Isuse,
Djetešce, čitav dan skrećeš mi pažnju na onaj nemili događaj
koji zaustavlja riječ u duši. Evo, događaju se nemili sukobi svuda
po svijetu, ali ti mi ne daš da „idem dalje” nego me privlačiš
da se vraćam u dvorište one škole i na školsko igralište, usred
molitve moje očekuješ da misli zaustavim na dječaku koji je teško
stradao, da promatram nešto u tome, a ne u tebi, u žalosnim
otajstvima jer tko moli danas radosna otajstva, a da ne izmoli još i
ona žalosna.
Nije
stvar u tome da se izmoli molitva za duše u čistilištu i za
pokojne, nego potrebno je posvijestiti vijesti koje su stizale jedna
za drugom i koje su sve govorile o boli koja nadilazi običnu tugu.
Obična tuga je kad umre netko prirodnom smrću nakon plodna i duga
života, ona donosi ljepotu i mir u naša srca, i molitva nas tješi
i daje nam nadu.
A
gdje je tu utjeha? Gdje je tu nada?
Znali
smo dobro svi što se moralo učiniti i što se sve propustilo
naučiti iz one nekadašnje tragedije u našem susjedstvu. Znali smo,
bili smo svjesni, čak smo to na neki način i izjavljivali.
A
kao da nismo učinili ništa, ili kao da nije se učinilo dovoljno.
Istina
je da je čovjeku ili ženi dovoljno da kao prodavač u nekoj
trgovini doživi pljačku uz prijetnju vatrenim oružjem da ode na
bolovanje koje traje šest mjeseci kao terapija jer ne može
nastaviti raditi.
Kako
da ova djeca dođu u školu kao da nisu ranjena, zatvorenih duša u
kojima skrivaju odvratnu lekciju o ljudima i životu? Tko će sve
odgoditi školovanje na šest mjeseci da bi s roditeljima pohađao
terapeuta, da bi se okružio prijateljima i ljubavlju, da bi
izliječio dušu i iznova se nadao kao nekada djetinjom nadom u dobar
život, u radosno življenje?
Prošli
put, kada se dogodilo ono nasilje kod naših susjeda, znali smo što
nas čeka; ne možemo filozofirati da nije postojala ozbiljna i skora
mogućnost da će se ovo dogoditi, to se predviđalo i očekivalo na
svakom koraku. Možda se zato i dogodilo.
Mnogi
ljudi u mnogim školama kao da su ostali zatečeni, skamenjeni.
Smrt
je nova moda, ubijanje je novo normalno. Širi se po čitavom
globusu, a možda toga nema u zemljama u kojima vlast je despotska pa
maltretira ljude te se oni sami štite u strahovima i bojaznima i ne
mogu zamisliti da bi se međusobno ubijali.
Zar
je važno odakle dolazi prvi zločin? Zar nije jasno da u vrijeme
međunarodnih mreža ništa nije bilo jučer ili odavno, ili daleko,
sve je to sada: frustracije nekoga zapadnjačkog školarca postaju
interpolirane u školarca s istoka, svi imaju podjednake živote uz
mobitele i podjednake frustracije, a osim toga, tako je oduvijek
bilo, i kad nije bilo interneta, bili su si ljudi suvremenici jedni
drugima, imali su iste ideologije.
Ostajemo
bez riječi.
I
to je normalno.
Ali,
kao da nam ponestaje snage, ostajemo bez moći i bez jakih i odlučnih
djela. A to nije normalno ukoliko nismo već svi drogirani
ravnodušnošću. 24.12.2014. 14:15
Ne
skrivajte smrt od svoje djece, pustite ih da se nadaju vječnom
životu, vjerujte u Boga i u Božjega Sina vjerujte koji je uskrsnuo,
neka djeca nauče što je ustrajna vjera, i što je čvrsto
pouzdanje, neka upoznaju Isusa koji se pobrinuo za onoga stradaloga
mališana u božanskoj ljubavi, neka ga upoznaju roditelji kako bi
Božića mogli predstaviti sebi i svojoj djeci.
I
nećete morati zaključavati škole.
Zaključajte
zauvijek i zatvorite grijehe svoje i one grijehe koji odvode djecu
naučite opraštati, a nemojte djeci suditi.
Okanite
se te droge ravnodušnosti i bespomoćnosti, siđite s televizora pa
tek tada provjerite je li vaše dijete s mobitelom štogod pametno
naučilo.
Jer
nikad se ne zna što čovjeka može potaknuti na iznenadno nasilje u
svijetu koji od nasilja i za nasilje egzistira.
To
ubojstvo, taj čin da uzme hladno oružje i spretno ga upotrijebi
protiv života i ljubavi, moglo bi se dogoditi i bliže onima koji
sve znaju, i onima koji su pomalo izgubljeni. Pa neka barem vaše
dijete i iz vaše okoline zna za ljubav i život, za opraštanje i
nježnost jer kad bi svi ljubili, djeca bi bila superproduktivna,
sretna i vječno radosna.