Pjesma počinka

Kamo god da krenem iznenada,

pronaći ću si budućnost i svoj kraj.

Svaka misao mi poput stakla pada,

svaki korak unazad se kreće, znaj.

„Samo stoj ti tu gdje jesi”, Isus reče.

I na bdijenje poziva me noćima i danju;

moje slutnje kao trsku siječe.

Ipak mi ne dopušta život u neznanju.

Gdje si, Grade, ostavio tragove i Krv?

Nevidljiva rijeka napaja mi tlo,

ali ne znam čemu sva ta strv,

rane, patnje, boli i to nepotrebno zlo.

Lječilišta potrebna su, bolnice i grob

da izađu duše na slobodu i svježinu,

inače svi ostajemo kao jedan rob.

Dvosjekli me mač nebeski ošinu.

Tko sam ja sa svojim krpama

i sa svojim bolestima, ludošću?

Što ja imam sad s tim žrtvama

koje ukrašavaju me Tvojom mudrošću?

Grade, Grade, kao žena postala sam siromašak,

kao majka želim samo Tebe sljedovati.

Kao ljudsko biće ostala sam samo dašak,

kao pozemljarka želim pravo Tebi vjerovati.

Nije dovoljno mi sve što radim,

ma i kad bih vjerovala bolje.

Griješim dok Ti kuću gradim,

nemam postojane dobre volje.

Bližnjima sad često smeta svašta,

i sve boli, i starost i patnja.

Izobličila se ljudska mašta

i pokazala se, iskvarena, ratna.

Kako Ti je bilo kada Te razoriše,

kada puk Tvoj bacili su ždrijebu?

A sada se od nasilja razgoriše

što ga učiniše Janjetu i Hljebu.

Kruše moj nebeski, duhovno mi Piće,

ni za milost ne znam zamoliti.

Ipak, Oče blagi, Milosrdno Biće,

nikada se za Te ne bih umoriti.

15.03.2022. 01:40

 

Gruba vremena

 

Kada prođu vjetrovi sa sjevera

i kad grubo trnje olabavi,

ne znam što je moja nevjera,

ne znam koji stav je pravi.

Ne znam tada se poniziti

kao duša koja izlazi iz pelena

pa bi nježno se približiti,

bilo kome ide milost njena.

Blagim se vremenima sva zbunim,

rastopim se poput voska

kojim svoje vatre punim.

Duša ostane mi kao troska,

sva je ostarjela, gruba,

svima naokolo smeta,

izgleda mi kao guba

i ne vidi nikad bolja svijeta.

I ne vidi nitko poniznosti

na toj crnoj mrlji i bez šava

u prevelikoj zahvalnosti

Bogu što me ljubi, štiti i spašava.

Zar bi dao, Kriste, izobilja svoga

nekoj šuši koja ne zna slutnju,

pogled ili stisak dlana protiv Zloga?

Ti bi ostavio samo šutnju,

Ti me ne bi pustio u bitke,

uvijek iznova gdje klija loše sjeme.

Ne bi dao takve vode svježe, pitke;

ne bi nikada mi dao grubo vrijeme.

14:03.2022. 21:57

Slatki križ opraštanja

Čekam te u ljubavi i nadi,

i u Duhu gdje se smjerno klanjam,

da opraštanje izgradim,

da se zlodusima s puta sklanjam

kao što je zakonitost Mudrosti

koja donijet će mi uvijek ploda

jer je miomiris Nevinosti,

jer se nikada ne proda.

Znam da izgledam ti smiješno

tako uporna i pasivno se držim.

Stanje naše oduvijek je grešno,

a u praštanju se često spržim,

mada o tom ne znaš i ne tražiš,

misliš valjda da ti oprost ne treba.

Svoje rane krivim stilom blažiš,

ali možda po tom stigneš i do Neba.

Ako dođeš gore gdje ćemo se naći,

ali svak na svojoj strani,

znat ćeš, zao put uvijek je najkraći.

Zato meni dugački su dani,

sve dok grlim se sa križem svojim,

dok mi Gospod stati ne dopusti

s tim životom u tim praštanjima mojim

gdje se pretvaram u oblak gusti,

kao neka masa nepregledna.

