Događaj Isusa Krista

"Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer knjige  i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što - po nadahnuću Duha Svetog napisane (usp. Iv 20,31; 2Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16) - imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da - njegovim djelovanjem u njima i po njima - kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće (Dei Verbum, III/11)."


Biblijska se religija temelji na povijesnoj objavi.
U Bibliji je objava povijesno uhvatljiv događaj: njezini se posrednici znaju, njihove su riječi sačuvane, bilo izravno, bilo pouzdanom predajom. Vidimo da se objava razvija kroz petnaest ili dvadeset stoljeća, prije nego li dosegne svoju puninu u događaju Krista, objavitelja u najvišem smislu riječi.
Vjerovati za kršćanina znači prihvatiti tu objavu koja ljudima pristiže nošena poviješću (Dufour, str.720).

Od početka Bog često povjerava svoju objavu tradicionalnim putovima, različitim tehnikama kojima čovjek nastoji prodrijeti u tajne Neba: pretkazivanja, snovi, ispitivanja budućnosti i slično. Malo pomalo počinju se lučiti poruke što ih Bog šalje vjerodostojnim prorocima od poruka raznih praznovjerica, gatalaca protiv kojih se bore proroci i mudraci. Iskustvo proroka izražava se viđenjima i čuvenjem Božje riječi, a ta Božja riječ često tumači sama viđenja proroka i svećenika; često ta riječ dolazi bez popratnih viđenja i bez senzacija pa čak tako da proroci ne mogu reći na koji je način došla. Takvo je temeljno iskustvo koje je u Starom zavjetu značajka objave (Dufour, str. 721/722).

Mudraci se služe ljudskim razmišljanjem, razumom, rasuđivanjem kao Božjim darom jer svekoliko znanje proistječe iz jedne transcendentne Mudrosti koja nije nešto ljudsko, ona je način objavljivanja koji nastavlja proročki način.
Proroštvo se i Mudrost udružuju u književnost apokalipse koja znači objavljenje Božjih tajni. Ta se objava povezuje jednako s Mudrošću (Dn 2,23; 5,11.14) kao i s Duhom Božjim (Dn4,5 sl. 15; 5,11.14.). Riječ je Božja ona koja, nadnaravnom spoznajom, daje ključ za razumijevanje snova, viđenja i svetih tekstova (Dufour, str. 722/723).





Predmet Božje objave je uvijek religioznoga reda. Bog objavljuje svoje naume koji čovjeku zacrtavaju put spasa. On objavljuje i sam sebe da bi Ga čovjek mogao susresti.
Bog objavljuje pravila ponašanja, a predmet Objave su i ustanove Božjeg naroda, društvene, političke i bogoštovne; Bog objavljuje svome narodu smisao događaja što mu ih je dano proživjeti i, napokon, Bog postupno objavljuje tajnu "posljednjih vremena". Njegova je riječ obećanje. Otkriva budućnost Davidove loze (2 Sam 7,4-16), konačnu slavu Jeruzalema i hrama (Iz 2,1-4; 60;  Ez 40-48), nečuvenu ulogu Sluge-patnika (Iz 52,13-53,12) itd (Dufour, str. 723/724).

Bog objavljuje i samog sebe kroz ono što ostvaruje ovdje na zemlji, u ljepoti stvorenja, a na specifičan način u povijesti Izraela. Biblijska definicija Boga (Izl 34,6 sl.) nije plod filozofske spekulacije; ona proizlazi iz proživljenog iskustva. A ta konkretna spoznaja, produbljivana vjekovima, određuje stav što ga ljudi moraju zauzeti prema Bogu: vjera i pouzdanje, strah i ljubav, Božji stav koji dopunjuje ljudski stav. Bog je Stvoritelj i Gospodar, Kralj i Gospodin, ali prema Izraelu se također pokazuje kao Otac i Zaručnik te srdačna bogoljubnost čovjeka dovodi i do mistične prisnosti (Hoš 6,6).
Ipak, Gospodinovo lice nikada nitko nije vidio, imenima kojima se Bog predstavlja ne dohvaća se misterij Božjega bića. Izrael tako ne raspolaže Bogom kao što bi druge vjere i narodi raspolagali božanstvima. Bog ostaje u svojoj apsolutnoj transcendentnosti, makar ljudima omogućuje stanovit konkretan pristup svome misteriju. Ljudi su prosvijetljeni Njegovom Riječju, djelovanjem Njegove Mudrosti, posvećeni Njegovim Duhom. U posljednja vremena otkrit će se slava Božja i svako će je tijelo vidjeti (Izl 40,5; 52,8; 60,1). Vrhunska objava koje način nije unaprijed određen (Dufour, str. 725/726).


Božja Objava se usredotočuje u Isusu Kristu koji je istodobno njezin autor i njezin objekt. Prvo je sam Isus predaje svojim apostolima, potom je apostoli saopćavaju ljudima, a kasnije Crkva pod vodstvom Duha Svetoga. Potom Objava doživljava svoje konačno dovršenje kad se kod ljudi bude na spoznaju vjere nadovezalo izravno gledanje Božjeg misterija.

