Putovanje zahvalnosti

 

Hodočašćem kročim u nutrinu

da izvučem najljepše Ti hvale,

prvi puta zalazim u tminu

gdje su pohranjene misli stale,

sve u jednom osvježavajućem tonu.

Iz tog svijeta, gdje su likovi statisti,

dobro naći je igračicu na tronu

što je ostala na omiljenoj crnoj listi.

Ispočetka slušam stare stvari,

sjećanja se bude, smisao je tu

i još uvijek vrijedi dojam koji se ne kvari,

i još jače ljubim tu melodiju.

Od života i od smrti bježati se ne može,

a sva putovanja dobra su za rast.

Molitve se rađaju, uspomene množe,

i ta prožimanja služe nam na čast.

Nalazim te gotovo u svakoj pori

i u svakom dodiru mi svijesti;

i vremena služe kvaliteti koja gori

kada god poželim sa sobom se sresti.

Raduje me spoznaja ta, Bože moj,

nikad neću dovoljno zahvaliti

za udvaranje Ti što mi ništi nespokoj,

što me zove prepreke razvaliti.

I kada sam zarobljena krhkim tijelom,

snaga izvire mi poput bujica i vihora

i zahvalnost putuje mi dušom cijelom

sve do sada, sve do neba, preko mora.

30.08.2023. 09:41

Pogubne želje

 

„Danas te, evo, postavljam
kao grad utvrđeni,
kao stup željezni,
k’o zidinu brončanu
protiv sve zemlje:
protiv kraljeva i knezova judejskih,
svećenika i naroda ove zemlje (Jer 1,18).”

Ljudi dijele svoj stil i smjernice zajedničkoga života na zakon i moral.

Viču na sav glas da moralni život nije upitan kod javnih osoba kao što su političari, ali i kod svake druge osobe sve ovisi ima li kućnoga odgoja, ima li moralan pristup životu i ljudima.

Tako po zakonima čovjek koji je negdje na vlasti može činiti čak i nemoralna djela, može, primjerice, ostaviti nekoga u tamnici samo zbog toga jer je sumnjivac, ali onaj kojemu se nije pravedno sudilo po zakonu, može držati u tamnici bilo koga, makar je to nemoralno. No, zakon mu dopušta da odlučuje o tome koga će ostaviti u tamnici, a koga osloboditi.

Tako se događa i s Ivanom Krstiteljem, posljednjim prorokom između Staroga i Novog zavjeta te pretečom i navjestiteljem Isusa Krista.

Kao istinski prorok Ivan Krstitelj upozorava javno narodnoga vlastodršca da je prekršio moral kada se oženio ženom brata svoga, to jest kada je to dvoje počinilo bigamiju koja inače običnom puku nije bila dopuštena zakonom Božjim po kojemu se u tom kraju živjelo.

Vlastodržac, kralj Herod također je potekao iz toga kraja, kao i brat mu Filip čija supruga i žena bijaše izvjesna Herodijada. Protivno Božjem zakonu Herod oduze vjenčanu ženu svoga brata Filipu jer je bio kralj kojemu je po širim zakonima bilo dopušteno činiti što ga je volja. Naravno da to nije bilo ni po zakonima Božjim, niti po moralu ispravno. Starome Rimu, koji je okupirao hebrejske krajeve, to nije bilo protiv zakona, a kralj Herod je bio pripadnik okupiranoga starožidovskoga naroda pa se odmetnuo od Božjih zapovijedi po kojima je izabrani Božji narod nastojao živjeti. Inače, Filip i Herodijada su imali odraslu kći Salomu koja je pratila svoju majku i živjela s kraljem Herodom i svojom majkom Herodijadom koja bijaše suložnica kralju Herodu.

Kako su se oni međusobno uspijevali pomiriti sa svojim savjestima veliko je pitanje. Kći Saloma poslušna je svojoj majci, ali njena majka Herodijada živi u nemalom grijehu. Je li Herodijada uopće mogla odbiti kralja Heroda kada ju je ukrao od svoga brata Filipa? Izgleda da se nije usudila i da je bila povodljiva za moći i bogatstvom, željna vlasti, dakle, opet jedan nemali grijeh.

