Marijina tajna

 

Isusovo podrijetlo prekriveno je tajnom.

Doduše, u Ivanovom evanđelju Židovi primjećuju, obzirom na Njegov mesijanitet, da je za Nj zna „odakle je, a Krist kada dođe, nitko neće znati odakle je” (Iv 7,27). Ali Isusove riječi, koje neposredno slijede, pokazuju kako je nedovoljno njihovo znanje o Isusovu porijeklu:

„Nisam došao sam od sebe, nego postoji Istiniti koji me posla, a vi Ga ipak ne poznajete” (Iv 7,28).

Isus, bez sumnje, dolazi iz Nazareta.

Ali što znamo o Njegovu pravu podrijetlu, ako smo u stanju navesti geografsko mjesto odakle potječe? Ivanovo evanđelje naglašava uvijek iznova kako je Isusovo stvarno porijeklo „Otac”, da Isus od Njega potpunije i drukčije negoli ma koji Božji poslanik prije Njega.

O Isusovom porijeklu iz tajne Boga, „koju nitko ne zna” govore Matej i Luka u svojim evanđeljima prepričavajući Isusovo djetinjstvo. Time je ne dokidaju, nego, kao tajnu, upravo naglašavaju. Oba evanđelista, osobito Luka, o početku Isusove povijesti govore gotovo doslovnim riječima Starog zavjeta. Namjera im je da na taj način ono što se događa prikažu kao ispunjenje Izraelove nade, da to smjeste u kontekst sveukupne povijesti Božjeg saveza s ljudima.

Riječi, kojima se anđeo u Lukinu evanđelju obraća Djevici, vrlo su srodne riječima kojima prorok Sefanija pozdravlja oslobođeni Jeruzalem na svršetku svijeta (Sefanija 3,14), i riječima blagoslova, kojima se veličalo velike i slavne žene u Izraelu ( Suci 5,24; Jdt 13,18). Marija se označava kao sveti ostatak Izraelov, kao pravi Sion kojem su bile upravljene nade u vrijeme opustošenja. Prema Lukinu tekstu, s njom započinje novi Izrael; sretna „sionska kći” s kojom Bog čini novi početak.

Upravo su tako pune sadržaja i središnje riječi obećanja: Duh Sveti sići će na te i sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim” (Lk 1,35). Pogled je tu osim na povijest Saveza, usmjeren i na prirodu koju je Bog stvorio. U Starom zavjetu, duh Božji predstavlja Božju stvaralačku moć; upravo je On u početku lebdio nad vodama i iz kaosa načinio kozmos (Post 1,2); ondje, kamo Ga šalju, nastaje život (Ps 104/103, 30). Stoga i ono što će se zbiti na Mariji predstavlja novi svijet: Bog, koji je ni iz čega proizveo bitak, posred svijeta čini jedan novi početak; Njegova Riječ postaje tijelom.

Druga slika iz našeg teksta - „zasjenjenje silom Previšnjega” - upućuje na Izraelov hram i sveti šator u pustinji, gdje je Božju prisutnost oglašavao oblak koji je jednako sakrivao i otkrivao Njegovu slavu (Iz 40,34; Treća Knjiga o kraljevima 8,11). Baš kao što je ranije Marija prikazivana kao novi Izrael, kao prava „sionska kći”, tako nam je sada uspoređuju s hramom na koji se spušta oblak u kojemu Bog ulazi u povijest. Onaj tko se dade na raspolaganje Bogu, taj s Njime iščezava u obliku zaborava i neuglednosti. Ali upravo tako on ima udjela i u Njegovoj slavi.

Isusovo rođenje od Djevice, o čemu izvještavaju evanđelja, odavna je trn u oku svakovrsnim prosvjetiteljima. Oni nastoje, da lučenjem izvora minimaliziraju novozavjetno svjedočanstvo, da, ukazujući na nehistorijsko mišljenje starih, simbolički protumače to svjedočanstvo te da ga, svrstavajući ga u religijsku povijest, prikažu kao varijantu jednog mita. I zaista, mit o čudesnu rođenju djeteta spasitelja na daleko je proširen. Njime je izražena općeljudska čežnja za izvornim i čistim, što je oličeno u netaknutoj djevici, čežnja za onim što je uistinu materinsko, blago i zrelo, čežnja za sigurnim skloništem i, konačno, nada koja se uvijek iznova pojavljuje kada na svijet dođe jedan čovjek – jer dijete označava nadu i radost. Vrlo je vjerojatno da je i Izrael poznavao slične mitove; Izaijin tekst, koji počinje: „Gle, djevica će začeti...” ( Iz 7,14), bez daljnjega se može objasniti kao izraz takvog općeljudskog iščekivanja, mada sam tekst nije takav da bi se nužno pomišljalo na djevicu u strogom smislu riječi. Kad bi ti izvori bili mjerodavni za razumijevanje ovog teksta, onda bi to značilo da je Novi zavjet posrednim putem preuzeo neodređene nade čovječanstva, usmjerene prema majci djevici. Sigurno je da takav pramotiv ljudske povijesti nije bez značaja.