Kod sinoptika i u Djelima apostolskim Bog objavljuje preko činjenica, objavljuje riječima, objavljuje u Isusovoj osobi, objavljuje u Crkvi te u Objavi i djelovanju Duha Svetoga. Objava koju je Isus dao, a saopćuju je Njegovi apostoli i Njegova Crkva, ostaje još nepotpuna, ali najavljuje posvemašnju objavu koja će se zbiti na kraju povijesti. Tada će se Sin Čovječji objaviti u svojoj slavi (Lk 17,30; usp. Mk 13,26//), a ljudi će iz sadašnjeg svijeat prijeći u svijet koji ima doći (Dufour, str. 726-728).

U Ivanovom evanđelju je Isusovo očitovanje dostupno sjetilima i ima transcendentalan doseg. Ivan evanđelist, koji je vidio, čuo, ticao Riječ Života (1 Iv 1,1) ovako sažima smisao svog iskustva: u Isusu se očitovao život (1,2), u Isusu se očitovala Božja ljubav prema nama (4,9).
Ivanovo je Otkrivenje već po svojoj definiciji Objava (Otk 1,1). Ova knjiga se rađa iz susreta dviju jednako zajamčenih božanskih objava: one što je zgusnuta u Pismima, i objave Krista koji je Pisma ispunio. Vidjelac rasvjetljuje jedan drugim ta dva izvora spoznaje vjere i dodaje im zadnju dopunu. Kršćani usred svoje kušnje već gledaju u vjeri nebeski Jeruzalem, iščekujući da im se potpuno objavi (22,2). Tako objava Isusa Krista, koji "je isti jučer, danas i zauvijek" (Heb 13,8) baca svjetlo na svekoliku povijest svijeta, od početka do kraja (Dufour, str.728-731).


"4. A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, 'konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1,1-2)'. Posla, naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da i h uputi u naunutarnije tajnosti Božje (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao 'jedan od ljudi k ljudima' poslan, 'riječi Božje govori (Iv 3,34)' i dovršuje spasiteljsko djelo koje Mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5,36; 17,4). Stoga, jer tko Njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14,9) - sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi.
Kršćanski, dakle, raspoređaj spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego što se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. Tim 6,14 i Tit 2,13). - Dei Verbum; iz Dogmatske konstitucije o božanskoj objavi, II. vatikanski koncil, I glava, redak 4)." ‎četvrtak, ‎28. ‎prosinca ‎2017. 16:57:22

Realna nada

Krenuti ponovo, krenuti prostodušno i s nadom, zaboraviti neugodnosti i propuste, vidjeti pred sobom novu priliku, svježu, sasvim čistu i neokaljanu znači jako vjerovati, vjerovati unatoč sigurnim podatcima o prošlosti koji nas upućuju na to da nam rijetko kada nešto uspije onako kako se nadamo; to znači imati vjeru nevinog i malo naivnog djeteta koje ne priznaje svoje pogreške jer ih ne razumije i nije svjesno gdje je pogriješilo. Radije krećem iz početka s velikim kajanjem zbog propusta zbog kojih se do sada nisam niti jedamput pokajala jer sam uvjerena da te greške nisu zaista greške. No, budući da se sjećam i mnoštva pogrešaka, a želim sasvim neokaljani novi početak, postajem "velikodušna" i kajem se za sve ono što jesam i nisam počinila jer ako nisam ja, netko drugi sigurno jest, možda sam baš ja bila ta koja je mogla spriječiti i tuđe greške i propuste, a sigurno sam mogla spriječiti i mnoge svoje grijehe. Kako? Upravo tako da u novom početku iskreno i ozbiljno promislim što me je dovelo do grijeha i odlučim pripaziti da mi se isti grijesi ne vraćaju i ne ponavljaju. Jedino na taj način moja nada u novi početak neće ostati naivna nego stvarna, realna, iskrena i moćna. ‎četvrtak, ‎28. ‎prosinca ‎2017. 09:15:47

Baština

Znam da pjevaš o nestalim krajolicima,
znam da svakom notom ranjenike spajaš
da u zajedničkim bolima i ponekim kricima
nađu svoje duše, da te vide da ne zdvajaš

nad svim onim žalostima ljudskog roda
što su obuzele svijet i zemlju ovu,
nad svim stradalnicima s tog istog broda
gdje si bio kapetan za zemlju novu,

a sada si našao se kao sretnik među robljem;
da te čuju kako slaviš Boga i stvaranje
kada vodiš povorke, žalosne i crne, ovim grobljem,
da ti prate srce tvoje koje poznaje izgaranje.

Znam da još ponekad sanjaš prošle dane
i da iz njih izvlačiš svekolike uspomene
da ne propadaju kao uzaludne tvoje zore rane,
kao ruke koje uzaludno grle prazne sjene.

Znam da već si navikao na ta zla odavno,
možda više nisi siguran ni tko si, što si,
možda više nije važno sve što bilo ti je slavno,
što je nosilo te k'o dječaka koji koplje nosi.

Božje misli nikad nisu bile naše misli,
Božji puti nikad ne bijaše pakleni i naši;
svi mi smo se kao vrapci ispod strehe stisli
prije nego što smo krenuli ka nebeskoj paši.

Sad nas nose vali, vjetri, sunce koje prži, kiše,
sad nas svaki drhtaj kao koplje bije,
ali nas još uvijek onaj isti zanos kao perje njiše
i još uvijek neki Božji zaklon naša srca grije.
‎utorak, ‎26. ‎prosinca ‎2017. 14:16:06

Kušnja obavezna, a napast neizbježna

Bog prvo kuša čovjeka da mu ispita dubinu srca:
 2Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih četrdeset godina da te ponizi, iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš (Pnz 8,2). 
Bog također kuša čovjeka da mu dadne život:
 12Blago čovjeku koji trpi kušnju: prokušan, primit će vijenac života koji je Gospodin obećao onima što ga ljube (Jak 1,12). 