Da je Herodijadu progonila nečista savjest, vidi se iz njenoga ponašanja prema Ivanu Krstitelju koji je upozoravao javno kralja Heroda da čini smrtni grijeh. Kralj Herod je po rimskim zakonima zatočio Ivana Krstitelja bez razloga i vjerojatno kao političkoga pobunjenika. Držao ga je u tamnici, ali nije ga osudio, možda zbog svojega odgoja u moralnom životu po Božjim zapovijedima što bi moglo značiti također da je imao problema u svojoj nečistoj savjesti.

Budući da je bio tako smeten, kralj Herod je postao povodljiv prema Herodijadi i prema svojim savjetnicima i vladajućima. Kada je Herodijada savjetovala svojoj kćeri Salomi da pleše pred povodljivim kraljem Herodom kako bi zatražila od njega nagradu kakvu god poželi, Saloma po majčinom savjetu zatraži na pladnju glavu Ivana Krstitelja, to jest da kralj Herod osudi proroka na smrt.

Nakon tolikih smrtnih grijeha kralja Heroda, reklo bi se da tome čovjeku ništa nije sveto, pa čak niti njegova vlast i moć, reklo bi se da mu je pijančevanje i blud bila osnovna aktivnost jer političkih problema kao da nikada nije imao. Kada je čuo da Saloma nakon svoga plesa pred njim traži glavu Ivana Krstitelja, nije mu u savjesti to bilo izvedivo. I tada dolazi do njega Herodijada sa svojom izobličenom savješću i ucjenjuje ga, podsjeća ga da je Salomi za plesanje obećao veliku nagradu i sve što Saloma poželi.

Zanimljivo, odjednom je riječ kralja Heroda postala značajna. Hoće li izvršiti svoje obećanje ili će pogaziti svoju riječ, bilo je jako važno u zakonskom i političkom smislu.

Nije li to veliko licemjerje u srcu kralja?

Zar nije u redu ako političar u svome osobnom ili privatnom životu počini moralni prekršaj da preda odmah ostavku?

Jer očigledno je da zakon Božji sređuje osobno moralno postupanje, ali da se to odražava i na političke odluke.

Politika neke države često utječe i na privatnost, čak i na savjest osobe koja radi u javnom životu. Javna osoba uvijek je javna osoba, nema ograničeno radno vrijeme. Zanimanje koje odabire politički kandidat je veoma zahtjevno i bilo bi neophodno da je taj potencijalni političar svjestan u što se upušta kada poželi biti političar, makar i iz najpozitivnijih pobuda.

Je li dovoljno poznavati pravne znanosti da bi čovjek postao uspješan političar? Naravno da to znanje ne čini dobroga političara.

Je li u redu da političar nema pravo na takozvani privatan život? Jest, to je sasvim u redu. U redu je da svaki potencijalni političar bude svjestan da mora živjeti po nekim moralnim smjernicama i, kada dobije mandat, da se od njega očekuje poštivanje takvih moralnih smjernica.

Jer, kod kralja Heroda je njegov nemoral očigledno bio poguban u političkom smislu. Kako može vlastodržac nečiste savjesti ispravno postupati u političkim poslovima kad ima moć promijeniti zakone na svoju osobnu korist? 29.08.2023. 07:01

Bože, ti si svetom Ivanu Krstitelju dao da bude preteča tvoga Sina u rođenju i smrti: on je podnio mučeništvo za istinu i pravdu. Daj da se i mi borimo za širenje i priznanje tvoje nauke. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Vjerska strast

 

Naše obraćenje uvjetovano je voljom Boga našega, Oca koji daje određene duše svome Sinu Kristu da ih Gospodin Isus sačuva u imenu svojemu.

Tako Bog sebi izabire svoje poslanike među ljudima kako bi se okoristio njihovim svetim, ali i poganskim životima da privuče i pouči sve ostale da povjeruju kada vide na djelu vjersku strast onih izabranih.

Tako i oni koji su zlikovci i neuki, grešnici opterećeni svojim grijesima u svojim savjestima, uvijek su u prilici obratiti se, vratiti se svojoj kući, Bogu svome.

Lijepo je biti vjernik od malih nogu, kontinuirani, tradicionalni vjernik, ali je slatko u poznijim godinama obratiti se iz paklenih muka i potraga na kršćansku vjeru – ti obraćenici često su žešći vjernici Isusovi.

