Isusova Knjiga života

 

„U ovom je savršenstvo
naše uzajamne ljubavi:
imamo pouzdanje na Sudnji dan
jer kakav je on,
takvi smo i mi u ovom svijetu.” 1 Iv 4,17

Naš Bog, Dobri Pastir, naš Isus iz Nazareta, upravo se zato zove dobrim jer je On sama ljubav i milosrđe i, jer je pravi Čovjek, predaje se zločincima zbog siline svoje ljubavi za sve ljude što je kod Isusa božanska osobina pa On na svoj ljudski način pokazuje izuzetnu i neizmjernu hrabrost. Zato Ga oslovljavamo i kao hrabrog Pastira.

Inače, Bogu nije potrebna hrabrost, ali stoga što se utjelovio u krilu Djevice Marije i postao Čovjekom uzevši njenu ljudskost, smijemo Mu i to slobodno reći: Isus je Čovjek, Isus je najhrabriji na svijetu; za Isusa su sotonisti sitne kukavice i prestrašeni bojažljivci što se u Bibliji jasno može pročitati kada Isus izgoni đavle, zloduhe iz ljudi pa Ga se zato i toliko straše jer Bog jedini ima moć baciti dušu u pakao.

„A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti. Pokazat ću vam koga vam se bojati: onoga se bojte koji pošto ubije, ima moć baciti u pakao. Da, velim vam, njega se bojte!” Lk 12,5

Gospodin Isus nam također poručuje da se ne bojimo nikoga u svijetu što ga je On sam pobijedio svojom božanskom i ljudskom smrću na Križu. Ono što se zove „svijet” jesu ljudi na zemlji. Zemlju i ljude stvorio je Bog veoma dobro, ali je grijehom Prvih ljudi smrt ušla u svijet. U tom svijetu smrtnika nalazi se ono što je Isus pobijedio, tamo se nalazi smrt.

A gdje je smrt, tamo su i strahovi. Takav je grijeh, proizvodi čak i strahove od straha, a i od svega čega se je potrebno bojati kao što je smrtni grijeh.

Ono što se zove „svijet” jest kultura smrti među ljudima na zemlji.

To je ono što je Isus pobijedio.

Pojam „kult, kultura” predstavlja štovanje (latinski: cultus – colere = štovati) i brigu oko nekoga ili nečega (njemački: kultivieren – lat. cultivare – colere: brinuti se, štovati).

Pojam „kultura” sam po sebi bi morao predstavljati nešto pozitivno i dobro, lijepo. Kultura je njegovanje, uzgajanje, odgajanje, širenje i uvođenje učenja o pristojnom ponašanju, a kultivacija je obrađivanje, usavršavanje, oplemenjivanje; kultivirano znači na kultiviran način, obrazovano, njegovano, profinjeno.

Kultura je ukupnost materijalnih i duhovnih dobara, etičkih i društvenih vrijednosti što ih je stvorilo čovječanstvo.

„Kulturni šok” u sociološkom smislu jest kontakt pripadnika neke kulture s drugom kulturom, koja je toliko različita od njihove da im ozbiljno poremeti vjeru u vlastite kulturne vrednote.

Ljudi su čak izmislili da se može ubijati kulturno, da se u ratovima ne smije napadati civile nego samo vojska protiv vojske na nekom poligonu o kojemu se dogovore zaraćene strane. Taj poligon može biti i televizija i internet.

Kada bi se nekome prohtjelo kulturno uništiti svijet, to jest ljude, neprijatelje – pripadnike drugačije kulture, uništio bi sebe. Čovjek je toga svjestan, ali malo njih je svjesno da bez Isusa Krista ne pada ni vrabac, a naročito se ne može uništiti svijet. Postoje žrtve različitih kategorija, mnoge su dobrovoljne, zbog viših stvari.

U svakom slučaju, čak i „kulturno” ratovati znači griješiti i to smrtno griješiti, protiv Boga koji je Stvoritelj, protiv Boga koji je Ljubav.

Umjesto klasične ljudske hrabrosti može puno dobra za čovjeka učiniti njegova kršćanska vjera. Katolička vjera poznaje vremena ratovanja; to su bila vremena mnogih zločina i grijeha koje počiniše vjernici u zabludama i oni koji su se deklarirali kao katolici, a nisu to bili ili ne bijahu zreli.

No, bezbroj puta više ima vjernih katolika koji Boga slušaju i slijede Isusa iz Nazareta. Kultura se katolika svodi na civilizaciju života gdje se poštuje život od začeća do prirodne smrti, gdje su svi supružnici otvoreni za život i prema životu, gdje se umjesto ratovanja daju žrtve i gdje se izbjegavaju sukobi, gdje se neprekidno sve oprašta, gdje se moli za grešnike i gdje se blagoslivlja i ljubi „neprijatelje”.

Tako se mnoštvo katolika ne mora prestrašiti Onoga koji ima moć baciti u pakao „gdje je plač i škrgut zubi”.

Opraštati grešnicima ne znači tolerirati grijeh, budalaštinu, ludilo nekih osoba grešnika.

No, kad vjernik oprašta i blagoslivlja, Bog mu daje vidjeti koliko su beznačajni zločinci i koliko su jadni smrtni grešnici, naročito oni koji puno prijete i bave se zastrašivanjem i prijetnjama; jer, oni se boje, njih je strah svega. Možda ne znaju niti čega se boje, ali vjernici znaju i naš Bog Isus iz Nazareta zna to jako dobro jer vidi i čuje sve.

Također, mnogi zločinci vole provocirati prijetnjama ne bi li izazvali ljude da od straha i brige postanu nasilni pa bi tada sva krivnja za ratove i zločine bila na onome koji se prvi počeo tući.

Za civilizaciju života to ne vrijedi, nema takvog „pravila tko je prvi počeo”.

Jer zna se tko je Alfa i Omega, tko je počeo i tko ima zadnju riječ.

08.05.2022. 14:06

„A kada dođe Branitelj
koga ću vam poslati od Oca
– Duh Istine koji od Oca izlazi –
on će svjedočiti za mene.
I vi ćete svjedočiti
jer ste od početka sa mnom.”

Iv 15, 26-27