Potom čovjek dokazuje sebi da je ‘kao Bog’, ali taj je pokušaj plod zavodništva i vodi u smrt:
3Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: ‘Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ 
 4Nato će zmija ženi: “Ne, nećete umrijeti! 5Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo (Post 3, 3-4)”.
 11Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi (Rim 7,11).

Kušnja tu postaje napast, a upleće se i Napasnik.
Kušnja je, dakle, usmjerena prema životu (Post 2,17;  Jak 1,1-12)
dok napast ‘rađa smrt’: 
(Post 3)  22Zatim reče Bog: »Evo, čovjek postade kao jedan od nas – znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!«   i


(Jak 1,13 sl) 
13
Božja svetost
Neka nitko u napasti ne rekne: »Bog me napastuje.« Ta Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga. 14Nego svakoga napastuje njegova požuda koja ga privlači i mami. 15Požuda zatim, zatrudnjevši, rađa grijehom, a grijeh izvršen rađa smrću.
Kušnja je dar milosti, napast je poziv na grijeh.



KUŠNJA VJERE BOŽJEG NARODA

U svijesti starozavjetnog Izraela, njegova drama je počela s njegovim izabranjem od Boga da postane Božji narod,  a onda s obećanjem da će Savezom postati Božji narod. Ta probuđena nada se mora pročistiti.
Čovjek je ponajprije pozvan da se opredijeli pred obećanjem. To je kušnja vjere. Da bi Bog priveo kraju svoje obećanje, čovjekova se vjera mora slobodno pristati izraziti posluhom koji izmiruje ove dvije volje (Heb 11,1-40;  Sir 44,20;  1 Mak 2,52).

Poslanica Hebrejima 11,1-40
1. VJERA PRAOTACA
 A vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo (Heb 11,1).
39I svi oni (starozavjetni Izrael) po vjeri, istina, primiše svjedočanstvo, ali ne zadobiše obećano 40jer Bog je za nas predvidio nešto bolje da oni bez nas ne dođu do savršenstva (Heb 11,39-40). 

Poslije izlaska iz Egipta Izrael doživljava napast nevjere; poriče prisutnost Boga spasitelja usred kušnje u pustinji:
Knjiga Izlaska 17, 3-7
3Ali je narod žeđao za vodom, pa je mrmljao na Mojsija i govorio: »Zašto si nas iz Egipta izveo? Zar da nas žeđom pomoriš, nas, našu djecu i našu stoku?«
4»Što ću s ovim narodom!« – zazivao je Mojsije Gospodina Boga. »Još malo pa će me kamenovati.«5»Istupi pred narod!« – rekne Bog Mojsiju. »Uzmi sa sobom nekoliko izraelskih starješina; uzmi u ruku štap kojim si udario Rijeku i pođi. 6A ja ću stajati pred tobom ondje, na pećini na Horebu. Udari po pećini: iz nje će poteći voda, pa neka se narod napije.« Mojsije učini tako naočigled izraelskih starješina. 7Mjesto prozovu Masa i Meriba, zbog toga što su se Izraelci prepirali i kušali Gospodina govoreći: »Je li Bog među nama ili nije?« 

Ovo odbijanje da se povjeruje povlači sud.
Pasha (izlazak iz Egipta, očišćenje od grijeha, oslobođenje od robovanja; put u istinsku slobodu; Isusova muka, smrt i uskrsnuće; krštenje i sakramenti Katoličke crkve) se do kraja ostvaruje samo za vjerni naraštaj: samo on prima obećanu zemlju u baštinu.



KADA ČOVJEK KUŠA BOGA

Kad se događa da čovjek ‘kuša Boga’, čovjek: ili želi izići iz kušnje pozivajući Boga da je dokrajči (Izl 15,25  i 17,1-7) ili se baca u neki bezizlazan položaj ‘da vidi da li’ ga Bog može izvući; ili pak, usprkos očitim znakovima, tvrdoglavo traži druge ‘znakove’ Božje moći (Ps 95,9  i Mk 8,11 sl).
Mk 8, 11-13
11
Znak s neba
(Mt 16, 1–4; Lk 11, 16–29)
Tada istupiše farizeji i počeše raspravljati s njime. Iskušavajući ga, zatraže od njega znak s neba. 12On uzdahnu iz sve duše i reče: »Zašto ovaj naraštaj traži znak? Zaista, kažem vam, ovome se naraštaju neće dati znak.« 13Tada ih ostavi, ponovno uđe u lađu pa otiđe prijeko. 
  