Sretan je onaj koji se kasnije obrati iz poganstva jer jako dobro razlučuje i vidi razliku između ateističkog života i života u Kristu. To se događa i tradicionalnim vjernicima koji su uljuljkani u svoj spas i sigurnost svoga spasa, ali im nedostaje strasti za Boga. Jer Krista se ne može ljubiti mlako, uzgred, radi sigurnosti. Štoviše, Isus nas uvodi u velika svjetovna previranja, u sumnje i zavaravanje čitavoga svijeta koji štuje neke bogove, mada se mnogi drže dobrim vjernicima. To je neznatna, ali česta pojava krštenih katolika koji često konzumiraju sakramente i sigurni su u svoj spas, ali ne znaju ili ne stižu strasno naviještati Radosnu vijest okolini.

Zato Bog izabire svete duše, a često i velike grešnike da ih krsti u Katoličkoj Crkvi i oprosti im i izbriše njihov poganski i zločinački bivši život, ali da sačuva i rasplamti njihovu urođenu strast i potrebu za Bogom, da ojača snagu i rezultate njihove potrage za Kristom. Jedan od slavnih primjera za obraćenje Kristu je sveti Pavao, apostol, ali također i sveti Augustin kojemu je majka Monika bila strastvena vjernica koja je čitav svoj život posvetila molitvi Bogu za obraćenje svoje obitelji, posebno za povratak Augustinov u krilo majke Crkve.

Imati majku koja ne čini puno drugih stvari već samo moli za obraćenje svoga djeteta, to je velika sreća i blagoslov Boga Oca. No neće Bog dati uvijek i odmah odgovore na takve molitve. Prije bi se reklo da su i Monika i Augustin izabrani, mada Monika bijaše već vjernica, a njezin sin Aurelije Augustin to nije bio kao niti njegov zemaljski otac.

Oni su zapravo predivan primjer božanske pedagogije na kojemu se može jasno vidjeti kako se nevjernik može obratiti i kako se tradicionalni vjernik može posvetiti.

Svakoj majci je više ili manje odmah jasno kada rodi svoje dijete da ga je na svijet donio Bog, puno više nego što je majka sama to uvijek željela. Rođenje prvoga djeteta može majku dovesti i privesti Bogu nevjerojatnom brzinom, ali ne mora se odmah pomisliti da je obraćenje stvar jednoga trenutka. Težak je posao supruge da obrati svoga muža, odnosno da strpljivo moli za njega čitavog života. No, ako je otac nevjernik, djeca će teže postati vjernici bez pomoći svoga zemaljskoga oca.

Posao svete Monike sastojao se od strasti jedne posebne kvalitete, od majčinske ljubavi, ali najviše od ljubavi i poslušnosti prema Kristu. Tako je odredio Bog Otac, predvidio za spasenje i izabrao Moniku da bude Augustinova vjerna mati. Tako je odredio Bog i pozivao Augustina služeći se vrlinama Augustinove majke.

Sveti Augustin vjerno dočarava u čemu je poanta obraćenja, bilo vjernika, bilo nevjernika. Ona je u tome da prikaže izabranoj duši kakav je život nevjernika i, posebno, kakav je život nečiste savjesti koju nevjernik inače ne sluša i za kojom se nevjernik ne povodi. Takva izabrana duša veliki je tražitelj Istine i Pravde jer toliko barem je u stanju čuti od svoje savjesti i razviti ljubav prema Bogu koji je Istina i Pravednost. Vjernik može postepeno svojom vjerskom strašću i konzumiranjem sakramenata doći k Isusu u punom smislu, to jest riješiti se svoje mlakosti. No, nevjernik najbolje zna koliko je teško kada čovjek čezne za Istinom, traži je i ne nalazi, a posjeduje vrline kojih nije svjestan kao niti svojih grijeha. Nevjernik može strašno griješiti jer nema u životu druge želje nego na svaki način doći do Istine, a ne zna o Bogu da je ona tamo, kod Boga, u Crkvi Kristovoj. Naročito nevjernik to ne zna jer mlakost prevladava u tradicionalnim vjernicima.

Čak i kada nevjernik ima majku vjernicu, teško mu je ljubiti svoju širu okolinu jer niti sama majka ne stigne od silnih prepreka doći svojim navještajem do srca nevjernoga sina. No, Monika je bila strpljiva i uporna moliteljica, obdarena snažnom sposobnošću ljubavi i žara za obitelj, pozvana u velikoj Milosti na svoj put zagovaranja i molitvi.

