podatke o identitetu.

Dan kada se čovjek rodio se slavi u životima ljudi do smrti i poslije.

Kada se čovjeka krsti, slavi se dan krštenja kao dan rođenja za nebo.

Dan kada čovjek umre, na zemlji se slavi kao sjećanje i kao dan rođenja na nebu.

Tu se radi o jednom te istom čovjeku koji kao da ima dvostruki život ako gledamo što sve slavi.

Umjesto klasičnog zemaljskog rođendana, kršćanin mora znati obilježiti svoj datum krštenja, to jest smrti u Isusu Kristu radi rođenja na nebesima, također u Kristu i s Kristom, i po Kristu.

Jer ako dvostruko živi, ne živi ništa.

Ako živi i ako je kršten, tada je čovjekov identitet božanski i budućnost mu je božanska.

Prije nego što se rode za nebo ljudi, smrtnici koji se rađaju na zemlji, slave svoj zemaljski rođendan da bi ga se prijatelji i obitelj sjetili, a sve radi učvrščivanja zajedništva, naročito po krštenju u Crkvi Božjoj, koje je predokus nebeskoga zajedničarenja s Kristom u koje stiže čovjek kada odlazi s ovoga svijeta. Već danas mora se čovjek pobrinuti da po svome uskrsnuću od mrtvih dospije u vječno blaženstvo, i mora pripaziti da si ne stvori svojim načinom života posmrtno prokletstvo. Tada više nema mogućnost izbora, nego kako je živio, tako si je pripravio u Milosti nebeskoj.

Vječno blaženstvo je gledanje Isusa Krista proslavljenoga, to je blaženo okrilje Božje. Ako je čovjek u razgovoru s Isusom već ovdje na zemlji, tada je najsigurniji da ide pravim putem u raj, onako kako mu nalaže Gospodin.

Ako je osim toga još ispunio Zapovijedi i sva ili neka Isusova Blaženstva, dobio je još veću sigurnost, utjehu i naputak za nastavak svoga puta.

Sebi oprosti, drugoga ljubi kao sebe samoga, a sve ostalo prepusti Providnosti i predaj sve što imaš i sve što znaš, i sve što možeš i ne možeš, i sve što jesi Isusu da te preobrazi. Bolje je to već sada učiniti nego poslije jer to predavanje i odricanje od svjetovnih navezanosti počinje gotovo bez prave svijesti, a može potrajati desetljećima.

Poanta je da se približiš Božjem veličanstvu, da se Bogu čitav prepustiš, da nema toga što ljubiš više nego Krista jer Krist – to si ti, to je tvoj identitet; tvoja bit i tvoja egzistencija. 13.03.2025. 07:10

Plodna pravila

 

Mi, koji smo zli, činimo dobro, imamo empatije i obiteljsku ljubav i domoljublje.

Kako ne bi Gospodin koji nas učini takvima da vidimo ono što ne možemo postići, koji nas učini čeznutljivima za rajem, koji nam probudi pokajanje, koji nam otvara vrata i nebesa, kako nam ne bi dao sve kad nam je i Krista predao?    

Mi prepoznajemo dobro, vizije imamo veoma lijepe i pozitivne, ali ne možemo ostvariti sve to što zamišljamo i planiramo. Nikada ne uspijevamo, a kada se dogodi čudo da nam se snovi ostvare, to uopće nije ono što smo očekivali i, mada smo sretni, svjesni smo da nam to učini Bog i da mi nismo pridonijeli ništa.

Ipak, ima nešto što nas čini jakima i svetima, nešto što možemo uglavnom lako i bez problema učiniti: možemo tražiti i naći, možemo pokucati i otvoriti, možemo izmoliti od Boga, dobiti željeno, naročito ako smo molili da bude u prošnji našoj Božja premilosrdna volja. Ili kad molimo za druge, to redovno uspijeva i donosi dobrobiti i nama. Tada smo zahvalni do neba i usuđujemo se neki drugi put moliti opet.

Ne može nam kapnuti s neba čudo, taj trud molitve se, mada možda i neznatan, mora uložiti kako bi Gospodin imao 'materijala' i 'sadržaja' što bi ga dijelio s nama i mi s njim. Za sve moraš nešto prvo uložiti, novac, krv, suze, znoj, trud, umni rad, tjelesni rad. Gospodin ulaže sve drugo i puno više i puno veće pa dijelimo.

Zato što smo grešni, mi ne možemo očekivati bolje, ali Bogu je moguće kad je dobra i Božja volja i ljudski posluh Zapovijedima – to je moral i etika, to su pravila koja i drugdje postoje, samo što su ovo nedodirljiva i vječna pravila: Deset zapovijedi plus Dvije zapovijedi ljubavi.

Nikada neće biti opravdano ubijati, a da nije samoobrana.

Nikada neće biti opravdano lagati, krasti, otimati, pustiti se bludnosti i pohlepi, ostati u okvirima oholosti i samozadovoljstva.

Nikada neće prestati potreba svega stvorenja da se poklone Bogu, da ga slave i svetkuju svetim danima i vremenima, zauvijek.

To je Riječ od Boga koja donosi rod i koja nikada neće proći.

Najlakše se rješavati sebičnosti ljubeći Boga i ljubeći i opraštajući sebi samom pa onda i ljubeći ljude kao sebe samoga u Gospodinu.

Tada se možeš uživjeti u stanje drugih ljudi jer znaš po sebi samome, a sebe poznaješ jer se ogledaš u križu Gospodina našega, Isusa Krista.