KUŠNJA LJUBAVI BOŽJEG NARODA

Sa skupinom ljudi iz koje je izveo narod Bog sklapa savez te kuša vjernost naroda savezu (svaki je čovjek izabran od Boga jer inače se ne bi ni rodio na zemlji, niti bi imao vjeru koja traži Boga, ali ako se već opredijelio za vjerski život i za život u istinskoj slobodi, tada mora ići putem kojega mu Bog svojim zapovijedima i savjetima te svojom postojanošću pokazuje jer to je put do slobode, do obećane zemlje). To je kušnja ljubavi.
Narod je izabrao služiti svome Bogu:
Jošua 24,18
18Još više: Gospodin je ispred nas protjerao sve narode i Amorejce, koji su živjeli u ovoj zemlji. I mi ćemo služiti Gospodinu jer je on Bog naš.« 

No, srce naroda je podijeljeno; kušnja obavezuje ljubav da se izjasni i provjeri:
24Stog ovako govori Gospod nad vojskama,
Junak Izraelov:
»Ah, kad se iskalim na protivnicima
i osvetim dušmanima!

25Kada na te ruku pružim,
da lužinom tvoju trosku očistim,
da iz tebe uklonim olovo!

26Da ti opet postavim suce kao negda,
savjetnike kao u početku,
pa da te zovu Gradom pravednim,
Tvrđom vjernosti.« 
27Sud pravedni otkupit će Sion,
a pravda obraćenike njegove.
28Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno,
a oni što Boga napuštaju poginut će. 
Izaija 1,24-28

Svatko tko traži znakove, ne ljubi i ne zna da se ljubav ničime nikada ne može dokazati po 'zakonima' ljudskoga života na zemlji i da je takvo razmišljanje pogrešno, to jest krivi sud savjesti i zato Bog donosi jedini svoj pravedni sud jer su ga upravo to i tražili praveći se bogovima koji sude.

Tada se u narodu razrađuju zakonici saveza, svetosti i svećenički i poziv na svetost koji Bog upućuje svom narodu. 
S tom novom kušnjom povezan je novi sud: izgnanstvo, povratak u pustinju   
To je kazna za idolopoklonstvo (a to je sve što nije vjera u Jednoga Boga) koje znači preljub:


Hošea 2, 1-3


1
Budućnost Izraela
»A djece Izraelove bit će brojem k’o pijeska u moru što se izmjerit’ ne može ni izbrojit’.Umjesto da im govore: ‘Vi niste moj narod’,
zvat će ih: ‘Sinovi Boga živoga’.
2Ujedinit će se sinovi Judini i sinovi Izraelovi,
postavit će sebi jednoga glavara
i otići će iz zemlje;
jer velik će biti dan jizreelski.
3Recite braći svojoj: ‘Narode moj’,
sestrama svojim: ‘Mila’.« 

Hošea 2,4-5
Gospodin Bog i njegova nevjerna žena
»Podignite tužbu, podignite, protiv majke svoje,
jer ona mi nije više žena,
a ja joj muž više nisam.
Nek’ odbaci od sebe bludničenja
i preljube izmeđ’ svojih dojki,
5da je golu ne svučem
te učinim da bude k’o na dan rođenja;
da je ne obratim u pustinju,
da je u zemlju suhu ne obratim
i žeđu ne umorim. 

Hošea 2,10
10I ona nije razumjela da joj ja davah
i žito i mošt i ulje,
da je ja obasipah srebrom i zlatom
od kojega načiniše baale 

Hošea 2, 15-17
15Kaznit ću je za dane Baalove
kojima je kâd palila,
kitila se grivnom i kolajnom
i trčala za svojim milosnicima;
a mene je zaboravljala« –
riječ je Gospodnja.

16»Stoga ću je, evo, primamiti,
odvesti je u pustinju
i njenu progovorit’ srcu. 
17I vratit ću joj ondje njene vinograde,
i od doline ću akorske učiniti vrata nade.
Ondje će mi odgovarat’ ona kao u
dane svoje mladosti,
kao u vrijeme kada je izišla iz Egipta.

Hošea 2,20-25
20U onaj dan, učinit ću za njih savez
sa životinjama u polju,
s pticama nebeskim
i gmazovima zemskim;
lûk, mač i boj istrijebit ću iz zemlje
da mirno u njoj počiva. 

21Zaručit ću te sebi dovijeka;
zaručit ću te u pravdi i u pravu,
u nježnosti i u ljubavi;
22zaručit ću te sebi u vjernosti
i ti ćeš spoznati Boga.
23U onaj dan« – riječ je Gospodnja –
»odazvat ću se nebesima,
a ona će se zemlji odazvati;
24zemlja će se odazvati žitu, moštu i ulju,
a oni će se odazvati Jizreelu.
25I posijat ću ga u zemlji,
zamilovat ću Nemilu,
Ne-narodu mom reći ću: 
‘Ti si narod moj!’
a on će reći: ‘Bože moj!’« 



KUŠNJA NADE BOŽJEG NARODA

Samo će mali ostatak izići kao prokušan iz sužanjstva; Božje je držanje jednako u kušnji Izraela pred Gospodinom:   
1 Knjiga o Kraljevima 19,18
18Ali ću ostaviti u Izraelu sedam tisuća, sve koljena koja se nisu savila pred Baalom i sva usta koja ga nisu cjelivala.« 

... I pred Isusom:

Rim 11, 1-5
1
Izraelova je nevjernost samo djelomična
Pitam dakle: Zar je Bog odbacio narod svoj? Nipošto! Ta i ja sam Izraelac, iz potomstva Abrahamova, plemena Benjaminova. 2Nije Bog odbacio naroda svojega koga predvidje. Ili zar ne znate što veli Pismo, ono o Iliji – kako se tuži Bogu na Izraela: 3Gospode, proroke tvoje pobiše, žrtvenike tvoje porušiše; ja ostadoh sam i još mi o glavi rade. 4Pa što mu veli Božji glas? Ostavih sebi sedam tisuća ljudi koji ne prignuše koljena pred Baalom. 5Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru. 