Augustin je, naravno, nastojao slijediti svoje izabranje i poziv Boga. Prošao je u životu sve što je morao proći da bi bio jednoga dana jedan od najvećih svetaca. Morao je znati da je njegovo traženje Istine zapravo velika vjera, morao je naučiti usmjeriti svoju vjersku strast i snagu pa se tada obratiti temeljito i u potpunosti. 27.08.2023. 05:23

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi (Rim 8,28-30).”

Crvena uzbuna

Alarmi i upozorenja, važne obavijesti često dolaze prekasno, u zadnji čas. To nam znači žurnost i hitnost djelovanja da bismo se spasili od nevolje.

Ali što ako se događa više nevolja u isti čas i ako se oglase alarmi za prevelike vrućine, za moguće ili već postojeće velike požare, mogućnosti potresa i poplava, uragana i slično?

Alarmi za paniku ili za masovnu histeriju ili strah kao da ne postoje.

Također nema upozorenja za smrt već samo za velike opasnosti.

Postoji li upozorenje za stradanje voljenih osoba?

U našim svakodnevnim životima ne razmišljamo o tome već tek tada kada se oglase alarmi.

No, ljudi imaju alarme u sebi, upozorenja i strahovanja za život svoj i živote dragih osoba.

Ratovi nisu alarmi, oni samo imaju upozorenje od mogućih eskalacija i proširenja nereda i sukoba.

U svakom slučaju, neki alarmi koji se označavaju stupnjevima uvijek postoje, i oni javni, i oni u nama.

Znak za uzbunu dobra je prilika da se ljudi u svojoj nezadovoljnoj svakodnevici probude i saberu, to je prirodno stanje laganog šoka kada se postupa spontano, ali često i nepromišljeno jer se ne stigne promišljati u zadnji čas. Često tek tada kada nevolja prođe, ljudi razmišljaju o tome što im se događalo.

Da nema upozorenja, većina bi ljudi nepromišljeno i bespomoćno stradala. Da nikada nema opasnosti, ljudi ne bi nikada naučili biti oprezni.

Problem je u tome što je alarm neprekidno na snazi, a ljudi se navikavaju da ga olako prihvaćaju, da govore kako je opasnost dio života, kao i smrt. Mnogi se navikavaju na prisutnost upozorenja i opušteno žive, ali ima puno više onih koji postaju nemirni bez prestanka.

Sve ovisi o tome jeste li ikada zaista razmišljali o svojoj vlastitoj smrti. Ne o tome kako i kada ćete umrijeti već o tome jeste li sve pripremili za slučaj da iznenada umrete. Najčešće ne želimo pomišljati da ćemo nastradati jako ili umrijeti nasilnom smrću.

Nije li to neobično? Mi se nadamo blagoj smrti u krevetima i u okruženju svojih najdražih, a neprekidno živimo u smrtnoj opasnosti i nismo ništa poduzeli za one koji će te opasnosti preživjeti kada mi umremo ili poginemo.

Jeste li uredili svoj život?

Jeste li pripremili ono što će vaši najdraži naslijediti poslije vaše smrti?

Pospremate li nered iza sebe?

Čistite li svoju nemirnu savjest?

Jeste li svima oprostili?

Hoćete li mirno umrijeti onoliko koliko se tiče vas samih i koliko je u vašoj moći?

Bog je strpljiv s nama.

Ne želi da stradamo, želi nas kao svoje najdraže uvijek spasiti.

26.08.2023. 13:08

„Po obećanju njegovu iščekujemo nova nebesa i zemlju novu, gdje pravednost prebiva. Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru. A strpljivost Gospodina našega spasenjem smatrajte (2 Pt 3,13-14).”

 

Pokus prazne pameti

Pristoji se pitati je li ono prazno mjesto u vlaku slobodno ili zauzeto.

Kada kažu da je zauzeto, znači da je već rezervirano za određenu osobu. Ako putnici ljubazno odgovore na pitanje, kažu da je prazno mjesto slobodno.

Također je lijepo povremeno isprazniti mozak, učiniti ga slobodnim. Može ga zauzeti bilo koja pomisao na dulje ili kraće vrijeme, ali može ostati i prazno mjesto, rezervirano. Rezervirano prazno mjesto je kao rezervirani prazan mozak. Neke misli jednostavno ne dolaze dok se različite pomisli pojavljuju kao bljesak, brz i kratak. Dobro je isprazniti pamet od različitih besmislica s kojima svakodnevno živimo, a među njima je intenzivno prisutno licemjerje među ljudima.

