Prva Isusova propovijed bila je ujedno i njegovo očitovanje, nakon što ga je Ivan krstio na Jordanu i poslije kušnji u pustinji. Isus je otišao pravo u sinagogu i predstavio se kao očekivani Mesija moralnim vođama naroda i predstavnicima, pismoznancima, farizejima i vjernima koji se nađoše svi u dan subotnji tamo. Naučavao je javno i transparentno, bez velikih govorancija, tumačeći najjednostavnije činjenice, čitajući iz svitka u kojem je, naravno, naišao na proroka Izaiju:
„Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje (Lk 4,18-19).”
Tada im reče: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” Lk 4,21
Pisma su se ispunila dolaskom Isusovim, ispunjavala se njegovim trogodišnjim javnim djelovanjem, njegovom Mukom i smrću na križu, uskrsnućem, uzašašćem i poslanjem Duha Svetoga na Crkvu i ta Pisma još se uvijek ispunjavaju.
No, pri Isusovom prvom i javnom, službenom nastupu ljudi su ostali preneraženi kako može sin Josipov za sebe reći da je očekivani Mesija, samo tako, jednostavnom tvrdnjom. A već su bili čuli da čini čuda i da liječi bolesnike, vidjeli su kasnije da izgoni zloduhe pa su neki iz naroda povjerovali da je Isus neki čudotvorac, vjerojatno samo neki Prorok.
Kasnije, tijekom Isusova djelovanja i tumačenja Zakona i Pisama, postepeno se mnogima razbistrilo da je sve istina što Gospodin govori, a sebe je nazivao Sinom Čovječjim. Ti mnogi ljudi prestali su se prisjećati Josipova sina, Isusa iz Nazareta, a spoznali su da je moguće da je Isus čak i taj očekivani Mesija, Božji Sin jedinac i prvorođenac, no nisu ga uglavnom drugačije zvali nego 'Sine Davidov' što je bila potvrda da se Isus nametnuo snagom Duha Svetoga kao Gospodin, Sin Božji koji čini samo ono što je volja njegova Oca nebeskoga.
Gledali su na Isusa kao na političkoga vođu koji slijedi i ispunjava Zakon što ga je Bog dao nekoć Mojsiju i po kojemu su živjeli i neprekidno padali u ropstvo. Težili su za konačnim oslobođenjem, stvorili tradiciju vjerovanja da će Isus kao židovski kralj donijeti to oslobođenje naroda i mirnu vladavinu Zakona.
Isus je poučio Dvanaestoricu, apostole koji su postali temelj njegove Crkve i Novoga saveza jer zakonodavci i pismoznanci ga nisu prihvaćali, bio im je konkurencija, mislili su i postali mu najstrašniji neprijatelji, veći od okupatorskog starog Rima, te ga dali ubiti razapinjanjem na križ što je bio rimski običaj. Svi su se bojali ogorčenih vođa naroda, a Isusa se nitko nije bojao; osim zloduha.
Tako je Isus završio svoje zemaljsko putovanje, umro je teškom smrću na križu i bio pokopan.
Sve je moralo nekako ostati na tome, na uspomeni na još jednog ubijenog Proroka.
A tada, trećega dana po smrti, Isus Krist je ustao iz groba i pokazao se apostolima i narodu, nastavio još podučavati apostole i ustoličio svetog Petra kao prvoga među jednakima, dao je preporuke i uzašao na nebesa, sjeo s desna Bogu Ocu na nebesima pa su poslije poslali svoga Duha Svetoga na okupljenu Crkvu i apostole te na prisutan narod.
Za mnoge je sve to bio veliki šok i postojala je nevjerica, ali bio je uglavnom pozitivan šok za one koji vjerovaše da je Isus Gosopdin, Kralj i Bog.
Isto se događa i danas u narodima.
Isusa treba pratiti i postepeno upoznavati, povjerovati mu i obratiti se.
Vjerovati izvještajima apostola, Evanđelju.
Danas ih ima mnogo koji navještaju Krista raspetoga kao Spasitelja svijeta. To su oni koji uče o uskrsnuću Isusovom koje je postalo temelj raširene kršćanske vjere u svijetu.
Za upoznavanje s Isusom vjera je dovoljna koja u Duhu Svetom uvodi vjernike u svu istinu i ljubav neopisivu Boga za ljude.
No, mnogi materijalisti nastoje dokazivati da se po Kristovom Zakonu ne živi i da je nemoguće da je Isus Bog svega stvorenoga i svih stvorenja. Oni su okorjeli neprijatelji kršćana, veći nego stari Rimljani.
To je zato što na njih još nije došao red da povjeruju da je u Isusovoj smrti na križu rođena njegova Crkva i da su dio Novoga saveza Isusova sa svim ljudima kojima su kršćani pokazatelji, učitelji i primjer povjerenja u Boga što znači da su, na očigled svima, u međusobnoj ljubavi i privrženosti, isti taj Zakon ispunili, jednako kao i njihov Mesija: snagom ljubavi za druge, snagom Duha Svetoga i snagom Isusa Krista, raspetoga, iz čijeg je milosrdna srca potekla kršćanska Crkva, rođena u krvi i vodi krštenja. 02.09.2024. 06:13
„I ja kada dođoh k vama, braćo, ne dođoh s uzvišenom besjedom ili mudrošću navješćivati vam svjedočanstvo Božje
jer ne htjedoh među vama znati što drugo osim Isusa Krista, i to raspetoga.
I ja priđoh k vama slab, u strahu i u veliku drhtanju.
I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage
da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.”
1 Kor 2,1-5