U svakom slučaju, ako iz kušnje iziđe ostatak, to je čista milost.
Ispunjenje obećanja je ljudski neostvarivo; Božjem narodu prijeti opasnost posvjetovnjenja, on postaje sve svjesniji djelovanja Kneza ovoga svijeta (Job 1 i 2). Ova je kušnja nade najunutarnjija, ona najjače čisti. Što je Bog bliže, to jače kuša:
Judita 8,5
 4Judita odonda življaše kao udovica već tri godine i četiri mjeseca. 5Načinila je sebi sobu na ravnome kućnom krovu, navukla preko bokova kostrijet i nosila haljine udovičke. 6Postila je sve dane udovištva svoga, osim uoči subote i za samih subota, uoči mlađaka i za samih mlađaka te za svetkovina i blagdana doma Izraelova. 7Bila je lijepa i naočita. Njezin muž Manaše bijaše joj ostavio zlata i srebra, slugu i sluškinja, stoke i zemljišta, i tako je živjela.  

Kušnja će se završiti posljednjim sudom: nastupom Kraljevstva, ulaskom budućeg svijeta u ovaj svijet.



OSOBNA KUŠNJA ČOVJEKA

Jedna druga strana kušnje jest patnja, i to naročito patnja pravednika. Tu je kušnja najoštrija, a Božja prisutnost najbliža. Više nema suočavanja s nemogućim već s apsurdnim. Više se u čovjeku ne javlja napast da sumnja u Božju moć, da Mu se iznevjeri ili da Mu pretpostavi svijet već čovjeka spopada napast vrijeđanja i hule Boga, a to je način Sotone kako svjedoči on o Bogu. 
Tu čovjek bježi u misterij Božje Mudrosti (Knjiga o Jobu) u nejasnoj spoznaji da kušnja postupno izmiruje čovjeka s misterijem Boga (usporedi Postanak 22, kušnja Abrahamova).
Jasniji obrisi toga se vide kod Izaije u spjevu o Sluzi (Iz 52,13-53,12), a nadasve u knjigama koje su plod velike patnje (Danijel 9,24-27;  12,1-4).

Izaija 52, 5-7
 5Ali sada, čemu sam ja ovdje« – riječ je Gospodnja – »kad je moj narod bio bez razloga porobljen, a gospodari njegovi likuju« – riječ je Gospodnja – »i bez prestanka se danomice ime moje huli? 6Zato će narod moj poznati moje ime i shvatit će u onaj dan da sam ja koji govorim: ‘Evo me!’«
7
Buđenje Gospodina Boga i Jeruzalema
Kako su ljupke po gorama
noge glasonoše radosti
koji oglašava mir, nosi sreću,
i spasenje naviješta,
govoreć Sionu:
»Bog tvoj kraljuje!« 

Izaija 52, 13-15
13
Četvrta pjesma o Sluzi Božjem
Gle, uspjet će sluga moj,
podignut će se, uzvisit’ i proslaviti!
14Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga
– tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo
te obličjem više nije naličio na čovjeka –
15tako će on mnoge zadiviti narode,
i kraljevi će pred njim usta stisnuti,
videć’ ono o čemu im nitko nije govorio,
shvaćajuć’ ono o čemu nikad čuli nisu...

Izaija 53, 2-12
2Izrastao je pred njim poput izdanka,
poput korijena iz zemlje sasušene.
Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja
da bismo se u nj zaglédali,
ni ljupkosti da bi nam se svidio.
3Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
od kog svatko lice otklanja,
prezren bješe, odvrgnut.

4A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
5Za naše grijehe probodoše njega,
za opačine naše njega satriješe.
Na njega pade kazna – radi našeg mira,
njegove nas rane iscijeliše.
6Poput ovaca svi smo lutali
i svaki svojim putem je hodio.
A Gospodin je svalio na nj
bezakonje nas sviju.
7Zlostavljahu ga, a on puštaše,
i nije otvorio usta svojih.
K’o jagnje na klanje odvedoše ga;
k’o ovca, nijema pred onima što je strižu,
nije otvorio usta svojih.

8Silom ga se i sudom riješiše;
tko se brine za njegovu sudbinu?
Da, iz zemlje živih ukloniše njega,
za grijehe naroda njegova nasmrt ga izbiše. 

9Ukop mu odrediše među zločincima,
a grob njegov bî s bogatima,
premda nije počinio nepravde
nit’ su mu usta laži izustila.

10Al’ se Bogu svidje da ga pritisne bolima.
Žrtvuje li život svoj za naknadnicu,
vidjet će potomstvo, produžit’ sebi dane
i Gospodnja će se volja po njemu ispuniti.

11Zbog patnje duše svoje vidjet će svjetlost
i nasititi se spoznajom njezinom.
Sluga moj pravedni opravdat će mnoge
i krivicu njihovu na sebe uzeti.
12Zato ću mu mnoštvo dati u baštinu
i s mogućnicima plijen će dijeliti,
jer sâm se ponudio na smrt
i među zlikovce bio ubrojen,
da grijehe mnogih ponese na sebi
i da se zauzme za zločince. 