No, istodobno je potpuno jasno i to da se neposredna polazišta novozavjetnih izjava o Isusovu rođenju od Djevice Marije ne nalaze u religijsko – povijesnom prostoru, nego u starozavjetnoj Bibliji. Pripovijesti ove vrste iz izvanbiblijskih izvora vrlo se razlikuju, po svojem rječniku i shvaćanjima, od izvještaja o Isusovom rođenju.

Najvažnija razlika sastoji se u tom što se u poganskim tekstovima božanstvo gotovo uvijek pojavljuje kao moć oplodnje i rađanja, dakle, uglavom pod spolnim vidom; ono bi u fizičkom smislu trebalo biti „otac” djeteta spasitelja. Kao što smo vidjeli, tako što se ne može kazati za Novi zavjet. Isusovo začeće je novo stvaranje, a ne rađanje od Boga. Time Bog ne postaje Isusovim biološkim ocem. Novi zavjet i crkvena teologija nikada nisu načelno vidjeli u ovom izvještaju, odnosno u saopćenom događaju, razlog za istinsko Isusovo božanstvo, za Njegovo „Božje sinovstvo”. Isusovo Božje sinovstvo ne znači da je Isus pola Bog, a pola čovjek. Štoviše, za vjeru je uvijek bilo neobično važno da je Isus u CIJELOSTI Bog i u CIJELOSTI Čovjek. Isusovo božanstvo ne oduzima ništa od Isusovog čovještva. To je put kojim su išli Arije i Apolinar, dva velika heretika stare Crkve, protiv kojih se svom snagom branila potpuna cjelovitost Isusova čovještva. Na taj je način otklonjena opasnost da se biblijski izvještaj pretopi u poganski mit o polubogu. Isusovo Božje sinovstvo, prema vjeri Crkve, ne sastoji se u tome što Isus nije imao tjelesnog oca: nauka o Isusovu božanstvu opstala bi da je Isus proizašao i iz normalnog ljudskog braka. Je Božje sinovstvo, o kojem govori vjera, nije biološka nego ontološka činjenica; ono što se ne događa u vremenu, već u Božjoj vječnosti: Bog je uvijek Otac, Sin i Duh; Isusovo začeće ne znači da je nastao novi Bog – Sin, nego da se Bog kao Sin odnosi prema ljudskom stvorenju u Čovjeku Isusu tako da je On sam čovjek.

Tu ništa ne mijenjaju na stvari ni dva izraza, koja, doduše, onoga koji nije u to upućen, lako mogu dovesti u bludnju. Ne stoji li u Lukinu izvještaju, gdje se govori o obećanju čudesnog začeća, da će se, ono što se rodi, „zvati sveto, Sin Božji” (Lk 1,35)? Ne povezuju li se, dakle, ovdje Božje sinovstvo i djevičansko rođenje, i zar se time ne otvaraju vrata mita? A što se tiče crkvene teologije, zar i ona ne govori stalno o Isusovom „fizičkom” sinovstvu od Boga, i ne otkriva li time ipak svoju mitsku pozadinu?

Počet ćemo od ovog posljednjeg. Bez sumnje, formulacija o Isusovom „fizičkom” sinovstvu od Boga jako je nespretna i uzrokom je mnogih nesporazuma; ona dokazuje da teologiji, tokom dvije tisuće godina nije uspjelo da svoj pojmovni jezik oslobodi od helenističke ljuske. Ovdje se riječ „fizički” upotrebljava u smislu antiknog pojma fizisa, dakle, naravi ili još bolje, u smislu bitnosti. Taj pojam označava bitnu pripadnost. Dakle, „fizičko sinovstvo” znači da Isus potječe od Boga, i to ne samo sviješću, nego i bivstvom. Prema tome, taj se izraz htio suprotstaviti ideji prema kojoj je Bog Isusa samo posinio. Jasno je samo po sebi da „biti od Boga”, a to se izrazilo pojmom „fizički”, nema biološko – generativni smisao; ono se, štoviše, nalazi na razini božanskog Bitka i Njegove vječnosti. Drugim riječima, u Isusu je poprimio ljudsku narav Onaj koji od vječnosti „fizički” ( = zbiljski, na temelju bivstva) pripada tro – jednoj relaciji božanske ljubavi.

No, što reći na tvrdnju tako zaslužna učenjaka kao što je E. Schweitzer, koji ovako piše o našem problemu: „Budući da Luku ne zanima biološko pitanje, u njega nema ni metafizičkog razumijevanja te stvari”?