Nikad ne činim tu svoju volju,

noći prolaze mi k'o nebesa medna,

obećanja Boga nose mene na tom polju

od kojih dobivam slatku vrtoglavicu.

Zato praštati se jedino isplati,

mada kosti gore, mada slabi nervi viču,

ali nagrada me Neba svuda prati.

13.03.2022. 21:14

 

Izlazak duša

Transfiguration of Jesus, Raphael

 

Izlazak je, Bože, Tvoga puka,

poput Izlaska Ti svetom gradu,

ono što se čeka zebnjom muka

kakvima si započeo novu nadu.

Zemlji još se ne zna ta ljepota,

prahu olakšanje i sloboda radi poljubaka,

radi dodira u ljubavnih divota,

sveto zajedništvo različitih dlanova i znaka.

Ljudske duše gledaju u nepoznato

i to tužnim krajem, jadnom smrću zovu.

Za njih su Nebesa samo zlato

kojime se trguje u životnome lovu.

Mnogi se za svaki slučaj straše

jer je nevjera im teška i trnovita.

Vjera stoji u to lako uskrsnuće naše,

jer ga drži ljubav Krista, veza svrhovita;

jer tu svaka duša sigurno to zna

po toj Muci i po svome tragu.

Ona čista, poslušna je sva

da je izabere Bog za dušu dragu.

Morala bi znati osoba od praha,

biti sigurna u tu budućnost.

Zašto, inače, bi često ostala bez daha

kad joj Isus kaže svoju ćutnost?

Izlazak nam Tvoj je, Kriste,

da se pomučimo iz pepela siva

radi Neba plava, radi Duše čiste.

Jedino je tako duša sigurna i živa.

12.03.2022. 20:57

Samo Bog te, dušo, zna

Nikad nisam bila iskrena do kraja,

nisam namjerno si otvorila barem malo

ona vrata koja okolina samo zbraja

jer kome je do toga uopće i stalo

kad se dobro vidi već na pogled jedan

da l' je netko slobodan u Kristu

ili kao zarobljena duša bijedan.

Samo vlasnik duše nema sliku bistru,

samo duša koju muče teške uspomene

misli da se dobro skriva.

Ne brine za tihe opomene,

čini joj se da je zdrava, živa.

Ima li još koga da bi bio zdrav,

tko ne gura naprijed vreće grijeha

kao neki mali, vrijedan mrav

što se šulja preko lijeha?

Ono što je meni tajnovito,

ne mogu otkrivati ni Bogu

koji prti meni što je vremenito

prema svome rajskom logu.

Razlozi su ono što se ne da znati,

okolnosti u kojima sva duša raste.

Samo Bog ti može vode dati

da ispereš rane što se časte

u tom Križu i Raspeću.

Zato ne znaš, dušo, ti o tome

kako ćeš pronaći sreću,

kad ćeš Kristu reći: moj nebeski Dome!

11.03.2022. 20:56

 

Sveta ljubav

 

Prostodušno sunce tiho zapada,

oblačna se krije silueta

kao da će nestati sva nada

da bi noću stigla ljubav sveta.

Kao da se miču sva stvorenja

s putanje što ugazi je ona.

Nitko ne zna koliko je povjerenja

ostavila kad je sišla s trona,

koliko je stvarno snažna,

mada viđena je Križnom putu

kao da je malo važna

Bogu što ju nosio na svome skutu

i na svojoj trnovitoj kruni.

Pustio je svima ljubav otimati

kao da je klasje što se runi,

kao da je suza što se daje otirati.

Pustio je da je više puta razderaju

s Božjeg tijela da bi orobili

tako da u ljubav prosto zvjeraju

ne bi li je silom otvorili

da istraže njenu snagu i ljepotu.

Razapet bi ljubav tajnu,

nikad ne videći njezinu divotu

dok se ona pušta suncu sjajnu.

10.03.2022. 16:54

Kraljevi naroda

 

Srušili smo, Kriste, mnoge dobre ljude.