Izaijin rukopis (stručno:IQIsa) sadrži gotovo cijeli Izaijin tekst, to je jedan od najdragocjenijih rukopisa nađenih u Kumranu 1947.
Poglavlja od 40-55 nazivaju se Deuteroizaijom i Knjigom utjehe (sa 700. godinom Izaiji nestaje traga, a rukopis nastavljaju i nadopunjavaju učenici i suradnici. Izaija je pozvan u proročku službu 740-700). Deuteroizaija nastaje kad je Jeruzalem razoren, narod u sužanjstvu, a perzijski vladar Kir (539) istupa kao osloboditelj. Stil i sadržaj upućuju na to da je taj dio napisan potkraj babilonskog sužanjstva. Novi zavjet prepoznaje u pjesmama o Sluzi Božjem Isusa Krista (Mt 3,17; Lk 4,17-21;  Dj 3,13;  8,32-33).


Kušnja se u ovih proroka čini nerješivom na planu pojedinca; izvor joj je izvan čovjeka (Mudr 1,13;  2,24), ona je prirodna činjenica koja se tiče ljudskog roda. A jedna će je jedina osoba moći svrnuti u život, netko nad kim Sotona neće imati vlasti i koji će biti solidaran s ‘mnoštvom’ i onda kad se bude morao za nj žrtvovati.
Sud će uslijediti o dolasku Sluge.


KUŠNJA ČOVJEŠTVA

Izabranje je najizražajnija objava nezaslužene Božje ljubavi, Božje slobode. Stoga je ono poziv čovjeku da u svom odgovoru pokaže najveću mjeru slobode.
Kušnja je upravo ono polje koje je ostavljeno tom odgovoru. Stablo spoznaje (Postanak 2,17)  je oblik te kušnje: Božja briga i ljubav za vrhovnika stvorenja, za čovjeka ne nameće se već ju čovjek sam slobodno izabire. Time se otkriva temeljno ljudsko stanje: čovjek jest ono što jest, on je potpuno odgovoran samo na temelju svoje neprekidne mogućnosti da izabire Boga čija je čovjek ‘slika’, slika po svom pozivu.
Adam izabire sebe za boga jer je između kušnje i izbora nastupila kriza, napast čiji je osobni tvorac u krajnjem potezu Sotona (Postanak 3; usporedi Job 1-2). Vidimo da je napast nešto više od kušnje: to je grijeh koji ‘hvata zgodu’ i vodi u smrt:


Rim 7,9-13
9Da, ja sam nekoć živio bez zakona. Ali kad je došla zapovijed, grijeh oživje. 10Ja pak umrijeh i ustanovi se: zapovijed dana za život bî mi na smrt. 11Doista grijeh, uhvativši priliku, zapovijeđu me zavede, njome me i ubi. 12Tako: Zakon je svet, i zapovijed je sveta, i pravedna, i dobra.
13Pa zar se to dobro meni u smrt prometnu? Nipošto! Nego: grijeh, da se grijehom očituje, po tom dobru uzrokuje mi smrt – da grijeh po zapovijedi postane najvećim grešnikom. 


Tu dolaze i novi elementi: Zli, koji je i Lažac, nastupa kao Zavodnik. Čovjek izabire svoju samoću samo zato što misli da će u njoj naći život, ali je prevaren i nalazi goloću i smrt. Prema tomu, njegova kušnja u osnovi znači bitku protiv laži, borbu da se odabire po istini jer se samo u njoj doživljava iskustvo slobode:

Iv 8, 32-44

32upoznat ćete istinu
i istina će vas osloboditi.«

33Odgovore mu: »Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš: ‘Postat ćete slobodni’?« 34Odgovori im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam:
tko god čini grijeh, rob je grijeha.
35Rob ne ostaje u kući zauvijek,
a sin ostaje zauvijek.
36Ako vas dakle Sin oslobodi,
zbilja ćete biti slobodni.
37Znam: potomstvo ste Abrahamovo,
a ipak tražite da me ubijete
jer moja riječ nema mjesta u vama.
38Ja govorim što vidjeh kod Oca,
a vi činite
što čuste od svog oca.«

39Odgovoriše mu: »Naš je otac Abraham.« Kaže im Isus:
»Da ste djeca Abrahamova,
djela biste Abrahamova činili. 
40A eto, tražite da ubijete mene,
mene koji sam vam govorio istinu
što sam je od Boga čuo.
Takvo što Abraham nije učinio!
41Vi činite djela oca svojega.«

Rekoše mu: »Mi se nismo rodili iz preljuba, jedan nam je Otac – Bog.« 

42Reče im Isus:
»Kad bi Bog bio vaš Otac,
ljubili biste mene
jer sam ja od Boga izišao i došao;
nisam sâm od sebe došao,
nego on me posla.
43Zašto moje besjede ne razumijete?
Zato što niste kadri slušati moju riječ.
44Vama je otac đavao
i hoće vam se vršiti prohtjeve oca svoga.
On bijaše čovjekoubojica od početka
i ne stajaše u istini
jer nema istine u njemu:
kad govori laž,
od svojega govori
jer je lažac i otac laži. 



KUŠNJA KRISTOVA

U Isusu Kristu, Gospodinu se kušnja i napast podudaraju; tamo gdje su Adam i narod podlegli, a siromasi izgledali satrti, On je sve kušnje podnio i napasti nadvladao jer su one potekle iz ljubavi prema izabranju koju je pobjedom Isus usavršio. 