Ova tvrdnja potpuno je neistinita. Najčudnije je to što Schweitzer u ovoj rečenici šutke poistovjećuje biologiju s metafizikom. On ovdje, očito posve krivo, tumači metafizičko (bivstveno) Božje sinovstvo u smislu biološkog podrijetla. Time smisao Božjeg sinovstva postavlja naglavce. A ono, kao što smo vidjeli, predstavlja upravo izrazitu suprotnost prema biološkom shvaćanju o Isusovu porijeklu od Boga. Žalosno je, ipak, što valja posebno isticati kako se metafizička razina bitno razlikuje od biološke. Crkvena nauka o Isusovu Božjem sinovstvu ne leži u produžetku izvještaja o djevičanskom rođenju, nego u produžetku dijaloga između Oca i Sina, i odnosa između Riječi i Ljubavi koja nam se u Riječi objavila. Ideja crkvene nauke o bitku ne nalazi se na biološkoj razini, nego se temelji na bitnom iskazu Ivanova evanđelja sažetom u riječima „ja sam to”. Kao što smo vidjeli, Ivan je već time vrlo radikalno razvio ideju sina. Ta radikalnost je kudikamo opsežnija i zamašnija od bioloških ideja o bogočovjeku koje se zasnivaju na mitu. O ovom smo već ranije opsežno razmišljali. Ali na to smo se još jednom htjeli podsjetiti, jer se stječe dojam da do današnjeg zaziranja od poruke o djevičanskom rođenju, kao i od posvemašnjeg priznavanja Isusova Božjeg sinovstva, dolazi radi kriva shvaćanja tih stvari i radi njihova neispravnog međusobnog povezivanja.

(Ontološki = o bitku općenito

Teološki = o bitku općenito, ali još više o Bitku, to jest o Bogu

Fizis, fizički = znanost o prirodi, naravi, ontološki

Bios, biološki = o živim bićima, biljke, životinje, ljudi

Metafizički = meta + fizis, = djela iza fizike, s onu stranu, misli se u grč.jez. na Aristotelova djela. Metafizika je grana filozofije o smislu, bitku, prapočetcima bitka; teži za razumskim spoznavanjem stvari, pojmova, i njihove biti. Obuhvaća ontologiju, kozmologiju i teologiju.

Misticizam, mističan = od misterij = težnja da se vjerom spozna ono što nije spoznatljivo metodama izgrađenima na samome razumu,OP. JA)

Jedno pitanje je i dalje otvoreno: riječ je o pomu Sina unutar Lukina evanđelja. Odgovarajući na to, istodobno dolazimo i do najbitnijeg pitanja, koje nužno proizlazi iz dosadašnjih razmišljanja. Ako Isusovo začeće od Djevice, uslijed Božje stvaralačke moći, nema – barem neposredno ništa zajedničko s Njegovim Božjim sinovstvom, kakav Mu je onda uopće smisao? Na temelju naših ranijih razmišljanja, lako je ukazati na značenje izraza „Sin Božji” u tekstu naviještanja: nasuprot jednostavnom izrazu „sin”, ova formulacija kao što smo već čuli, ima svoje mjesto u teologiji izabranja i nade Staroga zavjeta i Isusa označava kao prvog baštinika obećanja, kao Kralja Izraela i svijeta. Jasan je sada duhovni kontekst iz kojeg treba shvatiti naš izvještaj, a čini ga nadalačka vjera Izraela. Ona, kao što smo rekli, jedva da je pošteđena utjecaja poganskih nadanja u čudesna rođenja, ali im je dala sama nov oblik i potpuno im izmijenila smisao.

Starom zavjetu poznat je niz čudesnih rođenja, i to na odlučujućim prekretnicama povijesti spasenja: Sara, Izakova majka (Post 18), Samuelova mati ( 1Sam 1-3 ) i bezimena Samsonova majka (Suci 13), sve su one neplodne, i besmislena su sva ljudska nadanja da će dobiti djecu. Te tri žene ipak rađaju djecu koja donose spasenje Izraelu. To je djelo Božjeg milosrđa koje nemoguće čini mogućim (Post 18,14; Lk 1,37), koji uzvisuje neznatne (1 Sam 2,7; 1,11; Lk 1,52; 1,48), a ohole zbacuje s prijestolja (Lk 1,52). Ovu liniju nastavlja Elizabeta, mati Ivana Krstitelja (Lk 1,7-25.36), a Marija predstavlja njezin vrhunac i cilj. Smisao događanja svagda je isti: spasenje svijeta ne dolazi ni od čovjeka ni od njegove vlastite snage; čovjek mora dopustiti da mu ono bude poklonjeno, primiti ga, dakle, može tek kao čisti poklon. Djevičansko rođenje nema ništa zajedničko s askezom niti izravno spada u nauku o Isusovom Božjem sinovstvu; ono je, bitno i jedino, teologija Milosti, poruka o tome na koji nam način dolazi spasenje: u primalačkoj skromnosti, kao slobodan dar ljubavi koja spašava svijet.