Čovječanstvo općenito nije dostojno, niti doraslo svojem tehničkom napretku. Mozgovi stare, usporavaju se, a pune se slikama, riječima, vijestima, događajima. Ljudi sve to prihvaćaju, mozgovi upijaju svaštarije iz svoje okoline i slike iz svoje nutarnjosti.

Od toga se mozak, i duša i tijelo, mogu odmoriti ako se usredotoče na nešto drugačije, ali moguće je također potpuno svoju pamet isprazniti pa tada svaka vijest ili slika prolaze kroz mozak neosjetljivo i neprimjetno ako čovjek sve to dopušta, barem na neko vrijeme. U takvom stanju brzo zaboravljamo o čemu razmišljamo, što upijamo i živimo kao da smo nesvjesni sebe i okoline.

Na žalost, izgleda da mnogi ljudi često na taj način prazne mozgove gledajući razne televizijske programe i tako provode većinu svoga vremena, važnog životnog vremena.

Na još veću žalost, mnogi ljudi memoriraju sve što se nalazi i događa, a nije uopće povezano s voljom osobe koja zapravo ne želi razmatrati, promatrati, upijati i pamtiti.

Pamet je korisno isprazniti, ali mnogi prazne svoje mozgove i svoje duše, a i svoja tijela tijekom čitava života. Sjede i prate što se zbiva, a onda tvrde da žive s nekim tko čini to isto. Drugim riječima, mnogi prazne glave prolaze kroz život, poput slobodnog praznog mjesta u vlaku na koje povremeno netko sjedne pa ga brzo zamijeni netko drugi i to traje u nedogled.

Čovjeku to sve nije neophodno da bi kvalitetno živio.

Tek možda neka uporna i neugodna bolest koja prikuje čovjeka za krevet toliko da on može samo ležati u strpljenu i pokraj televizijskih programa. Vrlo brzo bolesnik dođe u stanje prazne pameti.

To stanje može postati vrlo korisno. Čovjek nađe sebe, nađe najvažnije osobe svoga života, a da te osobe možda uopće ne poznaje. Također nađe svoje srce, svoje ogromno slobodno vrijeme da se pozabavi činjenicama iz svoga života, to jest čovjek uđe u svoje srce.

To je dobar lijek protiv općega pranja mozgova. To je kad se ljudima servira nasilje pa djeca tako čine zločine. Ili kad se ljudima serviraju popusti na cijene u trgovinama pa se ljudi osjećaju važnima i dragocjenima kao gospoda potrošači. To je ono kad vam prikazuju sukobe političkih stranaka, a vi, i ne znajući koliko je to banalnosti, ne izlazite na izbore jer ste uz televizijske programe postali pasivni gutači svaštarija, jer ste memorirali ono što se ponavlja često, ono što se dočarava jarkim bojama, ono što se naglašava posebnim senzacionalističkim rječnikom. To je ono kada vas osoba pored vas zainteresira, ali pasivno čekate da vam izgovori nešto, da vas upita nešto jer niste više sposobni za dijalog s ljudima i ne znate ga niti započeti, niti nastaviti, niti završiti. To je ono kada ste robovi, kada ste nemoćni i kada više ne možete i ne znate što želite ukoliko vam to netko ne kaže. 26.08.2023. 03:04

 

Vrata spoznaje

 

Neke misli što mi padnu

rado bih upamtila

za bolje dane;

onu melodiju skladnu

u kojoj bih plamtila

spustila bih s Tvoje rane,

uzela bih svete note

Tvoga križa, Tvoje muke

da me osokoliš

kada moždane se pote,

kad se trese tijelo, ruke,

kada za me moliš

jer si uvijek prisutan za mene,

jer si pribran za ta stanja,

jer Te ljubim kao Brata,

tako blizu podno sjene

što mi čini dah spoznanja

i što otvara mi širom vrata.

A bez truda i bez boli

sigurno to ne bi išlo,

ničega tu ne bi bilo

da bi ovo srce što Te voli

lakše k Tebi, Kriste, prišlo,

da bi sebe u Tvom srcu svilo.

22.08.2023. 13:05

gordanatomljanovic: Evanđelje mira

gordanatomljanovic: Evanđelje mira: Strah nas je kraja, truleži. Slijepi smo od tih strahova. Zato i ne želimo stati i pogledati, zato ne možemo dublje promišljat...