Matej 4,1-11
Kušnja u pustinji
(Mk 1, 12–13; Lk 4, 1–13)
Duh tada odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša. 2I propostivši četrdeset dana i četrdeset noći, napokon ogladnje.
3Tada mu pristupi napasnik i reče: »Ako si Sin Božji, reci da ovo kamenje postane kruhom.« 4A on odgovori: »Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.«
5Đavao ga tada povede u Sveti grad, postavi ga na vrh Hrama 6i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe
i na rukama će te nositi
da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.«

7Isus mu kaza: »Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!«
8Đavao ga onda povede na goru vrlo visoku i pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu 9pa mu reče: »Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.« 10Tada mu reče Isus: »Odlazi, Sotono! Ta pisano je:
Gospodinu, Bogu svom se klanjaj
i njemu jedinom služi!«

11Tada ga pusti đavao. I gle, anđeli pristupili i služili mu. 



Isus je pobjedio napasnika na njegovom vlastitom terenu, u pustinji:

24
Ponovni pad
(Mt 12, 43–45)
»Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću odakle iziđoh.’   25Došavši, nađe je pometenu i uređenu.26Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku.« 

Isus je čovjek koji se konačno i stvarno hrani riječju Božjom, a također je on i Bog spasitelj kojega Njegov narod ne prestaje iskušavati (Mt 16,1;  19,3;  22,18). Kralj vjerni, Dobri pastir ljubi svoje do kraja, a Križ je ona velika kušnja kojom Bog ‘provjerava’ njegovu ljubav (Iv 3,14 sl):

27
Isus tumači smisao svoje smrti
»Duša mi je sada potresena
i što da kažem?
Oče, izbavi me iz ovoga časa?
No, zato dođoh u ovaj čas! 

Pouzdanje sinovsko u Očevu ljubav prema izboru donosi Mu mržnju svijeta i pobjedu nad njime (Iv 15,18;  16,33).
Ivan 16,33
33To vam rekoh da u meni mir imate.
U svijetu imate muku,
ali hrabri budite –
ja sam pobijedio svijet! 

Sluga i Janje Božje koje nosi grijeh ljudi na križ, On napast preobražava u sinovsko žaljenje, a apsurdnu smrt u uskrsnuće:

Matej 27,46
46O devetoj uri povika Isus iza glasa: »Eli, Eli, lema sabahtani?« To će reći: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« 

Luka 23,46
46I povika Isus iza glasa: »Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!« To rekavši, izdahnu. 

Filipljanima 2,8 sl
8ponizi sam sebe,
poslušan do smrti,
smrti na križu.


9Zato Bog njega preuzvisi
i darova mu ime,
ime nad svakim imenom,
10da se na ime Isusovo
prigne svako koljeno
nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ.
11I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca. 

Isus je novi Adam i slika Očeva čija se napast vremenski smjestila i usjekla u svijet i čovječanstvo između Bogojavljenja i vršenja Kristova poslanja:

Marko 1, 11-14
 11a glas se zaori s nebesa: Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!
(Mt 4, 1–11; Lk 4, 1–13)
I odmah ga Duh nagna u pustinju. 13I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.
14
II. ISUSOVO DJELOVANJE U GALILEJI
Početak propovijedanja
A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju... 



Dokle god bude trajalo to poslanje, On će tu napast susretati kao protutežu volji Očevoj: s roditeljima, s Petrom, s traženjem spektakularnih znakova, s vremenitim mesijanizmom i posljednjom napašću smrtne borbe i, pobijedivši napasnika od početka do kraja svoje kušnje, najzad uvodi novo čovječanstvo u njegovo istinsko stanje, u stanje sinovskog poziva (Lk 4,13;  Heb 2, 10-18).

Hebrejima 2, 17-18
17Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da milosrdan bude i ovjerovljen Veliki svećenik u odnosu prema Bogu kako bi okajavao grijehe naroda. 18Doista, u čemu je iskušan trpio, može iskušavanima pomoći. 




KUŠNJA CRKVE

Blizina Gospodinova povratka do krajnosti zaoštrava suprotstavljenost svjetla i tame. U srpljivosti i ustrajnosti Crkva je mjesto kušnje gdje progonstvo mora učvrstiti vjernost (kod Luke 8,13 sl;  21,12-19;  kod Mateja 24,9-13). Zato se Crkva u Otkrivenjima u isti mah pojavljuje kao progonjena i kao spašena. Ona je čista, ali još na kušnji.


KUŠNJA KRŠĆANINA 

Kušnja je prolaz ‘prema Bogu’, kroz Njegov naum koji smjera na to da čovjeka pobožanstveni u Kristu, kušnja i njezino sotonsko izrabljivanje, napast neizbježni su: po njima se iz darovane slobode prelazi u življenu, iz izabiranja u savez.

Čestitka Kršćanske Sadašnjosti

         

Kad ugledaše zvijezdu,
obradovaše se radošću veoma velikom.

Mt 2,10

Čestit Božić
i
blagoslovljenu novu,
2018. godinu

želi Vam
Kršćanska sadašnjost

Otajstvo Božića jest ovo:
Božje rođenje u ljudskoj duši znači da smo se oslobodili svih slika koje su nam drugi pripisali te da spoznajemo izvornu sliku Božju u sebi.
To nas vodi do unutarnjeg mira sa samim sobom.
Anselm Grün,Godina ispunjena srećom, KS, 2017.