12.03.2025. 19:26

Hvalospjev Jeremijin - Sreća oslobođena naroda

Čujte, o narodi, riječ Gospodnju, *
    objavite je širom dalekih otoka:
»Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire *
    i čuva ga ko pastir stado svoje!«

Jer Gospodin oslobodi Jakova, *
    izbavi ga iz ruku jačeg od njega.
I oni će, radosno kličuć, na vis Sionski, *
    da se naužiju dobara Gospodnjih:
žita, ulja, mladog vina, jagnjadi i teladi, †
    duša će im biti kao vrt navodnjen, *
    nikad više neće ginuti.

Djevojke će se veselit u kolu, *
    mlado i staro zajedno,
jer ću im tugu u radost pretvoriti, *
    utješit ću ih i razveselit nakon žalosti.
Pretilinom ću im okrijepiti svećenstvo *
    i narod svoj nasititi dobrima. Jr 31,10-14

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.         

 

Milost u prašini

 

Zrcali se na svjetlu i toplini tvoje ljubavi, Isuse, prah naših kostura koji pužemo, a govorimo da hodamo.

Poput svijetleće kugle što je izbaci neki požar, ti hodaš po zemlji i griješ nas ognjem svoje ustrajnosti i svojega povjerenja prema nama dok se mi međusobno prepiremo oko toga tko je veći i tko je najveći i tko je bog.

Uzimaš k sebi koga izabereš, pozoveš i prožimaš svoje izabrane nevidljivim svjetlom Milosti, ali žarkom toplinom Poniženja dok ostali premeću novčanike i uzimaju kovanice kako bi udijelili milostinju. Da su zaista siromašni kako kažu, a tako velikodušni u dijeljenju, više odavno ne bi posjedovali ništa, niti dom, niti sjajnu odjeću, niti ukrašene novčanike i debele vrećice.

Prolazio si Galilejom kao mač, plovio vodom jezera poput korablje, hranio ljude kruhom poput majke, i napajao ih vodom života koja se, bistra, bljeskala od sunca tvoga Zakona i tvojih Zapovijedi, a oni su u tebe sumnjali i to ne da si lud, nego da si đavolji sluga.

Isto je s nama danas.

Došao si kao ogroman anđeo među patuljke kada si krenuo na Golgotu. O, kako si tada bio lijep, kako si svijetlio! Tko bi znao kako ti je s desne Ocu! A mi proričemo i pravimo se dobrima i pametnima. I nema ga tko bi ponio tuđe križeve. Ta, niti svoje ne želimo nositi, kao da je važno što mi želimo ukoliko ne vršimo tvoju volju.

Kajemo se, a morali bismo se kajati neprekidno...

Opraštaš. Ne kajemo se zato da bi ti oprostio što si već oprostio već zato što nam je žao onoga što mi ne možemo popraviti i što pokvarimo čim udahnemo, a ne znamo i ne priznajemo, ne razumijemo jer nemamo poniznosti, a kada nas žele poniziti, trgamo se i grabimo Pravednost i tražimo, i zahtijevamo svoje, svoja prava, svoju pravednost.

I tada te malo naziremo ako nam je žao. Pokazuješ se, ali tvoje svjetlo je bolno za naše umove, prejako je.

Zato si postao nevidljiva i tiha Riječ kako bismo te mogli uzeti i blagovati bez istinskog saznanja i spoznaje o tvome božanstvu i svijetlećoj ljubavi koja nas takve obrati ognjem svojim. Ali mi mislimo da je obraćenje naša zasluga.

Jedini način da nam pomogneš jest taj da načiniš ustupak pa kažeš:

„Ne boj se. Vjera te tvoja spasila.”

I tada, ako te ljubimo, možemo se zakvačiti za tu našu vjeru, sve dok ne shvatimo da si to sve ti, onaj koji sve čini za nas. Kada te pustimo u svoja srca, ta vjera je već sinonim za svjetlost, za tebe, Kriste, i već znamo da je sve to Milost, i da bismo, hodeći dalje istim načinom, mogli jedanput stići u tebe i od patuljaka postati nebesnici. 12.03.2025.09:39

„Još vam mnogo imam kazati,
ali sada ne možete nositi (Iv 16,12).”

Mala devetnica sv. Josipu 10. - 19. 3. 2025. || 1. DAN

Medna staza posluha

 

Mjesečina vodi me na počinak,

Duh mi budi dušu, svjetla nema.

Oče, tu je budan vjerni posinak,

pjevat će ti ode i stihove sprema.

Slušaj, narode ti moj i dušo moja,

ne odustaj s pravog puta povjerenja

prema Kristu koji ljubi djela tvoja,

tvoja noćna molitvena probuđenja.

Ne znaš kolika si podijelio blaga,

um ti nije bistar, ali srce u savjesti zna

prepoznati mir što daje jutra blaga,

koji dolazi u svaka doba i s dalekih nebesa.

Zapovijedi slatke Duha Svetoga sad sluša

ona koja zahvalnicu noćnu sklada,

pustinjačku molitvu od koje gori duša

jer ta Milost izobilja sada na nju pada.

Posluh tebi, Bože, mir je nepregledan,

i mir mome srcu živi tvoj je zakon

što je svakog časa sve mi više vrijedan,

što je od svih napasti mi jaki zaklon.

Toliko puta na taj način si ostvario

moje težnje što ih odvodiš daleko

i što pretvaraš ih srcem koje si podario

u tu divnu stazu kojom teče med i mlijeko.

10.03.2025. 03:22