Ova misao o spasenju kao isključivu učinku Božje moći, veličanstveno je izražena u Knjizi Izaije. Tu stoji:

„Kliči, nerotkinjo, koja nisi rađla; podvikuj od radosti, ti što ne znaš za trudove! Jer osamljena ima više djece nego li udata, kaže Gospodin Bog” (Iz 54,1 usp. Gal 4,27; Rim 4,17-22). Bog je u Isusu, posred neplodna i beznadna čovječanstva napravio nov početak koji nije posljedak ljudske povijesti, nego dar odozgor. Pa već i svaki čovjek predstavlja nešto neizrecivo novo, nešto što je bitno više od zbira kromosoma i produkta određene sredine. Čovjek je, dakle, jedinstven Božji stvor. A Isus je još više; On je nešto uistinu novo, nešto što ne dolazi od svijeta nego od Božjeg Duha. Zato je On Adam, po drugi put (1Kor 15,47). Začetnik je noivog svijeta i novog čovjeka. Ne samo što je PRIMIO Božjeg Duha, kao i svi koje je Bog izabrao prije Njega) nego On i u svojoj zemaljskoj egzistenciji POSTOJI iskjučivo po Duhu; Isus je stoga ispunjenje svih proroka, jedini pravi Prorok.

I nije potrebno napominjati da sve ove izjave imaju smisla samo uz pretpostavku, da se uistinu zbilo ono što se njima želi protumačiti. Te izjave tumač su jednog događaja. No, ako one ne objašnjavaju jedan zaista zbiljski događaj, onda su jednostavno prazne besjede, koje moramo smatrati neozbiljnima, nego i nepoštenima. Premda su takvi pokušaji katkada i dobronamjerni, u njima je i jedna gotovo tragična proturječnost: u času kad smo svim žilicama naše egzistencije otkrili tjelovitost čovjeka i kad ga možemo spoznati samo kao utjelovljenog duha za koji kažemo da JEST tijelo, a ne da IMA tijelo, vjeru pokušavaju spasiti na taj način što ga potpuno rastjelovljuju, bježe u oblast jednostavna „smisla”, gdje objašnjavanje postaje samo sebi svrhom. No kršćanska vjera upravo ispovijeda kako Bog nije sužanj svoje vječnosti i nije ograničen samo na duhovno, nego može djelovati sada i ovdje, baš u ovom, mojem svijetu, te kako je u tom svijetu djelovao u Isusu, novom Adamu, rođenom od Marije Djevice stvaralačkom moći Boga čiji je Duh u početku lebdio nad vodama i koji je iz ništavila stvorio bitak.

Napomenimo još jednu stvar. Shvatimo li ispravno smisao Božjeg znaka danog djevičanskim rođenjem, moći ćemo i teološki smjestiti rođenje Marije kako ono proizlazi iz vjere Novog zavjeta. To štovanje ne može se zasnivati na mariologiji koja bi bila neka vrsta drugog izdanja umanjene kristologije. Nema razloga, a nemamo ni pravo, da tako udvostručujemo stvari. Ushtjednemo li naznačiti teološki traktat kojem pripada mariologija kao njegova konkretizacija, onda bi to sigurno ponajprije bila nauka o Milosti, koja s ekleziologijom i antropologijom čini jedinstvenu cjelinu.

Marija, kao prava „Sionska kći”, slika je Crkve, slika čovjeka koji vjeruje i koji ne može postići spasenje i postati potpunim čovjekom osim po daru ljubavi – Milosti. U riječima - „sve je milost” - kojima Bernanos završava „Dnevnik seoskog župnika”, pokazuje se život, koji se činio samo slabim i suvišnim, punim bogatstva i ispunjenja. Riječi „sve je Milost” postale su u Mariji, koja je „puna Milosti” (Lk 1,28), zbiljskim događajem. Ona niti poriče, niti ugrožava isključivost spasenja, koje dolazi po Kristu, štovišr, ukazuje na tu isključivost.

Marija predstavlja čovječanstvo koje je u cijelosti iščekivanje. Njemu je njezin lik to potrebniji što je veća opasnost da prestane čekati posvećujući se činjneju i činilaštvu, koje, ma koliko bilo neophodno, nikada ne može ispuniti prazninu koja ugrožava čovjeka, kad on ne nalazi onu apsolutnu Ljubav koja mu daje smisao i spasenje, tj. ono uistinu nužno za život. 06.02.2022. 15:50, Joseph Ratzinger