Mlado Sunce

Duge noći, noći hladne, puste
spremaju mi tajnu na oglede svoje
i na slavu što prožima svode tuste
u kojima nalazi se savijeno žiće moje

kojim čekam, ištem, prosim
da se slava ta u meni sad domogne daha
jer zbog sebe slavu tu pronosim
kao satrvena golubica, kao biće praha

da pokažem lanadima, mravima i puzavcima
što se vlagom crnom odjenuše smjelo
da se Mlado Sunce rađa nama, uzancima,
da je, evo, već na močvaru nam sjelo

jer osjećam kako struji iz dubina,
poput dobre vijesti nakon rata,
plaha, kao tinjajuća, šireća toplina
koja stvara crnicu od jalovoga blata;

osjećam je u venama, ledenim i praznim,
u srčiki skvrčenoj, omotanoj poput puža,
i na koži naboranoj godovima raznim
k'o da nisam lišće nego čvrsta ruža;

dolazi mi u moždane svijesti sabijene
i kroz nerve labave i raspucale,
dolazi u moje tanke stope, ispijene
kao da se nisu dovoljno nasmucale.

Slava stiže u obliku nebeskoga dana
i u boji koja širi sve dugine boje
poput prizme koja teži biti rastrgana:
to me grije Božić, Mlado Sunce moje.
‎petak, ‎22. ‎prosinca ‎2017. 07:05:45

Zagledani u Gospodina

Što je zanimljivo u čekanju, možda sve ono što se iščekuje i čemu se čovjek maštovito nada? A što je onda zanimljivo u čekanju svega što nam je dobro poznato i o čemu već sve znamo?
Najzanimljivije je povjerenje, najzanimljivija je sigurnost, ništa nije tako smirujuće kao ta sigurnost da do susreta s Bogom uskoro  dolazi. Zanimljivo je pripremanje za taj susret, u početku nam se čini da predugo čekamo, a što vrijeme više odmiče, počinjemo shvaćati da i nemamo puno vremena za pripravu na dolazak Boga. Treba učiniti ovo i ono pa još nekoliko sitnica i još tisuću drugih stvari iznenada se pojavljuje, dužnosti koje moramo izvršiti jer - sve mora biti idealno, a ništa nam nije dovoljno idealno za očekivani susret s Bogom.
U velikim ubrzanim pripremama za blagdansko slavlje vrijeme čekanja bismo morali iskoristiti da potražimo barem malo mira.
Došašće je čekanje i to aktivno čekanje. 
U tom čekanju čovjek je zagledan u Gospodina; u Došašću nema izgovora da nemamo vremena jer imamo hitnijih poslova, najhitniji posao je netremice promatrati Gospodinov dolazak. Biti zagledan u Gospodina znači osvježiti sve ono znanje o Bogu koje smo prikupili, sve one poznate podatke posložiti i razmotriti, sve ono što nam je dobro poznato predočiti u svijesti, obnavljati uporno svoje iskustvo Dana Gospodnjeg, slavlja Euharistije; biti što je više moguće svjestan da će nam Gospodin doći u srce, da će pasti na našu dušu odjednom i kao neočekivani događaj. Dogodit će nam se Božić, u to smo sigurni, samo još ne znamo kako će to ovoga puta izgledati i kako će se ovoga puta Bog očitovati u nama, kako će nam prići, što će nam o nama samima pokazati i reći i kamo će nas uputiti jer nismo mi ovdje zato što smo se dogovorili da ćemo prirediti najljepši Advent u gradu nego smo ovdje, u slavlju i iščekivanju zato što se Krist, Gospodin za nas krvlju znojio. I nismo mi ovdje u shoppingu zato da priredimo najbolji blagdanski objed nego zato što je Gospodin Isus za nas bičevan bio. I nismo mi ovdje da se uresimo za najljepšu noć u godini nego zato što su Isusa trnjem okrunili. I zato hodimo prema Djetetu Isusu jer je on za nas hodio Kalvarijom da naše terete nosi kako bismo mi oslobodili ramena i raspet je u smrt da bismo mi ovaj divan život imali, da bismo imali taj život u izobilju.
Zato zagledani u Gospodina gledamo sebe i svoje opačine kojih nas je Božić Isus oslobodio pa Ga stoga zamolimo da nam se smiluje i da nam oprosti uvrede, ratove i grubosti kako bismo uz Njega ustrajali u čekanju Njegova dolaska jer On se nama pridružio u patnjama te se i mi Njemu možemo pridružiti ako smo u nevolji ili, još više, ako radosno i u miru iščekujemo Njegov dolazak. 
Čekanje je u Došašću upravo onaj Kristov mir kojega nam dade, ne mir što ga daje svijet nego mir u srcu.
Postojani budimo i vidjet ćemo da nam je Bog pomoćnik.
Zagledani u Mariju i Josipa koji nam dovode Boga, vidjet ćemo Božić, ne onako kako ga vidimo u svijetu, s bogatom trpezom, s puno pića i sa svijetlećim drvećem nego vidjet ćemo bogatstva naše duše, naći ćemo Kristov mir koji ne prolazi i srce će nam osvijetliti Isusovo neugasivo svjetlo. ‎petak, ‎22. ‎prosinca ‎2017. 05:49:27