Dobri ljudi su oni s dobrim i velikodušnim djelima, djelima za druge, za svoj narod, poput Tebe donosili bi plodove za svakoga.

Srušila ih je politička i nepolitička osvetnička akcija. Ali narod ima vladare kakve zaslužuje, oni su predstavnici i slika zemlje i naroda i oličenje postojećeg stanja.

Je li ovaj narod sam kriv što ima takve ljude u politici?

Što je jadan narod skrivio?

Nije učinio ništa, počinio je kolektivan grijeh propusta.

To se može razumjeti kad se ima na umu da su ga tlačili više od sto godina slugani totalitarističkog režima koji za individualne potrebe svakoga običnog čovjeka nikada nije imao sluha, a naročito za vjerske potrebe koje ovise o iskrenosti, osobnom dostojanstvu života i slično.

Što je još gore, narod se ovaj još nije riješio dugoročnih posljedica komunističkog „odgoja” i socijalističkog samoupravljanja što je naličilo odnosima u nekom ratnom logoru, a već ga je zaskočio takozvani novi val sa svojim neoliberalizmom gdje majka svojoj kćeri, primjerice, ne smije reći da joj je ona kći već je mora oslovljavati kao svoje „dijete”, iako to dijete već ima punoljetne godine: mlada djevojka i žena kreće na važne svjetovne studije, a majka je prati u drugi grad jer djevojci je potrebna podrška, ekonomska i obiteljska. Dolaze novinari i one dvije se sramežljivo pohvale kako je djevojka postigla izvanredne rezultate na prijamnom ispitu. Majka govori kako je ponosna na svoju kćerku, a djevojka je ošine pogledom; majka se zbuni pred kamerama, počne zamuckivati i tada ispravi „grešku” te reče da je ponosna na svoje dijete. Sve pred novinarima i pukom, gledateljstvom, a ponajviše pred samozvanim profesorima koji su toj djevojci dali prolaz na ispitu pod uvjetom da poštuje rodnu ideologiju i primjenjuje je na sebe i svoju okolinu.

To se događa sada, ali to se događalo i prije sto godina, samo je bila druga ideologija u pitanju, a sve te ideologije su protiv kršćanskog morala.

Općenito, sve što se događa u svijetu je zapravo samo nastojanje da se sruši moral, a moral potječe iz kršćanske vjere, iz Katoličke Crkve koju svi imaju „na zubu” i rado se ujedinjuju „za protiv” kršćanstva. To im, naravno nikome nikada ne može uspjeti, svrgnuti Boga Stvoritelja i Uskrsnuloga Krista.

I ljudi u narodu, koji je katolički, uglavnom su svjesni toga, naročito oni stariji. No, pritisnuti teškim siromaštvom, roditelji žele spasiti svoju djecu kroz koridor novoga vala, to je koridor kroz koji djeca izlaze iz teškog siromaštva u bolju budućnost, ali roditelji nisu sasvim svjesni da ima i gorih stvari za njihovo potomstvo, da će ih već u tom koridoru „obratiti” oni koji su ih doveli do teškog siromaštva i da će njihovoj djeci, već prije nego što prođu kroz koridor na slobodu od teškog siromaštva, poslužiti bombastične i krvave ideje o tome kako ta djeca i mladi moraju postati vjerni robovi da bi bili slobodni jer neoliberalizam je totalitaristički sustav bez ikakve sumnje.

Ako ona djevojka i mlada žena postane ikada majka, morat će dopustiti da joj diraju kćerku dok je još spolno nezrela, morat će dopustiti da je odgajaju neki lažni homoseksualci ( jer oni pravi nemaju interesa za osnivanje obitelji), morat će se duboko posramiti što je prava, zrela, zgodna i uspješna – žena i samo žena, bez dodatnih spolnih sklonosti.

Jer: spolnost podrazumijeva da je netko, neka osoba potpuno muška ili potpuno ženska osoba, a rodnost podrazumijeva da su ljudi kao neki predmeti i opće imenice, a ne krv i meso, duh i duša.

Užasna ideologija koja ima naivne parole: sloboda za svakoga, ali ne pojedinca, nego slobodno ponašanje za sve kategorije, od djece do roditelja jedan i dva, od poljoprivrednika i obrtnika do političara i filozofa.

I to sve samo zato da se riješe ljudi nametnutog teškog siromaštva koje, uzgred, i nije tako teško kao što izgleda.

Kakve to veze ima s ovim našim narodom?

Mnogi se nisu opredijelili, ostali su uporni siromasi.

A siromah nema snage i nema glasa, nema mogućnosti izabrati na lažnim parlamentarnim izborima pravoga, istinskoga vođu jer taj neoliberalizam također dopušta da nekvalificirani postolari sude dobrim političarima i drže ih u zatvorima na veoma duge rokove jer nemaju osnovane dokaze protiv njih pa se parnice produžuju u nedogled.

Zato istinskih političara najčešće za vrijeme Izbora nema na parlamentarnim listama – sve su to karijeristi, a narod može sretno pljeskati kad naiđe neki istinski stručnjak i politički profesionalac, iako je karijerist, jer će za svoju karijeru sve učiniti da bi postigao što bolje rezultate.

Svejedno, mnogi u narodu imaju jaki glas, ali čine djela propusta kad se njihova borba svodi samo na bezobrazne komentare s njihovih lažnih profila. To nije dobar način borbe za svoj narod.

Još jedna napomena: umirovljenici su jako osjetljiva skupina, šezdeset posto nas živi ispod granice siromaštva, o tome pišu portali koji su se uvukli u vladajuću kastu. Problem je što ne nabrajaju invalidske mirovine kada barjaktare s umirovljeničkim statistikama – statistike su puno gore. Invalidskih mirovina ima gotovo pedeset posto, a tu ne računam sve braniteljske mirovina i inozemne, i tako su mizerne i niske da se o njima ne smije niti pisati. Prosječna mirovina koja je snobovska, iznosi 360 Eura, a minimalna, ispod koje ne smije pasti, iznosi 200 Eura.

Invalidske mirovine su trideset posto niže od minimalne mirovine, a invalidi koji ih primaju nemaju prava na socijalne doplatke i na invalidnine. O tome nitko kao da ništa ne zna. I zaista, tko može vjerovati da ljudi žive i preživljavaju sa 140 Eura mjesečno, kruh i mlijeko. Bacaju ih iz stanova, prihvatilišta su samo za siromahe bez igdje ičega, predlažu im da se hrane pošiljkama iz Domova umirovljenika gdje im naplaćuju hranu i dostavu skuplje nego ovi profesionalni dostavljači hrane. Puni su raznih ovrha, nemaju televizore ili barem internet, ne troše energente već se smrzavaju i čekaju smrt.

Oni su nepotrebni, a mogli bi nas podučiti u životnim neprilikama.

Nepotrebni su neoliberalizmu i često padaju na obećanja da je za njih najpametnija eutanazija, a nisu niti depresivni, niti bezvoljni. Starci općenito smetaju neoliberalistima jer ovi nemaju pojma što se događalo u nedavnoj povijesti, a starež sve jako dobro vidi i zna, i trpi i šuti, to jest, uglavnom starci najviše i najkvalitetnije mole Boga za narod.

Oni su najveći kraljevi.

Ako nam oduzmu na svoje perfidne načine slobodu vjeroispovijesti, tek tada će se neoliberalizam srušiti jer , zna se, sila Boga ne moli, a Bog štiti svoje siromahe uvijek, svugdje i na vrijeme ih spašava.

Osim toga pogrešna je parola o ravnopravnosti i jednakosti muškaraca i žena, ali i svih ljudi. Svaki je čovjek poseban.

Muškarci i žene ne bi nikada smjeli biti jednaki i ravnopravni, to nije ono što Gospodin želi. Bog naš traži samo jedno: jedinstvo u različitosti.

Jer naravno da ne bi stvorio Gospodin Bog ono što nije htio da bude obitelj.

I što god učiniš, Isuse, hvala Ti za sve što nam daješ.

Spasi narod svoj.

10.03.2022. 05:32